Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da  da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem,  onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo  i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo  tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek  napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat,  ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je  sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama.  Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude,  ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica,  počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.

Poslušaj: audio-  propovijed

*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)

Kad vidimo stanje kod sebe vidimo da se nalazimo u krizi… I Crkva se nalazi u krizi. Ta kriza nje prije svega ekonomska nego DUHOVNA KRIZA. Zato to treba riješavat na duhovnoj razini.

Odgovor je – vratiti se izvorima. A to zapravo znači BITI SVET.

Mi govorimo u vjerovanju – Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Svetu Crkvu. Uvijek se tu govori o svetima u CRKVI, A KOJI NISU ONI SE NE MOGU SPASITI. Oni nisu dio Crkve. Kad je čovjek u grijehu on nije član Crkve nego samo formalno.

Uzmimo jedan primjer:

Netko dobije s rođenjem u nasljedstvo 1 milijun eura no uz neke uvjete. Uvjet je da da od svoje 6 pa do 18 godine zadrži tu istu svotu ili da je poveća. Život jedne takve osobe bi izgledao drugačije nego kod osobe koja nije dobila to nasljedstvo. Ako smo roditelji tog djeteta onda bismo ga osposobljavali da upravlja imetkom kako bi se tu stvar moglo prepustiti njemu. Inače može izgubiti svo to nasljedstvo i cijeli život može biti osuđen na život u oskudici. Ako u tom zadatku uspije produžava mu se rok do 21 godine, a ako uspije uvećati imetak onda mu se daje jamstvo da neće biti siromašan.  To da se dijete „baca u vatru“ sa 6 godina nije neobično. Prije se djetetu povjeravalo zadatke i kad je bilo tako malo, npr da čuva stado. U konačnici, i  mi računamo da je odgovornost za GRIJEH od tih godina. To nije prerano. Danas je dijete u školi opterećeno brojnim zadacima. Ima školske obaveze, druge aktivnosti, vanškolske i tako do 18-e.

Ako razmišljamo o tome to postaje jedno ponašanje koje je prihvaljivo. Svi razmišljamo kako materijalno zbrinuti djecu. To je nešto što većina ljudi prihvaća.

Primjer: ima jedan trener tenisa koji je svoga sina trenirao da od treće godine trenira. I to je nastavio i kasnije. Susreo samo ga nakon 20ak godina i pitao što je s njim? Rekao je kako nije ostavario neke velike rezultate, ali da radi u jednoj velikoj Američkoj firmi.. i otac je osjećao da je postigao svoj cilj.

Mi ovu sliku brige za zemaljsko možemo prenijeti na DUHOVNI ŽIVOT.

Nasljedstvo je POSVETNA MILOST.

Kada bi se mi ponašali prema tom nasljedstvu – posvetnoj milosti – kao da je to kapital trebali bismo učiti dijete da se s tim nosi do svoje osamnaeste godine i da postane svet. TAKO da spasi  SVOJU DUŠU. Ako to ne ostvari ima produžetke, to se misli na čistilište. Ili ako promaši, pakao. Mi imamo i svece koji su postali sveci sa 12-13 godina. I tada se može biti svet. Kad mi tražimo od djece da nađu svoje mjesto pod suncem tako isto možemo razmišljati u duhovnom svijetu. Ako mi ne držimo do toga onda ispada da se djeca odgajaju kao pogani, oni koji do duhovnog ništa ne drže, pa kad odu od kuće onda se odmetnu od Boga.

Kako mi vrednujemo posvetnu milost koju smo dobili da se razvija?

Bog je svet. Samo Bog je zapravo svet. To je isključivo obilježje Boga. Zato kažemo: „svet svet, svet“. Bog je najveća svetost. To je nešto što nadilazi našu narav. Nadnaravna svetost nadilazi mogućnosti našeg bića. Sva stvorenja su poznata kao oni koji nisu sveti.

Bog je svojom milošću posvetio čovjeka i to tako da ga je učinio dionikom svojih, Božjih milosti. Isus Krist je pravi Sin Božji, a mi smo posvojena djeca Božja. U predslovlju svete mise molimo: „Svet si Gospodine, izvore svake svetosti“. Bog je izvor svetosti i to se prenosi na druge. Zato se i za Isusa kaže da je svet. „Sveti sluga Božji“. Ljudi pred Isusom upoznaju svoje stanje grešnosti. „Odstupi od mene Gospodine grešan sam čovjek!“ Obuzima ih ova svijest da tu postoji ogromna razlika. Sveci koji su se približili Bogu oni su imali najveću svijest grešnosti (sv. Leopold se npr. ispovijedao svaki dan) Naš senzibilitet je drugčiji i nama te „sitnice“ ne smetaju. Kad gledamo na izgled onda je tu svaka sitnica važna. A tako treba držati i do duše.

Krist posvećuje ljude svojom mukom, smrću, uskrsnućem, uzašašćem na nebo, priopćavanjem Duha Svetoga. Po Božjoj milost postajemo sveti. Zato su se prvi kršćani zvali „sveti“. To je postajalo ime za sve vjernike. Tu se radi prije svega o jednoj ontološkoj svetosti. Tiče se bića. Ta ontološka svetost (duhovni kapital) traži da mi s tim surađujemo.

Kad čitamo Novi zavjet vidimo „ovo je volja Božja – vaše posvećenje“. To podrazumjeva s jedne strane da je Bog svjestan stanja u nama, što je u nama proizveo grijeh naših praroditelja, grijesi naših bližnjih, i kad unatoč tome traži da budemo sveti kao što je Otac naš nebeski. On zna da mi to svojim silama ne možemo. On to od nas traži jer nam je dao sposobnost da to možemo bit. Mi smo dobili duhovni kapital. Posvetna milost. Na nama je hoćemo li to iskoristit ili ne. Može se dogoditi ne samo da ne postanemo sveti nego se može dogoditi i da izgubimo vjeru. Oni koji se odmetnu. Odmetnici znaju biti gori nego oni koji su bili uvijek pogani. Zato je njihova odgovornost izuzetno velika.

Posvetna milost sa sobom nosi POBOŽANSTVENJENJE. Isus Krist posvećuje čovjeka, daje mu sposobnost da bude popust Boga, daje mu Duha Svetoga i svoju milost. Tako se čovjek pobožanstvenjuje.   Kad gledamo nekoga koji živi kršćanski onda kažemo da živi kao anđeo, dok kad vidimo onoga koji živi drugačije za njega koristimo druge izraze. Anđeoski život je život najbliže Bogu.

Tko se rađa od tijela on je tijelo, tko se rađa od Duha on je duh. I mi smo djeca Božja jer smo se u Kristu rodili iz vode i Duha. S druge strane, samo Bog može pobožanstvenit čovjeka. Samo svet može posvećivat. Bog nas čini dionicima božanske naravi. Njihova narav je preobražena po milosti Božjoj. Ne samo da razmišljaju drugačije, nije im stalo samo do zemaljskih stvari, nego je njihova volja i način funkcioniranja drugačiji.

Pobožanstvenjenje je visok cilj.  Današnjem čovjeku to je cilj koji ga i ne zanima. Čovjek u sebi ima težnju koja je od Boga upisana… Vidimo kod prvih ljudi nagovaranja sotone: bit ćete kao Bog. Danas je ta napast puno veća, jer oni su bili bez grijeha, a mi smo ljudi opterećeni grijehom… Tajna društva, kao masonerija, vjeruju da će svojim obredima inicijacije pobožanstvenit čovjeka. Oni se zovu vojnicima i već drže malim bogovima na zemlji. Kao što su u Grčkoj izmišljali bogove, tako su i oni smatrali da su nadišli ono ljudsko. I to je napast kojoj čovjek stalno podliježe. (biti kao Bog).

Na nama je da s Bogom surađujemo da dođemo do tog cilja, do vječnog spasenja.

Drugi put je da se pokušava ukrasti taj dar sa svojim vlastitim lukavstvima i svojim nekim postupcima, jer je drugčije ponižavajuće za nas. I to su zamke sotone.

Poziv na svetost je jedna poruka osolobođenja. Zašto? Živimo u svijetu u kojem vlada dogma uspjeha. Vidimo da djevojke žene misle kako moraju bit lijepe kao top modeli i sl. oni moraju zadovoljiti kriterije koji su jako zahtjevni. Ovaj svijet traži puno. Modeli koji su stavljeni za uzore (kao npr. Bill Gates) uspjeli su ostvariti veliko bogatstvo. Zajedniči rezultati uz veliko zalaganje… traži se ljepota, postizanje bogatstva, snalažljivost, uspjeh,… razne su varijacije na temu, za žene i muškarce, ali sve se svodi na to: imetak, karijera i ugled.

Jedan suvremeni autor, teolog, kaže da je teže doći do uspjeha kojeg traži suvremena kultura nego do onog koje traži evanđelje. U evanđelju Isus kaže: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti! Uzmite moj jaram na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Doista jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Isus ne taji da je to jaram,  zahtjevno, ali daje mir i spokoj … svi vi koji ste umorni i opterećeni ja ću vas odmoriti… To je nešto gdje čovjek nalazi zadovoljstvo, nalazi da je ostvaren, ne služi jaram za to da ga ubija i tlači, nego da ga drži u kondiciji.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo toga da moramo biti pobjednici, možemo se opustiti ne moramo se stalno dokazivati, pokazivati u lijepom svjetlu, trošiti silnu energiju da bi se pokazali da jesmo ono što nismo. Bog nas ljubi onakve nas je stvorio…  kakvi jesmo. Možemo biti ono što jesmo. Možemo reći da je to jedan pokazatelj ljubavi između muškarca i žene: oni su kadri ljubiti onog drugog onakve kakav je, ne nastoje jedni drugo preodgojiti, on nju ili ona njega… nema borbe tko će koga nadvladati, da osoba bude drugačija…

Mala siromašna djeca… znaju se odmarati u naručju Boga koji ih voli takve kakvi jesu. Mi mislimo da ne zaslužujemo biti ljubljeni pa se stalno moramo dokazivati. Čovjek radi lakomosti mora se takmičiti s drugima da postigne rezultat. To se prenosi i na odnos s Bogom.  Misli da dok nije riješen svake nesavršenosti ne može ući u dobar odnos s Bogom. Pod Božjim pogledom shvaćamo da nije tako. Naše siromaštvo ne može spriječiti Boga da nas ljubi. Sve smo dobili besplatno, sve najbolje stvari. Mi bi htjeli kupiti ulaznicu u raj jer onda nije mi nitko ništa dao. Bog traži da primimo dar. Odgovorni smo da s njime surađujemo.

Preko Božjeg pogleda i Božje ljubavi čovjek se oslobađa zastrašujućeg pritiska, koji tjera u očaj, da mora postati dobar da bi zaslužio ljubav. Netko se nauči živjeti kreposno, ali to još nije svetost. To je pohvalno, ali nije svetost. Razlika je između dobrog čovjeka i svetog čovjeka, bogonositelja. Bog želi da radosno i odvažno težimo za svetošću. Bog nam to želi i može dati. Ta suradnja je prije svega na razini težnje. Da stremimo prema tom cilju. To je cilj našeg života. Da se ne brinemo…

I kad mi o tom razmišljamo vidimo da se u srcu događaju razne stvari. Kad čovjek treba kupiti neku stvar onda o tom razmišlja. Ako je to auto, cipele ili sl. onda o tom razmišlja, ide u dućan, pita druge ljude, obilazi i više dućana, i na kraju kupi ono što njemu najviše odgovara. Tu je naše srce na neki način obuzeto s tim. Kad bi nas tako prožimao duhovni cilj, da budemo sveti, da nam to bude duhovna preokupacija, onda bi nas sve vodilo tom Cilju.

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove; voditelj don Josip Mužić, 23.9.2018.)

(vidi “Milost…” – prvi dio razm.)

Milost u sakramentima

– Tu je poanta – zašto nam je Isus ostavio sakramente.  Zato nam je ostavio EUHARISTIJU koja nas preobražava u Krista, čini da možemo živjeti po Kristovu. Zato nam je ostavio ISPOVIJED da možemo krenuti otpočetka –  slobodni od grijeha. Zato nam je ostavio sakrament KRIZME da možemo biti jaki u vjeri…

Pitanje je s kakvom vjerom to primamo? I da li to tražimo s vjerom?

Vjerujemo li da moguće Bogu ono što nama nije moguće, da je Njemu moguće postići to da mi živimo ono na što nas on poziva – da budemo sveti, da budemo savršeni kao što je Bog Otac; da je Njemu to moguće i da mu je do toga stalo. Onda, s naše strane, osim želje treba biti i suradnja s Božjom milošću. Bog nam želi dati tu milosti. Preko KRŠTENJA nam daje posvetnu milost, da budemo djeca Božja. Pitanje je želimo li mi s time surađivati, da se ta milost u nama razvija, raste, da nas preobražava… Ili nas je strah ili o tome ne razmišljamo, i s time se ne želimo baviti.

Objava Božje ljubavi

Sveti Pismo je objava BOŽJE LJUBAVI ljudima i ta se ljubav objavljuje u raznim pojmovima. Objavljuje se preko VJERNOSTI. Mi vidimo da čovjek zakaže. Mi vidimo da mi prvi zakažemo puno puta i stalno se ispovijedamo no BOG OSTAJE VJERAN svojim obećanjima. Njemu se ne događa da se umori, da padne i sl. On uvijek ostaje uz nas. To imamo u povijesti Starog zavjeta, židovskog nardoa… Vidimo koliko je puta židovski narod iznevjerio Boga. Međutim Bog je ostao vjeran. Ljubav se tu pokazuje kroz vjernost. Zato je i danas Izraelski narod izabrani Božji narod jer preko Njega Bog očituje svoje planove koje je on iao s njima. On od njih nije odustao. TO je narod – „znak“. TO je znak svima da Bog vodi i upravlja poviješću, da nisu to gospodari naši političari, masoni, moćnici… Bog je jedini Gospodar povijesti. Zato je potrebno da stalno imamo jedan podsjetnik – Izraelski narod je živo svjedočanstv toga. TO je narod koji je 40 godina živio od mane. MILOST Božja se tu manifestirala u materijalnom obliku – Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za jesti i to je bio poziv za njih da mogu spremno ući u Obećanu zemlju, da mogu živjeti po Božjem. Tu su prošli jednu školu Providnosti.

Božja ljubav se osim u vjernosti očituje u MILOSRĐU. Ona se pokazuje na razne načine. Vidimo da Bog kažnjava zato jer nam želi dobro, ali i blagoslivlje iznad toga. Dobro koje činimo kao vjernici se umnaža i vraća se neizmjerno puta više od zla kojeg činimo, a to je zbog Božjeg milosrđa. Tako Bog stvara ravnotežu. Mi često činimo više zla nego dobra i onda se Bog pobrinuo da sve ono dobro koje činimo tako uveća da ono zlo bude neutralizirano.

Ljubav Božja se očituje i kao jedno VELIKODUŠNO OBEĆANJE. Kako vidimo još na prvim stranicama Svetog Pisma Bog već tada, kad su ljudi počinili grijeh, otkriva dio svog plana spasenja čovjeka. Kad kaže da će zmija ženi satrti glavu on tu već navješta Gospu i njenu ulogu u povijesti spasenja. I onda vidimo toliko puta kroz povijest spasenja da nam priprema za Dolazak Mesije. Daje nam proročanstva o Mesiji koja su pokazala da je On onaj očekivani Mesija. Tu se ispunilo preko deset poroštava o tome kako će Mesija završiti. Tako i na koncu svog života on ispunja proročanstva. Bog dakle daje obećanja. I to velikodušna obećanja. I tu očituje svoju ljubav.

Božja ljubav se dakle očituje u konkrentim oblicima: u vjernosti, u milosrđu i u velikodušnim obećanjima.

Milost  kao Božja blagonaklonost, besplatna i puna milosrđa

Grčki izraz „haris“ koji se latinski prevodi „gratia“, a hrvatski „milost“ je izraz koji najčešće označava ovu Božju blagonaklonost koja je puna milosrđa, koja je besplatna. Ona nam se očitovala i priopćila u Isusu Kristu. Milost se izlila u svoj punini u Isusu Kristu i u Njemu se otkrila u svoj punini. To je vrhunac povijesti spasenja. Možemo reći da je Isus vrhunac Božje ljubavi, vrhunac objave uopće.

Objava Božja u Kristu ne događa se samo u nekom Njegovu naučavanju nego i preko Isusova života, uključujući onaj skroviti život u Nazaretu, preko Isusova djelovanja, preko Isusovih čudesa… To je sve objava Božje ljubavi. Milost je jedno stanje života, naravnog i nadnaravnog koji se prima od Boga na dar.

Sv. Pavao piše Efežanima „Otac nas je zamilovao u ljubljenome“ Svojom nas je milošću zamilovao u Ljubljenome. To je jedan hrvatski prijevod kojeg možemo shvatiti onoliko koliko nam riječ to dopušta. „Ljubljeni“ je Isus Krist. Mi smo u Isusu Kristu postali ljubljena djeca Božja. Bog nas je zavolio, zamilovao, na taj način daleko veći od onog kako nas je ljubio prije, zato jer se dogodilo nešto novo, jedna preobrazba. Milost je ona koja nas oslobađa od grijeha i daje nam sinovstvo Božje. Kad ljudi ponavljaju neki grijeh, posebno na području spolnosti, onda je jedan od načina kako prestati griješiti na tom planu, kao npr. sam sa sobom, a nema tu puno mudrosti, je s jedne strane izbjegavat grešne prigode (najčešće danas internet), a s druge strane – koristiti milost Božju svaki put kad padneš – idi i ispovijedi se što prije. Bog ne samo da tu oprašta grijeh nego te i jača da ponovo ne upadneš u taj grijeh. To je dvostruha funkcija sakramenta ispovijedi. S jedne strane osobađa od grijeha,jer nam Bog oprašta, a s dug strane nas jača da ponovno u taj grijeh ne padnemo.

Tu se događa da ono što je nama našim silama nemoguće postane moguće preko Boga. Da ono malo što možemo činiti da to malo činimo: da izbjegavamo grijeh i da ako padnem da se što prije ispovijedimo. Često puta prorade i ljudski motivi koji budu od dodatne koristi a to je da u čovjeku proroati oholost i teško mu pada svaki put svećeniku dolaziti ispovijedati grijehe – „Ne želim se sramotit“ i to može biti jedna kočnica da ne griješimo. Zato je dobro imati stalnog ispovijednika i čovjek onda brže raskrsti sam sa sobom. To je dodatni motiv koji također pomaže.

Borba protiv grijeha  (i onih lakih); Milost od nas čini nove ljude

Mi vidimo da slabosti (kao što je oholost) možemo iskoristiti za dobro. Tamo gdje smo slabi, gdje padamo, tamo se trebamo kloniti grešnih prigoda i činiti što je do mene da u grijeh ne upadnem. I onda se polako ostvaruje ono što se čini nemoguće. Samo, stvar je u tome da se mi od toga brzo umorimo. Mi mislimo da ako smo se riješili onih kapitalnih grijeha, smrtnih grijeha, da je to dovoljno, velika je šansa da neću doći u pakao, završit ću u raj ili čistilište i šta ću se ja onda zamarati s tim malim stvarima. U biti, cijeli je život jedno napredovanje. Mi bi trebali cijelo život ići naprijed, biti što bliže Bogu. Što više od toga ostvarimo na ovoj zemlji to će nam lakše biti kasnije. I ako završim u čistilištu nije svejedno hoću li tamo provest 10 godina ili 10000 godina. Tu se ipak osjeti razlika. I Isplati se o tome razmišljat. I čistilište može biti svakakvo. Sinoć je svećenik govorio o tome kako je čovjek svoju ženu koja je bila oduzeta njegovao osam godina. I tih osam godina nama izgleda stvarno ogromno. A u čistilištu 8 milijuna godina… Zašto bi ja bio u čistilištu osam milijuna godina… Tamo znam da ću se sigurno spasiti, da ću doći u raj, ali treba izgurat osam milijuna godina… A zašto sebi dozvoliti takve stvari? Možemo stvarno ići korak po korak i nikada ne stajat nego ići naprijed. I to je ono što nam daje jednu draž života, nove izazove, otkrivati nove horizonte, sve veća zadovoljstva.

Kako vidimo nama u životu i male stvari smetaju. Kad jedna mlada obitelj dobije dijete pa za godinu dana drugo, kad vide koji je to nered u kući i da se to više ne može držat pod kontrolom onda je to sad i pitanje napasti kako se nositi sa tim: hoće li se radovati toj djeci koju imaju pa ćepodnositi nered ili će od jutra do mrak abrinut kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je nemoguća misija. Čovjek tada mora to žrtovati i prihvatiti da će biti nereda i da je to sastavni dio života…

Svakako, mi vidimo da su nam male stvari važne, i da polako idemo prema tome da svaka stvar bude na svom mjestu. Ako nam je to važno u kući, ako nam je to važno kod izgleda, kod zdravlja, ako nam smeta i pokvaren zub ili drugi mali defekt… tako bismo isto trebali gledat na svoje duhovne stvari. I jo je jedna smetnja. Kad imate i jedan mali grijeh, malo ogovaranje, tomože biti kao da mjesec dana ne perete zube. Nije to sam mala stvar, ne mogu reći: Lako ćemo! Male stvari ne treba podcjenjivat. I tu nam Bog daje pomoć.  Zato, ako smo se riješili kapitalnih grijeha moramo se riješiti i malih, možemo se boriti da ovladamo svojim apetitom npr. i drugim stvarima u životu.

To je ono da milost mijenja naš život, čini nas novim ljudima. Tu treba samo dopustit Bogu da nas mijenja. I surađivat sa milošću. Milost je zato jedna božanska energija koja osvjetljuje i pokreće moći čovjeka. To je Božja sila koja daje svjetlo da možemo vidjeti životnu stvarnost Božjim očima, koliko toliko, koja nas pokreće i daje nam snagu koja nije od ovoga svijeta.

Milost – u životima svetaca (p. Pio)

I to možemo vidjeti kod svetaca. Oni su činili puno više od onog što čovjek može svojim snagama. Kad bi činili preko svojih sila Bog im je davao da mogu činiti i preko toga, dodatne darove. Otac Pio je tako imao dar bilokacije da je mogao ići po noći dok su se ljudi odmarali i spavali i mislili su da on spava a on bi u bilokaciji otišao u razne krajeve svijeta, tješio one koji su bili u nevolji, pa tako i našeg kardinala Stepinca… Bog čini da se ljudske sile umnažaju. I to je Bog činio u životu p. Pia koji je bio slab. Njega se nije moglo smjestiti ni u kakve ljudske okvire. Za biti svećenik trebalo je 5 godina biti u bogosloviji. A on nije mogao sastaviti tih pet godina.Počeo bi, pa bi prekinuo, pa bi išao kući, pa bi bio bolestan, pa bi nastavio, pa bi opet bio bolestan… Nije se uklapao ni u franjevački red. Dakle, Bog ga je vodio nekim svojim putem, da od njega načini privilegirani instrument Božji preko kojeg je onda činio više nego 100tine ili 1000-e drugih. Računa se da je u životu preko njegove ispovijedaonice prešlooko 5 milijuna ljudi. Ja nisam vodio evidenciju, ali ako svaki dan ispovijedam pola sata, ili 25 minuta, to je 4-5 ljudi, pa x6 dana to je 30, pa x 4 tjedna to je 120, pa x 12 to je 1000 i nešto pa x 20 godina ..mogu doći do 20 000 ljudi ili do 30 000, …  Mnogi svećenici, na žalost, ne ispovijedaju ni pola sata pa se mogu tješit da bar toliko, a kad se usporedim sa padre Piom koji je u ispovjedaonici boravio 8 sati i po 10 sat… Tu se vidi razlika. Nije to samo pitanje količine nego i kvalitete. On je bio Božji čovjek. Svetac koji je vjerovao u Boga istinski i potpuno, davao se i Bog je to umnažao i činio ono što je nemoguće.

Svatko je od nas pozvan da bude svet. Poziv na svetost je sveopći poziv. Jedino je to cilj koji moramo ostvariti. Bez toga ne možemo u raj. U raju se nalaze samo sveci. U čistilištu se nalaze oni koji još nisu sveci. U paklu se nalaze prokletnici. U čistilištu su oni koji još nisu postigli svetost i onoliko vremena koliko treba da bi postali sveci. Pa krenimo od toga da nas Bog zove da budemo sveti, da nam daje potrebna sredstva za to, da od nas očekuje suradnju. Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje.

s duhovne obnove, 27.5., 2. dio, voditelj don Josip Mužić

2.dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.

3.dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom