“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Zadaća je na svakomu da se bori ostati u pravoj vjeri, da bude pravovjeran. To izgleda možda prezahtjevno, ali mi imamo sredstva: koja su nam za to potrebna Katekizam i Sveto Pismo. To je ono što je svima dostupno.

Tu je sadržana naša vjera. Ono što odstupa, što izlazi iz okvira vjere spada u krivovjerje ili u nešto što nema veze s vjerom. Trebamo se potruditi sami, ne samo pouzdati se u onu krilaticu: “Duh Sveti vodi Crkvu!” Trebamo koristiti i razum i što nije u skladu s pologom vjere, zaključujemo da nije od Duha Svetoga. To može biti od zlog čovjeka ili Zlog Duha, (ne pod krinkom duha svetoga podvaljivati hereze i krivovjerja) Zadaća je vjernika biti kadri da to prepoznamo.

Naše su bake imale onaj osjećaj vjere – sensus fidei – kad se zna osjećajem prepoznati govori li netko u skladu s vjerom. I oni ljudi koji isu daleko od vjere znaju prepoznat kad netko govori s vjerom, a kad ne. Nekad iz onog što čujemo znamo prepoznati jer li to riječ s vjerom ili bez pokrića, taj osjećaj vjere je pomoć koju svaki vjernik ima, ali ima i razum da može provjeravati je li taj sadržaj u skladu s pologom vjere.

Uz to imamo i one učitelje Crkve, svece, naučitelje, oni su ne samo da su bili sveti nego su imali i dodatni dar da mogu drugima prenositi zdrav nauk.

Ne treba gubiti snagu na dvojbene, moderne filozofe koji su zašli u hereze i tražiti gdje su pogriješili. Treba proučavat klasike – tu ne možemo pogriješit, Ono što su pisali sveci – to je zdrava hrana. Jedan život je malo da to sve prođemo. Ne gubiti vrijeme na duhovnu pornografiju.

Vidi video: Ostati u pravoj vjeri

Tradicija je često krivo shvaćena. Ljudi ne shvaćaju da bez tradicije ne bi imali ni Božje Objave. Riječ „tradicija“ dolazi od riječi „tradere“ što bi značilo „prenijeti na“ nekog ili na osobu ili na generaciju.

Postoje tri glavna značenja riječi – tradicija. Prije svega TRADICIJA je komunikacija Božje Objave ljudskoj rasi. Kad su naši prvi roditelji primili Božju objavu oni su to prenijeli na svoje potomstvo, a ovi su to prenijeli na one poslije. Inače bi ono što je prvo bilo objavljeno bilo –  izgubljeno.

Tradiciju uvijek treba shvatiti kao PRENOŠENJE NEČEG SVETOG – u ovom slučaju – BOŽJE OBJAVE.

U najširem smislu to uključuje sve što Bog želi objaviti od najranije povijesti do kraja apostolskog doba tj. do smrti Ivana apostola. Bog se pobrinuo da to bude prenešeno.

Je li bilo autentične objave nakon tog apostolskog doba? Što je s objavama svecima, Ivanu os Križa, sv. Tereziji Avilskoj i sl. Kad mi katolici govorimo o Objavi onda govorimo o „javnoj“ objavi tj. o onom što je BOG OBJAVIO ZA SVE LJUDE, ono što je univerzalno i što je neophodno. Drugo je „privatno“. Objava u Fatimi također, tehnički rečeno, spada u privatne objave.

TRADICIJA je ono što je Bog objavio određenim ljudima za sljedeće generacije. Tradicija u tom prvom smislu je tradicija – u jednini, ne u množini (što ćemo vidjeti u trećem pojmu o tradicijama).

1. Mi vjerujemo da postoje 2 forme tradicije: Prva je SVETO PISMO, a druga je koja nam nije prenešena u pisanom obliku kao Sveto Pismo nego je to svjedočanstvo Bogom nadahnutih ljudi…

Dakle, kao prvo vjerujemo da neke istine koje je Bog objavio Bog se pobrinuo kroz djelovanje Duha Svetoga da će nadahnuti pisci NAPISATI ONO ŠTO JE BOG ŽELIO DA BUDE PROSLIJEĐENO SLJEDEĆIM GENERACIJAMA –  a to je SVETO PISMO. To je prvi nivo tradicije. Ono što je zapisano u Svetom Pismu.

2. Postoji i drugi nivo tradicije. Također je od Boga nadahnuta. Nije zapisana kao Sveto Pismo. Bog je u povijesti nadahnuo neke ljude i oni su svojim životom, onim što su rekli ili nisu rekli, postali zapamćeni i sjećanje na njihov život i na njihovo djelo je proslijeđeno sljedećim generacijama. Mi to zovemo SVETA TRADICIJA. Što je sveta tradicija? Sveta tradicija je objava mudrsti koju Bog želi za cijelu ljudsku rasu – da to zna i da to stavi u praksu. Ne nešto nešto što imaju zapisano u svojim knjigama nego nešto što su nadahnuti ljudi prenijeli generacijama kao nešto što je vrijedno znanja, a pogotovo nasljedovanja. Tko su dvije osobe koje su najsvetije od svih ljudi koji su ikada hodali ovom zemljom? To su Isus i Gospa. Ni Isus ni Gospa nisu nam ostavili ništa napisano. Možemo li stoga reći da je jedino što znamo o Isusu i Gospi ono što imamo zapisano u Novom zavjetu? Ne. Sjetimo se riječi sv. Ivana apostola: „Ako bi netko htio zapisati sve što je Isus govorio i činio mislim da sve knjige svijeta to ne bi obuhvatile“ Stoga, ono što mi imamo u Novom zavjetu je samo srž, bit… bit od svega što je Isus objavio ljudskoj rasi i važno nam je kao što je bilo važno apostolima i prvoj Crkvi. Zašto je tradicija važna? Važna je da shvatimo da IMAMO NEPOGREŠIVU CRKVU kojoj je Isus predao ukupnost Objave. Znači i ono što je zapisano i ono što je prenešeno. Mi stoga, kao katolici nismo šokirani (kao protestanti), nismo skandalizirani ako nas Crkva uči stvari koje ne nalazimo u Biliji. To nas ne brine. Kad je papa Pio XII htio proglasiti dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije onda je naišao nna žestoku opoziciju kdo nekatolika, protestanata – jer „kako se usuđuje tvrditi da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo kad u Bibliji nema nema niti riječi o tom“ (o. Hardon S.J. je bio pozvan u Rim da radio Vatikanu 9 tjedana prije proglašenja dogme brani nauk Crkve o Gospinu uznesenju na nebo, dakle nešto što uopće nije u Svetom Pismu. Imao je tada 35 godina.) Jednostavno, Bog je objavio i stvari koje nisu u Svetom Pismu. A tko ima pravo odlučivati što spada na Božju Objavu? Nitko – osim rimske Katoličke Crkve. I što bi npr. bilo korist da Bog objavi nešto preko sv. Tereze a da ne postoji jedan autoritet preko kojeg se može doznati što je Bog objavio. Ako Crkva kaže da je Marijino tijelo na nebo uzneseno BOŽJA OBJAVA onda je to BOŽJA OBJAVA.
3. Treći nivo, kad govorimo o tradiciji jesu TRADICIJE – u množini. Tradicije su PROMJENJIVE prakse u Crkvi. Npr. uzdržavanje od mesa u petak. Petak je obavezan dan za pokori. I mi smo dužni prakticirati pokoru u petak kao što smo dužni nedjeljom ići na misu. Iako nam se daje na IZBOR – KOJU ĆEMO POKORU PRAKTICIRATI nije nam ostavljena opcija da NE prakticiramo pokori. Prakticiranje POKORE je OD BOGA OBJAVLJENO. Crkva ima pravo specificirati, kako ćemo to prakticirati – u spomen na Isusovu muku. Dakle, imamo pokoru u petak, spomen na muku, kao što nedjeljom imamo misu, spomen na Isusovo uskrsnuće.

Naša Crkva ima dvije oznake: 1. Nepromjenjivi kontinuitet 2. Promjenjivo prilagođavanje. Da nije ovog prvog – nepromjenjivog kontinuiteta – onda bi nestalo i Katoličke Crkve. NO Crkva je u drugim stvarima i prilagodljiva, ovisno o vremenima i mjestima.

Tajna dobrog katolika je – znati što je nepromjenjivo i radije umrijeti nego li to mijenajti, a što je promjenjivo – i biti prilagodljiv onako kako Isus to želi, pod djelovanjem Duha Svetoga.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Sveto Pismo je od Boga nadahnuto. Ono sadrži istine vjere koje su potrebne za naše spasenje. Sveto pismo su pisali sveti pisci koje je Bog nadahnjivao. Kršćanstvo ipak nije religija nego Žive Božje Riječi, Boga koji se utjelovio i živio među nama.

Sveto Pismo treba čitati u svijetlu onog što nas uči Crkveno učiteljstvo (ne udaljavati se od crkvenog učiteljstva i tumačiti proizvoljno, kao što tumače protestanti), u svjetlu Predaje te pazeći na povezanost objavljenih istina vjere. Sveto Pismo kod katolika ima 73 knjige, 46 u starom i 27 u novom zavjetu (u protestanta je taj broj manji). Taj izbor knjiga, koje će biti u sadržaju Svetog Pisma zove se – kanon. Stari zavjet nije prestao biti važan dolaskom novog zavjeta. Cijelo Sveto Pismo je od Boga nadahnuto. U Starom zavjetu vidimo kako Bog postupno vodi i odgaja svoj narod, a također kroz stari zavjet vidimo kako Bog navješta dolazak svoga Sina na svijet. Ni jedan drugi utemeljitelj neke religije nije unaprijed navješten. Novi zavjet je centar Svetog Pisma, osobito četiri evanđelja, u kojima susrećemo Božju utjelovljenu Riječ, Isus Krista. Stari i Novi zavjet međusobno su povezani. Koliko je važno za kršćanina čitati Sveto Pismo možda nam najbolje kazuje sv. Jeronim rečenicom: “NepoznavanjeSvetog Pisma je nepoznavanje Krista”. A možemo i dodati – “Nitko ne može voljeti ono što ne poznaje tj. Onog koga ne poznaje.”

18. Kako to da Sveto pismo uči istinu?

Jer je sam Bog tvorac Svetoga pisma: zato se za njega kaže da je nadahnuto i da nezabludivo naučava one istine koje su potrebne za naše spasenje. Naime, Duh Sveti je nadahnuo ljudske pisce koji su zapisali ono čemu nas je on htio poučiti. Pa ipak, kršćanska vjera nije »religija knjige«, nego Božje riječi, »ne neke napisane i nijeme riječi, nego utjelovljene i žive Riječi« (sveti Bernard iz Clairvouxa).

19. Kako čitati Sveto pismo?

Sveto pismo treba čitati i tumačiti uz pomoć Duha Svetoga i pod vodstvom Crkvenoga učiteljstva, prema tri kriterija: 1) brižno paziti na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, 2) Pismo čitati u živoj Predaji Crkve, 3) paziti na analogiju vjere, tj. na uzajamnu povezanost istina vjere.

20. Što je kanon Pisma?

Kanon Pisma je zaokružen popis svetih spisa koje je po apostolskoj predaji Crkva razaznala kao takve. Taj kanon sadrži 46 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta.

21. Koja je važnost Staroga zavjeta za kršćane?

Kršćani poštuju Stari zavjet kao pravu riječ Božju: svi su njegovi spisi božanski nadahnuti i imaju neprolaznu vrijednost. Oni svjedoče o odgojnome postupku Božje spasiteljske ljubavi. Napisani su ponajprije da priprave dolazak Krista, Spasitelja svijeta.

22. Koja je važnost Novoga zavjeta za kršćane?

Novi zavjet, čije je središte Isus Krist, predaje nam konačnu istinu božanske Objave. U njemu četiri evanđelja, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, budući da su poglavito svjedočanstvo o Isusovu životu i nauku, tvore srce čitava Svetoga pisma i u Crkvi zauzimaju jedinstveno mjesto.

23. Kakvo je jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta?

Pismo je jedno jer je jedna Božja riječ, jedan je spasenjski Božji naum, jedno je božansko nadahnuće obaju Zavjeta. Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari: međusobno se osvjetljuju.

24. Koja je uloga Svetoga pisma u životu Crkve?

Sveto pismo je uporište i životna snaga Crkvi, a njezinoj djeci čvrstina vjere, hrana i vrelo duhovnoga života. Ono je duša teologije i pastirskoga propovijedanja. Psalmist veli: ono je »nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi« (Ps 119,105). Zato Crkva potiče na učestalo čitanje božanskih Pisama jer »nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista« (sveti Jeronim).

Bog želi da se prenosi Božja Objava zato jer želi da se svi ljudi spase. On je sam zapovijedio učenicima da idu i poučavaju. Isusovi apostoli su njegovu poruku prenosili od samih početaka, najprije svojim nasljednicima, biskupima, a preko njih onda i svim generacijama, do našeg vremena.  Isusova poruka, se osim pisanom riječju, tj. Svetim pismom, prenosila i usmeno. To usmeno PRENOŠENJE ISUSOVE PORUKE se zove apostolska predaja. Predaja i Sveto Pismo su povezani. Zajedno čine sadržaj koji nazivamo poklad vjere ili polog vjere. Taj poklad vjere apostoli su predali cijeloj Crkvi, a na Crkvu tj. Crkveno učiteljstvo, papu u zajedništvu s biskupima, spada da tumači taj poklad vjere. Vidi sliku u prilogu. Radi usporedbe – kod protestanata je autoritet prenošenja Isusove poruke – samo Sveto Pismo. (Upravo stoga danas ima na desetke tisuća protestantskih ogranaka.)

…

kompendij:

PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE

11. Zašto i kako se božanska Objava prenosi?

Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2,4), tj. Isusa Krista. Zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima, po samoj njegovoj zapovijedi: »Idite i poučavajte sve narode« (Mt 28,19). To se ostvaruje apostolskom predajom.

12. Što je apostolska predaja?

Apostolska predaja je prenošenje Kristove poruke koje se od samih početaka kršćanstva vrši propovijedanjem, svjedočenjem, ustanovama, bogoslužjem i nadahnutim spisima. Apostoli su prenijeli svojim nasljednicima biskupima i, preko njih, svim naraštajima sve do dovršenja vremena, ono što su primili od Krista i naučili do Duha Svetoga.

13. Na koje se načine ostvaruje apostolska predaja?

Apostolska se predaja ostvaruje na dva načina: živim prenošenjem Božje riječi (jednostavno nazvanim Predaja) te Svetim pismom, koje je ista, samo zapisana poruka spasenja.

14. Kakav je odnos između Predaje i Svetoga pisma?

Predaja i Sveto pismo usko su međusobno povezani i prožimaju se. Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim otajstvo Krista i oboje proistječu iz istoga božanskog vrutka: tvore samo jedan sveti polog vjere iz kojega Crkva crpi svoju sigurnost o svim objavljenim istinama.

15. Kome je povjeren poklad vjere?

Poklad vjere apostoli su povjerili čitavoj Crkvi kao cjelini. Sav sveti puk nadnaravnim osjećajem vjere, potpomognut Duhom Svetim i vođen Učiteljstvom Crkve, prihvaća božansku Objavu, sve više je shvaća i u životu primjenjuje.

16. Na koga spada vjerodostojno tumačiti poklad vjere?

Vjerodostojno tumačenje toga poklada povjereno je samo živome Učiteljstvu Crkve, tj. Petrovu nasljedniku, rimskome biskupu i biskupima koji su s njime u zajedništvu. Na Učiteljstvo, koje u služenju Božje riječi uživa karizmu sigurnosti glede istine, spada i definiranje dogma, koje su izričaji istina sadržanih u božanskoj Objavi. Ta se ovlast proteže i na istine nužno povezane s Objavom.

17. Koji je odnos između Pisma, Predaje i Učiteljstva?

Međusobno su tako usko povezani da jedno bez drugoga ne može opstati. Zajedno pak, svatko na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju ljudi.