U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

slajdove iz videa možete pronaći i ovdje: Patricija Sandoval – svjedočanstvo

ABBY JOHNSON je napustila mjesto ravnateljice klinike „PLANED PARENTHOOD“ (“Planirano roditeljstvo”) kad je uvidjela što se tamo događa. U klinici je počela raditi kao volonterka, vjerujući da radi za „zdravstvenu skrb“ djevojaka i žena kojima je potrebna pomoć. Abortus je shvaćala samo kao odstranjivanje „fetusa“, što je trebala biti jednostavna procedura, kako je uvjeravala klijentice.

Oko klinike su se okupljali pripadnici Inicijative PRO – LIFE „40 dana za život“ koji su svima u klinici išli na živce, jer kad bi oni bili tamo pred vratima, u mirnom prosvjedu i molitvi, uvijek bi se neke od klijentica predomislile.

Malo pomalo Abby je došla na mjesto ravnateljice klinike. Njena obitelj se molila za nju da shvati koliko je loše ono što radi. Kako svjedoči tamo je pomogla da se učini 22 000 pobačaja.

Jednom je Abby bila pozvana da asistira kod abortusa. Ono što je vidjela promijenilo je sve. Vidjela je snimku na ultrazvuku gdje se beba u utrobi panično bori i odmiče pred opasnosti da bude ubijeno.

Tada je shvatila što su joj pokušavali reći pripadnici pokreta za ZA ŽIVOT… Shvatila je što abortus jest: Ubojstvo nedužnog djeteta u majčinoj utrobi.

Shvatila je kako je ABORTUS veliki IZVOR ZARADE za kliniku. Nije u pitanju nikakva „zdravstvena skrb“ kako je ranije mislila.

Svjedočila je za “Live action” da klinika zlostavlja žene, a štiti silovatelje i trgovinu ljudima. 

Strašna stvarnst klinike je i prodaja organa pobačenih beba.

Ovaj film razotkiva ružnu istinu o stvarnosti koja stoji iza abortusa. Gledajući film svatko tko traži istinu može shvatiti koliko Zlo stoji iza svega.

Također poručuje ženama koje su ranjene onim što su, znajući ili ne znajući,  učinile – da je Bog milosrdan i da im može oprostiti, ako se se odvrate od Zla.

Svjedočanstvo glumice koja je predstavljala Abby. Ashley Bratcher  podijelila je s majkom novost o ulozi koju će glumiti. Majka joj je tada priznala da je i ona bila u klinici na pregledu i pripremala se za abortus. Pregledavala ju je trudnica. U tom trenutku se predomislila. Glumica je tada shvatila da je i ona mogla  – ne postojati. Od te surove stvarnosti smrti dijelile su je samo sekunde.

Abby, kao i drugi koji su radili i rade na ovom pro-life projektu, nemaju iluzija o tom kako je „Čudovište“ pobijeđeno. Znaju da će se Zlo boriti i dalje… ali znaju i da je njihova snaga u Bogu i molitvi.

Abby se 2012. god obratila sa protestantizma na katoličku vjeru.

Posljednjeg dana posjeta Rumunjskoj papa će proglasiti blaženima SEDAM GRKOKATOLIČKIH BISKUPA koji su mučeni iz mržnje prema vjeri, POD KOMUNISTIČKIM REŽIMOM. To su samo neki kršćani u Rumunjskoj, među biskupima, svećenicima, laicima – mučenicima. Jedan od njih je IOAN PLOSCARU, biskup koji je umro 1998, u dobi od 87 godina, od čega je 14 godina proveo u zatvoru u nehumanim uvjetima.

Izvještaj o svojoj kalvariji objavio je u knjiz koja je 1993. objavljena u Rumunjskoj, a onda u Italiji 2013. god. Evo nekih odlomaka.

BLAGO PROGONJENIMA. PRIČA O SUVREMENOM MUČENIKU

Tu je i upečatljivo svjedočanstvo koje je 23.3.2004. u Vatikanu pročitao Tertulijan Ioan Landa, grkokatolički svećenik, a koje je ponovo objavljeno u cjelosti.

Godine 2004. Tertulianu je bilo 82 godine. Umro je 2013. Njegov iskaz je vrlo konkretan, a u isto vrijeme i duhovan. Malo Solženjicina, malo djelo mučenika. Između milosti i misterija bezakonja koje je dovedeno do granica nezamislivog. Božjom Providnošću koja djeluje i kroz ruke sadističkih čuvara zatvora.

U vremenima u kojima je mučeništvo zloupotrebljena riječ, čak primjenjivana i na islamski ”shahid” gdje se netko raznese uzrokujući masakr, ovo je svjedočanstvo koje pomaže ponovo uspostaviti istinu. Apsolutno se ne smije propustiti.

“Ali nebo iznad nas je veće”, autor Tertulian Ioan Langa.

Moje ime je Tertulian Langa, imam osamdeset i dvije godine života koje više nemam. Od toga šesnaest je dodijeljeno komunističkim zatvorima.

Sa dvadeset četiri godine, 1946. godine, bio sam mladi asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu. Ruske postrojbe okupirale su gotovo trećinu Rumunjske, a meni je, kao članu fakulteta, nagoviješteno da hitno moram postati član učiteljskog saveza kojim manipulira komunistička partija, potisnuta na vlast od strane oklopnih sovjetskih snaga.

Već sam bio svjestan čvrstog stajališta Učiteljstva katoličke crkve protiv komunizma, koje je definiralo kao inherentno zlo. Dakle, u mojoj savjesti nije bilo mjesta za kompromis. Odustao sam od svoje sveučilišne karijere i povukao se na selo kao radnik na farmi, ali to nije bilo dovoljno, jer me je fakultet već poznavao kao militantnog katolika i antikomunista.

Protiv mene je ubrzo improviziran optužni dosje, a kako su optužbe utemeljene na okolnostima koje još nisu inkriminirane kaznenim zakonom (odnosi s biskupima i nuncijatu, apostolat laika), moj je dosje bio grupiran s dosjeima velikih industrijalaca. Nakon saslušanja praćenih užasnim postupanjem, prokurator je sa savršenom komunističkom logikom izjavio:

“NEMA DOKAZA O KRIVNJI optuženog u njegovom dosjeu, ALI IPAK tražimo maksimalnu kaznu: PETNAEST GODINA PRISILNOGA RADA. Naposljetku, da nije kriv, on ne bi bio ovdje. ”

Protivio sam se: “ Ali ti ne možeš me osuditi bez dokaza! ”

A on:“ Nije moguće? Evo kako je moguće: DVADESET GODINA prisilnog rada zbog prosvjeda protiv pravde naroda. ” I to je bila kazna.

To se dogodilo prije nego što je grčko-katolička crkva u Rumunjskoj bila zabranjena. Uzeto je zdravo za gotovo da će moje uhićenje i mučenje koje sam primijenio uspjeti pretvoriti u instrument za buduće optužbe biskupa i svećenika Grkokatoličke crkve i Vatikanske nuncijature.

Podjelit ću SAMO NEKOLIKO SITUACIJA iz mog ispitivanja i zatvaranja u komunističkim logorima za istrebljenje.

Uhapšen sam u Blaju, u uredu biskupa Ioana Suciua, apostolskog upravitelja grčko-katoličke metropolitanske vizure Rumunjske i budućeg mučenika. Javio sam se njemu, glavi naše Crkve, da tražim prosvjetljenje Svete Providnosti, jer se moj duhovni otac, biskup Vladimir Ghika, drugi budući mučenik, skrivao. Netko mi je ponudio mogućnost da napustim zemlju. Budući da je to bio važan korak, nisam ga htio uzeti bez utvrđivanja je li to Božja volja. I odgovor je došao: moje uhićenje. Shvatio sam da ću svoj život provesti u zatvorima koje je stvorio komunistički režim, ali bio sam spokojan: slijedio sam put Svete Providnosti.

ŽELJEZNA ŠIPKA

Sjećam se Velikog četvrtka 1948. Dva tjedna, svaki dan, tukli su me štapom po stopalima, kroz moje cipele: činilo se da je munja proletjela kroz moju kralježnicu i eksplodirala u mozgu. Ali nisu mi postavljali nikakva pitanja. Spremali su me, koristeći šipku da me omekšaju za ispitivanje. Bio sam vezan rukama i nogama i visio naopako, a moji tamničari stavljali su u usta čarapu koja je već dugo bila zaposlena u cipelama i ustima drugih korisnika socijalističkog humanizma. Čarapa je postala reduktor buke koji je spriječio da zvuk prođe izvan mjesta ispitivanja. Ali praktički je bilo nemoguće ispustiti samo jedan jauk. Štoviše, psihološki sam bio zmrznut: više nisam bio u stanju vikati ili se kretati. Moji mučitelji su ovo ponašanje protumačili kao fanatizam s moje strane. I nastavili su s sve većim bijesom, izmjenjujući se u mučenju. Noć za noć, dan za danom. Nisu me ništa pitali, jer nisu bili zainteresirani za odgovore, već za uništenje osobe, nešto što je odgođeno za dolazak. I kao što je napor da se uništi moja volja i zasjeni moj um, bio produljen, tako je i mučenje bilo neograničeno produljeno. Udarane cipele otpale su mi s nogu, komad po komad.

Na Veliki četvrtak, u obližnjoj crkvi, slavili su liturgijski obred, praćen zvonima koja su cvilila kao da su uplašena. Počeo sam. Isus je sigurno čuo moj zagušeni krik kad sam, kako ne znam, zavijao iz toga pakla: “Isuse! Isuse!” Izlazeći kroz čarapu, moj je vapaj bio neshvatljiv za tamničare. Kao što je to bio prvi zvuk koji su čuli od mene, rekli su da su zadovoljni, sigurni da su me slomili. Odvukli su me na deku u ćeliju, gdje sam se onesvijestio. Kad sam se probudio, inkvizitor je stajao preda mnom sa papirom. “Bio si tvrdoglav, kriminalac, ali ne izlaziš odavde dok ne izneseš sve što se kriješ unutra. Imaš pet stotina papira. Piši o svemu u svom životu: sve o tvojoj majci.” , tvoj otac, vaše sestre, braća, rodbina, prijatelji, poznanici, biskupi, svećenici, redovnici, političari, profesori, susjedi i kriminalci poput vas. Ne zaustavljajte se dok ne završite s radom. “Ali nisam ništa napisao. Ne iz neke vrste fanatizma, nego zato što nisam imao snage: čak je i moj um bio prazan.

VUČICA

Nakon četiri dana, ista osoba: “Jeste li završili pisanje?” Vidjevši da papir nije dotaknut, rekao je: “Ako je tako stvari, skini se! Želim te vidjeti kao Adama u raju.” I dani su prolazili taki, dani golih koža na pločniku, udobnost tipična za humani socijalizam. Nakon nekog vremena na vratima se pojavio još jedan pojedinac: “Da vidimo, što imamo na papiru? Ništa? I dalje tvrdoglav! Vidjet ćete da imamo i druge metode.” Onda je otišao. Vratio se s golemom vučicom, s opasnim očnjacima. “Vidiš li je? Ovo je Diana, herojski pas na kojeg su pucali kriminalci u planinama. Ona će te naučiti onome što moraš učiniti. Počni trčati!” A ja: “Kako to mislite, trčati? U sobi dugoj devet metara?” U sobi se nalazila i žarulja od tri stotine V, presvijetla za sobu od devet do šest metara i fiksirana ne na stropu, nego na zidu, u visini očiju. “Trčanje!” Vučica, režanje, bila je spremna za napad. Trčao sam šest ili sedam sati, ali sam to shvatio tek u zoru, kad se svjetlo počelo uvlačiti u ćeliju i čuti pokret u zgradi. Povremeno je čovjek dopustio vuku da se pobrine za svoje potrebe. Meni to nije bilo dopušteno. Kad sam počeo gubiti ravnotežu i pokazivati ​​znakove zaustavljanja, budan vuk, kao po zapovijedi, zarinuo je zube u moje rame, vrat i ruku.

Trčao sam joj ispod očiju i njezinih očnjaka trideset devet sati bez prekida. Na kraju sam se srušio, a vuk se nagnuo prema meni. Ugrizla me za vrat, ali bez davljenja. Tada sam osjetio nešto vruće i peckanje na čelu i očima, i shvatio sam da mi zvijer mokri po licu. I iz riječi moje mesnice shvatio sam da sam trčao trideset devet sati. “Mogli bismo poslati ovog na maraton u Riu! Kakva izdržljivost, fašistička svinja!” No, budući da me čak ni maraton nije uspio uvjeriti da dam izjavu o biskupima i nuncijaturi, ili o nekom prijatelju koji su tražili, mislili su da je korisno preći na drugi oblik uvjeravanja: vreću pijeska.

 TORBA PJESKA

Sljedećeg dana, u uredu, vezali su mi ruke i noge pred stolom na kojem je biila mala vreća pjeska. Iza mene se nalazio čuvar, blijed i bez riječi. Na stolu u kutu bio je ćelav čovjek s kozjom bradicom, očito pokušavajući izgledati poput Lenjina. Bio je i bez riječi, ali je napravio znak da pomakne glavu. Moj mučitelj je razumio zapovijed. Uzeo je torbu i ritmično me tukao po glavi, prateći svaki udarac riječima: “Govori!” Desetci, stotine puta; Ne znam, možda tisuće: “Govori!”. Ali nitko me ništa nije pitao. Postojao je samo onaj glasni, monotoni glas koji mi je udarao u mozak imperativ da govorim, da odgovorim na svako pitanje koje je inkvizitor stavio na moju savjest. Nije mi bilo teško dešifrirati tu sotonsku ideju o tome da se nadvlada moja volja. Nakon otprilike dvadeset udaraca, Počela sam primjenjivati ​​moralno načelo “agere contra”, činiti suprotno, govoreći sebi pri svakom udarcu: “Neću govoriti!” Deseci puta, stotine puta. Kroz autosugestiju sam u sebi usadio odgovor “Neću govoriti!”, S rizikom da postanem rob tom načinu izražavanja. I to se dogodilo: od tada sam automatski odgovorio na bilo koje pitanje koje mi je postavio na bilo koju temu: “Neću govoriti!”  Trebalo mi je cijelu godinu mentalnog napora da se oslobodim ovog zlokobnog refleksa.

DVANAEST INČA

Kao predmet lišen vrijednosti i interesa za ispitivače, prebačen sam u zatvor dvadeset pet metara ispod močvarnog tla Jilave, izgrađenog za obranu glavnog grada, ali neupotrebljiv zbog ozbiljnih oštećenja vode. Ništa nije preživjelo osim čovjeka, najvećeg blaga povijesnog materijalizma. U ćelijama Jilave, siromašni ljudi bili su poput srdela – ne u ulju, već u vlastitim sokovima, od znoja, mokraće i vode koja je prodirala unutra, koja je neprestano curila niz zidove. Prostor je bio iskorišten na najznanstveniji mogući način: komad od šest stopa za jednu nogu za svaku osobu, ležeći na boku na tlu. Najstariji su ležali na drvenim stolovima, bez plahte ili pokrivača. Njihove su bedrene kosti i vanjska strana koljena i mišića ležale uz drvo. Ležali smo na rubovima naših kostiju kako bismo zauzeli minimalan prostor. Naše su se ruke mogu oslanjati samo na gležanj ili rame susjeda. Nismo mogli izdržati više od pola sata; tada su se svi, po zapovijedi, okrenuli na drugu stranu, jer bi to bilo nemoguće napraviti odvojeno. Stog tijela raspoređenih na ovaj način bio je u dvije razine, kao u krevetima na kat. Ali ispod toga nalazila se treća razina, gdje su zatočenici ležali na golom cementu. Na cementu, kondenzirana para daha šezdeset muškaraca, zajedno s vodom koja je prodirala u mokraću i koja je curila iz toaleta, stvorila je viskoznu smjesu u kojoj je nesretnik … U središtu grobnice nalazio se metalni kontejner s oko petnaest do dvadeset galona, ​​za urin i izmet šezdeset muškaraca. Nije imala poklopac, i miris i tekućina su iz njega izlijevali obilno. Da bi se to postiglo, jedan je morao proći kroz “filter“, tešku inspekciju nanesenu na golu kožu, inspekciju tijekom koje je pregledano cijelo tijelo i svi njegovi otvori.

“FILTER”

Drvenim palicama su nam ostrugali usta, područje pod našim jezicima i naše desni, u slučaju da smo kriminalci tamo sakrili nešto. Ista palica prodirala je kroz nosnice, uši, anus, ispod testisa; uvijek ista palica, strogo ista za sve, kao znak egalitarianizma. Prozori Jilave bili su napravljeni da ne daju svjetlo, nego da ga ometaju, jer su svi bili potpuno zatvoreni drvenim daskama pričvršćenim  čavlima. Nedostatak zraka bio je takav da smo, da bismo disali, išli prema vratima u smjenama, po tri, po trbuhu, s ustima naspram rupe ispod vrata, položaj u kojem smo brojali šezdeset udisaja, a zatim drugi zatvorenici bi se oporavili od nesvjestice i nedostatka kisika.

Na taj smo način pridonijeli izgradnji najhumanijeg sustava na svijetu. Jesu li Churchill i Roosevelt znali te stvari kada su, potezom olovke na Teheranskom sramotnom stolu, ustanovili da mi Rumunji trebamo biti uzemljeni raljama crvenog Moloka na Istoku, da bi nas trebalo učiniti užetom njihovu udobnost? I može li Sveta Stolica imati ikakvu ideju o tome?

GOLI U HLADNOĆI

Iz Jilave, nakon dugih godina profanacije naše ljudskosti, prebačeni smo, s lancima za noge, u zatvor maksimalne izolacije, zvan Zarka, paviljon terora zatvora Aiud. Uslijedila je dobrodošlica s istim zlokobnim, đavolskim ritualom profanacije čovjeka, stvorenog Božjom ljubavlju. Tu je opet bilo isto ispitivanje, iste teške čizme koje su se zabijale u naša rebra, trbuhe i bubrege. Usprkos tome, primijetili smo razliku: više nismo bili podvrgnuti režimu čuvanja u mokraći, znoju, kondenzaciji i nedostatku kisika, već smo bili podvrgnuti intenzivnom tretmanu oksigenacije s golom kožom i hladnoćom, kriminalac za kriminalcem (a to znači ministri, generali, sveučilišni profesori, znanstvenici, pjesnici), uključujući i mene, koji nije bio ništa drugo nego veliko “Neću govoriti!”, čvrsto i ponizno pouzdanje da će mi Milost dati da izdržim ovaj test.

Svi smo morali nestati, kao neprijatelji ljudi. Ako ne, kako bi se mogao podići hvaljeni “Novi sovjetski čovjek”? Ćelija u koju sam bio smješten nije sadržavala ništa: nijedan krevet, deku, plahtu, jastuk, stol, stolicu ili prostirku – čak ni prozor. Bile su samo željezne šipke, a ja, kao i svi ostali, bio sam sam u ćeliji. Čudio sam se samom sebi, obučen samo u kožu i pokriven hladnoćom.

Bio je to kraj studenog. Hladnoća je postala sve prodornija, poput neugodnog cimera. Nakon otprilike tri dana, vrata su se otvorila i oni su mi bacili poderane hlače, košulju kratkih rukava, donje rublje, prugastu uniformu i par istrošenih cipela bez vezica i čarapa. Nije bilo ničeg da pokrijem glavu.  Također su mi dali neku vrstu toaleta, bijedan kontejner od oko jednog galona. Nabrzinu sam se obukao. Četvrtog su dana brojali zatvorenike koji su zamrzavali. Dali su mi broj umjesto mog imena: K-1700, godine u kojoj se crkva Transilvanije ujedinila s Rimom. U javnom registru, već sam bio mrtav. Preživio sam samo kao broj, statistika. Tada je došla čorba od četiri i pol unosa: bila je to tekućina izrađena kuhanjem kukuruznog brašna. Za ručak su nam podijelili juhu od graha, u kojoj sam mogao izbrojati osam ili devet punih zrna. Bilo je mnogo praznih ljuski. Za večeru su nam donijeli čaj s koricom spaljenog kruha. Nakon tjedan dana, zamijenili su grahom kašu od mekinja, u kojoj sam izbrojao četrnaest cjelovitih žitarica. S vremena na vrijeme izmjenjivali su grah s kašom od mekinja. Živjeli smo sa manje od onog što se daje kokošima.

HODAJ ILI UMRI

Da bi preživjeli hladnoću, morali smo se stalno kretati, raditi gimnastiku. Čim smo pali, zbačeni od umora i gladi, zaronili smo u san, ali vrlo kratak san, jer je bilo gorko hladno. Glas s druge strane zida me jednog dana probudio iz takvog sna: “Ja sam profesor Tomescu, bivši ministar zdravstva. Tko ste vi?” Kad je čuo moje ime, rekao je: “Čuo sam za vas. Slušajte me pažljivo: dovedeni smo ovdje da budemo istrijebljeni. Nikada nećemo surađivati ​​s njima. Ali tko god ne hoda, umire i postaje suradnik. Recite drugima: tko prestane, umire. Hodaj, bez stajanja. Paviljon, uronjen u turobnu tišinu smrti, odzvanjao je zvukovima naših cipela. Oživljavala nas je tajanstvena volja ljudi da ostanu u povijesti, i poziv Crkve da ostanu živi. Prestali smo raditi tek oko 12:30, na pola sata, kada je oskudna sunčeva svjetlost pala za nas u kut sobe. Tamo, sa suncem na mom licu, ukrao sam malo sna i zraku nade. Kad me sunce napustilo, osjećao sam da me Milost još nije napustila.

Znao sam da moram preživjeti. Hodao sam, ponavljajući sebi kao refren, izgovarajući: “Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti!” I nisam umro! Svakim korakom misaono sam izgovarao molitve, skladao litanije, izgovarao psalme.

Nastavili smo hodati ovim putem sedamnaest tjedana kako ne bismo posrnuli u smrt. Svi koji su izgubili snagu ili volju da se kreću, umrli su. Od osamdeset muškaraca koji su ušli u Žarku, samo je trideset preživjelo. Željezne rešetke, malo po malo, stavljale su mrazove, formirane od izdisaja našeg životnog daha, blistave putničke haljine za put u raj.

ALI SVE JE MILOST

Jako sam vjerovao, mnogo puta, da sam došao do ruba tame. Ali još sam imao dug put. Stigavši, godinama kasnije, u ono što sam zamišljao da mora biti sloboda, shvatio sam da u stvarnosti nije ništa drugo nego drugi način življenja u tami, da hladnoća između grčko-katoličke crkve i hijerarhije njegove pravoslavne sestre Crkve još uvijek nije odmrznula;  da su se naše crkve i dalje oduzimale, a naše stado i dalje nestajalo, ubijano obećanjima. Ali Krist Gospodin je također pobijedio tek onda kad je svojim posljednjim dahom mogao izreći “Consummatum est”; “Svršeno je.”

Nisam napisao mnogo o svojim dramatičnim iskustvima. Tko može vjerovati ono što se čini nevjerojatnim? Tko može vjerovati da volja može nadvladati zakone prirode? A što ako bih ispričao čuda koja sam doživio? Ne bi li se oni smatrali pukom fantazijom? Bilo bi mi teže podnositi tu nevjericu nego proći više godina zatvora. Ali ni Isusu nisu vjerovali svi koji su ga vidjeli: “Poslije toga mnogi su se od njegovih učenika vratili i više nisu hodili s njim” (Iv. 6,66).

Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki trenutak koji nam Gospodin daje je ispunjen Milošću – Božjom dobrohotnošću – i našom voljom da na nju odgovorimo ili odbijemo. Na svakome od nas je ne da sve ne svodimo na žestoku i nevjerojatnu priču, nego da shvatimo da prihvaćanje Milosti ne ometa čovjeka, već ga nosi izvan njegovih očekivanja i moći. Iskreno se nadam da će ovo svjedočanstvo otvoriti prozor u nebo.

Jer nebo je iznad nas veće nego što je zemlja pod našim nogama.

Izvor: http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it

ISLAM & KUR’AN: Rašid je jako je dobro poznavao sadržaj Kur’ana, za razliku od prosječnih muslimana kojima je taj sadržaj poprilično nerazumljiv.  Muslimani vjeruju da je Kur’an “vječan, nestvoren, čudo Božje, nepogrešiva Božja riječ.” Rashid se malo dublje pozabavio tim pitanjem u uvidio da je u Kur’anu puno pogrešaka, kako povijesnih tako i geografskih te se sam od sebe nametnuo zaključak da to nije nepogrešiva knjiga kako uči islam. Rashid je povjerovao Isusu u svojoj 19.oj godini i postao kršćanin no to je držao u tajnosti kroz 15 godina, jer je islamski zakon u muslimanskim zemljama jako strog prema onima koji napuste islam.  

Rashid nikad nije mislio da su muslimani loši ljudi, ali je bio uvjeren da je islam pogrešan i da su muslimani zapravo “žrtve islama”. Upravo zato jer je želio dobro svojoj braći želio započeo je i projekt prevođenja Kurana na njima razumljiviji jezik. Naišao je na velik otpor i prijetnje, no postao je neumoran APOSTOL MUSLIMANA,
u želji da ih dovede k Istini – koja je u ISUSU.  

Možemo li iz ovoga izvući i za sebe neku POUKU:  

Mnogi muslimani riskiraju živote kako bi postali kršćani. Maroko i Egipat bilježe ogroman porast onih koji sa islama prelaze na kršćanstvo. U Africi oko 6 milijuna kršćana napušta islam svake godine. S druge strane, u Europi gdje (još) možemo slobodno biti kršćani i gdje možemo slobodno čitati Bibliju sramota je za nas kršćane da Biblija, koja jest Božja Riječ, ostaje knjiga koja se jako jako rijetko čita. A nije li istina što je rekao sv. Jeronim: “Ignoriranje Biblija je ignoriranje Isusa”.  

                                                                                                                              ***

Poruka Evanđelja ostaje uvijek na snazi, a namijenjena je svim narodima; Međutim, postoje područja u svijetu gdje učenja Krista nailaze na prepreke, pa čak i otvoreno neprijateljstvo. Tim područjima prije svih pripadaju muslimanske zemlje.

Napuštanje vlastite vjere Islamisti obično kažnjavaju smrću, ako ne o snazi zakona zemlje onda se oslanjaju na Shariat – kodeks zakona na osnovi Kurana, koji je svaki musliman dužan poštivati. Većina tih zemalja također nameće oštre kazne za one koji su dovoljno odvažni propovijedati Kršćansku vjeru. Ipak, unatoč tim ograničenjima, učenja Krista privlače sve više i više sljedbenika Islama svake godine. Riskirajući svoj društveni položaj, financijsku sigurnost, zdravlje, pa čak i svoje živote, veliki broj muslimana koji traže Put, Istinu i Život preobraćuju se na Kršćanstvo.

Među onima koji su iskusili milost obraćenja je Rashid al-Maghribi. Rođen je 1971. godine u Maroku u pobožnoj muslimanskoj obitelji. Njegovi su otac, djed i stric bili imami (riječ `imam` u islamskom svijetu označava vođu, koji vodi muslimane u molitvi, a vjernici mu se mogu obratiti ako imaju pitanja vezana uz religiozni život, u manjim sredinama imam je glava za sva pitanja), mladi Rashid došao je u kontakt sa Kuranom od najranije dobi. Znao je mnoge dijelove napamet, kao i brojne muslimanske molitve. Da nije čuo o Kristu preko radio emisija, bez sumnje, i on bi preuzeo crkveni ured u jednoj od džamija Casablance (arapski: ad-Dar al-Bayda ‘) gdje je živio s obitelji. Rashid je tada imao 16 godina. Njegov je mladi um razvio interes za osobu Učitelja iz Nazareta. Interes je ubrzo zamijenilo očaranje. Počeo je tražiti informacije o Kršćanstvu i uspoređivati Bibliju s Kuranom. Nakon četiri godine unutrašnje borbe postao je u potpunosti oduševljen s Radosnom Vijesti. Taj je događaj bila prekretnica u njegovom životu. Kasnije je često znao ponavljati: “Isus je dodirnuo moje srce i potpuno me preobratio.”

Rashid se preobratio 1990. u dobi od 19 godina. On je kao i većina marokanskih muslimana koji se odreknu Islama i “idu preko” Kristu, zadržao tu činjenicu tajnom i to 15 godina. To vrijeme je proveo u prevođenju i distribuciji primjeraka Biblije. U 2005. godini, u strahu za svoj život, napustio je Maroko i zatražio azil u SAD-u. Tamo je započeo aktivniju evangelizacijsku kampanju usmjerenu na svoje nekadašnje istovjernike. Istaknuo se svojim programima koji su tada bili u tijeku; Kashf al-Kina (Skidanje maske) i Su’al Jari (Odvažna pitanja) koji su emitirani na TV stanici Al-Hayat (Život) i na kojima on predstavlja različite probleme koji se tiču Islamske doktrine i Kršćanstva. Ovi su tjedni programi, pripremljeni sa dužnim poštovanjem, naveli milijune muslimana otkriti prava lica Kršćanstva i Islama, koja se uvelike razlikuju od onoga što su ih muslimanski klerici poučavali.

Evanđeoski rad Rashida al-Maghribi-a kao i rad drugih misionara, posebno fra Zakaria Butros-a, vrlo je učinkovit. U posljednjih nekoliko godina, milijuni su muslimana u južnoj Africi i na Bliskom Istoku postali deklarirani Kršćani. Njihov točan broj izmiče statističarima s obzirom na oštre kazne i od strane svjetovnog kao i šerijatskog zakona, za one koji napuste Islam. Procjenjuje se da je u Maroku oko 150.000 ljudi prešlo na Kršćanstvo, dok je njihov broj u Egiptu otprilike dva milijuna. Već 2003. godine, muslimanski su klerici iznosili svoje negodovanje na poznatoj Arapskoj TV postaji Al-Jazeera, govoreći kako samo u Africi oko šest milijuna muslimana napušta Islam svake godine.

Očito postoji velika glad za Kristovim naukom u zemljama koje stoje u sjeni polumjeseca.

Presudna stavka Rashidovog obraćenja bila je njegovo usporedno proučavanje Kur’ana i Biblije. Kao sin imama i potencijalni kandidat za muslimanskog svećenika bio je savršeno upoznat sa svetom knjigom Islama. Bio je svjestan da je službena doktrina podržavala Kuran s vjerovanjem kako je nestvoren i vječan. Kako bi opisali poseban karakter knjige, muslimani koriste termin i’jaz – tj. savršenstvo, čudo, nepogrešivost u svakom pogledu. Pa ipak, kada je Rashid počeo proučavati Kur’an i uspoređivati ga s Kršćanskom Biblijom, otkrio je niz povijesnih i jezičnih grešaka. 2009. godine objavio je svoja razmišljanja u knjizi pod nazivom I’jaz al-Qur’an ( Nepogrešivost Kurana). Rad predstavlja sintezu posljednjih koraka njegovog obraćenja i sumnji na koje je naišao na tom putu. On to jasno ističe u svom uvodu u kojem navodi da je ono što ga je najjače vezalo za Islam u to vrijeme bila njegova vjera u savršenost i nepogrešivost Kur’ana. Međutim, svojom analizom različitih dijelova ove knjige uvjerio se kako su mnoga izvješća Kurana jasno temeljena na Biblijskim povijesnim događajima, pa čak i drevnim Kršćanskim legendama, iako su ista često bila izmjenjivana i modificirana prema aktualnim političkim i vjerskim potrebama u počecima Islama. Ostali dijelovi Kurana jasno otkrivaju autorovo nepoznavanje povijesnih i geografskih činjenica. Sve je to poništilo Islamsku dogmu, koja je tvrdila da je ono što je Muhamed rekao savršenije i pouzdanije od svih ostalih postojećih izvora informacija. Prema muslimanskoj teologiji, istinitost svakog detalja sadržanog u Kuranu bio je glavni dokaz koji potkrepljuje vjerodostojnost Prorokove poruke.

Uvjeren u neutemeljenost Kuranskog zahtjeva da Božja riječ bude objavljena i svjestan da je velika većina arapskih muslimana neupućena u pravi smisao sadržaja ove knjige, a to iz jednostavnog razloga – njihovog nerazumijevanja (klasični arapski Kur’an u usporedbi s modernim arapskim dijalektima je kao latinski u usporedbi s modernim francuskim ili španjolskim), Rashid se osjetio potaknut prevesti velike dijelove Kurana u marokanskom dijalektu i objaviti ih na Youtube. Jasno je kako je to izazvalo oluju negodovanja i prosvjeda od strane muslimanskog svećenstva.

Zaista, Rashidova je aktivnost izazvala prilične kontroverze u Islamskom svijetu. Osim svjedočanstava obraćenja koje dobiva tijekom svojih programa, on prima uvrede i prijetnje. To ga ne sprječava, dapače, on udvostručuje svoje napore da upozna svoje nekadašnje istovjernike sa spasonosnom porukom Krista. Iako, on nikada nije tvrdio da su muslimani loši ljudi.

Nije problem u ljudima već u ideologiji Islama.

Muslimani su, po njegovim riječima, “žrtve Islama.” Prema tome im treba netko tko im može pomoći da ih oslobodi od ropstva i straha.

U većini slučajeva, muslimansko poznavanje Kršćanstva je daleko nedostatno, i to je žalosno. Jedna od najrasprostranjenijih zabuna među sljedbenicima Islama je da se Kršćansko Trojstvo (tj. Sveto Trojstvo) sastoji se od Boga Oca, Krista i Marije (čak i arkanđela Gabriela). U predstavljanju osobe Isusa, muslimanski se klerici isključivo oslanjaju na promijenjene odlomke Evanđelja. Oni ga odbijaju priznati kao Sina Božjega i poriču Njegovu smrt na križu. Tako je muslimanska pomisao na ´Good News` (Moderna verzija Biblije na jednostavnom engleskom jeziku, objavljena od strane Američkog Biblijskog Društva) prvobitno pogrešna. Štoviše, oni optužuju Kršćane jer vode nemoralan način života, a njihovo se osnovno uporište najvećim dijelom ugleda na primjerima iz holivudskih filmova.

Dakle tu stoji pred Rashidom – kao uostalom i pred svakim kršćaninom kojeg Krštenje nalaže da naviješta Evanđelje – veliku žetvu.

Koju ulogu ćemo izabrati?

Prije svega, prisjetimo se u molitvi naše Kršćanske braće i sestara koji žive u muslimanskim zemljama. Oni pripadaju mnogim Crkvama, ali svi su združeni u vjeri u jednoga Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Već njihova prisutnost u društvu, koje se često neprijateljski odnosi prema njima, je samo po sebi oblik evangelizacije. Pomolimo se za one koji se obvezuju kao misionari na tešku zadaću naviještanja Krista sljedbenicima Islama. Također našim molitvama obgrlimo one muslimane koji su unatoč prijetnjama smrću priznali Krista kao svoga Spasitelja, ali moraju skrivati svoju vjeru, kao što su stari Kršćani u rimskim katakombama. Uključimo se, što je više moguće u dobrotvorne akcije usmjerene na dovođenje potpore Kršćanima na Bliskom Istoku i Africi, koji često pate zbog ratova, progona i siromaštva.

Evangelizacija muslimanskih zemalja također se ostvaruje kroz naše vlastito produbljivanje našeg odnosa s Kristom i Crkvom.

Mora biti ogromna sramota za mnoge Kršćanske obitelji u Europi i Americi koje ne čitaju Bibliju ili čak nemaju primjerak kod kuće, dok postoje područja u svijetu (npr. Saudijska Arabija), gdje svako posjedovanje Svetog Pisma može tu osobu koštati zatvora. Isto vrijedi i za sudjelovanje na Misi, podređivanjem nas samih Crkvenim sakramentalnim potrebama, uvjetujemo nečije ponašanje u životu.

Mlakost vjere mnogih Kršćana, nedovoljno zahvaljivanje na dragocjenosti koju posjeduju i, još gore, njihovo otvoreno protivljenje nauku Krista – sve to nesumnjivo odgađa trenutak susreta muslimana s Crkvom.

Izvor: Časopis “Love one another”, Apostol muslimana

Ovdje je svjedočanstvo koje je Francesco imao u Međugorju, 3.8.2016., na festivalu mladih.

vidi VIDEO: Francesco V. : svjedočanstvo

…

Francesco je kao dječak otišao s majkom u SAD upoznati djeda i baku. Bilo je to jedno zabavno putovanje, gdje je upoznao i majčinu prijateljicu Katarinu. (uz ovo prepričano svjedočanstvo usporedi i ovo: gdje se spominje “crna misa” na koju ga je odvela obiteljska prijateljica). Vratio se s napadajem astme gdje mu je doktor jedva uspio spasiti život. Imao je mnoge alergije i upalu uha koju je liječio godinama, ali nikad nije ozdravio. Kad je imao 15 god morao je napustiti školu, s teškom konfuzijom koja mu nije dopustila pratiti nastavu. Obitelj ga je hrabrila. Majka je shvatila da bi trebalo moliti za njega. Mama ga je povjerila Gospi. Nakon otprilike 5-6 god susreo je jednu gospođu du dućanu koja je mu je rekla za Gospu Međugorsku. To je za nj bilo neočekivano i pitao se kako mu to nikad prije nitko nije rekao. Počeo je čitati o vidjelici Vicki i pročitao je o Gospinu pozivu na molitvu i post. Odlučio se postiti i moliti krunicu. Rekao je Gospi kako on da ne zna da li ona postoji, ali da će doći i zatražio je od Boga da susretne jednu vidjelicu koja bi ga pozvala u svoju kuću. Kad je s jednim redovnikom došao do vidjelice Marije, redovnik je njoj rekao da je otraga jedan momak koji je došao, a na njegovo veliko čuđenje vidi vidjelicu koja mu dolazi i govori da će taj dan biti gost u njenoj kući. Marija mu je rekla da je najvažnije susresti Gospu. Napisao je Gospi pismo da spasi njega i njegovu cijelu obitelj, a da joj za to daje čak 10 godina. 1997.-e je prvi put došao u Međugorje. Nakon toga je upoznao svoju buduću ženu. U listopadu 2000.e su se vjenčali. Odlučili su poći jednim duhovnim putem. Otišli su na jednu duhovnu obnovu. Tamo je svećenik počeo govoriti o sotoni. Rekao je da se i određene bolesti mogu izliječiti molitvom. Sjeća se osobito jedne rečenice: „Znaš neke bolesti može izazavati i đavao.“ Te noći je razmišljao o bolestima. I počeo je moliti nada njim. Zazavao je Duha Svetoga. Molio je, a Francesco je u tom trenutkku počeo pljuvati i pjeniti do te mjere da nije mogao biti na nogama nego je pao na pod. Svećenik je rekao da još mora dolaziti kod njega da se bolje razumije to stanje. Njegova žena nije u to htjela vjerovati. Stoga je otišao s mamom i bratom. Kad je svećenik počeo moliti molitve oslobođenja vidio je ispred sebe čavle koji su mu ulazili u glavu. Čak je vidio da su igle ulazile u mozak. Osjećao je čak i fizičku bol. Imao je puno pitanja, ali nije shvaćao sve to. 20. 5. 2002. je ponovo otišao posjetiti tog redovnika. Kad je ušao u njegovu sobu rekao je da se osjeća umoran. Unatoč tome što je došao prije 5 min. Pored njega je bio jedan svećenik koji ga je blagoslovio. I dok ga je blagoslovio tijelo mu je postalo potpuno kruto. Kao da je nešto ulazilo od stopala prema gore. Jedna ogromna, neograničena količina zraka. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Želio je govoriti, ali nije mogao. U jednom trenutku je počeo osjećati da se guši. I u tom trenutku je jedan urlik izišao iz njega. I vičući prema svećeniku glas je rekao: “Ja sam sotona, Francesco je moj. Prestani moliti za njega. On je naš. Ja sam knez ovoga svijeta.” Prvi put sam osjetio đavolsko opsjednuće. I taj svećenik je počeo moliti nada mnom. Kako je on dalje molio sotona se opirala. Izgubio je kontrolu nad tijelom. Tijelo se kotrljalo po zemlji. Udaralo je šakam i nogama svećenika. Postao je jako nasilan, dok je inače po naravi bio miran. U jednom trenutku njegovo je tijelo samo palo na kauč s ukočenim tijelom poput mrtvačeva. U jednom trenutku tijelo je počelo poskakivati kao da su ispod bile opruge. Strahovita scena za majku i brata. Majka se pretvorila u rijeku suza. Bila je malodušna, uplašena. U tom trenutku je govorio: “jesam li Francesko, jesam li živ, jesam li mrtav. “Tražio je čvrsto uporište, ali ništa više nije znao o sebi, niti je li rođen uopće. Nakon molitve i nekog vremena probudio se. Tada je ponovo ušao u sebe i postao Francescko. Objašnjava da je sve shvaćao za vrijeme molitve. I nije bio izgubio orjentaciju ni vrijeme. I taj svećenik je savjetovao da ga posjti više puta. Savjetovao mu je da ode još jednom svećeniku da primi blagoslove. Nakon nekoliko mjeseci je posjetio jednog svećenika. I  kad je taj svećenik počeo moliti nad njim ponovo je bio opsjednut. Ponovo glas: “Francesko je naš. Ja sam duh astme. Tu sam već 30 godina. Ja sa ovdje posadio stablo astme.” Blagoslivljao ga je i prolio poprilično blagoslovljene vode. U tom trenutku je osjetio kao da ulazi u ocean. Ali i đavao je osjetio da ga se uništava. I počeo je urlikati: „Odlazim, uništio si stablo astme. Tebe svećeniče ja mrzim, tebe i sve svećenike!“ i od tog trenutka je počeo disati. Prvi put da je iskusio slobodno disanje sa 31 godinu. Shvatio je kako je udesno moći disati. Mentalna konfuzija je pomalo nestajala. U cijeloj priči žena je tražila riješenje. Nije mogla prihvatiti da je imala opsjednutog muža. To je bilo nešto što nitko nije shvaćao. Neka rodbina se udaljila. Neki prijatelji također. Mjeseci su prolazili, a sve više su bili sami. To đavolsko opsjednuće je trajalo 5-6 sati svaki dan i više nisu imali normalan život. Više nije mogao radditi. Ponekad bi se noć pretvarala u dan. Postao je kao jedan radio prijamnik. Zapravo je đavao govorio koristeći njegov jezik. Stalno je govorio ženi: Ti si kriva. Zašto si se udala za njega. Trebam uništiti ovaj brak. Trebam razdijeliti i uništiti sve brakove. I tako svakog dana su se nastavljala ta očitovanja, u podjeli u svađi. Onda su časne sestre počele moliti za njih. Zatražili su pomoć od prijatelja i poznanika. U jednom određenom trenutku se pokazalo nužno otići velikom egzorcisti. Dogovoren je susret sa o. Mateom. Imao je velika iskustva s egzorcizmima. Do tog vremena žena je bila veoma racionalna. Unatoč tome što je prošlo šest mjeseci. Rekao je da trebaju pronaći istinu. Pitao ga: jesi li kad posjetio čarobnjake? To je nešto što nije ni poznavao. Jesi li išao na proricanje sudbine? Ja sam uvijek odgovarao: Ne. On je rekao da se proba prisjetiti, je li imao doticaja sa prostitkukama. Je li se kad bavio jogom i meditacijama. Uvijek je mirno odgovarao: ne, nisam. To je istina. Shvatio je da govori istinu. Onda se ipak odlučio moliti nad njim.

U jednom trenutku više se nije obraćao njemu. Jer sotona je već bio rekao: “Francesko je naš. U njemu su sklopljeni krvni savezi.” Sotona je govorio: “Ti ne možeš ništa napraviti.” I onda je o. Mateo rekao: jesi li sam ili ima i drugih duhova s tobom. I u prvom trenutku sotona je željala prevariti o. Matea govoreći da je sam. Ali o. Mateo mu nije vjerovao i rekao: Naređujem ti da kažeš istinu. Tog istog trenutka zli duh je učinio da mu se cijelo tijelo treslo. “Ne želim to reći. Ne mogu to reći. Ali istog trenutka sotona urliče. Ima nas 27 legija. Mi smo veliki i dubki američki sotonizam. Dobro smo struktuirani unutar ovog tijela.” Samo je tišina ispunjala tu prostoriju. Čule su se samo riječi o. Matea: „Na žalost ovo je istina.“ On i žena su izišli kao da su išli na giljotinu za odrubljenje glave. Pred njima samo duboka tama. To je bio vrlo važan egzorcizam. Jer samo dan nakon osjetili su da imaju više vjere i nade. A tu vjeru im je mogao dati samo Bog. Žena je rekla da se moraju više moliti, a majka je svojoj nevjesti rekla da može slobodno napustiti Francesca jer joj on neće moći pružiti vedar život. Žena je na trenutak razmislila: “ja sam ga uzela i obećala vjernost i u dobru i zlu. Nisam računala na đavolsko opsjednuće, ali ako je to Božja volja, ja prihvaćam i idem dalje.“ Iako je njegova majka rekla jednostavnu stvar to je zapravo bila đavolska igra, ali od tog trenutka svi se ujedinili s njima. Roditelji su pratili njihov posao, radili svaki dan. Obiteljski su imali jednu umjetničku galeriju. Žena je morala biti u kući s njim. Tu snagu im je dala i molitvena zajednica od o. Matea. Otac Mateo je rekao da je glavno da dolazi na misu, jer je Francisco ometao svako euharistijsko slavlje. Često je ulazio u ckrvu kad je bio potpuno opsjednut. Svake subote ujutro žena bi ga ukrcala u auto i vodila na misu o. Matea. Sotona je govorio u autu: Tebi ne mogu napraviti ništa. Ona nije ništa odgovarala. Šutjela bi. I to je bila njena snaga. Šutnja. I kad bi ušao u ckrvu. Sotona je odmah ušao u ckrvu. Kad bi svećenik izlazio iz sakristije započeo blagoslivljati blagoslovljenom vodom, Francesko bi počeo vikati: niječem. Odbijam.  Za tamjan koji je gorio ispred oltara govorio bi da ga guši. Vidio bi da sotona izlazi iz njegova tijela. Vidio bi mnogo duhova koji se udaljavaju od njega u životnjskom obličju. Shvaćao je da misa za nj postaje izvor oslobođenja. O Mateo je vršio egzorcizam svaki tjedan ali je savjetovao i jednu molitvenu zajenicu, na način da se moglo sudjelovati na katehezama i predavanjima. I dan po dan vidjeli su se mali znakovi. Opsjednuća bila manje snažna ali imali su povjerenja. Jedan svećenik je rekao u katehezi: “Ni vrata paklena je neće nadvladati.” Nije se bojao. Govorio je da vjeruje kako je Gospodin veći i da želi brzo oslobođenje. Iako su dani prolazili u patnjama, iskusili su snagu molitve. I doista tijekom jednog egzorcizma dogodilo se da ga svećnik nije uspio osloboditi i sotona je pjevao u znak svojoj pobjedi i rekao “danas sam ja pobjedio”,  “Francesko je naš!” i svećenik je bio doista umoran. I pored sat vremena egzorcizma bio je u opsjednuću. U jednom trenutku beznađa žena je rekla: „Gospodine, ja sam se udala za ovog čovjeka, možeš li u ime sakramenta braka osloboditi mog muža!“ Dok je ona o tom razmišljala sotona je vikao: Ne misli o tome, zbunjuješ me sa svojim mislima, prestani o tom misliti. Danijela je nastavljala u ime snage sakramenta braka, a sotona je postao još agresivniji. U tijelu je osjećao bol do kostiju. I cijelo bie je osjećalo mentalne konvulzije. I dok je žena ponavljala tu molitvu: “u ime sakramenta braka oslobodi mog muža!” u tom trenutku je on pao na zemlju i vikao: slobodan sam! I gledao ju je u oči i pitao je – o čemu si razmišljala. Ona je rekla: Molila sam: Gospodine, oslobodi moga muža u ime sakramenta braka. I od tog dana, ona je molila – u ime sakramenta ženidbe, odlazi iz moje kuće, odlazi iz Franceska. To su bile spontane molitve, izrečene srecem. Sotona se ljutio govoreći: ne ne odlazim. I prijerice, ona bi za ručak spremala stol a on je pomagao. Bilo je dana kad nije uspjevala oprati posuđe. Onda smo tog dana bili prisiljeni uzeti najljepši stolnjak i najljepše čaše, a sotona se razljutio je govorio da mu se ne sviđa urednost i tako pripremljen stol. Volio je da je sve u neredu.  I od tog trenutka su shvatili da urednost u materijlanim stvarima je vrlo važno.

Jednog dana su otišli na nacionalni susret Obnove u duhu. I za vrijeme kateheze počeo se osjećati loše. U stanju postupnog opesjednuća doveli su ga iza oltara. To je bio trenutak da upozna predsjednika udruga egzorista: o.Rufusa. Tu je bila i jedna psihijatrica. Ona ga je vidjela samo za par minuta u stanju potpunog opsjednuća. Pitao ju je što ona misli o tom ponašanju. Ona je rekla: ne mislim ništa, to je daleko od psihijatrije. Dok me otac gledao u oči ja sam vidio svijetlo koje je ulazilo u cijelo moje tijelo. Snaga molitve je prisilila sotonu da klekne i fizički je klekao pred svećenika. Rekao mu je: Francesco sad te trebam. Istog trena je sotona otišao, a Francesco se vratio. Vjeruješ li svoje oslobođenje. Vjeruješ li u moju molitvu. Da naravno. Vjeruješ li u svoje osbođenje. Da, Gospodin se može poslužiti tobom. I u tom trenutku je počeo moliti na engleskom i indijskom. Jer je porijeklom iz Indije. Francesco je odgovarao na indijskom jeziku kojeg nije poznavao. Sotona je preko njega odgovarao na savršenom insijskom jeziku. Onda je svećenik rekao.: „U ime Isusovo naređujem ti da ostaviš Francesca.“ Osjećao sam da mi se krv penje i dolazi do grla a svećenik je nastojao osloboditi ga. Bilo je malo vrmena i nije uspio. Rekao mu je da će imati drugi egzorcizam nakon par sati. Rekao je – da. Jer je već bio pretrpio strahovite fizičke patnje. Svećenik je započeo moliti u jezicima. Pjevanje u jezicima je postala snažna molitva oslobođenja. Što je on više pjevao u daru jezika, sotoa se sve više ljutio. “Naređujem ti ostavi Franceska.“ Sotona je odgovaro: Ne, ovdje je u njemu američki sotonizam.  Francesko se napio iz kaleža na crnoj misi. I on je sada naš. Svećenik je počeo još više moliti i razbijati to prokletstvo crne mise. Sotona je treperio preko mene jer je vidio da će izgubiti. Sotona je ponavljao: Ja sam unutar njega odkad je Francesco imao 4 godine. Nitko me nije bio otkrio. Ne razumijem kako ste me vi uspjeli otkriti. Bili smo blizu potpunog oslobođenja, ali svećenik je bio umoran.  Zatražio je treći egzorcizam. Shvatio je  da se mora odlučiti jer je došao trenutak istinskog oslobođenja. Sve snage fizičke je stavio na raspolaganje. I u trećem egzorcizmu se svećenik počeo jako moliti. Tijelo se pretvorilo u bojno polje. S jedne strane je vidio svece, a s druge strane đavle koji su ga napadali. Zli duh nije htio izgubiti bitku. Ali svećenik mu naređuje: Predaj mi te kapi krvi. I s rukama na podu počeo je izbacivati kapljice krvi iz svojih usta. Svećenik je rekao ovo je jedan vrlo težak i složen slučaj. Blagoslovio ga i tada su se rastali. U svakom proživljenom egzorcizmu dolazili su sveci pored njega koji su ga podržavali. I to je jš jedan blagoslov koji je Bog htio darovati. Od samog početka je vidio padre Pia kako sjedi pored njega. A sotona je vrištao: „Ovdje je padre Pio, bojim se“. Svećenik je govorio: Padre Pio, oslobodi Franceska. Padre Pio mu je rekao vrlo nježnim glasom: Reci svećeniku da on mora moliti za tebe. I tiješio me riječima. I borio se satima i satima sa sotonom. Jednom za vrijeme opsjednuća došao je padre Pio. Žena nije znala što bi učinila. Ta konfuzija bi ulazila u nju. Padre Pio je rekao koristeći njegov glas: Počni moliti za njega. Rekao je i da kaže ženi da moli njegovu krunicu (krunicu padre Pia). U tom trenutku je Francesco bio u potpunom stanju opsjednuća. Ali nakon toga sotona je otišao.

Priča završava kad je susreo jednog liječnika s Malte. On je rekao: Francesco, ti si slobodan. Pitao je kako to može reći… Rekao je: “Sotona je oslabio tvoj um. Ti se trebaš osloboditi tužaljki, pritužbi, trebaš izbaciti „ako“ i „ali“ trebaš izbaciti “možda, tko zna“ ti trebaš reći „ja sam dijete Božje“. To proročavstvo liječnika s Malte je, kaže Francesco,  bilo istinito i to je iskusio kad je išao kod egzorciste. Tada sotona više nije mogao ući u njegovo tijelo.

Zaključuje riječima Mk 5,15 – Isus je oslobodio opsjednutog iz Geraze koji je potom bio zdrave pameti. S tim čovjekom Francesco je usporedio sebe. Danas ima miran život. Ima svoj posao i s prijateljima ide na molitvenu zajednicu: Marana’tha.

– Zdeno, meni je ovo jedna od boljih priča koje sam čuo u zadnje vrijeme. Smijem li ja to objaviti? – pitam Zdenu dok pijemo piće u kafiću Victoria u Ježdovcu.

– Ma, objavljuj… što to mene briga. Ja sam ti ispričao kako je bilo… – smije se Zdeno.

Meni oči pune suza jer sam dirnut jednom toplom ljudskom pričom. Istinita priča je to o ratu, ljudskosti, životu…

Kada je Zdeno iz Ježdovca počeo pričati svoju priču, nisam ga odmah shvatio o čemu priča.

– Tako sam ti ja svoga Markana nosio 40 kilometara na leđima za vrijeme Oluje. – započeo je svoju priču Zdeno.

– Našao ga na putu i stavio ga na leđa. – nastavlja Zdeno, a ja slušam i ne shvaćam koga je on to nosio 40 kilometara.

– Čekaj, jel’ bio ranjen? – pitam ja jer sam mislio da se radi o nekom vojniku.

– Nije bio ranjen. Ma, ispao iz traktora i ja ga stavim na leđa i krenem ga nositi. Još su mi neki onako znali u šali dobaciti: “Što će ti taj četničić?”, a ja njima odgovaram: “Samo vi svoj posao!” i nastavim ga nositi dalje. – priča dalje Zdeno.

– Kako misliš ispao iz traktora? – pitam ja.

– Pa, kada su se Srbi povlačili za vrijeme Oluje, taj malac je ispao iz traktora dok su se njegovi povlačili. Dijete stoji samo na putu i gleda okolo sebe. – odgovara Zdeno.

– Koliko je imao godina? – opet ja pitam.

– Negdje oko četiri, pet godina. Uglavnom, ja sam ti njega nosio cijelo vrijeme i nisam ga ispuštao iz vida. Valja dijete spasiti.

I tu kreće ta istinita priča o stvarnom životu i stvarnim ljudima, a ja ću je pokušati ispričati onako kako ju je meni ispričao Zdeno. Kažem da ću je pokušati ispričati jer je ovu priču nemoguće ispričati. Nju treba slušati srcem i teško ju je ispričati riječima.

•••

Negdje kod Bihaća, na samoj granici, neka žena pruža ruke prema Zdeni koji je u odori hrvatskog vojnika:

– Marko! Marko! – kroz suze viče žena.

– Jel’ to tvoj mali? – pita Zdeno

– Jest, moj je mali. – odgovara žena.

– Evo ti ga onda. – skida sa svojih leđa Zdeno klinca kojega je nosio 40 kilometara i pruža ga zabrinutoj majci.

– Daj reci kako se zoveš? Kako ti je ime? Da znam tko mi je sina spasio! – dovikuje žena kroz gomilu dok je uzimala svoga sina u naručje jer je već gužva i puno je naroda okolo.

– Zdeno mi je ime. – odgovara joj Zdeno.

Prošlo je mnogo godina od tada i Zdeno je to skroz ostavio iza sebe, kad prije nekog vremena zaustavlja se auto ispred njegove kuće i izlazi čovjek i zvoni na ulazna vrata Zdenine kuće.

– Jesi li ti Zdeno? – pita čovjek Zdenu.

– Ja sam Zdeno. – odgovara Zdeno.

– E, netko bi htio s tobom razgovarati. – kaže taj čovjek Zdeni.

– Ja sam Marko. – kaže kroz smiješak odrastao momak Zdeni.

– Reci Marko, kako ti mogu pomoći? – pita ga Zdeno jer ne prepoznaje tog zgodnog momčinu koji stoji ispred njega.

– Ti mene ne prepoznaješ? – pita Zdenu ta momčina koja stoji ispred njega.

– Nemoj se ljutiti, ali ne znam te. – odgovara Zdeno i za to vrijeme vidi kako Markova majka sjedi u autu i istovremeno se smije i plače.

– Sjećaš li se Bihaća 1995. godine? – pita Marko Zdenu.

– Sjećam se. – odgovara Zdeno.

– A jel’ se sjećaš onog klinca što si ga našao na putu i nosio ga na leđima do Bihaća? – opet pita momak.

– Sjećam se. Kako se ne bih sjećao. – odgovara Zdeno.

– E, ja sam taj klinac. – kaže Marko.

– Vidi njega, prava momčina. Nek si mi živ i zdrav. – odgovara Zdeno još uvijek zatečen onime što se događa.

– Imam jednu molbu za tebe, ako bi mi htio učiniti. – nastavlja Marko.

– Reci, Marko moj. Samo reci… – odgovara Zdeno dok ga preplavljuju emocije.

– E vidiš, ja se uskoro ženim i htio bih da mi ti budeš vjenčani kum. – kaže kroz smiješak Marko.

– Ma, vrlo rado, ali ja ti nemam para. – kaže Zdeno.

– Nije te nitko pitao za pare. Ja bih htio da mi ti budeš kum, a za pare te ne pitam. – kaže Marko Zdeni.

Zdeni u tom trenutku u sjećanje naviru misli kako je 1995. našao izgubljenog klinca od nekih četiri, pet godina starosti kako stoji na putu. Sjeća se njegovih očiju kako mirno promatra vojsku koja prolazi pored njega. Iako je rat prljav i mnogi su tada bili na putu izgubiti dušu, Zdeno nije htio prestati biti čovjek. Sjeća se kako je uzeo tog klinca na svoja leđa i nosio ga punih 40 kilometara ne bi li mu spasio život. A sada taj klinac stoji ispred njega i traži ga da mu bude vjenčani kum. Nije to više onaj mali klinjo, nego prava pravcata momčina.

Zdeno u tom trenutku ne zna je li Markov otac živ, nestao ili je poginuo u ratu kao srpski vojnik. Čak i da su bili na suprotnim stranama, Zdeno je siguran da je taj čovjek iz časna i poštena roda jer ne pada jabuka daleko od stabla. Da su neka druga vremena bila, možda bi Markov otac i Zdeno bili prijatelji i poticali jedan drugog da budu dobri ljudi.

– Ma, može. Vrlo rado ću ti biti kum. – odgovara Zdeno dok osjeća nekakav ponos što je taj klinjo izrastao u takvu momčinu.

– Jedino, svadba je u Banja Luci. Nadam se da to nije problem? – pita Marko.

– Kako će biti problem? Nemam ja problema s time. Dolazim sigurno. – sretan je Zdeno što ispred njega stoji dokaz njegove ljudskosti.

Svadba je bila vrlo bogata i uzvanika je po Zdeninoj procjeni preko 500. On se nikada nije pretjerano opterećivao materijalnim stvarima, ali je ipak kao izbjeglica iz Bosne uspio, zahvaljujući radom svojih ruku, napraviti solidnu kuću koju sebi ne bi mogli priuštiti niti mnogo bogatiji od njega.

No, kod nekih Srba postoji narodni običaj dok traje skupljanje darova prilikom svadbe i tada se, makar od strane najbliže rodbine, javno govori koliko je tko darivao mladence. U takvim situacijama, obično kum, da bi sačuvao svoju čast, daruje koliko god može. Ovaj puta je kum Zdeno i iako nije siromašan i uspio se skućiti, ipak nije pri nekim velikim novcima. On sam od sebe nije opterećen materijalnim stvarima jer zna da je svakome skupljati blago na Nebu. Isto tako, niti Marko nije opterećen materijalnim stvarima i nije Zdenu uzeo za kuma zbog novaca, ali zbog čuvanja časti svoga kuma odlučuje pripomoći.

– Evo ti ovdje 50.000 maraka i kume, sve ih stavi na tacnu da mi se ne osramotiš. Ipak si ti moj kum. – govori Marko dok stavlja ogromnu svotu novaca Zdeni u džep.

– Dobro kume. – smije se Zdeno i napravi tako kako mu je Marko rekao.

Kako večer odmiče, tako Marko želi da se njegov Zdeno osjeća što je moguće ugodnije.

– Mogu li ja kume naručiti jednu pjesmu za tebe. – pita dobro raspoloženi Marko svoga kuma Zdenu.

– Ma, kume, ne treba meni nikakva pjesma kada je meni srce puno, a duša mi pjeva što sam tu s tobom. – govori Zdeno.

– Ne, ne, kume. Ja bih htio tebi naručiti jednu pjesmu. Neku za tvoj gušt. Baš za tebe. Neku koja je tebi osobito draga. – ustrajan je Marko.

– Hm, meni pada na pamet samo neka pjesma za provokaciju. – smije se Zdeno.

– Joj, nemoj kume provokaciju. Reci koju želiš pjesmu. – smije se i Marko.

– Daj neka onda sviraju Miljacku. – govori Zdeno računajući da nikome od uzvanika ne bi trebala ta pjesma smetati.

– Može kume, nego koju si htio pjesmu za provokaciju? – radoznao je Marko.

– Ma, ja mislio da mi odsviraju Lijepu Našu. – smije se Zdeno.

– Lijepu Našu? Što ne kažeš? Ma, može… – odlazi Marko do bine i dogovara s glazbenicima želju.

– A sada, za mog kuma Zdenu, jedna pjesma samo za njega. Ustanite svi i nazdravite. – govori Marko.

Dok se cijela svadba digla da nazdravi Zdeni uz pjesmu koju mu je naručio njegov Marko započinje hrvatska himna, Lijepa Naša. Dok su još svirali taktove Lijepe Naše glazbenici kreću svirati Miljacku u kojoj se čuju riječi pjesme: “’Ko bi rek’o čuda da se dese…”.

Nitko od uzvanika nije ovo pogrešno shvatio jer su svi znali priču o jednom malom dječaku, koji se izgubio u vihoru rata i jednom vojniku koji je pokazao ljudskost kada je trebalo.

Nekima su suze krenule i u nutrini svoje duše su makar na trenutak htjeli biti kao njih dvojica. Voliti svoje, a poštivati tuđe. No, iznad svega, htjeli su biti kao njih dvojica koji vole čovjeka i Boga se boje. Biti prije svega ljudi.

…

Tekst: Elvis Duspara

izvor: Nacija

…

/2. dio/

Zahvaljujući dobrim vezama svoga ujca, nakon dva tjedna provedena u zatvoru i mnogih bolnih tortura Mustafa je oslobođen optužbi i pušten iz zatvora. No, povratak u normalan život nije bio nimalo lagan. Njegov život postao je ruševina. Za stanovnike Bliskog Istoka nedostatak religije ili nijekanje nasljeđa zapravo je nešto strašno.  Islam je od strane ovog čovjeka, koji je bio u traganju za istinom, bio potpuno diskreditiran, počevši od njegova utemeljitelja do fakultetskih predavača. Zato on počinje istraživati druge religije a posebno hinduizam i budizam, ali tu nije pronašao odgovore na svoja traženja. Muhamed je prošao razdoblje jake kušnje i tame – gore nego u egipatskom zatvoru. U isto vrijeme iz njegova srca je izvirala glad za poznavanjem Boga, onoga koji ga nije ostavio nego je dopustio da čudesno preživi mučenje u zatvoru te je tako dokazao da se brine za Njega. „Sjedio bih na krevetu ili za stolom moleći za objavu pravog Boga koji me spasio dok sam bio u zatvoru, tko god On bio. Ponekad nisam mogao reći nit riječi. Samo sam plakao.“

U to vrijeme povećavale su se Mustafine glavobolje i noćne more iz zatvoreništva su se vratile. Tijekom dana bol je bila podnošljiva i Mustafa bi mogao raditi u očevoj firmi, ali navečer od boli nije mogao zaspati. Počeo je redovito posjećivati apoteku. Jednog dana, apotekarka – kršćanka, videći njegov unutarnji konflikt počela mu je govoriti o vjeri. Budući da ga je poznavala kao religioznog musimana iznenadila se kad je čula njegovu priču o potrazi za Bogom. Razumjela je da je u svojoj religiji naišao  na prazninu koju nije mogao ispuniti. Odlučila mu je dati Bibliju. „Prije nego večeras uzmeš tablete pokušaj pročitati jedno poglavlje pa vidi kako ćeš se osjećati.“ – rekla je pacijentu. To veče bila je za njega odlučujuća noć, noć obrata u Mustafinu životu. „Bila je ljetna noć, oko deset sati. Imao sam strašnu glavobolju, ali nisam uzeo tablete, ostavio sam ih na stol i pogledao u Bibliju. Nisam znao gdje bih pogledao pa sam otvorio nasumice. Bila je to osobna Biblija od apotekarke sa bilješkama na marginama stranica. Otvorio sam peto poglavlje evanđelja po Mateju – Govor na gori. Počeo sam čitati, vidio sliku Isusa koji poučava mnoštvo okupljeno oko njega na vrhu brda… Moj mozak je počeo raditi kao kompjutor. U knjizi koja je bila na stolu preda mnom vidio sam sliku Isusa, a u svojim mislima gledao sam sliku Muhameda. Cijelo vrijeme sam uspoređivao ova dva karaktera. Tako dobro sam poznavao Muhamedov život da nisam morao činiti nikakav napor da to sve prizovem u pamet. Jednostavno je bilo tu.

Sve do tada Isus je za Mustafu bio samo Isa, jedan od proroka koji je opisan u Kur’anu koji Mustafu nije interesirao. Čitajući Bibliju to večer uvidio je da je Isus Krist pravi Bog kojeg je cijeli svijet tražio. Najšokantnije riječi za njega bile su Isusove riječi: „Volite svoje neprijatelje.“ Sve do sada Mustafa je bio uvjeren da neprijatelji moraju biti ubijeni. Isus je dotakao njegovo srce snagom opraštajuće ljubavi koja više ničim nije mogla biti zaustavljena. Čitajući evanđelje Mustafa je otkrio moć ljubavi Sina Božjega prema grešnicima kojima On nije osuđivao na smrt kamenovanjem, nego bi ih zagrlio i prihvatio njihove suze i obraćenje.

Čitanje evanđelja toliko ga je zaokupilo da je čitao do zore. Bio je toliko fasciniran osobom Isusa Krista da je cijeli svoj život povjerio Njemu – znajući da bi za to mogao patiti veliku cijenu. No znao je da ga Isus Krist neće iznevjeriti. Iskusio je to u zatvoru i kako je čitao Sveto Pismo njegovo je pouzdanje raslo. Čitanje psalma 91 doživio je kao riječ upućena njemu osobno. „On će te osloboditi od zamke ptičarske… „ Tijekom sljedeće godine Mustafa je nastojao pristupiti jednoj kršćanskoj zajednici u njegovoj regiji. Kako bilo susreo se sa velikim razočaranjem. Odbijali su ga jedni za drugim iz straha za svoje živote i za život zajednice. Kao bivši predavač na Al-Azheru bio je vrlo dobro poznata figura u mnogi krugovima. Konačno, netko mu je povjerovao i pozvao ga u crkvu. Na putu u crkvi Mustafa bi izmjenjivao sredstva prijevoza. Također je izbjegavao mjesta na kojima je bio prepoznatljiv. Kako bilo da bilo – bilo je „nemoguće sakriti svijetlo“. (Usp Mt 5,15). Bilo je samo pitanje vremena kad će moja obitelj saznati sve. Jednoga dana neplanski sam sve otkrio svom ocu a on je odmah izvadio pištolj i prema meni ispalio pet metaka. No ni jedan metak me nije pogodio. Bogu hvala, opet me zaštitio.

Mustafa je morao napustiti zemlju u brzo organiziranom bijegu, kroz tri mjeseca prolaženja Afrikom, od Egipta do južne Afrike. Ali ni tamo nije bilo lako.

Mustafa je ponovo iskusio izvanrednu zaštitu Isusa Krista koji ga je vodio na putu spasenja prema njegovu obraćenju. „Onaj koji povjeruje u mene bit će spašen.“ (Mt 16,16)

Tek sa u jednoj crkvi u Johanezburgu mogao je biti kršten. U čast svetog Marka evanđelista uzeo je ime Marko. I zbog prijatelja koji mu je u Africi pomogao uzeo je prezime Gabriel. Uronjen u smrt Kristovu bio je rođen na nov život, njegovim uskrsnućem. Postajući novi čovjek, prihvaćajući novi identitet poželio je Isusu služiti cijelim svojim životom.

Upoznajući Isusa Krista Mustafa ga je nastavio uspoređivati sa Muhamedom dok konačno u njegovu životu Sin Božji nije potpuno pobijedio muslimanske učitelje. On je taj koji je pobijedio smrt i rekao: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo ali ne mogu ubiti dušu (Mt 10,28). Mark izabire teški put vjere u Krista. Svjestan da je na njemu  „fetva“  tj. smrtna osuda zbog napuštanja islama – on hrabro dijeli svoje svjedočanstvo vjere kako bi privukao što više braće muslimana Spasitelju.

Mark ispovijeda: „Trideset i četiri godine živio sam u strahu od kazne. Budući da sam svoj život dao Isusu otkupljen sam Njegovom krvlju. Upoznavanjem Isusa osjetio je po prvi put neko oslobođenje jer je bio oslobođen tereta krivnje koji je bio nad njim iako je obdržavao odredbe islama.”

Dok je proučavao muslimansku tradiciju Mustafa je otkrio da ni sam Muhamed nije bio siguran hoće li biti spašen i primljen u raj (!),  pa ako prorok islama nije imao tu sigurnost kako bi onda običan musliman? Mark A. Gabriel se obraća ljudima: „Braćo i sestre, samo Isus Krist vam može dati mir i oprostiti vam grijehe. Pogledajte u kakvim jadnim uvjetima žive muslimani diljem svijeta, u mržnji, krvoproliću, ubojstvima, konfliktima, terorizmu… Jedini put iz ovog kaosa jest prihvatiti Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Najveća nesreća čovječanstva je grijeh od kojeg možemo biti oslobođeni samo od strane bezgrešnog Sina Božjega

Isus Krist je riješenje svih problema, kako za pojedince tako i za sve ljude. Vjerujmo mu, pomirimo se s njim i navještajmo drugima spasenje preko Njega.”

Velika odgovornost je na nama za spasenje svih koji nisu imali priliku čuti za evanđelje,

a mi ne moramo platiti takvu cijenu kao Mark A. Gabriel.

Izvor: Katolički časopis LOVE ONE ANOTHER

autor članka: Bartlomiej Grysa

za prvi dio klikni na: Mustafine sumnje o islamu, potraga za istinom i čudesna Božja pomoć

Francuski pjesnik Jean Richepin (Žan Rišpan) izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: “Molitva bezbožnika.”         Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:
“Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, Tebe nema! A kad bi Ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred Tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije.’‘ Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovoga ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!”

Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: “Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek’!”
Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada.           On je ljubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo. Godinama je čekao Jeana.

On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu.
Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupan sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje.

Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života.

…

Izvor: fra Petar Ljubičić