Nevjerojatno, ali istinito: roboti polako, ali sigurno ulaze i u vjerske hramove uzimajući mjesto svećenicima, rabinima i redovnicima. O ovome se u mainstream medijima malo govori, ali, podsjetimo, Wall Street Journal svojedobno je izvijestio svjetsku javnost da je Gabriele Trovato, robotičar i docent na japanskom Sveučilištu Waseda, prenamijenio jednog robota u robota svećenika zvanog SanTO, sedamnaest inča visokog ‘katoličkog robota’ opremljenog računalom, mikrofonom, senzorima i kamerom za prepoznavanje lica. Robotizacija svećeničkog poziva aktualizirana je upravo tijekom pandemije. 

Pitamo se – Kako je došlo do te nesvakidašnje ideje da roboti uđu u vjerske hramove? S obzirom na to da je iz godine u godinu sve manje ljudi, manje nego ikada prije koji studiraju za svećenike te kako je korona virus također opteretio crkvu i dostupnost njezinih usluga, roboti su se pojavili kao idealno rješenje ovog problema. Tako je u Poljskoj za vrijeme pandemije predstavljen robotski svećenik SanTO koji drži propovjedi, daje savjete i prati vjernike u molitvi.

Osoba koja je zaslužna za osmišljavanje ovog robota je, kao što rekosmo, Gabriele Trovato s tokijskog sveučilišta Waseda. Robot nazvan SanTO izrađivan je godinu dana, a testiran je krajem 2021. godine u Varšavi. U listopadu 2021. godine SanTO je prikazan u zanimljivom BBC-jevu dokumentarcu snimanom u katoličkoj crkvi svetog Ivana Pavla II. u četvrti Bemowo u Varšavi.

Nakon što je predstavljen ovakav tip robota, sve češće u crkvama, hramovima i drugim vjerskim ustanovama, roboti kao što je SanTO obično izvode vjerske obrede poput držanja propovijedi i davanja osnovnih vjerskih savjeta, što dovodi do brojnih optužbi za bogohuljenje. A, brojni vjernici dovode u pitanje SanTO-ovu sposobnost da odgovori na bilo što osim na najjednostavnija pitanja.

Tvorac Trovato o svom je robotu rekao: „Potreba za izgradnjom takvog robota postala mi je jasna kada sam slušao prijatelje koji su se žalili da ne mogu ići u crkvu tijekom pandemije.

 Koristeći umjetnu inteligenciju, SanTO je posebno programiran da zadovolji potrebe katolika nakon što je u njega ugrađena memorijska banka s velikom količinom podataka o vjeri. Pomislio sam – Za takve bi ljude robot s umjetnom inteligencijom, poput SanTO-a, bio idealno rješenje.“ 

(!?!?!) 

Izvor: epoha.com

Bez komentara.

Ples nije poznat pojam u latinskom obredu. I tako je to godinama. Nema nekog većeg crkvenog dokumenta vezano za to. U striktnoj liturgiji, to znači na misi, na sakramentima, Europa i Amerika ne bi trebali govoriti o liturgijskom plesu uopće, jer ples kakvog poznajemo u Europi i Sjevernoj Americi nije dio klanjanja (Bogu).

Ali, to je drugčije u Africi i Aziji – jer je njihova kultura drugčija. Ako tipičnom afrikancu dadete dar da odnese na žrtvenik i ako isti takav dar dadete europljaninu da donese, i ako ne vide jedan drugoga, europljanin će radije hodati ravno, prema oltaru, dok će afrikanac će radije hodajući činiti pokrete lijevo-desno. To (kod afrikanca) nije ples, to je pokret zahvalnosti koji pokazuje radost. Tako i u Aziji imaju slične pokrete, pokazujući poštovanje, klanjanje, radost.

… Biskupi u svakoj zemlji moraju paziti na to, znajući da su četiri razloga za svetu misu:

• klanjanje
• pokajanje
• zahvaljivanje,
• traženje onog što nam treba.

Ako ti pokreti pomažu u tomu – da. Ako ne pomažu – ne.

Kad vi oplesu govorite europljanima ili amerikancima oni misle na subotu navečer, na ples muškarca i žene, i to može biti dobro kao vrsta rekreacije, ali mi ne dolazimo na misu da se zabaljamo, mi ne dolazimo na misu da se divimo ljudima, pljeskati im i govoriti: „Ponovi, … ponovi, … „Predivno!“, „Prekrasno!“ To je u redu – za kazalište. Čak i za župni atrij. Pod uvjetom da je ples prihvatljiv s moralne točke gledišta.

Jer – postoje plesovi koji su pogrešni – svugdje. I u župnom atriju i u kazalištu. Pogrešni su. Jer su provokativni. A također ni u Africi ni i Aziji nije svaki ples prihvatljiv. Postoje plesovi koji su potpuno neprihvatljivi u bilo kojem religioznom događaju.

A što se tiče plesa za Europljane i Amerikance ples ne bi trebao ući u liturgiju – uopće.

Ljudi koji troše svoje vrijeme raspravljajući o liturgijskim plesovima trebaju provesti to vrijeme moleći krunicu.  Ili bi trebali provesti to vrijeme čitajući neki dokument sv. Oca o Euharistiji. Mi već imamo dovoljno problema. Zašto još više banalizirati, zašto još više desakralizirati? Zar nemamo već dovoljno zbunjenosti?

Ako se želite diviti plesu  – znate gdje trebate ići. (Ne na misi!).

A što se tiče SVJETOVNE GLAZBE u crkvi?

Opet se treba vratiti na četiri razloga svete mise. Znači li ta glazba: Klanjanje Bogu? Kajanje za loše učinjeno? Zahvaljivanje? Ili traženje Boga za ono što nam treba? Znate kako radi maestro… Čini mnoge nepotrebne pokrete… a kad završi napravi duboki poklon,… ili kao da stoji u viđenju… To je dobro – ali u kazalištu. Ali ne za misu.

Mladi ljudi sa rock glazbom koji se zabavljaju. Dobro. Ali za piknik, ne za misu. Sve ima svoje mjesto. Zato biskupi svake pokrajine trebaju imati jednu komisiju za glazbu tako da imaju knjigu koja sadrži katoličke pjesme, jer ono što pjevamo treba odražavati ono u što vjerujemo i treba hraniti našu vjeru. Ne bilo što. Treba biti teološki duboko, liturgijski ukorjenjeno i glazbeno prihvatljivo.

Na žalost mnoge pjesme u katoličkim crkvama ne bi uopće smjele postojati – unutar crkve!

Izvor: video snimka, (od minute 3.11.)

(Kardinal Francisco Arinze, kao prefekt i tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu)