Ne bih se usudio ovo pismo napisati nikome osim tebi, jer nitko drugi ne bi povjerovao u ono što ću ti ispričati. Možda će čak i tebi biti teško povjerovati, ali moram nekome reći. Prije svega, u bolnici sam. Ne brini — stvarno, nemoj se brinuti. Bio sam ranjen, ali dobro sam, razumiješ? Dobro sam. Liječnik kaže da ću za mjesec dana ponovno biti na nogama.

Ali to nije ono što ti želim ispričati.

Sjećaš li se kad sam se prošle godine pridružio marincima? Sjećaš li se kad sam odlazio i kad si mi rekla da se svaki dan molim svetom Mihaelu? Zapravo, nisi mi to ni morala govoriti. Otkad znam za sebe, uvijek si me učila da se molim svetom Mihaelu Arkanđelu. Čak si me po njemu i nazvala. I jesam. Uvijek sam se molio.

Kad sam stigao u Koreju, molio sam se još usrdnije. Sjećaš li se molitve kojoj si me naučila?

„Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro,
svijetli akorde Neba kojeg si kras;
čuvaj me danas
i u vrijeme kušnje,
otjeraj đavla, budi mi spas.”

Govorio sam je svakoga dana. Ponekad dok sam marširao, ponekad dok sam odmarao, ali uvijek prije nego što bih zaspao. Čak sam nagovorio neke od drugih momaka da je mole.

Jednog dana bio sam s prethodnicom, visoko na prvoj crti bojišnice. Izviđali smo položaje komunista. Hodao sam kroz strašnu hladnoću. Dah mi je izlazio poput dima cigarete. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u patroli, kad se odjednom uz mene pojavio još jedan marinac kojega nikada prije nisam vidio.

Bio je veći od bilo kojeg drugog marinca kojega sam ikada vidio. Morao je biti visok gotovo metar i devedeset tri i bio je snažne, skladne građe. Sam njegov izgled davao mi je osjećaj sigurnosti.

Uglavnom, nastavili smo se probijati naprijed. Ostatak patrole razdvojio se od nas. Da bih započeo razgovor, rekao sam: „Hladno je, zar ne?” A onda sam se nasmijao. Evo mene, s dobrim izgledima da svakog trenutka poginem, a ja govorim o vremenu.

Činilo se da je moj suputnik razumio. Čuo sam kako se tiho nasmijao. Pogledao sam ga: „Nikada te prije nisam vidio. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u svojoj jedinici.”

„Pridružio sam se u posljednji trenutak”, odgovorio je.

„Kako se zoveš?”

„Michael.”

„Stvarno?” rekao sam iznenađeno. „I moje je ime Michael.”

„Znam”, rekao je.

A zatim je nastavio: „Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro…”

Bio sam toliko zapanjen da punu minutu nisam znao što bih rekao. Kako je znao moje ime? I kako je znao molitvu kojoj si me ti naučila?

Onda sam se u sebi nasmiješio. Svaki čovjek u jedinici znao je za mene. Nisam li tu molitvu naučio svakoga tko me bio spreman slušati? Zar me ponekad nisu čak i zadirkivali nazivajući me svetim Mihaelom?

Neko vrijeme nijedan od nas nije progovorio. A onda je on prekinuo tišinu.

„Pred nama će biti problema.”

Morao je biti u izvrsnoj fizičkoj kondiciji ili je jednostavno tako lako disao da mu nisam mogao vidjeti dah. A moj se dah, naprotiv, pretvarao u velike bijele oblake. Ovoga puta na njegovu licu nije bilo osmijeha.

„Problemi pred nama”, pomislio sam. Pa, s komunistima posvuda oko nas, to baš i nije bilo neko veliko otkriće.

Tada je počeo padati snijeg — velike, guste pahulje. U samo nekoliko trenutaka cijeli je krajolik nestao pred našim očima. Marširao sam kroz bijelu izmaglicu pahulja.

Moj je suputnik nestao.

„Michael!” povikao sam iznenada, u panici.

Osjetio sam njegovu ruku na svojoj ruci. Glas mu je bio dubok i snažan: „Ovo će uskoro prestati.”

Njegovo se predviđanje pokazalo točnim. Nakon nekoliko minuta snijeg je prestao jednako naglo kao što je počeo. Sunce je bilo tvrd, blještav disk na nebu.

Osvrnuo sam se tražeći ostatak patrole, ali nigdje nikoga. U snažnoj snježnoj oluji izgubili smo ih. Pogledao sam naprijed dok smo prelazili preko manjeg uspona.

Mama, srce mi je zastalo. 

Bilo ih je sedam.

Sedam komunista u podstavljenim hlačama i jaknama te smiješnim kapama. Samo što sada na njima nije bilo ničega smiješnog. Sedam pušaka bilo je upereno ravno u nas.

„Dolje, Michael!” viknuo sam i bacio se na smrznuto tlo.

Čuo sam kako su puške opalile gotovo istodobno. Čuo sam metke.

Michael je još uvijek stajao.

Mama, ti momci nisu mogli promašiti — ne s te udaljenosti. Očekivao sam da ću ga vidjeti doslovno raznesenog. Ali on je i dalje stajao ondje, kao da se nije ni pokušao braniti. Činilo mi se da je paraliziran od straha.

To se ponekad dogodi, mama, čak i najhrabrijima. Bio je poput ptice opčinjene zmijom. Barem sam tada tako mislio.

Skočio sam prema njemu kako bih ga povukao na tlo i tada sam osjetio iznenadnu vatru u prsima. Često sam se pitao kako je biti pogođen. Sada znam.

Sjećam se snažnih ruku oko sebe — ruku koje su me tako nježno položile na jastuk od snijega.

Otvorio sam oči da još jednom pogledam.

Umirao sam.

Možda sam već i bio mrtav. Sjećam se da sam pomislio: „Pa, nije tako loše.”

Možda sam gledao ravno u sunce. Možda sam bio u šoku. Ali tada sam ponovo vidio Michaela kako stoji uspravno.

Samo što mu je ovoga puta lice sjalo zastrašujućim sjajem. Kao što rekoh, možda je to bilo sunce u mojim očima. Ali dok sam ga gledao, činilo mi se da se mijenja.

Postajao je sve veći.

Raširio je ruke.

Možda je ponovno padao snijeg, ali oko njega se pojavio sjaj poput anđeoskih krila.

U rukama je držao mač.

Mač koji je bljeskao kao milijun svjetala.

To je posljednje čega se sjećam prije nego što su ostali momci došli i pronašli me. Ne znam koliko je vremena prošlo. Povremeno bih imao tek nekoliko trenutaka predaha od boli i vrućice.

Sjećam se da sam im odmah rekao za neprijatelja koji se nalazio pred nama.

• „Gdje je Michael?” upitao sam.

Vidio sam kako se međusobno pogledavaju.

„Tko?” upitao je jedan od njih.

„Michael! Onaj veliki marinac s kojim sam hodao neposredno prije nego što nas je zahvatila snježna oluja.”

„Mali”, rekao je narednik, „nisi hodao ni s kim. Bio si sam! Cijelo vrijeme sam te promatrao. Previše si se udaljio od nas. Upravo sam te namjeravao pozvati kad si nestao u snijegu.”

Znatiželjno me pogledao.

„Kako si to uspio, mali?”

„Kako sam što uspio?” upitao sam, pomalo ljutito unatoč rani.

„Taj marinac po imenu Michael i ja samo smo…”

„Sine”, rekao je narednik ljubazno, „ja sam osobno sastavio ovu patrolu i jednostavno nema drugog Michaela u njoj. Ti si jedini Mike.”

Zastao je na trenutak.

„Kako si to uspio, mali? Čuli smo pucnjeve. Nijedan metak nije ispaljen iz tvoje puške. A tamo preko brda nema ni traga olovu u onih sedam tijela.”

Nisam ništa rekao. Što sam mogao reći? Mogao sam samo zuriti u njega otvorenih usta, potpuno zaprepašten.

Tada je narednik ponovno progovorio.

„Mali”, rekao je nježno, „svaki od onih sedam komunista ubijen je udarcem mača.”

To je sve što ti mogu reći, mama. Kao što sam rekao, možda je sunce zaslijepilo moje oči. Možda je bila hladnoća. Možda bol.

Ali to se dogodilo.

S ljubavlju,

Michael

Ovu priču ispričao je i svećenik (hrvatskih korjena), o. Chris Alar – a koju možete poslušati na  ovom videu ili pročitati na:

Štoviše, na neki otajstven način, svi koji na poseban način šire apostolat arkanđela Mihaela kao da novače mnoštva njegovih štovatelja koji ga svojim molitvama bodre u njegovu pothvatu, a on ih istodobno štiti na životnom putu. U ovom povijesnom času, upravo u uskrsno vrijeme i u doba kada Katolička Crkva živi jubilarnu godinu 2025., a Crkva i hrvatski narod uronjeni su u jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora, među hrvatskim vjernicima događa se inicijativa koja na nov način zaziva zaštitu sv. Mihaela arkanđela – kako bi u vjernosti Bogu trajno opstali i Crkva i narod. Proteklih mjeseci ta je inicijativa već povezala hrvatske vjernike laike, redovnike i svećenike diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta,

sa zajedničkim ciljem: u jubilejskoj godini pod zaštitu Nebeskoga Vojskovođe staviti sadašnjost i budućnost čitavoga hrvatskoga naroda i Crkvu u njemu.

Trajan spomen na to savezništvo nije samo poticanje širenja molitve, nego i darivanje 11 velikih kipova sv. Mihaela, visokih tri metra i mase od četiri tone, koji imaju biti postavljeni pod otvorenim nebom na 11 lokacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao spomen na 11 hrvatskih kraljevskih stoljeća.

Prva četiri kipa sv. Mihaela arkanđela 29. ožujka stigla su u Hrvatsku i već su otpremljena na četiri lokacije na sjeveru, istoku, zapadu i jugu domovine, čime je sv. Mihael na duhovan način zagrlio Hrvatsku.

• Na hrvatskom sjevernom Jadranu prvi je kip došao u srce Istre i već je postavljen uz franjevački samostan u Pazinu.
• Drugi kip stigao je u zapadni dio središnje Hrvatske, u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom.
• Istok domovine bit će u sjeni kipa postavljenoga na zemlji franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla u drevnom Šarengradu, uz rijeku Dunav.
• Zaštitu hrvatskoga juga simbolizirat će kip koji je došao u župu Gospe Karmelske u Pločicama pokraj Konavala, gdje se plavetnilo neba na poseban način sastaje s plavetnilom mora.

Planira se dolazak još sedam kipova, od kojih bi četiri imala biti postavljena na crkvenim zemljištima na području Bosne i Hercegovine, a tri na području Hrvatske.

Znakovito je kako se upravo ususret jubilejskoj godini spomena na splitske crkvene sabore u doba kralja Tomislava inicijativa da se Crkva u Hrvata stavi pod zaštitu sv. Mihaela rodila najprije u krugu laika, i to među »Marijinim ratnicima«. Oni su u splitskom kraju već dugo poznati po brojnim apostolskim i molitvenim pothvatima.

Kako se rađala inicijativa (svjedočanstvo kronologije)

O tome kako se rađala inicijativa ponajbolje bi mogla, u najkraćim crtama, posvjedočiti kronologija. Marijini ratnici, u čijem su vodstvu Miljenko Jurić i vjeroučitelj Darko Pejković, doznali su da je u Poljskoj nastao pothvat postavljanja četiriju kipova na četiri strane njihove domovine. Da je riječ o zavjetu koji je bio na srcu i tamošnjoj Crkvi posvjedočio je i hrvatski svećenik redovnik monfortanac – član Družbe Marijine o. Nikola Tandara, sada na službi u poljskoj Częstochowi. On je dao dodatni vjetar u leđa Marijinim ratnicima i ohrabruje čitavu inicijativu. Ideja se počela sve više širiti među vjernicima i naišla je na plodno tlo među volonterima Udruge Filipa Nerija i kod njihova duhovnika prof. dr. Josipa Mužića, profesora na splitskom KBF-u i upravitelja drevne crkve sv. Filipa Nerija. Potom je ideja došla i do Glasa Koncila, za koji je poznato da je u dosadašnjim proslavama hrvatskih jubileja tijekom 20. stoljeća imao važnu ulogu u povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Preuzeti medijsko pokroviteljstvo nad pothvatom bila je Glasu Koncila i svojevrsna dužnost s obzirom na to da je prvi broj Glasa Koncila 1963. nosio nadnevak upravo 29. rujna, kada se slavi blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela.
Kronologija se nastavlja. Odlučeno je oko svetkovine Velike Gospe 2024. da će se s inicijativom krenuti odmah, da je važno da svi koji su u to uključeni volontiraju, s vjerom da će se Providnost pobrinuti za sva materijalna sredstva.

Isklesani u mučeničkoj Crkvi

Providnost je najprije djelovala na način da ponude koje su stigle iz hrvatskih klesarskih radionica za izradu kipova budu previsoke, što je bilo podosta obeshrabrujuće. I već kada se mislilo da se ideja ne može ostvariti, došla je daleko povoljnija ponuda, i to iz Kine. Zar se za ostvarenje domovinskoga projekta mora ići tako daleko od Hrvatske, pitali su se neki. No kada se doznalo da je tamošnji, kineski glavni majstor za izradu kipova katolik, to jest da u proizvodnji sudjeluju kršćani, dvojbe više nije bilo. Barem katolici u Hrvatskoj dobro znaju što znači živjeti vjeru u mučeničkoj Crkvi. K tomu, kada se vidjelo s kojim je poštovanjem kineski majstor prihvatio uresiti prva četiri kipa sv. Mihaela hrvatskim pleterom, to je svima dalo dodatno ohrabrenje.

Odlučeno je da će računovodstvenu infrastrukturu za prikupljanje donacija dati Udruga volontera sv. Filipa Nerija, a projektom će koordinirati laici i svećenici, zajednički donoseći odluke. Osobnim oglašavanjem među poznanicima prikupilo se dotad već nešto donacija, a da bi se kipovi mogli platiti i dopremiti do Hrvatske (što je vrlo visok trošak, ali ni blizu sredstava potrebnih da se kipovi izrade u Hrvatskoj), sredstva su dijelom posuđena, sa sigurnošću. Kipovi su oko Božića 2024. bili završeni i krenuli su brodom put Hrvatske.

Iako je bilo dogovoreno da se o projektu još ne će razglašavati, glas da u Hrvatsku dolaze kipovi sv. Mihaela nije se mogao zaustaviti. Slijedila je potraga za definitivnim lokacijama. Trebalo je pritom ispuniti dva temeljna kriterija:

zemlja na koji će biti postavljeni kipovi mora biti crkvena, a župa ili redovnička zajednica u koju kip dolazi moraju ga prihvatiti kao dar.

To ne znači da je tamošnjim vjernicima zabranjeno donirati sredstva za nabavu kipova. Cilj je, naime, kip ondje postaviti da bude simbol za taj čitavi hrvatski kraj, a ne samo za vjernike koji žive na užem području uz pojedinu župu ili samostan. Drugim riječima, svi koji doniraju za kipove ne čine to samo za pojedini kip, nego za sve kipove zajedno.

Prve četiri lokacije

Da bi se svi kriteriji zadovoljili, uz dodatne kriterije poput onih koje ponegdje nalažu konzervatori ili druge (crkvene) instance, usuglašene su najzad prve četiri lokacije na koje su početkom travnja kipovi već dostavljeni:

Pazin, Pokupsko, Šarengrad kod Iloka i Pločice kod Konavala,

gdje se u odabir lokacije uključio i dubrovački biskup Roko Glasnović. U Pazinu je kip već došao na svoje postolje. Na ostala tri postolja kipovi će uskoro također biti postavljeni, a onda i blagoslovljeni.

Iako je financijska konstrukcija u potpunosti zatvorena samo za dva kipa, da se Providnosti ne bi oduzelo ništa od njezine snage i da se ne bi odustalo od pouzdanja u njezino djelovanje, naručeno je iz iste radionice još spomenutih sedam novih mramornih kipova sv. Mihaela arkanđela, koji sada traže svoje lokacije na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pritom veliku važnost imaju i najmanji prilozi običnih vjernika koji su se prepoznali u inicijativi i primili je na srce, a takvih je sve više sudeći po dosadašnjem samozatajnom odazivu. Svi oni osjećaju da će jedanaest kipova biti još jedan trajan spomen na jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva, i znak pouzdanja u zaštitu nebeskoga vojskovođe sv. Mihaela arkanđela u borbi protiv nasrtaja zla na Crkvu i hrvatski narod u budućnosti.

*********

Bl. Alojzije Stepinac svako jutro utjecao se sv. Mihaelu