Prava umjetnost oplemenjuje osobu. Tako i glazba. Ali što se to nudi mladima za Uskrs, na naš najveći blagdan, u našoj katoličkoj Hrvatskoj?
Koncert je najavljen sa 8. na 9. travnja 2023. godine, u Kutini.
S tim u vezi održana je i tribina (- vidi VIDEO)
Tekstovi pjesama pokazuju najbolje o čemu se tu radi.
Tu je mržnja, tu je nasilje, tu je diskriminacija kršćana i Židova, tu je svetogrđe, tu je perverzija svake vrste.
Zar netko želi da mu sin ili kći sudjeluje na koncertu gdje se Boga huli?
Zar netko želi da mu sin ili kći bude na koncertu gdje se veliča incest ili konzumiranje vlastitog izmeta, npr.?
Ne radi se, dakle, samo o nečem protukršćanskom, nego protuljudskom.
I to se dopušta! Kako je to moguće?
Kako to da se jedni koncerti mogu zabraniti, a drugi ne mogu?
Kako to da katolici tako olako prihvaćaju da se njihov Bog tako izruguje i gazi?
Kako to da su ljudi postali tako „tolerantni“ prema svemu, pa i prema zlu?

Evo nekih tekstova:
– „Drevnog Zmaja služimo, Prijestolje je njegovo”
– “Nek’ pod tvojim kopitima gmiže stado raspuštano”
– “Mrzitelji svega svetog Protivnici razapetog.“
– „Zgazimo Jahvino stado, “Ugasimo vječno svjetlo”;
– “Izdignut je Pogan nož ispod vrata Kristovog”
– „Pastir vaš je kastiran, Na oltar je zakovan, Žrtvovan je Princu Tame, Uskrsnuću nema nade”,
– „Antikrist nas krvlju krsti, Crnim žigom Zla i Mržnje“.
– Betlehemska kurva plače Rajska vrata pred Kultom past će”,
– „Navješten je pokolj puka uz vladara crnoga protiv boga robova”;
– „Krv će teći ulicama Vašeg svetog grada”,
– „Izdignut je Pogan nož ispod vrata židovskog”;
– „Skinut ćemo zlatnu krunu s glave boga propetoga Stolara iz Nazareta Impotentnog Židova”;
– “Nečastivi Gospodar Utjelovljen iz Ognja Nabija na kolac Židovskoga boga”

Molimo Boga da se naša hrvatska mladež može oduprijeti ovakvim zlima i da izabere one sadržaje koje će ih učiniti boljim ljudima i boljim kršćanima.
Molimo Boga da se naši hrvatski roditelji imaju snage nositi sa zlima koja vrebaju na propast duša.
Molimo Boga da se i naše gradske vlasti mogu suprotstaviti ovim nasrtajima Zloga. Ovaj put – u Kutini.
I činimo što je do nas da posvijestimo i drugima da je zlo prisutno oko nas, ali da mi ne želimo biti dio takve „tolerancije“, takve „demokracije“, takve „slobode“.
Budimo na strani Onoga koji je pobijedio smrt i Zloga, na strani čovjeka i Boga.

Pogledajte video s tribine u Kutini

Nevjerojatno, ali istinito: roboti polako, ali sigurno ulaze i u vjerske hramove uzimajući mjesto svećenicima, rabinima i redovnicima. O ovome se u mainstream medijima malo govori, ali, podsjetimo, Wall Street Journal svojedobno je izvijestio svjetsku javnost da je Gabriele Trovato, robotičar i docent na japanskom Sveučilištu Waseda, prenamijenio jednog robota u robota svećenika zvanog SanTO, sedamnaest inča visokog ‘katoličkog robota’ opremljenog računalom, mikrofonom, senzorima i kamerom za prepoznavanje lica. Robotizacija svećeničkog poziva aktualizirana je upravo tijekom pandemije. 

Pitamo se – Kako je došlo do te nesvakidašnje ideje da roboti uđu u vjerske hramove? S obzirom na to da je iz godine u godinu sve manje ljudi, manje nego ikada prije koji studiraju za svećenike te kako je korona virus također opteretio crkvu i dostupnost njezinih usluga, roboti su se pojavili kao idealno rješenje ovog problema. Tako je u Poljskoj za vrijeme pandemije predstavljen robotski svećenik SanTO koji drži propovjedi, daje savjete i prati vjernike u molitvi.

Osoba koja je zaslužna za osmišljavanje ovog robota je, kao što rekosmo, Gabriele Trovato s tokijskog sveučilišta Waseda. Robot nazvan SanTO izrađivan je godinu dana, a testiran je krajem 2021. godine u Varšavi. U listopadu 2021. godine SanTO je prikazan u zanimljivom BBC-jevu dokumentarcu snimanom u katoličkoj crkvi svetog Ivana Pavla II. u četvrti Bemowo u Varšavi.

Nakon što je predstavljen ovakav tip robota, sve češće u crkvama, hramovima i drugim vjerskim ustanovama, roboti kao što je SanTO obično izvode vjerske obrede poput držanja propovijedi i davanja osnovnih vjerskih savjeta, što dovodi do brojnih optužbi za bogohuljenje. A, brojni vjernici dovode u pitanje SanTO-ovu sposobnost da odgovori na bilo što osim na najjednostavnija pitanja.

Tvorac Trovato o svom je robotu rekao: „Potreba za izgradnjom takvog robota postala mi je jasna kada sam slušao prijatelje koji su se žalili da ne mogu ići u crkvu tijekom pandemije.

 Koristeći umjetnu inteligenciju, SanTO je posebno programiran da zadovolji potrebe katolika nakon što je u njega ugrađena memorijska banka s velikom količinom podataka o vjeri. Pomislio sam – Za takve bi ljude robot s umjetnom inteligencijom, poput SanTO-a, bio idealno rješenje.“ 

(!?!?!) 

Izvor: epoha.com

Bez komentara.

Ovo se dogodilo jučer u Crotoneu u mjestu Alfieri-Scifo. Don Mattia Bernasconi i njegova skupina dječaka iz župe San Luigi Gonzaga u Milanu, nakon tjedan dana volonterskog kampa s Liberom, u udruzi Terre Joniche – Libera Terra, odlučili su zadnji dan svog boravka provesti na plaži, na moru.

Kad su stigli na mjesto, bezuspješno su tražili  zonu gdje bi mogli slaviti svetu misu. S obzirom na veliku vrućinu ovih sati i primamljivo more, don Mattia je predložio mladima da slave misu u vodi. Prijedlog je s oduševljenjem dočekan od strane župne skupine. Vijest je odmah doprla do ušiju obitelji koja je nedjelju provodila na istoj plaži i koja je ponudila madrac kao oltar. (!)

“Neodoljivo iskustvo”, rekao je don Mattia za CrotoneNews , misleći na volonterski kamp Libera u udruzi Terre joniche-Libera Terra. “Šokantno jer je zapravo uznemirilo mnoge naše misli i, naravno, šokantno u pozitivnom smislu. Bio je to tjedan izvanrednog treninga i kontakta s različitim stvarnostima i zemljom”.

Izvor: crotonenews.com

Foto: crotonenews.com

Bez komentara. 

I. Narav i oblici svetogrđa

1. Pojam

U vremenu kojeg je papa Benedikt definirao kao diktatura relativizma, događa se velika promjena odnosa prema svetom. Svijet u kojem živimo ubrzano se sve više udaljuje od Boga a time i sve manje drži do svetoga. Sve više ljudi gube izvorno značenje a pridaju mu svjetovno značenje pa imamo razna nova „svetogrđa“ poput kulinarskog, kada se dobre i skupe namirnice loše skuhaju ili kada se u dobro vino ulije voda. Ubrzano raste broj onih koji mrze Krista kao i onih koji su formalno katolici, ali do vjere ne drže. Stoga se i kako izvan Crkve tako i u Crkvi događa sve više svetogrđa. Ima vrijeme za sve, kako kaže Propovjednik u Starom Zavjetu (Prop 3,1) pa tako izgleda na žalost da je sada nastupilo vrijeme svetogrđa. Već smo se na neki način i navikli pa nam to više nije vijest kao što je vidljivo iz činjenice da nemamo više potrebu davati zadovoljštinu nego olako prelazimo preko svega.

No pitanje svetogrđa je od presudne važnosti kako za vjernike da ne bi bili uvučeni u grijeh tako i za sve ljude kako ne bi izgubili Božji blagoslov i njima ne bi ovladalo zlo.

Sam pojam svetogrđe zvuči arhaično. Izraz dolazi do latinske riječi sacrilegium i kovanica je dvije riječi sacrum legere što bi doslovno značilo nasilno prisvajanje svetoga.[1] Svetogrđe je grijeh protiv bogoštovlja[2] a u užem smislu je nedostojno postupanje sa svetim.[3] „Grijeh svetogrđa ne vrijeđa dakle izravno Božju čast i dostojanstvo već ono što je Bog posvetio ili ono što je njemu posvećeno pa tek onda neizravno i samoga Boga.“[4] U raznim oblicima svetogrđe postoji u svim religijama zavisno od shvaćanja svetoga.

Razlikujemo tri vrste ili oblika svetogrđa zavisno na što se odnosi: osobno, mjesno i stvarno.

       2. Osobno svetogrđe

Posvećena osoba je osoba koja je zaređena i kao takva ima sveti red (đakonata, prezbiterata ili biskupstva) ili vječne zavjete (redovničke zavjete). Svetogrđe se može dogoditi preko fizičkog napada, mučenja i u krajnjoj mjeri ubojstva posvećene osobe. Svaki takav čin ima veću težinu negoli kad je pogođen običan čovjek. To se dobro vidi u vjerskim progonima kada su posebno na udaru Bogu posvećene osobe upravo zbog onog što predstavljaju kao takve. Dvadeseto stoljeće, posebno preko nacizma i komunizma, dostiglo je neslavne rekorde preko desetke i stotine tisuća progonjenih, mučenih i ubijenih posvećenih osoba. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo preko 600 takvih žrtava samo u hrvatskom narodu.

Zakonik kanonskog prava propisuje: „Tko upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili službi neka se kazni pravednom kaznom. (kan. 1370 § 3) No i obični vjernici samo zato što su kršćani znaju biti itekako izloženi napadima svake vrste.

Svetogrđem se također smatra kada netko počini bludni grijeh sa posvećenom osobom. Iako je bludni čin već po sebi teški grijeh ovdje ima još i otežavajuću okolnost, a svetogrđe se računa kako za posvećenu osobu tako i za sudionika. Na žalost ima onih kojima je zavjet čistoće dodatni izazov da ga prekrše kao što ima i pojedinaca među posvećenim osobama koji znaju to olako shvatiti.

Dodatnu težinu svetogrđe zadobiva ako se zbiva u bogoštovnom prostoru i posebno za vrijeme bogoslužja. Takav primjer smo imali kada je, 24. ožujka 1980., snajperskim metkom ubijen biskup Oscar Romero dok je slavio svetu Misu u bolničkoj kapeli.

                                                                                                             3. Mjesno svetogrđe
Mjesto označava sva Bogu posvećena mjesta. U prvom redu to su crkve, bilo župne bilo redovničke, gdje je pohranjeno Presveto i gdje se redovito služi sveta Misa. Iza njih tu spadaju i sve kapele u kojima se samo povremeno, najviše nekoliko puta godišnje, drži sveta Misa. Posvećena mjesta su i prostori za molitvu, poput oratorija, ili poklonci na križanjima kao i neposredna okolina oko crkve ili kapele. Na koncu i groblja spadaju u posvećena mjesta koja traže mir i poštovanje.

Mjesno svetogrđe se može dogoditi preko oskvrnuća posvećenoga mjesta kao što je to ubojstvo, krvoproliće ili korištenje toga mjesta za nedostojne svrhe.[5] Jednako tako može se dogoditi i zloporabom kada se koristi za svjetovne svrhe i posebno ako se u njemu sagriješi bludno.[6] Zakonik kanonskog prava stoga kaže: „Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga“ (kan. 1211).

Uglavnom oskvrnjivanje započinje sa raznim pogrdnim natpisima po posvećenim zgradama. Tako su primjerice u Italiji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na crkvama bili vidljivi grafiti „klor na kler“. Takve i slične poruke su izravni poziv na ubijanje svećenika. Prigodom posjeta pape u centru Splitu osobno sam vidio na nekim crkvama grafite: „Turbo cattolico peste balcanica“ što u prijevodu znači „Turbo katolici balkanska kuga“.[7] A svi znamo da je kuga smrtonosna bolest koja se suzbija najradikalnijim mjerama i zato je ovo čisti primjer govora mržnje. U ovakvim i sličnim porukama pretpostavlja se uništenje posvećenih mjesta i neizravno se ohrabruje. Ne čudi da se u takvom ozračju, koje neizravno a sve češće i izravno podržavaju vodeći mediji, lako prijeđe s riječi na djelo. Tako u svim Bogu posvećenim mjestima, imamo danas stalne napade na njih, a što je, poglavito na Zapadu, u ubrzanom rastu. Najočitiji je primjer sustavno podmetanje požara u crkvama u Francuskoj što je kulminiralo ogromnim požarom u Pariškoj katedrali Notre Dame 2019. Ovi svetogrdni trendovi su već vidljivi i kod nas u Hrvatskoj. Tako su 2018. u središtu Dubrovnika u crkvi Svetog Ignacija snimane fotografije obnažene žene za potrebe dokumentarnog filma koja se na društvenim mrežama još i hvalila svojim svetogrđem.[8] Biskup M. Uzinić doznavši za to zabranio je bogoslužje u navedenoj crkvi sve dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom. Dubrovačka biskupija je podnijela prekršajnu prijavu protiv počinitelja.[9] Nedavno ispred crkve Svetog Šime u Rtini dvije djevojke pozirale su fotografima posve gole.[10] A često u crnoj kronici izlaze vijesti o razbijenim i prevrnutim križevima te oskvrnutim grobovima na grobljima.

                                                                                                   4. Stvarno svetogrđe
Stvari su svi posvećeni predmeti, prvenstveno oni koji se koriste u bogoslužju. Na prvom mjestu su sakramenti koji izravno posvećuju čovjeka. Najsvetije što imamo je posvećena hostija koja je sam Isus. Potom slijedi sve ono što s njom dolazi u dodir: svetohranište i oltar te posude u kojima se drži euharistija (ciborij, kalež, patena). Svi predmeti koji se koriste u bogoslužju od misnog ruha, svijećnjaka i križeva do liturgijskih knjiga također su blagoslovljeni. Na koncu svi blagoslovljeni predmeti kao što su medaljice, slike, križevi, kipovi i slično koji se koriste za osobnu upotrebu su također posvećeni.

Stvarno svetogrđe se počinja nedoličnim postupanjem, zloporabom ili krađom.[11] Zakonik kanonskog prava propisuje: „Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu“ (kan. 1171). Za protivno ponašanje nalaže kaznu: „Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom“ (kan. 1376).

Posvećene stvari se ne smiju prodavati niti bacati nego se mogu darovati ili spaliti kad su toliko potrošeni ili oštećeni da se više ne mogu koristiti.

U povijesti smo imali i sustavna uništavanja slika i kipova kao za vrijeme ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću, kod pojave protestantizma kao i pojavom raznih modernih bezbožnih ideologija od Francuske revolucija do danas.

Kako se danas sve više crkava na Zapadu zatvara a inventar prodaje, sve je češća pojava da se posvećeni predmeti kupuju u antikvarijatima i onda koriste za profane ili neke druge svrhe.

                                                                                                            5. Moralni sud
Svetogrđe promatrano kao obesvećenje nečeg što je sveto jer je posvećeno Bogu, također može biti jedan od mogućih grijeha protiv bogoštovlja, zbog toga što se time vrijeđa samoga Boga. „I samo se nedostojan postupak, uperen protiv onoga na što se odnosi posveta sa strane Crkve, smatra svetogrđem.“[12] Težina grijeha prosuđuje se ovisno o težini onoga što se povređuje odnosno o stupnju njegove posvete i jačini čina počinitelja pa tako može biti težak grijeh ili samo laki grijeh ako je po srijedi malenost materije ili nesavršenost čina.[13] Svetogrđe je „skoro uvijek teško kada je uvreda učinjena Bogu svjesna“.[14]

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Svetogrđe jest obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sâmo tijelo Kristovo“ (br. 2120). Dakle može se počiniti svjesno i hotimično ili nenamjerno iz nemara odnosno nekog drugog razloga.

Crkveni zakoni određuju i kazne za pojedine vrste svetogrđa. Najveće svetogrđe za katolike jest ono prema Euharistiji jer vjerujemo da je u njoj nazočan sam Bog. Zato Crkva predviđa i najveću kaznu izopćenja iz Crkve za taj grijeh. Tako Zakonik kanonskog prava kaže: „Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža“ (kan. 1367).

                                                                                                         II. Svetogrđa iz mržnje
                                                                                                                   1. Protubošci
Glavni počinitelji i promicatelji svetogrđa su protubošci ili jednostavno rečeno sotonisti kojima je na čelu sam Lucifer. Oni vjeruju u Boga ali ga odbacuju u ime đavla kojemu se klanjanju. Organizirani su u razne tajne, polutajne i javne organizacije koje provode isti cilj na razne načine. Njihova pobuda u konačnici je jednostavno mržnja na Boga a cilj kod svetogrđa je vrijeđati Boga. Teologija to definira kao mržnju neprijateljstva koja je najveći oblik mržnje koji se zove još i đavolska mržnja jer se u njoj poznaje Boga ali ga se mrzi i odbacuje zato što je Bog. Svjesno se poput Lucifera odbacuje služenje Bogu i želi se postaviti sebe na njegovo mjesto. To je ono što Sveto Pismo naziva „tajna bezakonja“ (2 Gal 2,7). Tome danas uvelike potpomaže moderna kultura u kojoj je na mjesto teocentrizma uspostavljen antropocentrizam. Ova mržnja na Boga ostvaruje se kroz suprotstavljanje Kristu u kojemu je punina objave ljubavi Božje: „Da nisam među njima učinio djela kojih nitko drugi ne učini, ne bi imali grijeha. Ali su sada vidjeli pa ipak zamrzili i mene i mog Oca“ (Iv 15,24).

Najveće svetogrđe je sotonistička crna misa gdje je vrhunac kulta, koji je izokrenuta sveta Misa, obeščašćenje posvećene hostije. Sotonisti vjeruju, i u tome nadilaze mnoge nominalne katolike, da je Isus stvarno nazočan u hostiji i čine sve da mu naude. Zato kradu ili kupuju posvećene hostije i to se događa tako često da mediji o tome više ni ne izvještavaju.

Ovakva đavolska mržnja, koje je svetogrđe ugradila u svoj kult, je najveći mogući grijeh po sebi jer se izravno protivi ljubavi Božjoj i mijenja korjenito samog grješnika koji se svim svojim silama okreće protiv Boga i svega njegova.

Nerijetko se ova mržnja pokaže i u javnosti prikrivajući se pod izgovorom umjetničkog izričaja. Vjerojatno najnakaradniji iskaz te vrste kod nas bila je „predstava“ održana u HNK u Splitu, i to još u sklopu Marulićevih dana, „Naše nasilje i Vaše nasilje“ u kojoj se Isusa Krista prikazuje kako silazi s križa i siluje muslimanku.[15] Ovaj gnusni uradak održao se unatoč prosvjeda velikog broja građana i bio je plaćen novcem poreznih obveznika. Poznajem osobe koje su nakon toga odlučile više ne stupiti nogom više u splitsko kazalište sve dok se ne da valjana zadovoljština za taj čin.

                                                                                                            2. Bezbošci

Možemo razlikovati ateiste koji bez svoje krivice ne poznaju Boga a žive po svojoj savjesti i traže istinu te se kao takvi mogu spasiti od onih koji su odbacili Boga iako su ga upoznali, oglušuju se na glas savjesti i ne traže istinu nego prihvaćaju bespogovorno protuvjersku propagandu koja im se servira. No i jedni i drugi ako pripadaju nekom obliku organiziranog ateizma upadaju u borbu protiv vjere i svetogrđe.

Ateisti tvrde da Boga nema i vjeruju samo u postojanje materije koje onda štuju u raznim oblicima. To je svojevrsno moderno idolopoklonstvo jer se mjesto Boga stavlja neka ideologija. To vrlo dobro poznajemo iz iskustva komunizma koji je posebno nakon Drugog svjetskog rata kada je preuzeo vlast progonio sve što je bilo vezano za vjeru od ubijanja svećenika kojih je tako stradalo kod nas preko šest stotina, obeščašćivanja kapelica, crkava i slika, zabranjivanje vjerske prakse i slično. Svetogrđa su se činila namjerno i sa zadovoljstvom. U tome je često bila očita mržnja kao glavni pokretač koja je upućivala da se sve to ne događa bez đavla. To se danas događa u Kini gdje vlasti ne samo da priječe slobodno življenje vjere nego ruše i uklanjaju sva vanjska kršćanska obilježja poput križeva i kipova. Ateisti nisu izravni štovatelji đavla ali lako upadnu u idolopoklonstvo i onda postanu neizravni ili nesvjesni štovatelji đavla koji se skriva iza raznih idola kao što su već uvidjeli prvi kršćani. Oni ne vjeruju u Boga pa njihova mržnja nije izravna nego neizravna prema očitovanjima vjere. Njihova svetogrđa su onda nešto manja, ako ih sudimo po nakani, nego sotonska ali u praksi nema puno razlika. Zato ih zna snaći kazna Božja već za života kao što je u Starom zavjetu bio kažnjen kralj Baltazar, jer je pio iz svetih posuda.

Ovdje se radi o mržnji zazora koja je na manjem stupnju od mržnje neprijateljstva ali je vrlo pogubna. Boga u koga se ne vjeruje ipak se doživljava kao smetnju u vlastitom grješnom življenju i težnjama jer On je onaj koji je dao jasne moralne zapovjedi, razdijelio dobro od zla i koji kažnjava zlo kako ovdje tako i u vječnost sa paklom. Bog svojom svetošću, objavom koju je dao ljudima te preko osobne savjesti grješnika razotkriva njegov grijeh. Zato grješnik želi „ubiti“ Boga u sebi i u drugima da može bezbrižno griješiti. Boga se doživljava kao zlo za sebe i o tome govori Krist kad kaže: „Svijet mene mrzi jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Iv 7,7).

Imamo i sve češće slučajeve gdje se u ime takozvanih svjetovnih vrijednosti čine svetogrđa. Tako su primjerice feministkinje u Argentini organizirali nasilne marševe napada na crkve radi takozvanih svojih prava.[16] U Poljskoj su nedavno zagovornici pobačaja upadali u crkve, remetili svete Mise, razvijali transparente, izvikivali vulgarnosti i oskvrnjivali slike i kipove.[17] Istina je da je Katolička Crkva jedna od najvećih zagovaratelja prava na život nerođenih ali nije jedina a ipak sva je mržnja usmjerena na katolike. No ako se tu još može i pronaći neka logika nekad se svetogrđa izgleda događaju posve proizvoljno kao u slučaju Čilea gdje su tijekom protuvladinih prosvjeda 2020. godine zapaljene dvije crkve.[18] Neki su čak osnovali organizacije specijalizirane za svetogrđa i zato dobivaju izdašna sredstva. Među takve spada feministička skupina Femen. Tako je 2013. godine jedna od njihovih pripadnica prekinula božićnu Misu u katedrali u Kölnu uspevši se na oltar i pokazavši gole dojke na kojima ja napisala poruku „ja sam Bog“.[19] Drugi put su njih tri aktivistice gole do pasa držale u rukama raspelo i gurale ga u stražnjice.[20] Svako takvo svetogrđe događa se u prisutnosti novinara i vjernika.

I to su svi oni koji se zaklinju u toleranciju i slobodu mišljenja ali očito jednosmjerno jer svi oni koji pokušaju argumentirano kritizirati ili osporavati njihove stavove bivaju pogrđivani kao nazadni i primitivni, etiketirani kao fundamentalisti pa čak i proglašeni bolesnicima kao što je to u slučaju takozvane homofobije.

                                                                                                               3. Novopogani

Slično kao i u komunizmu događa se u takozvanoj demokraciji koja sve više pokazuje zazor prema kršćanstvu želeći ga ne samo isključiti iz javnog života nego i potpuno podjarmiti. Zato ubrzano ukida i briše kršćanske vrijednosti i identitet, preobražava sveto u profano a profano u sveto kao što vidimo kod glavnih blagdana gdje Božić postaje potrošački blagdan a Svi sveti noć vještica, nedjelja umjesto dan Gospodnji dan kupovine. „Desakralizacijska struja, u brizi, možda na početku i plemenitoj, da brani autonomiju vremenitog reda, završava u brisanju svetih područja, tako da, po tvrdnji nekih autora, više ne postoje ni ‘sveta’ vremena, ni mjesta, ni predmeti, ni osobe.[21]

U takozvanim zapadnim demokracijama sve se više tolerira i ohrabruje kršćanofobiju i diskriminaciju vjernika. Tu je na djelu ne samo isključivost nego i sve očitija mržnja prema kršćanstvu. Svetogrđa se prihvaćaju kao normalna, podržavaju se, čak se i nagrađuju pa se događaju u ubrzanom porastu. To je vidljivo na svim razinama i pod raznim izlikama: u ime umjetnosti (razna nakaradna djela koja se izruguju i vrijeđaju sa svetim), arhitekture (rušenje i prenamjena crkava), slobode izričaja kojim se opravdavaju bogohule i slično. Na žalost nekad se to događa i uz odobrenje crkvenih vlasti. Tako su primjerice dvojica homoseksualaca uz dozvolu crkvenih vlasti izveli svetogrdni ples u crkvi sv. Petra u Montrealu baš ispred svetohraništa.[22]

Ovaj plimni val svetogrđa raste i širi se po cijelom svijetu i svoje izvorište ima upravo u takozvanim zapadnim demokracijama. Nije objašnjiv samo deklariranim promicanjem sekularnosti nego sve otvorenije iskazivanje mržnje upućuje na jednu drugu pozadinu. Na ruševinama kršćanskog poretka gradi se novi svjetski poredak koji je sve prepoznatljiviji po svom novopoganstvu. Tako svjedočimo stalnom oživljavanju starih poganskih praksi i vjerovanja te stvaranju novih u raznim new age inačicama, obožavanju prirode i izjednačavanja životinja s ljudima te otvorenog promicanja magije i okultnog već kod djece. Na mjesto kršćanstva, koje se ruši svim sredstvima, ustoličuje se novo poganstvo sada više bez ikakva prikrivanja i sve agresivnije. Zoran primjer toga je s jedne strane brisanje kršćanskih korijena u ustavu Evrope a s druge strane izgradnja jedne od zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu po uzoru na kulu babilonsku koja je simbol pobune protiv Boga.

                                                                                                                   4. Sinkretisti

U kršćanstvu se jasno razlikuje odbacivanje i borba protiv krivovjerja od osobe krivovjerca kojega bi po kršćanskom trebalo ljubiti a po ljudskom poštivati njegovu slobodu. Međutim zna se dogoditi, posebno kod nekršćanskih religija, da se u ime svoje vjere mrzi pripadnike drugih vjera pa se napada njih osobno i obeščašćuje sve ono što im je sveto. To vidimo kod muslimanskih ekstremista koji se tako odnose prema kršćanima ne libeći se činiti svetogrđa a i prolijevati nedužnu krv kršćana. Tako je 2019. godine u atentatima za vrijeme uskrsne mise u trima crkvama u Šri Lanci i nekoliko hotela ubijeno oko tristo a ranjeno više od petsto osoba.[23] Objašnjenja koja se nameću u svim takvim slučajevima jest da je po srijedi vjerski fanatizam i da su religije krive za nasilje i zlo u svijetu. Pri tome se zaboravlja na pravi uzrok koji je sekularan. To su u Francuskoj primjerice bile zloglasne karikature Muhameda. One su i nedavno bile povod u Nici da je jedan islamist ubio troje nedužnih vjernika u katoličkoj crkvi odrubivši pri tome glavu jednoj ženi.[24] A gradonačelnik Nice je na to, zbog sigurnosti, naložio zatvaranje svih crkava u gradu kaznivši time opet nedužne katolike.[25] Sekularni uzrok stoji i iza politički izazvanih revolucija u arapskim zemljama gdje su upravo zapadne demokracije stvarale i podupirale islamski ekstremizam kao što je to bio slučaj ISILa, a najveća žrtva su opet bili kršćani. Tako se u novom ruhu provodila stara rimska strategija podijeli pa vladaj (divide et impera). Islam je tako podijeljen i oslabljen u sebi a kršćani su servirani kao krivci i prema njima je upravljen sav bijes i revolt. To je bilo vidljivo u Domovinskom ratu koji se htio prikazati kao vjerski rat ali je bio nešto sasvim drugo gdje su glavni pokretači bili zemaljski kako nacionalni tako i međunarodni.

Pozadina toga je u konačnici mržnja na jednobožačke vjere od strane objedinjenih snaga antiteista, ateista i novopogana koji preko izazvanog kaosa od njih samih utiru put novoj globalnoj religiji po njihovoj mjeri. Nova svjetska nadreligija željela bi objediniti sve postojeće religije miješajući sinkretistički samovoljno razna vjerovanja i prakse. U njoj je Krist samo čovjek a ne Bog što je čini kršćanima apsolutno neprihvatljivom. Nijedan istinski vjernik nema potrebe da svoju vjeru dokazuje preko svetogrđa nad tuđim svetinjama ako ništa drugo onda iz poštivanja slobode izbora drugoga. Na jednobožačkim vjernicima je da prepoznaju i ne upadaju u postavljene zamke te da združenim silama djeluju protiv kulture smrti i diktature relativizma odnosno sinkretizma.

                                                                                                        III. Svetogrđa kršćana

                                                                                                                     1. Izdajice
Prototip i uzor mnogih je Juda koji je izdao samog Boga i tako uzrokovao njegovu osudu i smrt na križu. Neki ga čak žele rehabilitirati i proglasiti tragičnim herojem. No njegove pobude su bile prizemno koristoljublje, trideset srebrenjaka, i otpad od vjere u Krista. Na Posljednjoj večeri, unatoč toga što je već prodao Isusa, pričestio se iz ruku samog Isusa počinivši time svetogrđe. Njegovih nasljedovatelja bilo je kroz cijelu povijest Crkve ali danas ih ima u izuzetno velikom broju jer je ovo vrijeme masovnog otpada od Krista pa je stoga praćeno i masovnom izdajom.

Klasični obrazac regrutiranja Jude provodio se pod komunizmom. Svećenici su bili pod budnim nadzorom tajnih službi. Oni među njima koji bi bili uhvaćeni u nekom moralnom prijestupu, uglavnom u bludnom grijehu, preko toga bi bili ucjenjivani i neki bi pristali da postanu suradnici Udbe i tako bi dodavali grijeh na grijeh. To je značilo da su svoju subraću i vjernike trebali tajno prijavljivati ako su iskazivali domoljublje ili išta što je režim smatrao nepodobnim. Takva „suradnja“ je znala trajati godinama i desetljećima a u zamjenu je omogućavala zaštitu za nesmetano življenje u grijehu, dobivanje raznih, pa i novčanih, beneficija za svoje doušništvo i povrh svega djelatnu pomoć za pravljenje „karijere“ u Crkvi. Takve dvolične osobe su slavili sakramente koji su za vjernike bili valjani ali oni do njih nisu držali pa su ih banalizirali i gledali da ih se riješe što prije. Sjećam se jednog takvog svećenika koji je postigao „rekord“ da bi Misu preko tjedna odslužio u nekih 11 minuta. Takvo ophođenje sa svetim dovodilo je do brojnih svetogrđa i vjernici su to osjećali pa su se udaljavali ne samo od takvih svećenika nego nerijetko i od Crkve pa onda i od vjere. A rješenje je bilo i ostalo jednostavno: priznati svoj grijeh, tražiti oproštenje i popraviti počinjenu štetu koliko je moguće. Na društvenom planu odgovor, koji je još na čekanju, je lustracija za koju je najprirodnije da krene od Crkve.

Sličan model regrutiranja svećenika koristi se i na Zapadu gdje ako si upao u neki porok, primjerice sodomiju, ubrzo postaneš dio takvog neformalnog lobija koji će ti donijeti brojne povlastice. Nakon toga u pravilu stiže poziv za članstvo u nekoj tajnoj organizaciji koja omogućuje streloviti pristup moći, slavi i novcu. Nedavno je izašla vijest da je jedan svećenik u Lousiani (SAD) organizirao u župnoj crkvi snimanje spolnih odnosa sa dvije žene i to na samom oltaru. Kad je ovo „demonsko oskvrnuće“, kako ga je nazvao mjesni biskup, bilo slučajno otkriveno zahvaljujući jednom vjerniku župnik je suspendiran a oltar uklonjen i spaljen.[26] Što se dogodilo tome čovjeku da je od služenja Kristu mogao doći do ovakvih svetogrđa koja su služenja đavlu? Kako se ovakva radikalna promjena mogla dogoditi? Neizbježno se povlači pitanje odgovornosti njegovih odgojitelja i poglavara kako su ga formirali i jesu li ga olako pripustili ređenju?

Imamo sve više vijesti da se u crkvama dopuštaju razni poganski obredi, postavljanje poganskih idola na oltar ili kipova ljudi kao što je Buda. To je očito gnjusno oskvrnuće svetog mjesta koje je već u Starom zavjetu osuđeno kao strašni grijeh u odnosu na Jeruzalemski hram posebno kada je Antioh IV. Epifan u njemu podigao oltar Zeusu i dao da se u njemu žrtvuju nečiste životinje (1 Mak 6,1–5).[27] U ovim slučajevima nitko se ne može opravdavati neznanjem jer se radi o osobama koje su završile teologiju i vrlo dobro znaju što se može a što ne može. Za zaključiti je stoga da se ovakve stvari rade svjesno sa nakanom uvođenja krivovjerja.

Kršćani su na Zapadu svedeni na manjinu i sada se otpadnici koji su pristupili neprijateljima ali su još zadržali katoličko ime osjećaju dovoljno moćni da mogu i otvoreno manipulirati vjernicima. Tako se prigodom glasanja stranački čelnici odjednom pojave u prvim redovima u crkvi i to uredno prenesu vodeći mediji. Po srijedi je ne samo zloupotreba svetog prostora nego i svetogrđe posebno ako su se pričestili u grijehu. Takvo beskrupulozno ponašanje pokazuje da vjernike drže korisnim budalama i u konačnici preziru.

2. Oportunisti

Na Zapadu su mnoge crkve zbog smanjenja broja vjernika prodane i prenamijenjene u neke druge svrhe (kulturne, stambene, ugostiteljske, zabavne i slično) ili su jednostavno porušene kako bi im se izbrisao svaki trag u prostoru. Koliko god to bilo naizgled logično ipak često nije bez svetogrđa i ostavlja prostora za sumnju da se nije htjelo naći prihvatljivo vjersko rješenje. Istodobno polako ali sigurno mnoge naše najljepše crkve gube svoju osnovnu i jedinu namjenu bogoštovlja i postaju nešto drugo. U ime kulture i turizma postaju odredišta sve brojnih posjetitelja koje vjera uopće ne zanima. Da bi se uveo kakav takav red u najposjećenijim bazilikama u Italiji stavljaju na ulaz redare koji upozoravaju na neprilično odijevanje i onda ili se osoba pokriva ili ne može ući. Vjernicima se za molitvu ostavlja mala kapelica. Neki su otišli i korak dalje pa, kao u nekim našim primorskim gradovima, turistima naplaćuju ulaz u takve crkve a vjernike koji bi se htjeli pomolit ne puštaju nego u vrijeme kada se drži sveta Misa. Zar za ovakve situacije ne vrijedi Isusov poučak sa jeruzalemskim hramom? Jedini put kada je koristio silu bilo je da istjera trgovce iz hrama i vrati mu prvobitnu neokaljanost. Izgleda da neki svećenici i vjernici drže da se, suprotno od Kristova nauka, može služiti Bogu i bogatstvu.

Ovakav odnos prema svetom prostoru prenosi se i na sakramente pa tu vidimo svega od nemara do relativiziranja. Sakrament krizme je od sakramenta kršćanske zrelosti postao slavlje odlaska od Crkve nekad nepovratnog. Logično bi bilo da se velikoj većini kandidata uskrati jednostavno krizma sve dok doista ne budu spremni. Ali župnici se boje pobune roditelja i pritiska viših instanci pa jednostavno popuštaju. Veliki broj vjenčanih se razvodi. Zar ne bi bilo bolje da uopće nisu sklopili sakrament braka? I tu im je netko trebao reći ne, posebno ako je bilo vidljivo da žele vjenčanje u crkvi samo radi dobrih fotografija ili tradicije. Ova obeščašćenja sakramenata se pravdaju tolerancijom i milosrđem a u biti iza njih stoji želja za nezamjeranjem, grešna površnost i malovjerje. Kako svećenici nisu puki djelatnici ili namještenici nego nositelji svete službe na koju su pozvani od Boga svaka zloupotreba njihova poslanja se može smatrati svetogrđem u širem smislu. Zato je u Starom Zavjetu Bog odbacio i kaznio sinove Elijeve jer su zbog njihovih zloporaba „ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi“ (1 Sam 2,17).

                                                                                                                    3. Zabludjeli

Mnogi posebno među vjernicima upadaju u svetogrđe iz neznanja za koje su nekad krivi oni koji ih nisu poučili a trebali su ili oni sami koji su mogli znati a nisu htjeli ili su jednostavno zaboravili. Tu objektivno imamo svetogrdni čin ali subjektivno osoba toga nije svjesna. Najvidljiviji primjer jest nedolično odijevanje na svetoj Misi. Preko ljeta problem je oskudno odijevanje gdje se zna doći u crkvu u kratkim hlačama, mini suknjama, majicama na špaline i sličnim kombinacijama. Na krizmi i vjenčanju djevojke kao da se natječu koja će oskudnije, vulgarnije i izazovnije biti odjevena. I sve to prolazi kao prihvatljivo i normalno a kriteriji se sve više gube. Rijetki se tome usude usprotiviti i uopće progovoriti otvoreno o tome. Jedna od razornih posljedica ove popustljivosti je da vjernicima ubrzano odumire osjećaj za sveto. Manjak poštovanja prema svetim mjestima u uzročnoj je vezi sa gubljenjem razlikovanja sakralnoga od profanoga, a to onda, prije ili kasnije, dovodi do svetogrđa.

Najtužnija pojava u mnogim zapadnim zemljama jest da ljudi masovno odlaze na pričest a da se ogromna većina uopće ne ispovijeda i to godinama. Takve osobe su jednostavno izgubile svijest o grijehu i njima je svetogrdno primanje pričesti normalna stvar. Upitno je koliko njih još uopće vjeruje da je u Euharistiji nazočan sam Bog. Pričesti se pripušta one koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba kao što su to razvedeni i civilno vjenčani ili, u nekim njemačkim župama, protestantima koji su u braku s katolicima. Osoba u smrtnom grijehu kad ide na pričest upada u novi grijeh svetogrđa i teško vrijeđa Bogu. Za takve apostol Pavao kaže: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor. 11,27). Moralist Marin Srakić to tumači: „Blagovati kruh ili piti čašu nedostojno i bez poštovanja znači sudjelovati na Kristovoj smrti, kao da se nalazimo na strani onoga koji ga osuđuje na smrt, to znači predati sama sebe duhovnoj smrti, na osudu koja čeka svijet.“[28] Pavao ukazuje i na razlog koji do toga dovodi: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor. 11,29). „Ne razlikovati Tijelo s jedne strane znači ne priznati u vjeri da ovaj kruh više nije obični kruh nego Kristovo Tijelo, a s druge strane da je to Tijelo darovao Gospodin Isus one noći kad je bio predan, da je to kruh ljubavi, hrana Saveza koji spaja sve ljude u jedinstvenoj tajni Crkve.“[29] Za posljedicu već ovdje na zemlji imamo otvrdnuće srca kao kod Jude. Događa se nešto slično kao i sa zavjetnim kovčegom koji je pobožnim Izraelcima donosio vremenitu sreću i blagoslov a poganima Filistejcima nesreću i kaznu. Iako je sve jasno i vidljivo svima, ipak šute svećenici, šute vjernici i tako svi postaju sudionici istog grijeha. Ispada da je grijeh ukinut i da na pričest svatko jednostavno ima pravo i tako se širom otvaraju vrata zloupotrebi sakramenta. Stoga je danas još potrebnije pripraviti se za svaku pričest da je dostojno primimo. Tko je u smrtnom grijehu, bez obzira na sve, treba se prije valjano ispovjediti, inače ne smije pristupati pričesti. I samo tijelo treba pripraviti obdržavajući euharistijski post sat vremena prije pričesti.

Iz neznanja se može i treba izaći. Potrebno je da katolici, posebno pastiri, preuzmu svoju odgovornost te daju prikladnu poduku, opominju i isključe svako toleriranje grijeha. Možda će to na početku neke odbiti od Crkve ali time će započeti proces suzbijanja grješnih praksi koji će na dugu stazu donijeti dobre plodove. Opomena proroka Malahije vrijedi i danas: „Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama. Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Jahve nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujuć’ Zakon“ (Mal 2,7-9).

                                                                                                           4. Kukavice

Na koncu treba spomenuti i upadanje u svetogrđe iz straha koji čovjeka zaslijepi da ne može trezveno rasuđivati i onda podliježe zabludi i djeluje krivo. Unatoč krvavih progona „kršćani su u prvim stoljećima smatrali da oni ne mogu postojati kao kršćani, a da ne sudjeluju na euharistijskom slavlju i da se ne sjedine s euharistijskim Isusom u pričesti“.[30] A sada prvi put u povijesti, za vrijeme ove takozvane Covid-19 pandemije, tijekom zatvaranja sve su crkve bile zatvorene i vjernici su ostali bez svetih misa, a umirući bez bolesničkog pomazanja i ispovijedi.[31] Poruka koja se utisnula u svijest i podsvijest vjernika jest da je najvažnije očuvanje tjelesnog zdravlja, a da je duhovno zdravlje, odnosno spas duše, nešto drugotno ili čak nevažno. Zato se nakon otvaranja crkava broj onih koji idu na nedjeljnu misu značajno smanjio a, uslijed mjera protiv virusa, povećan je broj zloupotreba euharistije. Biskup Schneider o tome kaže: „Zbog trenutačne krize prouzročene ‘izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a’, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta. Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajući način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. Štoviše, na nekim mjestima, svećenstvo dijeli Presveto Tijelo Kristovo vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji. Što se tiče groznog zlostavljanja euharistijskog Krista, pri čemu ga, zbog prakse davanja pričesti na ruku, neprestano gazimo pod nogama, budući da djelići hostije neizbježno padaju na tlo, naš odnos prema euharistiji postaje minimalistički i lišen osjećaja svetosti, kao da je keks ili još gore, kao da je smeće, kojim se rukuje u kućanskim rukavicama – a nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati.”[32]

Svaki vjernik bi osobno, oslonjen na Krista, trebao nadići strah, slobodno razmisliti i zauzeti stav kako očuvati sebe i pomoći drugima da ne upadaju u svetogrđe. Za vrijeme komunizma, dok sam bio još dječak, bio sam svjedok da je jedan mladić ušao u crkvu za vrijeme Mise te stao vikat i vrijeđati. Uputio se nesmetano prema oltaru a stari remeta se okrenuo prema puku tražeći pomoć da ga se zaustavi. Nitko se nije maknuo sa svoga mjesta a provokator se, na svu sreću, došavši do oltara okrenuo i izišao iz crkve. Ostalo mi je čuđenje kako je moguće da nitko ne reagira i da jedan bezbožac može ponižavati sve nas te da bi mu dopustili i da obeščasti i euharistiju. Osobno mi se postavilo pitanje do koje mjere sam se ja spreman izložit da spriječim svetogrđe i u konačnici jesam li spreman položit svoj život u obrani Gospodina? Odgovor se krije u djetinjoj vjeri. Mala kineskinja Li je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bila svjedok zatvaranja crkve u svom mjestu od strane komunista i bacanje posvećenih hostija iz svetohraništa po podu. Unatoč zabrani ona je svaki dan skrovito dolazila u crkvu riskirajući život kako bi se nakon sata provedena u molitvi pričestila uzimajući jezikom svetu hostiju s poda.[33] Kad je nakon mjesec dana i zadnju svetu hostiju tako primila jedan ju je vojnik otkrio i ubio na licu mjesta. Ova mučenica euharistije bila je nadahnuće i uzor u euharistijskoj pobožnosti poznatom biskupu Fultonu Sheenu.[34]

Osjećati strah je prirodno ali smo odgovorni ako mu podlegnemo onda kada znamo da trebamo ići protiv njega. Isusove riječi su jasne: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32-33). One vrijede i obvezuju vjernika uvijek pa i onda kada se radi ne samo o gubitku ugleda ili imetka, nego i o samom životu. To su nam posvjedočili toliki mučenici od početka kršćanstva do danas, koji su na najokrutnije načine bili pogubljeni jer nisu htjeli zanijekati Krista. Gospodin u Otkrivenju, nimalo slučajno, među one koji su osuđeni na vječnu propast, prve navodi kukavice (usp. Otk 4,8). Ne samo činjenje svetogrđa, nego i toleriranje istog, posebno u Euharistiji gdje je sam Isus prisutan kao Bog i kao čovjek, jest zataja i odricanje od Krista.[35]

                                                                                                                     Zaključak

U današnjem vremenu svi mogući oblici svetogrđa su na djelu, kako osoba tako i mjesta i stvari, a nekad dolaze i združeno. To je pokazatelj nesnošljivosti prema kršćanima koje poprima sve teže oblike. Zabrinjava što je to globalna pojava u porastu koja je posebno jaka na Zapadu nekadašnjoj kolijevci kršćanstva. Tu se pokazuje istinitost latinske poslovice corruptio optimi pessima ili u slobodnom prijevodu kada se pokvari ono što je najbolje onda postane najgore. Otpadnici od kršćanstva, bez obzira što se zaklinju u vjerski indiferentizam, postaju prirodni saveznici neprijatelja Kristovih koji njima znalački manipuliraju usmjeravajući svo nezadovoljstvo i frustracije protiv kršćana. Tako se oblikuju razni pritoci koji se svi slijevaju u jednu antikršćansku rijeku koja sve više buja i samo je pitanje trenutka kada će se izliti iz korita i poplaviti sve u obliku jednog svjetskog progona. Kršćani su danas poput Krista izabrani da budu žrtveno janje na kojemu će se nekažnjeno iskaliti sva nakupljena mržnja. Sve veći ustupci od strane malodušnih vjernika samo raspaljuju krvožednost mrzitelja koji u tome prepoznaju kapitulaciju i znak da se njihov čas bliži.

Vanjske neprijatelje je lakše prepoznati ali je važno odbaciti svaki oblik suradnje s njima. To znači ne pomagati im ni na kakav način svojim glasom, novcem, radom. Poglavito ne ulaziti u nikakvu organizaciju ili udruženje koje je u službi ili u povezanosti s neprijateljem. Primjerice za vrijeme komunizma mladi su svi, bez da se traži njihova suglasnost, bili primani u omladince, no od njih je ovisilo hoće li se kao takvi angažirati ili ne. Istodobno važno je da se vjerni kršćani povezuju i surađuju sa svim ljudima dobre volje, posebno s pripadnicima drugih jednobožačkih religija, oko zaštite vjerskih prava i svetog. Unutarnje neprijatelje je teže prepoznati no ipak ako smo pozorni, kako su se oni osilili, njihova će djela govoriti o njima. Treba im pokušati pomoći preko bratske opomene, a ako to ne poluči učinak, onda se od njih valja odmaknuti da bismo zaštitili sebe i svoje bližnje.

Euharistija je naša najveća svetinja koja predstavlja ujedno i zadnju liniju obrane kršćanske vjere. Ako mi pristanemo na ustupke i podupremo svetogrđe protiv Euharistije onda pripremamo našu vječnu propast. Svetogrđe ne može proći bez posljedica već ovdje na zemlji. Bog je svemoguć i pravedan i zato on i danas kažnjava, bez obzira što se mi uvjeravamo međusobno u suprotno kako bismo nesmetano mogli griješiti.

Najvažnija je osobna borba protiv svoje slabosti da se ne upadne u oportunizam ili zabludu i tako se izbjegne bilo kakvo osobno sudjelovanje u svetogrđu. Zato je potrebna budnost, molitva, poznavanje svoje vjere i pokora. Od velike je važnosti ponovno otkriti davanje zadovoljštine koje onda čini da se razvija osobni odnos s Bogom. Sve veća plima mržnje ne može se pobijediti doli ljubavlju.[36] U tom smislu veliko ohrabrenje je što među vjernicima jača pokret adoracije pred Presvetim, kao što se vidi uspostavom 24 satnog klanjanja u sve više gradova u Hrvatskoj. Svojim silama ne možemo zaustaviti raspojasano zlo koje je organizirano u grešne strukture i trenutačno se nalazi na vrhuncu svoje moći. No dobro znamo da je jedini spasitelj Krist i da je pobjeda njegova. Zato on pozivlje naraštaj zadnjeg vremena kada će biti najteže: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21,28).

[1] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 188; Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264.

[2] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264-266.

[3] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101; Stjepan Sirovec, katoličko moralno bogoštovlje, Rkt. župa Sv. Ivana Krstitelja, Zagreb, 1995., 133.

[4] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268.

[5] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 190; Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105.

[6] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105-106.

[7] To je i naziv pjesme Gori ussi Winnetou neformalne cabaret-rock skupina iz Pule.

[8] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.); „Vremešna golaćica hvalila se skrnavljenjem crkvi u Dubrovniku, napisali joj K*******o i sidašico“, Direktno, 7. ožujka 2018., na: https://direktno.hr/direkt/vremesna-golacica-hvalila-se-skrnavljenjem-crkvi-dubrovniku-napisali-joj-ko-i-sidasico-115418/, (26. listopada 2020.).

[9] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.).

[10] „Žene ispred crkve pozirale kao od majke rođene. Svećenik: ‘Ljeti se svašta događa’“, Večernji list, 23. rujna 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zene-ispred-crkve-pozirale-kao-od-majke-rodene-svecenik-ljeti-se-svasta-dogada-1433444, (27. listopada 2020.).

[11] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 107.

[12] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101.

[13] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268-269.

[14] Jean-Marie Aubert, Compendio della morale cattolica, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo, 1989., 252.

[15]„Split: Prosvjed protiv predstave ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’ Olivera Frljića“, Narod.hr, 21. travnja 2017., na: https://narod.hr/kultura/split-prosvjed-protiv-predstave-nase-nasilje-i-vase-nasilje-olivera-frljica, (27. listopada 2020.).

[16] Tino Krvavica, „Tisuće feministica ponovo napale katedralu u Argentini!“, Bitno.net, 15. listopada 2015., na: https://www.bitno.net/vijesti/tisuce-feministica-ponovo-napale-katedralu-u-argentini/, (29. listopada 2020.).

[17] „Poljski prosvjednici koji se zalažu za pobačaj ometaju slavljenje Misa“, Laudato tv, 26. listopada 2020., na: https://laudato.hr/vijesti/crkva-u-svijetu/poljski-prosvjednici-koji-se-zalazu-za-pobacaj-ometaju-slavljenje-misa, (28. listopada 2020.).

[18] Tino Krvavica, „Dvije crkve zapaljene tijekom prosvjeda u Čileu“, Bitno.net, 19. listopada 2020., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/dvije-crkve-zapaljene-cile-prosvjedi/, (28. listopada 2020.).

[19] „Popela se na oltar golih grudi i načas prekinula božićnu misu“, 24 sata, 26. prosinca 2013., na: https://www.24sata.hr/news/popela-se-na-oltar-golih-grudi-i-nacas-prekinula-bozicnu-misu-346817, (28. listopada 2020.).

[20] „SKANDAL: Gole žene gurale krstove u zadnjice“, Telegraf.rs, 14. Studenog 2014., na: https://www.telegraf.rs/vesti/1308998-skandal-gole-zene-gurale-krstove-u-zadnjice-video, (28. listopada 2020.).

[21] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 93.

[22] Ivo Džeba, „LGBT aktivist u povijesnoj kanadskoj crkvi izveo svetogrdni ples uz odobrenje crkvenih službenika“, Bitno.net, 8. kolovoza 2019., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/lgbt-aktivist-u-povijesnoj-kanadskoj-crkvi-izveo-svetogrdni-ples-uz-odobrenje-crkvenih-sluzbenika/, (27. listopada 2020.).

[23] „Crkva u Šri Lanki traži konačno privođenje pravdi organizatora atentata“, IKA, 11.ožujka 2020., na:

https://ika.hkm.hr/novosti/crkva-u-sri-lanki-trazi-konacno-privodenje-pravdi-organizatora-atentata/, (29. listopada 2020.).

[24] „Napad u Nici: Vikao Allahu Ekber pa nožem ubio troje ljudi“, Večernji.hr, 29. listopada 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/napad-u-nici-vikao-allahu-akbar-pa-nozem-ubio-troje-ljudi-1442090, (29. listopada 2020.).

[25] Emirat Asipi, „Hrvati u Nici: ‘U strahu smo, ne izlazimo iz svojih kuća, a škole i crkve su zbog napada zatvorili’“, 24 sata, 29. listopada 2020., na: https://www.24sata.hr/news/hrvati-u-nici-u-strahu-smo-ne-izlazimo-iz-svojih-kuca-a-skole-i-crkve-su-zbog-napada-zatvorili-724975, (9. studenog 2020.).

[26] „KATOLIČKI SVEĆENIK S DVIJE DOMINE ORGIJAO NA OLTARU CRKVE: Nadbiskup naredio spaljivanje: ‘To je bilo demonsko skrnavljenje!’“, Net.hr, 11. listopada 2020., na: https://net.hr/danas/svijet/katolicki-svecenik-s-dvije-domine-orgijao-na-oltaru-crkve-nadbiskup-naredio-spaljivanje-to-je-bilo-demonsko-skrnavljenje/, (4. studenog 2020.).

[27] Boris Havel, Pregled povijesti Izraela. Od Abrahama do moderne Države, Antibarbarus, Zagreb, 2015., 190.

[28] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 355.

[29] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 356.

[30] Marin Škarica, „Štovanje euharistije izvan mise od prvih stoljeća do uključivo Drugoga vatikanskog sabora“, Crkva u svijetu, 36 (2001.) 3, 309-310.

[31] Tako infektolog dr. Rok Čivljak kaže: „Mi smo u tim danima i mjesecima viđali bolesnike koji su umirali bez sakramenata. To mi je bilo teško vidjeti jer su ti ljudi molili članove obitelji da se organizira neka skrb, ali vlasti nisu dopuštale da svećenici ulaze u zdravstvene ustanove niti su se svećenici ugodno osjećali. … S vremenom smo naučili da je taj virus manje opasan u načinu prijenosa nego što smo mislili u siječnju i veljači. Bojali smo se da će se zaraziti svatko tko udahne jednu česticu virusa u istoj prostoriji. No pokazalo se da nije tako opasan.“ (Ines Grbić, „’Viđali smo bolesnike koji su umirali bez sakramenata’“, Glas Koncila, 43/ 25. Listopada 2020., 10).

[32] „Biskup Athanasius Schneider o uvredama nanesenima Euharistiji“, 17. rujna 2020., Quo Vadis Croatia, na: https://www.quovadiscroatia.com/biskup-athanasius-schneider-o-uvredama-nanesenima-euharistiji/ (25. listopada 2020.).

[33] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[34] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[35] Stoga papa Pavao VI. naglašava: “Uostalom, katolička Crkva nije samo uvijek naučavala, nego je i živjela vjeru u prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, štujući tako veliki sakrament uvijek kultom latriae, koji pripada samo Bogu. O ovom kultu sv. Augustin piše: ‘U ovom tijelu (Gospodin) je ovdje hodao i ovo isto tijelo nam je dao da jedemo za spasenje; i nitko ne jede to tijelo da mu prije nije iskazao štovanje… tako da ne griješimo iskazujući mu štovanje, nego dapače griješimo ako mu štovanje ne iskazujemo’.”Pavao VI., Mysterium Fidei, 1965., br. 56 na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_03091965_mysterium.html, (6. studenog 2020.).

[36] Tako apostol Pavao pozivlje: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 13,21).

                                                                                                           dr. sc.  don Josip Mužić

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa

Najprije je oklijevala, a onda se ipak odlučila na to svetogrđe. Otišla je u crkvu svetog Stjepana,, primila svetu Pričest, a onda ju je sakrila u veo. Dok je hodala, hostija je počela krvariti, što su župljani primijetili i pitali su je za njenu ranu, jer joj kaplje krv. Sva uplašena žena je brzo otrčala kući i sakrila krvavu Hostiju u škrinju. Kasno u noć, ona i njezin muž su se probudili i vidjeli kako iz škrinje izlazi neobična svjetlost. Kad su vidjeli što se dogodilo kleknuli su i ostatak noći proveli u klanjanju.

Hostija u procesiji vraćena u crkvu

Kad je svanulo jutro nakon čuda, župnik je saznao što se dogodilo. Vijest se brzo proširila i mnogi stanovnici Santaréma su došli vidjeti čudo. Posvećena hostija tada je u svečanoj procesiji prenesena u crkvu svetog Stjepana, gdje je stavljena u posebnu posudu od voska.

Drugo čudo: hostija se sama premjestila  iz voštane u kristalnu posudu

Sljedeći put kad je svećenik otvorio tabernakul u kojem se nalazila čudotvorna hostija, dogodilo se još jedno čudo!

Posuda s voskom pronađena je razbijena u komadiće, a hostija je bila zatvorena u kristalnu pokaznicu. Ova pokaznica bila je postavljena u srebrnu monstrancu, gdje se i danas može vidjeti.

U crkvi svetog čuda

Nakon istrage, Katolička crkva odobrila je priznanje čuda. Crkva sv. Stjepana preimenovana je u Crkvu Svetog Čuda i jedno je od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Portugalu. Sveti Franjo Ksaverski posjetio je Crkvu Svetog Čuda prije nego što je krenuo na misionarski rad u Indiju. Santarém se nalazi 72 kilometra sjeverno od Lisabona i samo nekoliko kilometara južno od Fatime. Većina hodočasnika u Santarém prenoći u Fatimi i ide na jednodnevno hodočašće u Santarém.

UKRASTI POSVEĆENU HOSTIJU IZ CRKVE JE – SVETOGRĐE. Svetogrđe se može dogoditi i kod pričesto na usta – kao što je bilo u slučaju ove žene, dok je kod pričesti na ruku mogućnost krađe još i veća.

“Oni koji su nominalno kršćani a glasali su za ratifikaciju IK po savjesti neka računaju da ne smiju pristupati pričesti dok se ne pokaju i javno ne opozovu svoj sramotni čin. Svećenici su takvima dužni po savjesti uskratiti pričest.” – napisao je prof don Josip Mužić na svom facebook statusu što je izazvalo, osim komentara odobravanja, i one koji vrijeđaju Crkvu i svećenike, želeći pokazati da se “svećenici ne mogu stavljat iznad Boga” ii “uskraćivati nekom nešto”…

Kao odgovor na komentare don Jozo je napisao  sljedeće:

Svećenici, a ni laici, nemaju pravo raspolagati svetim sakramentima kako se njima sviđa ili kako je politički korektno. Zakonik kanonskog prava kaže: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.“ (kan. 915). Između ostalih crkveni pravnik fra Velimir Blažević, u knjizi Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, ovako to tumači:

“Rjeđe se događa da nekomu bude izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja, i da se zbog toga takvomu ne može dopustiti primanje svete pričesti, ali se može dogoditi da pričest treba nekomu uskratiti zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu. Da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu. Mogu se, kao primjer, navesti osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju. Takvim se osobama sveta pričest mora uskratiti.“

Hrvatska biskupska konferencija je nedvosmisleno upozorila da je ratifikacija Istanbulske konvencije neprihvatljiva za katolika jer nameće genderizam koji je „novo tumačenje čovjeka koje nije spojivo ni s općeljudskim, a pogotovo ne s kršćanskim poimanjem čovjeka“. Stoga se nitko ne može pravdati neznanjem.

Političari, pa i na najvišim položajima, ako su vjernici katolici nisu ništa iznad „običnih“ vjernika i za njih vrijede isti propisi u vezi primanja sakramenata kao i za sve druge. Oni zastupnici koji su javno izglasali konvenciju dužni su se pokajati, ispovjediti i javno opozvati svoj čin da bi mogli pristupiti pričesti.

Sveti Pavao piše Korinćanima: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11,26-27).

Upravo iz ljubavi prema Isusu i prema grješnicima svećenici su dužni skrbiti o dostojnom primanju pričesti što uključuje u nekim slučajevima i njeno uskraćivanje.

Medijsko nametanje mišljenja nevjernika i agnostika o pričešćivanju

nije mjerodavno za katolike i očit je primjer pokušaja zavođenja diktature relativizma. 

Prof dr don Josip Mužić

Dodatak:

Don Jozo je nedavno gostovao u emisiji “Agape” koju je vodio fra Mario Knezović.  Ovdje možete prelistati (slikopis) emisiju  u kojoj, između ostalog, ima govora i o ovoj temi ne-dostojnog primanja svete pričesti.

Učenici su bili s Isusom. Slijedili su ga izbliza. Oni ga poznaju bolje nego itko. I ako je itko mogao ispravno shvatiti Isusove riječi – onda su to bili Isusovi učenici. I nisu mogli razumjeti, ali su vjerovali. A oni koji nisu mogli prihvatiti takvo nešto – otpali su. Dogodio se otpad od vjere, apostazija, već tad. Manjina ostaje, većina odlazi, jer im je težak taj govor. Njihova ohola ljudska narav, ne može prihvatiti stvari koje ne može razumski objasniti. I tu se opraštaju od Isusa. Uzalud se i oko njih trudio, čini se.

A Isus? Isus gleda za njima i ne može ih zadržati na silu. Slobodno su se okrenuli protiv, a on nikad ne ide protiv ljudske slobode. Pušta čovjeka da sam bira svoj put i svoju vječnost. Sablažnjivo im je čuti takvo što. Kako on može dati sebe za hranu? Kako njegova krv može biti za piće? Odlaze, kao da nikad ništa dobra u njemu nisu vidjeli. I još će ga možda okolo ogovarati zbog tih njima nerazumljivih riječi. Dat će sebi za pravo da ispravljaju i napadaju samoga Boga. Vječita napast usred ljudskog roda: biti kao Bog. Bog je sišao među ljude, lišio se neba radi čovjeka, želi mu biti čak i hrana, a čovjek? Nezahvalan. U svojoj samopravednosti odbija dar. Već će on sebi naći neku hranu.

„Hoćete li i vi otići?“ – Isus se obraća apostolima. Oni, gledaju, ne razumiju… ali vjeruju… „Gospodine, komu da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga“. Oni ostaju s Njim.

I stoljeća prolaze, a misa ostaje, kao i vjera u stvarnu Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. No, u 16. stoljeću događa se onaj veliki otpad. Odlaze oni koji ne vjeruju. Slijede Luthera. I mnoge povlače za sobom. I komadaju Istinu. Komad u jednom ogranku, komad u drugom, a ne zna se više ni koliko tih različitih ogranaka ima. Odvojili su se od Temelja. I zar je vjerojatnije da su oni bolje shvatili Isusa, nego li apostoli koji su s njim bili tri godine? A apostoli su shvatili da – ISUS STVARNO JEST PRISUTAN POD PRILIKAMA KRUHA I VINA.

A mi? Jesmo li vjerni Isusu ili mu zapravo i ne vjerujemo? Pričešćujemo li se samo iz navike? Ili budimo u sebi vjeru da je Isus stvarno tu prisutan?

Je li netko katolik – zato jer se pričešćuje? Pa može biti da zapravo – spada i u protestante. Da, ako ne vjeruje da je Isus tu prisutan i živ, vrijedan najdubljeg poklona, onda spada u one otpale učenike. U one koji su okrenuli leđa tom govoru u Kruhu i otišli nekim svojim putem, za nekom svojom hranom. I možda će i doći (biti viđeni) okolo oltara s nekim svojim ljudskim željama, krivim nakanama, možda i u smrtnim grijesima i neće vidjeti ništa sablažnjivo ni svetogrdno u tomu da Isusa u hostiji primaju i nepokajani grešnici koji javno žive u teškom grijehu …   Koliko takvih „protestanata“ imamo  u našim crkvama? Koliko onih koji ne dolaze moliti, ne dolaze kleknuti pred svog Spasitelja, već dolaze samo špijunirati,... ili tko zna već zbog čega … a Isus biva potpuno sporedan, u odnosu na neke zemaljske ciljeve.

Događa se izdaja. Izdaja u malim stvarima sutra može biti u velikim. Vjernost u malim stvarima sutra može biti vjernost u velikim stvarima. Juda je izdao Isusa za 30 srebrenjaka. A svaki katolik koji svjesno i svojevoljno, ne bira nedjeljom MISU kao svoju najvažniji dio dana (ili koji sam možda i ide ali ne mari ništa što njegovi bližnji ne idu), izdaje Isusa. Juda za onoliko, ovi za nešto drugo: za zabavni program, za udoban krevet, za uvećanu zaradu, za nešto… Ljudi se tako olako prodaju. I tako lako druge prodaju. Jednom kad Isus postane nevažan, a nešto drugo dođe na njegovo mjesto – samo je pitanje: kolika će biti cijena – i izdat će Ga, bez puno razmišljanja.

Postavlja se pitanje iz apostolskih vremena – Koga ćemo slijediti – apostole ili otpale učenike?  Nitko ne može sjediti na dvije stolice. Ne može se služiti dvojici gospodara.  …

Vrijeme je kad se na razne i nove načine progone kršćani, pa je vrijeme i da se opredjelimo. Ako smo već stavljeni u ovaj svijet neprestane borbe dobra i zla, onda se moramo i opredjeliti na čijoj smo strani! Na strani Isusa i apostola (učiteljstva Crkve koje ne zastarjeva) ili na strani Jude i otpalih učenika?

M.G.

…

Članak pod naslovom “Koga slijediti – apostole ili otpale učenike?” možete pronaći  i u nedavno tiskanoj knjizi “NA BRANIKU” (više autora; zbir članaka sa stranice katolik.hr)