U kalendaru sotonističkih praznika “Noć duhova (vještica)” ima jedno od vodećih mjesta. Noć vještica je promocija sotonizma. Mnogi supermarketi prodaju razne proizvode vezane za taj poganski praznik, sablasne kostime i simbole vezane uz crnu magiju (crne mačke, kosture, demone, … ) Ne može biti opravdanje da je to samo zabava i šala jer se i preko zabava i šala promiču određena uvjerenja i ponašanja. Možemo li se iz šale rugati Isusu, katoličkoj vjeri, Božjim zapovijedima? 

Svake godine, u noći s 31. listopada na 1. studenoga, na ulicama američkih gradova pojavljuju se milijuni ljudi odjeveni u strašila, kuće su ukrašene šupljim tikvama s izrezanim rupama za usta i oči i svijećom u sredini (tzv. Jack-o-lampion), i horde mališana šetaju po kućama tražeći slatkiše. To je ona tzv. Noć vještica.

Bezazlena zabava?

Već neko vrijeme ovaj praznik dobiva sve više i više priznanja i na našem kontinentu. U našoj domovini neki pubovi i škole krajem listopada organiziraju večernja događanja tijekom kojih se obilježava “noć duhova”, a mnogi supermarketi u to vrijeme distribuiraju razne proizvode za Noć vještica.

Navikli smo na Noć vještica pomalo neobičnu, ali bezazlenu zabavu. Pobliži pogled na postanak i cjelokupno okruženje ovog praznika, međutim, dokazuje da je to otvoren i izravan nastavak starih poganskih kultova.

Pogansko praznovjerje

U pretkršćansko doba mnogi su poganski narodi – uključujući Slavene, Kelte, Irce i Egipćane – razdoblje između 31. listopada i 2. studenoga posvećivali božanstvima smrti i duhovima mrtvih.

Primjerice, u Britaniji i Škotskoj vjerovalo se da se u današnje vrijeme duhovi mrtvih vraćaju u svoja nekadašnja prebivališta kako bi posjetili žive, dok su demoni, čarobnjaci i vještice tada posebno aktivni.

Kelti su smatrali da bi u noći s 31. listopada na 1. studenog mrtve trebalo hraniti i “pacificirati”, jer bi u protivnom duhovi mogli nevoljnike izreći stroge kazne.

Također se vjerovalo da je ovo vrijeme najprikladnije za prakticiranje razgovora s mrtvima. U to je vrijeme bio popularan i običaj izrade slika duhova – uklj. stavljanjem vatre u šuplji čičak.

Kako bi uništila ta poganska praznovjerja, Katolička crkva uspostavila je u te dane SVETKOVINU SVIH SVETIH i sjećanje na duše u čistilištu – tzv. DUŠNI DAN.

Sablasni rekviziti

Čini se da je netko jako želi podmetati neka štetna, pogubna vjerovanja i prakse umjesto kršćanskog pristupa mrtvima.

Inače je teško objasniti činjenicu da postoji toliko zapanjujućih sličnosti između nekadašnjeg festivala boga smrti i moderne Noći vještica. Neki od njih su:

1. Prema druidima [keltski svećenici ili gatare – prir. izd.] duhovi su lutali među živima. Moderna verzija ovog vjerovanja oblači se u žive kao mrtve – oblačeći odjeću duhova, vampira, demona i drugih krvavih likova.
2. Kelti, Asteci, Kinezi, Egipćani, Slaveni i drugi ostavili su hranu mrtvima na vratima svojih domova kako bi se zaštitili. Danas djeca prerušena u duhove idu od vrata do vrata, zahtijevajući slatkiše pod prijetnjom “prokletstva”.
3. Vatru koju su koristili Irci zamijenile su današnje svijeteće bundeve s izrezanim rupama i upaljenom svijećom unutra.
4. Većina Halloween igara  povezane su s magijom, nekromantijom i proricanjem, kao i simboli Halloween: ljudski kostur, crna mačka, šišmiš, pauk, metla, narančaste i crne boje itd.

Promicanje sotonizma

Uz promicanje poganstva povodom Noći vještica, sve se više oglašava i otvoreno sotonski sadržaj. Na primjer, 2000. godine, francuska podjela čokoladica sadržavala je letak sa sljedećim tekstom:

“Jeste li znali da na Noć vještica sva čudovišta i preplašivači traže slatkiše od svojih susjeda? Ako ne uspiju, proklet će ih. 

Isprobajte sami: 1) napravite neku zastrašujuću odjeću, 2) zalijepite svoju fotografiju na obrazac, tamo napišite svoja imena, također svoj demonski nadimak i svoj pakleni potpis, 3) upozorite svoje susjede na predstojeći posjet, 4) i eto službenog demon 2000, spreman pokupiti njihov slatkiš. “

Na poleđini ovog letaka čitamo:

„SLUŽBENA karta DEMON 2000. Ja sam jedan od demona festivala Halloween 2000 i zalažem se za činjenje i govorenje mnogih čudovišnih stvari. Ime…………. Imena ………… Ime demona …………. Pakleni potpis ………… Pročitao i odobrio princ svih demona s potpisom LUCIFER ”(citirano u:  Rock in the Country , prosinac 2000.).

Inače, vrijedi spomenuti da  u kalendaru sotonističkih praznika “noć duhova” ima jedno od vodećih mjesta.

To nije igra

Teško je govoriti o slučajnosti, budući da je Noć vještica gotovo točna kopija starog čaranja i praznovjerja. Također nije ni čudo što se ovaj praznik koristi za promicanje sotonizma.

Tradicionalno katoličko učenje uvijek je na poganstvo gledalo kao na put prema otvorenom štovanju Sotone. Sveti spisi jasno govore:

„Ono što pogani žrtvuju, to žrtvuju demonima, a ne Bogu …“ (1 Kor 10,20).

Ne može biti opravdanje da je cijeli praznik Noći vještica samo zabava i šala. Moramo imati na umu da korištenje šala i zabave također može učinkovito usaditi određena uvjerenja i obrasce ponašanja u srca ljudi.

Osim toga, možemo li si dopustiti šale na račun Božjih zapovijedi i katoličke vjere? Je li moguće, na primjer, iz zabave, recitirati zazive vragu ili se rugati Isusu?

U vremenima najezde raznih oblika poganstva, sjetimo se poslanice sv. Pavla apostol:

“Pogani vrazima žrtvuju a ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji.  Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega.“ (1 Kor 10,20-21);

“Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom?  (2. Kor 6,14-15).

Milujciesie.pl – Mirosław Salwowski,

Današnji protivnici štovanja kanoniziranih svetaca ne napadaju svece kao protestanti ranijih stoljeća, nego imaju druge metode kako bi ih omalovažavali. Obrana svetaca od strane sv. Roberta Bellarmina zaslužuje biti bolje poznata, a značajan dio te apologije jesu “Kontraverze protiv reformatora” koje je papa Pio XI proglasio glavnim razlogom, nakon njegove osobne svetosti što je sv. Belarmin proglašen doktorom Crkve.

Sv. Robert nije polemičar po prirodi nego silom okolnosti. A kako bi mogao šutjeti kad su otpadnici kao Marthin Luther otvoreno pisali da su “jedine kanonizirane osobe papistički sveci, a ne i kršćanski.” Temelji koji su napravljeni u njihovu čast služe samo za tovljenje lijenih proždrljivaca.” Priča se kako je Luther bio izuzetno ljut kad je kanoniziran njegov sugrađanin, njemački Adrian VI. Objavio je djelo “Protiv novog idola i starog đavla koji će biti postavljen u Meissenu“.

Bellarmin je otišao u srce protestantskog protivljenja kanoniziranim svecima. Heretici su tvrdili da nema svetaca u nebu, što je Bellarmin branio navodeći i poslanicu svetog Pavla gdje Pavao piše o svojoj želji da sve ostavi i bude s Kristom. Duše svetih nisu zatočene na nekom drugom mjestu, a želja svetog Pavla bila bi samo pusta želja da Isus već nije tamo. Postoji li ikoji razlog zašto bi sveci bili kanonizirani? Ako je tako tko ima moć i pravo da ih kanonizira? I je li njihov sud nepogrešiv kad proglašavaju njihovu svetost?

Prije nego što odgovori na ova pitanja Belarmin najprije objašnjava što je to proces kannonizacije. KANONIZACIJA nije ništa drugo nego javno svjedočanstvo Crkve koja svjedoči o istinskoj svetosti i određenom posjedu nebeske slave neke osobe koja je umrla. To je istodobno izrečen sud o samom svecu i sud o slavi koju ima s Bogom.

Postoji sedam osobitosti i osebujnih počasti koje Crkva propisuje u prilog onih koje podiže na dostojanstvo svetosti.

• Osobe koje su kanonizirane su upisane u katalog svetaca što znači da su ih vjernici dužni zvati svetima i javno im štovati kao svece.
• Oni se stoga mogu kao sveci zazivati u javnom štovanju.
• Crkve i oltari mogu biti podizani u njihovu čast.
• U njihovu čast mogu biti molitve brevijara i prikazane svete mise.
• Njima je pripisan poseban blagdan u crkvenom kalendaru.
• Slike i kipovi mogu biti posvećeni njima uključujući prepoznatljiv znak kojim se prikazuje njihova slava koju sada uživaju u nebu.
• Njihove relikvije mogu biti čuvane u relikvijarima i javno štovane.

  John Calvin (utemeljitelj jednog ogranka protestantizam) tvrdi: “Idolopoklonstvo je da se u bilo kojem stupnju štuju anđeli ili neki takozvani sveci koji su umrli“.

Da štovanje svetaca nije idolatrija pokazuje najstarija tradicija Crkve. Ono što Bellarmina posebno zanima je da pokaže kako knonizacija određenih ljudi u povijesti nije bio hir nego u skladu s Božjom voljom.

Uzmemo li Sveto pismo vidjete ćemo kako povijesne knjige opisuju slavu i smrt nekog velikog čovjeka, prema Božjem nadahnuću. U jednom malom dijelu knjige Sirahove  (od poglavlja 44 do 50)  autor je kanonizirao dvadeset svetih ljudi koji su živjeli prije njegova vremena: Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Pinhas, Jošua, Kaleb, Samuel, David, Ilija, Elizej i drugi.

U Novom zavjetu imamo istu stvar. Sveti Luka u Djelima apostolskim kanonizira sv. Stjepana, starog Jakova, uz Petra, Pavla, Silu i Barnabu. Najmanje što možemo zaključiti iz svete tradicije jest da Bog najvjerojatnije nije prekinuo praksu koju je On nadahnuo i ohrabrivao godinama, sve do apostolskih vremena.

Štoviše, autoritetom svetog pisanja mi smo dužni častiti svece. “Neka ljudi pokažu svoju mudrost i Crkva objavi pohvalu njima” (Prop 45,15)

Osim Božje objave, sam razum nam kaže da baš kao što zlo i grijeh zaslužuju mržnju i osudu, tako se vrlina i svetost moraju nagraditi s dužim poštovanjem i priznanjem.

Osim toga, čast koju iskazujemo svecima na kraju će se okrenuti u našu prednost jer će nam uzvratiti na našu pažnju tako što će oni za nas postići kod Boga mnoge milosti preko njihova moćnog zagovora.

Ali, kako možemo slaviti svece kao što bismo trebali ako ne možemo razlikovati prave svece od onih koji to nisu?

Treći element u vezi čašćenja svetaca jest dužnost da ih nasljedujemo. U svecima imamo tako puno modela nasljedovanja, toliko vrlina koje nam Bog daje da nas vode kroz život. No, opet sasvim je nemoguće slijediti primjer druge osobe ako ne znamo tko je on ili koje vrline prakticira i kojim kušnjama je podvrngut.

Ne možemo imitirati neku apstrakcije, općenitosti. Parafrazirajući Isusovu rečenicu – svetost svetaca je SVIJEĆA koja ne smije biti stavljena pod varićak nego na svijećnjak da svijetli svima – Crkva to doslovno ispunja svaki put kad kanonizira nekog od odabranika Božjih. iako su sveti, oni nisu daleko od nas i oni ne prestaju biti naša braća u Kristu.

Svi smo mi članovi jednog Tijela i zbog toga dijele iste radosti i tuge. U Božjem planu je da su nam sveci namjenjeni da nam pokažu svoju susojećanost i učine što mogu da priteknu našim potrebama. Nema sumnje da oni svoju ulogu ispunjavju vjerno i to ne samo općenito nego i pojedini svetac pomaže pojedincu na zemlji.

Mi s naše strane trebali smo se pridružiti njihovoj sreći i zahvaliti Bogu za slavu koju im je dao. To je opet teško, ili bolje reći NEMOGUĆE – AKO NE ZNAMO TKO SU SVECI, KAKAV SU HEROJSKA DJELA OSTVARILI I U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVO DOSTOJANSTVO.

Sveti Belarmin piše:

Pretpostavimo da Crkva nije eksplicitno ukazala na određene ljude koji su vrijedni našeg štovanja. Rezultat bi bio ZBUNJENOST na kvadrat. Stvarni sveci bi možda mogli biti prepoznati ali u isto vrijeme nemali broj osuđenih bi također bili čašćeni kao sveci.

Dogodio se tako jedan slučaj u vrijeme svetog Martina, a što je zabilježio kroničar Sulpicus. Iz nekog neobjašnjivog razloga lokalni stanovnici su počeli štovati nekog nedavno preminulog pojedinca kao mučenika. Istina, čovjek je bio ubijen, ali zašto? Martin je sumnjao u cijelu tu stvar pa je proveo opsežnu istragu no nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak sve dok mu se kao odgovor na njegove molitve nije ukazao taj “mučenik” i identificirao se. Nije bio mučenik nego kradljivac koji je postao žrtva vlastitih nedjela i osuđen je na pakao za svu vječnost.

Heretik Martin Luther je pisao: “Svaki čovjek je slobodan kanonizirati koga god hoće!” Postavlja se pitanje – ako to nije tako – tko onda ima moć kanoniziranja svetaca?

Bellarmin razlikuje dvije vrste dvije vrste kanonizacije ovisno o tome treba li se osoba smatrati svetom !. samo u svojoj provinciji ili je 2. svetost te osobe treba biti proglašena za cijeli kršćanski svijet. Ako je svetost neke osobe posvjedočena za sve vjernike onda im je zabranjeno dovoditi u pitanje svetost te osobe, što nije slučaj za nekog sveca koji se štuje na lokalnoj razini. Belarmin je također oprezan u ukazivanju na razliku između povijesne prakse i objektivnog privilegija u “kanonirziranju” nekog od “teritorijalnih” svetaca. Prema drevnim autoritetima, običnom biskupu je dopušteno da kanonizira sveca radi štovanja na njegovu biskupskom teritoriju.

Čitamo u jednom od pisama sv. Ciprijana, npr. gdje on naređuje svojim svećenicima da ga obavijeste kad je netko umro radi vjere tako da može odmah slaviti svetu misu u njegovu čast i dodijeliti datum njegove smrti kao datum blagdana biskupije. Mi također znamo da je u starim danima bilo stotine svetih osoba čije štovanje je postojalo u jednoj ili drugoj provinciji ali su bili savim nepoznati izvan mjesta gdje su živjeli. Evo jedan primjer. U Djelima Koncila Firence Grci su počeli častiti jednog Šimuna Metafrasta kao sveca dok su Latini bili iznenađeni da taj uopće postoji. Kako bilo – bio je to običaj koji je od tada zabranjen zbog mnogih zloupotreba koje su nastale.

Od vremena Aleksandra III i Inocenta III nitko se ne može ni lokalno štovati kao svetac osim ako njegovo čašćenje nije formalno odobreno od strane rimskog Pape. Ali kad je riječ o kanoniziranju osoba za cijelu Crkvu svi autoriteti su suglasni da ta moć ne pripada nikom ispod vlasti pape. Kao što spada na papu da proglasi nekog heretikom i da ga kao heretika vjernici trebaju držati – tako ima moć proglasiti sveca i zahtjevati od vjernika da ga kao takvog časte.

“Reformatori” iz vremena sv. Belarmina su se protivili moći pape da kanonizira svece jer su, kako kažu, u rimskoj liturgiji mnogi sveci koji nikada nisu kanonizirani od strane papa. Ako Crkva priznaje kao svece i one koji nikada nisu bili kanonizirani zašto je potrebno da ih papa kanonizira uopće?

Belarmin prizaje povijesnu činjenicu ali odbacuje zaključke koje protestanti izvlače. Prema njegovu izračunu prva papinska kanonizacija je bila za vrijeme pape Lea III oko 816 god. kad je upisao sv. Suiberta u kanon svetaca i odredio 4.9. kao njegov blagdan. On citira rukopis povjesničara Surija kako bi potkrijepio svoju tvrdnju.

I sad kao problem: Sv. Toma Becket, sv. Franjo, sv. Dominik bili su propisno kanonizirani od strane pape. No što je sa svetima prije ovoga vremena?

Univerzalna Crkva počela je štovati ove drevne svece ali ne na temelju pozitivnog zakonodavstva, već kroz neumorni običaj. I legitiman običaj, kako znamo od sv. Tome, ima moralnu snagu zakona kada vladar danog društva daje barem prešutnu suglasnost na dotični običaj.

Slijedom toga, štovanje svakog sveca koji je možda započeo kao mjesni običaj, nakon što ga Crkva u cjelini prihvati, a Vrhovni Pastir prešutno ili eksplicitno odobri takvu praksu postaje obvezujući u savjesti za sve kršćanske vjernike.

John Wyclif, protestant, kaže da “papa nije više nepogrešiv nego li sultan Turske ili kralj Etiopije kad kani kanonizirati sveca.” Lutherova glavna poteškoća protiv kanoniziranja ljudi bila je da je to proturječno Svetom Pismu pa kaže da “nikoga ne možemo proglasiti svetim prije Posljednjeg Suda“.

Premda je Luther morao ublažiti svoje stajalište priznajući barem neupitnu svetost ljudi kao što su Augustin, Jeronim, Ambrozije, Bernarda, Franje i dr. svejedno on ne bi bio toliko siguran, budući da o njima nema ništa u Svetom Pismu. Prema tome “papa niti svi anđeli na nebu nemaju moć postavljanja novog članka vjere koji nije sadržan u Svetom Pismu.”

Nepotrebno je reći da nas Katolička Crkva uči upravo suprotno. A ovako to izražava sv. Belarmin.: Smatramo da Crkva ne griješi u kanonizaciji svetaca. Dokaze za to nije teško naći. Ako bismo sebi dopustili da možemo sumnjati u to da li je kanonizirani svetac zaista svetac ili nije onda bi to (koristeći izraz sv. Augustina) bilo dogmatsko samoubojstvo, jer bi nam tada bilo dopušteno da dovodimo u pitanje bilo što što radi cijela Katolička Crkva.

Ako bi Crkva mogla pogriješiti u njezinim kanonizacijama razultirao bi sa barem dva ozbiljna zla.

Kad bi Crkva u kanoniziranju mogla pogriješiti tada bi: oni koje slavimo kao svece A NISU U NEBU bili lišeni naših molitava za ispokoj duše; zazivali bi na se zlo umjesto blagoslova pitajući Boga da nas obdari milostima koje oni imaju; zazivali bi pomoć i onih koji su u paklu; 2. A što se tiče onih koji su VEĆ U NEBU mi bismo molili i za njih – a njima ne trebaju naše molitve, uskratili bi sebi zagovor mnogih svetaca u nebu…

Cijela optužba na Crkvu je da na čast oltara podiže ljude, muškarce i žene a bez ikakve predhodne istrage. Ako ništa, Crkva bi mogla biti optužena za strogost u tom pogledu. Naime, Crkva zahtjeva određeni broj autentičnih i izvandrednih čuda koja redovit i neophodan uvjet za kanonizaciju.

Niti jedna razumna osoba ne bi dovodila u pitanje posvijesno postojanje Julija Cezara ili Pomeja, jednostavno zato jer je posvjesničari obično slažu da su Cezar i Pompej stvarno živjeli.

Povjesničari su ljudi koji su zbog toga podložni i greškama i obmanama, a mi im ipak vjerujemo. Moramo li manje vjerovati Svemogućem Bogu, Njegovoj beskonačnoj mudrosti i istini, kada svjedoči o svetosti jednog od Njegovih izabranika i potvrđuje Njegovo svjedočanstvo s neupitnim čudima – pogotovo kad nema razloga zašto sumnjati u svetost te osobe.

Zanimljivo je zapamtiti kolika je ogromna razlika između Belarminova stava prema svetima i stava Luthera i njegovih sljedbenika kojima se Belarmin suprostavio. Hartman Grisar piše o Lutheru:

Njegova suprostavljanja kanonizaciji svetaca bilo je diktirano njegovom mržnjom prema svakom štovanju svetaca i njegovom averzijom prema ideji kršćanskog samoodricanja, poslušnog podlaganja rkvi i katoličkoj aktivnosti kojoj su ideali bili kanonizirani sveci. Nigdje drugdje nije tako pokušao srušiti idal kršćanskog života kao ovdje.  Prema njemu, nastojanje oko velike svetosti od strane pojedinaca nije ništa drugo nego odstupanje od Kristova djela, a evanđeoski savjeti potiču samo pogrešno napuštanje svijeta. Pravi sveci moraju biti “dobri jaki (lusty) grešnici koji se ne crvene kad mole ‘otpusti nama duge naše…’…

Belarmin je mislio drugačije. Njegova pobožnost svecima bila je poznata.

Iako svatko prirodno ima želju da ga se sjete nakon smrti i nemali broj njih pokušava  ostvariti neku vrstu besmrtnosti gradeći spomenike, slikajući slike, obajavljujući knjige… U Božjoj providnosti samo će sveci postići časno sjećanje u srcima onih koji ih budu slijedili. Osim toga što čašćenje svetaca donosi slavu Bogu, čiju slavu odražavaju, također i mi imamo koristi. Sveci nam, više nego itko drugi, pokazuju da život savršene kreposti i nije tako nemoguć. Oni su živi svjedoci Isusovih riječi da oni koji su voljni surađivati s Božjom milošću, njihov jaram ne samo da nije gorak i težak nego sladak i lagan za nošenje.

Izvor: therealpresence.org

Kako su kršćanski i katolički blagdani poganizirani?  

Halloween karakterizira fenomen koji je postao sve češći u anglosaksonskom svijetu. To je fenomen kršćanskih i katoličkih blagdana gdje proslave postaju poganizirane. Dva najznačajnija su svakako Božić i Uskrs.

Božićna drvca i Djed Mraz postala su dva popularna simbola onoga što bi trebalo biti blagdan rođenja Isusa Krista. Uskrs je povezan s kunićima i novim darovima za proljeće.

Od početka televizije od 1941 god. organizirana televizija u našoj zemlji (SAD) od otprilike 1980 dakle 14 godina sve uskrsne emisije su bile isključivo o poganskim i nekršćanskim događajima ili simbolima. Konačno, putem organiziranog napora i pritiska bojkota tih postaja konačno su se srušili i počeli dobivati malo razmišljanja o značenju Uskrsa. Četrdeset godina mrtve tišine na televiziji u Čikagu o pravom smislu uskrsne nedjelje.

Prosvjed protiv Katoličke Crkve

Halloween, iako nije poznat kao takav, zapravo je još zloglasniji. Halloween simbolizira ono što se nekada dogodilo katoličkim zemljama, u velikoj mjeri zahvaljujući usponu anti-katoličkog protestantizma u šesnaestom stoljeću i bez obzira na značenje koje povezujete s protestantizmom, pazite da ne zaboravite da povijesno protestantizam – proizlazi iz prosvjeda protiv Katoličke Crkve.

To je ono što povijesno znači protestantizam: prosvjed protiv Katoličke Crkve i njezinih učenja!

Vigilija Svih Svetih – Rođendan protestantizma.

Rođendan protestantizma je 31. listopada, 1517, dakle vigilija, uočnica svetkovine Svih Svetih. Na taj dan Martin Luther je pribio svojih 95 teza, kako ih nazvao, na vrata dvorca u Wittenbergu, u Njemačkoj.

Među tim tezama, Luther je zanijekao Crkvi pravo da daje odriješenje od grijeha, u ime Isusa Krista. Tri godine kasnije Luter je bio osuđen od strane pape Lea X kao heretik.

I prije Lutherove smrti 1546 god. negdje oko trećine Europe je otpalo iz Katoličke Crkve.

I sve je to započelo na Halloween, listopad 31., 1517. (!!!)

… Poučavao sam (govori o. John A. Hardon) na šest  protestantskih sjemeništa uključujući Lutheransku školu teologije, kroz sedam godina. Nisam niti na trenutak pravio kompromis s katolicizmom. Pomislili bi ste da će me protestanti nakon tri dana fizički izbaciti vani. (O, volim protestante!) Moja majka udovica, uzela je dvije djevojke pomoćnice koje su živjele kod nas dok sam ja napunio šesnaest godina. Bile su luteranske vjeroispovijesti. Tako sam čuo za Martina Luthera još kad sam imao tri godine. Siguran sam da su one djevojke Suzana i Judita, bile jedine od lutherana u Americi koje nisu jele meso petkom(!)…

U povijesti svijeta je Vigilija Svih Svetih je rođendan protestantizma.

Katoličanstvo jezika.

Kad sam govorio sestrama Misionarkama ljubavi – pitao sam ih koliko njih ima kojima je engleski materinji jezik – skoro da nije bilo nijedne. Pitao sam: Koliko vas kod kuće nije pričalo engleski? Skoro sve su digle ruku. I ja sam digao ruku. Ja nikad kod kuće nisam pričao engleski. Nikad. Onda sam im rekao: “Sestre, kao što sam rekao Majci Terezi više od jednog puta, među vašim dužnostima, jer engleski je službeni jezik vaše zajednice, – jedna od vaših dužnosti je da učinite taj jezik – katoličkim. One su sada u stotine zemalja. Sestre iz Tanzanije, iz Zambije, iz zemalja kojima ne možete ni izreći ime, ali morale su naučiti engleski jezik. Ako ne mogu naučiti engleski – onda nemaju poziv za tu zajednicu. Katolicizirajte taj jezik! Engleski jezik je ne samo naj ne katoličkiji, engleski je je i najviše anti-katolički jezik u ljudskoj povijesti. Čujete li me? Engleski jezik je jezik koji je naj-anti katoličkiji u povijesti.

Engleska književnost, biblioteke od tisuća knjiga, napisane su od strane onih koji ne samo da nisu dijelili katoličku vjeru nego su odgojeni i to uglavnom još od djetinjstva u atmosferi koja je blago rečeno neprijateljski raspoložena prema Katoličkoj Crkvi.

Svetkovina Svih svetih i 1.1. i sukladno tomu vigilija te velike svetkovine je 31. listopada. Ima već petnaest stotina godina kako je ta vigilija postala dan zabave i zločestih trikova, varanja. Nije slučajno da su sljedbenici Martina Luthera ispustili svetkovinu Svih Svetih, nego su od samog početka zanijekali štovanje svetaca i nazvali ga praznovjerjem. Čašćenje svetaca  je za protestante hereza.

Logično, onda da je Vigilija uoči svih svetih postala noć ismijavanja štovanja svetaca i zazivanja njihovog zagovora kod Boga, na nebu. “Ne postoje sveci u nebu” – to je temeljni princip obojice: i Luthera i Johna Calvina.

Moj plan: ući u trag slavlju Hellowena. …  pratiti povijest Halloween-a prije zore kršćanstva, a to je nastavak praksa gdje kršćanstvo nije imalo čvrstih korjena te je ponovo oživjelo u obliku poganskog folklora gdje je katoličko kršćanstvo oslabljeno ili potisnuto političkom moću: i nešto odgovornosti katolika u engleskim govornim područjima gdje se Halloweenu pokušalo vratiti kršćansko značenje.

Riječ Halloween napisana sa sva “e” i sa dva “l”. Doslovno bi to bilo “all hallows even“. Drugim riječima, u starom engleskom jeziku “hallow” znači “svi sveti” a riječ “een” je kratica za večer (prije) tj. even-ing. U vjerskom kontkestu to je vigilija uoči svih svetih, svetkovine koja se slavi od strane rimokatolika i hvala Bogu od anglikanaca. Spomenimo papu Grgura III. On je odredio ovaj datum za slavlje kad je posvetio kapelu u bazilici sv. Petra i njegova nasljednika, a zatim proširio svetkovinu na cijelu Crkvu.

Studenti folklora vjeruju da nekršćanski običaji Halloweena predhode počecima kršćanstva i da su povezani sa rimskim festivalom žetve, Pomona u Rimskom carstvu, druidizma u Njemačkoj, u Škotskoj i Irskoj također prije zore kršćanstva. Ovi utjecaji kako nam govore znanstvenici završavaju sa korištenjem orašastih plodova i jabuka kao tradicionalnog voća, te od figura vještica, crnih mačaka, kostura, koji se povezuju s poganima prije Krista.

Antičke prakse Halloweena obnovljene.

Čujte ovo. U latinskim zemljama večer 31. listopada je promatran samo kao religijski događaj. Ali u Velikoj Britaniji – tamo je započeo, a onda se uvezao u Irsku i SAD drevni Halloween poganski običaj su obnovljeni pod kršćanskim praksama.

Dokaz da Halloween odražava utjecaj iz dva prije spomenuta izvora (božice Pomone i druidizma) vidljivo je u činjenici da je katolicizam potisnut od strane Henrika VIII i njegovih nasljednika i zapamtite potisnuto progonstvom. Što s dogodilo? Nešto skrivenog poganstva među ljudima prije zore kršćanstva izbilo je na površinu. Npr. vjera da duhovi pokojnika posjećuju rodbinu u potrazi za toplinom i veseljem kad nastupi zima. To je također razdoblje kad se priprema hrana za zimnicu.

Kristijanizirane poganske prakse.

(…) Tijekom stoljeća Crkva je je učinila napor koji je opisan u knjizi sv. Oca (u uvodu ovog govora spomenutoj: “Prijeći prag nade“) Crkva je zadržala datume određenih blagdana i svečanosti. Npr. glavni blagdan koji je bio posvećen Bogu sunca bilo je nešto što je Crkva prihvatila za ime Dana Gospodnjeg “Sun-day”. Krivo bi bilo reći da je Crkva gradila na tim festivalima, nego je polako pokrštavala ne samo blagdane nego i značenje koje stoji iza blagdana. To je vrlo važno. I imajte to na umu kad čitate knjigu (“Prijeći prag nade”).

Najvažnija žetva koju Bog želi su  – duše.

Pod Božjim vodstvom Crkva nastoji radije nego da pogazi ili potisne ili izbriše što je dobro među ljudima radije da jednom kad se ljudi obrate – graditi na onom što je dobro, i da da ljudima kao što je ovdje slučaj sigurno je kraj listopada i početak studenog vrijeme žetve gradeći na tom zadržati sjećanje na zahvalnost Bogu za dobro koje je učinio.

I naravno koja je najvažnija žetva? To bi ispunilo moj dan ako mi netko odgovori na ovo pitanje  – koja je najvažnija žetva u Božjim očima? Najvažnija žetva koju Bog želi jesu – duše. Duše! Duše koje slavimo na dan Svih svetih, kako nas Crkva uči tijekom stoljeća, nisu samo kanonizirani sveci nego svi oni koji su dosegli Nebo. … Dan nakon toga spominjemo se siromašnih duša koje još uvijek trpe u čistilištu i to je najuzvišenija žetva kojoj Crkva želi da prisustvujemo.

Nisu svi biskupi osudili Arija.

Npr. 325. god. na prvom općem crkvenom koncilu Arije je osuđen jer je zanijekao Isusovo božanstvo. Nisu svi prisutni biskupi osudili Arija. Broj ne znamo sigurno. Nisu većina, ali značajna manjina se vratila s koncila u svoje biskupije na strani Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo (!) I gotovo bez iznimke bili su sa sjevera što mi sada zovemo anglo-saksonskim zemljama. Čujete li? Vrijeme: 325. god. (!!!)

Anglosaksonska kultura je duboko de katolicizirana.

Nije slučajno u godinama poučavanja teologije, kako sam istaknuo ne samo u prošlim naraštajima, već i kroz stoljeća, najrazornija krivovjerja dolaze iz tih zemalja. I žao mi je što moram to reći ali tu ne isključujem ni Irsku. Kad Irci postanu heretici postanu militantni. Do kraja srednjeg vijeka proslava Svih svetih ili popularno Halloween (Noć vještica) čak i samim korištenjem te riječi u vjerskom kontekstu vrijeđa ime (svetkovine) što pokazuje koliko je duboko anglosaksonska kultura de katolicizirana.

Samo je jedna reformacija  – reformacija katoličke Crkve.

Krajem srednjeg vijeka, slavlje Svih svetih je bio dio godišnjeg kalendara rimokatoličke Crkve. Tada je došao protestantizam i njegovi simpatizeri su taj pokret nazvali – reformacijom. Nikada – osim ako niste odgovorni za ono što govorite – nikad ne upotrebljavajte tu riječ “reformacija” kad govorite o protestantizmu. Nikad. Postojala je samo jedna reformacija i to je bila reformacija Katoličke Crkve. Ali vidite kako su i same te riječi prodrle u naš engleski riječnik.

Engleski jezik nije baš prikladan za katolicizam.

Kao što sam već rekao, više nego jednom, … nakon 15 godina poučavanja teologije na latinskom mojoj subraći isusovcima i studentima moji pretpostavljeni su mi rekli da dođem ovog rujna predavati teologiju na engleskom. “Jest li sigurni?” To je bila za me najveća pokora. A razlog za to nije subjektivan. Engleski jezik jednostavno nije “vozilo” za katolicizam. Čujete li me. Jednostavno nije. (… ) Nakon tzv. reformacije protestanti su odbacili ovu svetkovinu svetih i vigilije zajedno sa drugim važnim blagdanima kao što su Božić i Uskrs. Gdje se Božić vratio kao blagdan – to je samo zbog Katoličke Crkve.

Jedna i najvažnija činjenica u modernoj povijesti.

Jednom je njemački politički vođa Bismar bio upitan što on misli koja je najvažnija činjenica moderne povijesti? Jedna najvažnija činjenica moderne povijesti, bez oklijevanja, najvažnija činjenica suvremene povijesti je da – Engleska i SAD govore istim jezikom. Mi mislimo da smo slobodni od Engleza! O ne. Ideološki smo pod kontrolom. Znam svaki slog koji govorim. Kako dobro to znam.

Halloween – povratak nekvalificiranog poganizma.

Imigranti iz Velike Britanije, i naravno kad govorimo o Velikoj Britaniji ne mislim samo na Englesku… Jednom sam morao ostati u Londonu preko noći. Promatrao sam oko sebe koliko  ljudi od njih deset govori dobro engleski. Moj izračun je od deset – tri. Sedamdeset posto anglikanskih ljudi više nije britanski: tu su sve vrste drugih zemalja, ali to više nije Engleska. Većina engleskog govornog područja nema pojma što se događa. 90%  knjiga objavljenih na engleskom jeziku sigurno nije katolička. Drugim riječima, donešene su poganske prakse koje su bile u modi prije Krista, posebno u SAD-u. U posljednjim desetljećima 19.og st. neki napor u SAD-u je napravljen da se kontroliraju počinjene zloće jer su neke (ako ne i većina) postajale mali kriminal. U nekim gradovima previše oduševljeni slavljenici su pravili velike štete osobito onima koji im se nisu sviđali. Zaključak je da je Halloween povratak nekvalificiranog poganstva u kulturama u kojima je protestantizam dekatolicizirao naciju i uklonio jedan od najčešćih znakova autentičnog katoličkog mentaliteta, konkretno, slavlja Svih Svetih.

***********************

Naša odgovornost.

Zaključak o ovomu je: Naša odgovornost. Halloween je postao tako ugrađen u našu nacionalnu kulturu da se jednostavno uzima zdravo za gotovo. Skoro da nikom ni ne smeta ovaj povratak poganskih običaja u nekad kršćansku naciju. Naša odgovornost je da učinimo što god možemo da obnovimo taj blagdan – i da mu vratimo mjesto koje mu pripada u kalendaru katoličke Crkve. Kako? Tako da poznajemo svece. John  Calvin (začetnik jednog ogranka protestatnizma, nakon Lutera) je napisao: “Nema svetaca! Nema svetaca!” Zazivati svece je prema protestantima – bogohuljenje.

Upoznajite svece i promovirajte njihove spise.

Naša je katolička odgovornost da upoznamo svece u koje vjerujemo, čak i ako se radi o jednoj maloj knjizi sveca ili svetaca iz kalendarske godine. Znajte svece. Promovirajte njihovo učenje. Ima opsežnih pisanja. Objavljujte život svetaca. Ovo nije pretjerivanje. Prije mog ređenja, kad nije još bilo kopiranja, imao sam ručno napisanih oko 5000 kartica citata svetaca.

Trebamo svece! 

Prihvatite svece. Ovo je jedan od razloga zašto Crkva kanonizira svece: jedan je da nas napogrešivo uvjeri da su kanonizirani sveci u nebu, a drugo da učimo kako su sveci živjeli i razmišljali te da nasljedujemo njihov primjer, njihove kreposti.

Ima četrdeset godina kad sam pročitao da se sv. Alfons Liguori zavjetovao da nikada neće gubiti ni trenutak vremena (!) i to  je promjenilo moj život.

Mi trebamo svece. Poznavati ih. Promovirati ih. Objavljivati njihove životopise. Upotrijebiti medije da bismo učinili svece poznatima kako bi učinili da ih se zaziva i nasljeduje. A vi majke i očevi sve što vam mogu reći je da je moja majka uspjela završiti prvih pet razreda gimnazije u Europi. Pitao sam druge pa pitam i vas – jesu li svi obrazovani ljudi inteligentni? Da ili ne. Jesu li? Nisu. Ima tako puno glupih, a doktori su znanosti (snimate li?… ) Sljedeće pitanje. Ako svi obrazovani ljudi nisu inteligentni – jesu li svi inteligentni ljudi obrazovani? Ne. I stanje obrazovanja u našoj zemlji je… tako…

Memorirajte rečenice svetaca. Memoriranje Biblije. Povratak svetaca.

Nisam ovo planirao ali evo – do našeg sljedećeg susreta… pronađite tri citata svetaca i pokušajte ih zapamtiti.

Memorirajte što više teksta iz Biblije i pisanja svetaca. Tijekom godina poučavanja svećenika rekao bih im da nema ništa vrijednije kao memorirati što više Biblije, posebno Novog zavjeta i pisanja svetaca. Mi to trebamo. I posljednja preporuka – Upotrijebite Halloween kako biste vratili SVECE u naše život i našu nacionalnu povijest. Zahvaljujem vam na prilici da govorim o Halloweenu na način na koji treba o tom govoriti. Hvala na pažnji. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.