Dok je studirao teologiju imao je strašne kušnje očaja, a koje su bile uzrokovane raspravama tadašnjih teologa o pitanju predestinacije (predodređenosti za raj ili pakao)., od kojih je iznenada bio oslobođen kad je kleknuo pred čudotvornom  Gospinom slikom. Dao je tada zavjet čistoće i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji.

Otišao je studirati pravo u Padovu. Doktorirao je i trebao biti imenovan za senatora. Otac mu je našao i suputnicu za život, jednu od najplemenitijih nasljednica Savoje, no Franjo mu je izjavio da želi svoj život posvetiti Bogu. Otac je bio strašno razočaran, ali nije mogao ništa protiv Franjine želje. Pomirio se s tim da će Franjo biti svećenik.

Franjo se javio za dušobrižnika u regiji koja je bila preplavljena kalvinima i koji su bili jako nesnošljivi. Svojom hrabrošću mnogo je  bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri.

Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik, a papa ga je imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Teotim pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu karakteru, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”

Prema Sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost!

Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije za mali broj izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo Sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.”

Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.

Velik utjecaj duhovne nauke Sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.

Knjigu Filotea možete pronaći i OVDJE

Audio članak možete pronaći na na yt – VJERNI BOGU

Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim).