Predaja govori kako je na jednom brodu koji je išao iz Svete zemlje ili Carigrada bilo tijelo svetog Šimuna i njegov vlasnik se teško razbolio. Kad je vidio da neće moći nastavit putovanje onda je dao skrovito zakopati tijelo svetog Šimuna u Zadru, na groblju i tu je ono bilo zakopano. On je kratko nakon toga umro, ali je povjerio redovnicima koji su ga njegovali, a to su bili pustinjaci, povjerio im je da je tu zakopano tijelo svetog Šimuna i da će ga oni naći i da ga iskopaju. Oni su to i učinili po noći. Međutim po noći je došla objava trojici rektora iz Zadra, a to su svjetovne vlasti toga vremena, da se tu nalazi tijelo velikoga sveca i oni su došli i našli redovnike kako iskapaju tijelo i onda su tijelo svečano pohranili u crkvi u Zadru.

Odakle je tijelo došlo tijelo svetog Šimuna u Zadar – dvije su verzije.

Pučka verzija kaže da je tijelo došlo izravno iz Svete zemlje i tu je doista originalno i bilo sahranjeno tijelo svetog Šimuna, a druga je verzija da je došlo iz Carigrada.

Sveti Šimun u Veneciji (zemni ostaci) i sveti Šimun u Zadru (neraspadnuto tijelo)

Naime, kad je bio Križarski rat u 13. st onda je Venecija došla u Carigrad i tamo je osvojila grad. Među njima su se našli neki koji su odlučili ukrasti tijelo svetog Šimuna, a koje je po predaji bilo sahranjeno u Carigradu u jednoj crkvi. To su morali činiti skrovito jer je to bilo strogo zabranjeno. To su učinili tako da je jednom pala ideja na pamet, a to je rekao svom prijatelju, oni su onda uključili i druge i sve skupa njih dvanaest se organiziralo da to naprave. Podijelili su se u dvije grupe, jedna od 5 druga od 7 da raznim putevima dođu do crkve. Međutim ova skupina od njih 7 se izgubila a ona skupina od 5 je došla i oni su to sami obavili. Dvojica su držali stražu, trojica su bili unutra . Nitko se nije usudio razbiti mramornu ploču ispod koje su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna i onda je jedan smogao snage, razbio je mramornu ploču, ispod toga se našla olovna škrinja a u njoj manja škrinja isto od metala u kojoj su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna. Oni su to onda u skrovitosti prenijeli na svoj brod, stavili u jednu drvenu škrinju i to je bilo popraćeno izvanrednim znakovima, svjetlom, mirisima i sl. Kad je narod u Carigradu vidio da im je tijelo ukradeno onda su protestirali kod Venecijanskog zapovijednika koji je izdao strogu zapovijed da se pronađe tko je to učinio međutim ovi su držali dogovor šutnje, nitko ništa nije odao, i na kraju kad je jedan od njih dobilo dozvolu da se  može vratiti u Veneciju on je to iskoristio i prenio zemne ostatke svetog Šimuna u Veneciju, konkretno u mjesto Rialto. Oni su se bili dogovorili da će to predati svom župniku. Imamo svjedočanstva da se sve to tako događalo, župnik je, kad je primio zemne ostatke svetog Šimuna, obavijestio biskupa i svečano su njegovi ostaci prenešeni u crkvu. Znamo ime i župnika iz toga vremena i biskupa i kako se odvio obred. Znači od tada je u Veneciji sagrađena crkva posvećena svetom Šimunu gdje se čuvaju i njegovi zemni ostaci. I trg se zove Trg svetog Šimuna. (Zemni ostaci = jer tu nije tijelo, samo neki ostaci tijela). Tijelo u Zadru je cjelovito tijelo dok su ostaci u Veneciji samo – zemni ostaci. Ove relikvije koje su se pripisivale svetom Šimunu one su bile odijeljene. Već je jedna ruka bila otišla u Francusku, glava je bila pohranjena u Carigradu na drugom mjestu, ono što je ostalo od tijela nije potpuno tijelo. To se štuje u Veneciji. Svakako, neki su naši povijesničari pokušali zaključiti da su ti zemni ostaci iz Venecije došli u Zadar jer postoje neki dokumenti gdje Venecija daruje tijelo svetog Šimuna Zadru, ali su drugi povijesničari protumačili da to darovanje nije bilo stvarno darovanje tih relikvija nego da je to bilo pokazivanje vlasti Venecije koja je na taj način očitovala da ta vlast gospodari i na ovom vjerskom planu. Svakako, po predaji, tijelo svetog Šimuna je bilo sahranjeno na tri mjesta u Jeruzalemu. Tri mjesta su bila kao mjesta njegova posljednjeg počivališta. U jednom od tih mjesta je bio sahranjen i Jakov, „brat“ Gospodinov, i Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja. Jedno od tih mjesta gdje su po predaji njih trojica bila sahranjena je bilo preuzeto od Bizanta i prenijeli su te ostatke u Carigrad. Znači ova druga dva mjesta nisu dirali ostatke nego su mislili da se njegovo tijelo nalazi tu. Znači Zadarsko tijelo svetog Šimuna dolazi izravno iz Svete zemlje i dolazi od dva druga izvora. Sa sigurnošću ne možemo točno utvrditi koje je tijelo doista od svetog Šimuna. Znamo da jedno i drugo tijelo pripadaju svecima, da pripadaju otprilike tom vremenu Isusova života, da dolaze iz Svete zemlje, to je nedvojbeno, koji su stvarno ostaci od svetog starca Šimuna to sa sigurnošću ne znamo. Znači imamo vjerojatnost 50 % najmanje, da je u Zadru sveti Šimun bogonosac. Ono što ide u prilog tomu da se radi baš o svetom Šimunu u Zadru je i to da je pred nekoliko godina pravoslavna Crkva tražila da se jedan dio tijela da za njihovu crkvu koja je sagrađena na mjestu ukopa svetog Šimuna – da se da jedna relikvija tako da oni mogu u crkvi posvećenoj njemu častiti njegove zemne ostatke također, i to je uz dozvolu Vatikana to je zadarski biskup Puljić to i učinio, dakle, darovao im je dio tijela svetog Šimuna koji je onda preneseno u Jeruzalem. Tijelo svetog Šimuna je u Zadar došlo 75 godina nakon ostataka koji su prenešeni iz Carigrada u Veneciju . Uz njega se vezuju mnoga čuda.

Možemo reći čak da je pobožnost prema svetom Šimunu raširenija kod nas nego u Veneciji i to zato jer je sveti Šimun neprikosnoveni autoritet, dok Venecija ima druge svece i ostatke kao što su ostaci svetog Marka evanđelista koji je glavni zaštitnik Venecije. Budući da je tijelo svetog Šimuna očuvano jedan od hodočasnika je prije dva tri stoljeća zamjetio da se vidi još da je taj muškarac bio obrezan i po tome se vidi da je pripadao židovskom narodu, a s njim su povezana i razna čuda, ozdravljenja.

Oni koji su pokušali oskvrnuti njegovo tijelo bili su kažnjeni. Jedan njegov prst je uzela kraljica Elizabeta Kotromanić. Ona se nakog toga pokajala i dala sagraditi veliku škrinju koja je iz 14 og stoljeća i koja se smatra jednom od naših najvećih umjetnina u Hrvatskoj. Ona se na današnji dan otvara i onda se njegovo tijelo može vidjeti. Njegovo je tijelo cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu. Praktički je to kao jedna mumija, petrificirana. Pamuk koji se dobiva, a koji se može uzeti u crkvi, to je pamuk koji se prisloni uz tijelo relikvije, i onda na taj način postaje relikvija drugog reda i onda to vjernici koriste kao relikviju svetog Šime.

O škrinji u kojoj se čuva tijelo svetog Šimuna

Ono što je posebno zanimljivo jest škrinja u kojoj se čuva tijelo. Škrinja je podijeljena na ono što pokazuje iznutra i ono što pokazuje izvana. Iznutra imamo šest scena koja prikazuju čuda svetog Šime. Tri su na poklopcu – i pošto je otvorena škrinja vidjet će se ta tri i tri su s unutarnje strane koja nam vjerojatno neće biti vidljiva. Ove izvanjske scene su tri frontalno tri natrag i po jedna sa strane. Znači sve skupa osam prikaza. U ovom prvom frontalnom dijelu – centralni prikaz je prikazanje Isusa u hramu. Tu se vidi starac Šimun koji Isusa uzima u naručje. Kad su se pravile analize vidi se da je Isusovo lice u centru cijele kompozicije od tri scene na frontalnom dijelu škrinje. Imamo dva prikaza sa strane i jedan bočno koji objašnjavaju kako je tijelo svetog Šimuna dospjelo u Zadar. Na jednom prikazu se vidi lađa koja dolazi u Zadar i to je put kojim je tijelo došlo. Na drugome se vidi otkop tijela na groblju od redovnika. Vidi se ova tri predstavnika svjetovne vlasti i onda se vidi još jedna scena prebacivanja tijela u crkvu. Druga tri prizora su vezana uz sam Zadar gdje se dakle prikazuje kralja Ljudevita koji je bio sin od Kotromanićke, koji je vratio tijelo svetog Šimuna ponovo u Zadar. (Jer je on bio, kad je Zadar bio poražen, otet i prenešen u Veneciju neko vrijeme.)

Imamo prikaz gdje kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju, to je na bočnoj strani, uzima, dakle, jedan prst. Na drugom mjestu je kraljica Elizabeta s kćerima, to je donatorska scena gdje ona svoju obitelj stavlja izravno pod zaštitu svetog Šime. U centru začelja imamo posvetni natpis kraljice Elizabete koji tumači da se u škrinji nalazi tijelo svetog Šimuna i na koncu imamo zadnju scenu koja prikazuje kraljicu Elizabetu uz odar oca koji je neko vrijeme bio pod utjecajem bogumila ali onda je poslije postao dobar katolik. Tri ove scene koje se vezuju uz kraljicu koja je naručitelj škrinje pokazuje da je ona ta koja je škrinju dala izraditi i zato su one stavljene u drugi plan, a u prvi plan su stavljeni prizori kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.

Ono što je zanimljivo jest da je preko ove škrinje Zadar pokušao postići po uzoru na Veneciju, kako su oni razvili štovanje svetog Marka, pokušaju postići to da on postane jedna sila na istočnom dijelu Jadrana i pod zaštitom velikog sveca kao što je sveti Šimun. Zato ova škrinja služi kao jedna potvrda veličine sveca i veličine koju želi izgraditi Zadar u to vrijeme. Kad je nastala škrinja Zadar je doista bio na putu da postane jedna mala republika poput Dubrovnika i proširio se na okolna mjesta tako da je tada bio najjači u povijesti.

Krađe relikvija bila su “normalna stvar”

Zanimljivo je također spomenuti da je kod ratova tada, posebno između Venecije i Genove, i Venecije sa gradovima na našoj strani obale, da se bila proširila praksa da se jednostavno onom tko je poražen – ukradu relikvije svetaca. Tako su Venecijanci ne samo otuđili tijelo svetog Šime i odnijeli ga u Veneciju nego kad su poharali Trogir bili su uzeli njegove relikvije koje su Trogirani uz veliku muku jedva uspjeli dobiti natrag. Tako su bili poharali i Kotor i neke druge naše gradove u Istri. To su slično radili i ovi iz Genove. Tako da je to u ono vrijeme na neki način bilo normalno. To je u to vrijeme smatrano najvećom dragocijenošću, kao najveće blago, a ujedno je bio način i da se protivnika demoralizira i da ga se i na moralnom planu porazi. Tako da ćemo mi danas imat priliku vidjet njegovo tijelo jer je škrinja otvorena … Jedan naš povijesničar je uspio točno rekonstruirat scene na šrkinji zašto su bile scene postavljene baš tako, tri po tri, plus ove dvije scene.

Uz najbolju volju mi ne možemo biti sigurni da se tu doista radi o tijelu svetog Šimuna ali da se radi o svecu iz Isusova vremena to možemo biti sigurni jer potvrde koje smo imali preko čuda na to upućuju.

 Pokušaj krađe tijela od strane talijana, u Drugom svj. ratu

Zadnje čudo koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu je bilo u vrijeme fašizma talijani su odlučili da će prenijet škrinju svetog Šime u Italiju, drugim riječima da će ukrasti njegovo tijelo i škrinju, i prenijeli su je bili na brod ali na brodu se dogodilo da brod nije mogao isploviti. Još i sada su živi neki očevici iz toga vremena koji svjedoče da je brod jednostavno stao u luci i nije mogao isploviti. Onda su se dosjetili da je to zbog škrinje. Pozvali su svećenike da mole da brod može isploviti i biskupa, međutim brod nije isplovio. Biskup se dosjetio da pozove jednog mladomisnika koji je molio nad škrinjom i škrinja se nakon toga mogla podići i shvatili su da je jedino što mogu jest da je mogu vratiti natrag u crkvu. I tako je škrinja bila vraćena i evo hvala Bogu stoji i štuje se u Zadru.

Mi Hrvati inače imamo tu jednu nezgodnu crtu da slabo cijenimo svoju duhovnu baštinu, inače što spada na naše bogatstvo, kulturno i povijesno. Tako je i sveti Šime u Zadru na neki način ostao u zapećku i oko njega se nije razvilo neko štovanje.

O štovanju svetog Jakova u Španjolskoj

Španjolci su vidimo oko svetog Jakova razvili štovanje i razvili su famozni „Put svetog Jakova“,  a imaju puno manje dokaza da se tu doista radi o njegovu tijelu nego što imamo mi.

To je pitanje uvijek pitanje pobožnosti i štovanja naroda. Tako da je na nama da tu pobožnost širimo i preko nas će onda i drugi ljudi upoznavat i jasno bilo bi poželjno kada bi imali hodočasničke rute do svetog Šime i na taj način njegovali i širli tu baštinu.

Jasno da se i te stvari mogu iskriviti tako da u Španjolskoj put svetog Jakova je postao na neki način jedna moda i mnogi tim putem idu ne iz vjerskih pobuda nego više iz nekih drugih pobuda, duhovnih a koje mogu biti new age pobude, ili da borave u prirodi ili da pronađu sebe ili iz raznih drugih motiva. Znači da u jednom sekulaziranom društvu u kojem se nalazimo jasno da se izvorni vjerski sadržaj iskrivljuje i dobiva druga značenja. Čak u Santiagu gdje je tijelo svetog Jakova tamo ćete vidjeti gdje se prodaju vjerski suveniri da se prodaju uz vjerske suvenire vrlo ravnopravno prodaju i suveniri kao vještice na metlama i sl. To pokazuje da se stvari mijenjaju. To ne priječi da mi podržavamo to bogatstvo koje imamo tu. I doista mnogi se preko samog hodočašća svetom Jakovu učvršćuju u vjeri ili se čak vraćaju vjeri,

Poziv na življenu VJERU!

… a na nama je da se trudimo da se trudimo da to vjersko ostane uvijek prisutno i da se na taj način pomogne i mlađim naraštajima – da upoznaju vjeru i dođu do osobnog življenja vjere!

(Izvor: don Jozin govor na hodočašću u Zadar 8.10.2018.)

hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 8.10.2018.

Pred crkvom sv. Šimuna 8.10.2018.

U redu prema glavnom oltaru, prije svete mise, gdje se na ovaj dan može vidjeti neraspadnuto tijelo sveca

tijelo sveca – vidi na slici, na poveznici

Sveta misa, 8.10.2018.

foto: M.G.

Ove godine smo nakon Zadra posjetili otok Murter i mjesto Tisno te svetište Gospe od Karavaja.

O tom neki drugi put…

…

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama. Oni izgledaju kao prethodnica “sukoba civilizacija” koji je najavio američki politolog Samuel P. Huntington i koji kao da je nakon događaja od 11. rujna 2001. godine postao gorka istina. Islamska retorika nimalo ne dvoji da korijeni današnjeg sukoba između islamskog svijeta i Zapada leže u križarskim ratovima srednjega vijeka.

Tako se teroristička organizacija AI-Qaida službeno zove Svjetski islamski front za džihad (sveti rat) protiv Židova i križara. Kada su islamisti u prosincu 2004. godine pred američkim konzulatom u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, izveli napad auto-bombom, proglasili su ga kao “napad na utvrdu križara na Arapskomu poluotoku”, kao da se dogodio u 12., a ne u 21. stoljeću. “Jamčim vam da se i danas na Bliskomu istoku pripovijedaju priče o križarskim ratovima i da mi zbog njih još uvijek plaćamo”, ustvrdio je bivši američki predsjednik Bill Clinton u studenomu 2001. na Sveučilištu Georgetown.

Ni na Zapadu se ne misli puno drukčije. Tako su Michael Baigent i Richard Leigh u svojoj tendenciozno senzacionalističkoj uspješnici Inkvizicija  križarske ratove proglasili “povijesnim presedanom koji je u stoljećima poslije postao poznat kao zapadni imperijalizam i kolonijalizam”. U drami o križarima sir Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko koja je 2005. godine dospjela u kina, križari su portretirani kao netolerantni fanatici skloni spletkama, a Arapi, suprotno, kao plemeniti i korektni.

Junak filma, uzveličan gotovo kao prorok, sultan Saladin, koji je kršćanske vitezove u bitci kod Hattina 1187. godine ne samo katastrofalno porazio nego i (u stvarnosti, a ne na filmu) promatrao “s osmijehom na licu”, kako navodi njegov kroničar Imad ad-Din, kako se rijetkim preživjelim križarskim vitezovima odrubljuju glave.

Već ovo pokazuje kako “slikanje u crno-bijeloj tehnici” malo doprinosi razumijevanju povijesti. U današnje vrijeme vrijedi za političku korektnost sramiti se križarskih ratova. I većina kršćana misli tako, drže “rat u ime Božje” za perverzno iskrivljivanje Kristove poruke, i pritom svakako imaju pravo. Naravno, kršćanski vjerski nauk poznaje i pravo na nužnu obranu i samoobranu.

No što su uistinu bili križarski ratovi?

Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti?

Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Da bismo na ovo pitanje ispravno odgovorili, moramo proučiti povijesne izvore, izvještaje s obiju strana fronta, koji su do danas sačuvani, i analizirati kako je uopće moglo doći do prakatastrofe ovoga sukoba između Istoka i Zapada.

Nakon što su po zapovijedi Konstantina Velikoga godine 325. vršena iskapanja na Kristovu grobu i brdu Golgota, dao je car na njima sagraditi monumentalnu baziliku, “crkvu Uskrsnuća”, koja je postala jednim od najznačajnijih kršćanskih svetišta. Od tada su se hodočasnici iz cijeloga svijeta slijevali u Jeruzalem da bi molili na mjestima na kojima je Krist patio, bio razapet i uskrsnuo od mrtvih. Kada je pod Teodozijem kršćanstvo postalo državna religija, hodočašća su dosegla svoj vrhunac. Rim i Carigrad su bili centri Crkve, no Jeruzalem je, čiji je biskup uskoro proglašen patrijarhom, slovio za zemljopisno i duhovno središte kršćanskoga svijeta.

O Muhamedu

Godine 610. (prema vjerovanju muslimana) imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; “probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka”. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Alah, kako je on, na arapskome, zvao Boga, izabrao je svoje proroke u Abrahamu, Mojsiju i Isusu, a on bi među njima bio posljednji. Tako je on tražio priznanje najprije među Židovima i kršćanima, koji su nekoć živjeli na Arapskomu poluotoku, no uzalud. Za Židove je Božja objava dovršena posvećenjem drugoga hrama, a za kršćane krajem apostolskih vremena.

Njihovo odbijanje da ga priznaju prorokom uvjerilo je Muhameda da su i Židovi i kršćani odstupili s pravoga puta jedinoga Boga i krivotvorili njegovo Sveto pismo; sada je njegov zadatak obnoviti pravu Abrahamovu religiju. Nova viđenja bila su reakcija na ovo odbijanje, pri čemu je stalno dobivao radikalnije poruke, sve do zahtjeva da mačem obrati “tvrdokorne nevjernike”.

Njegova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi.

Kritički istraživači religije danas su uvjereni u to da većina sadržaja Muhamedovih vizija potječe iz njegove podsvijesti i iz onoga što je pokupio na brojnim dugačkim putovanjima na koja je išao kao trgovac. Uistinu je u 7. stoljeću u Arabiji još bilo gnostičkih sekta koje nisu vjerovale u razapinjanje jer je Isus za njih bio anđeo svjetla u prividnomu tijelu; on nije mogao ni patiti ni umrijeti. Drugi, kao npr. arijevci, odbacivali su Trojstvo jer su Isusa smatrali, doduše po naravi sličnim, ali ne i po naravi istovjetnim s Ocem. Čak je i Muhamedova prva žena Hadidža, petnaest godina starija, bogata i ugledna trgovačka udovica, koja ga je opskrbljivala neophodnim financijskim sredstvima, bila heterodoksna kršćanka.

Kada je Muhammed godine 614. u Meki izišao u javnost sa svojom objavom, naišao je na žestoko odbijanje. Grad se obogatio na hodočasnicima koji su hodočastili poganskome svetištu Kabi; ništa im tada nije bilo manje poželjno od monoteističkoga čistunstva. Tek su rijetki, koji su potjecali iz socijalno nižih slojeva, bili spremni slijediti njegovo novo učenje. Ipak, kada su “prvi muslimani” počeli s propovijedima, stanovnicima Meke je dozlogrdilo: čim mu je umrla žena i zaštitnica, protjerali su Muhameda i njegove pristaše iz grada.

Na posljetku se naselio u susjednomu gradu Medini, gdje je nastavio s okupljanjem pristaša te čak i s lokalnim Židovima sklopio savez. Čim je dovoljno ojačao, krenuo je na čelu dobro uvježbane vojske na vojni pohod protiv Meke koju je nakon dvije bitke opkolio i konačno zauzeo 627. godine. Tko mu se pridružio, bio je pošteđen, protivnici su bili pobijeni; veći dio stanovništva uspio je pobjeći. Jedna židovska zajednica koju je optužio za raskid ugovora bila je javno smaknuta.

Sada je Muhamed imao vlast potpuno Kabu očistiti od kumira; ona je postala od tada najsvetije mjesto njegove nove vjere, koju je nazvao islam (“predanost Bogu”). Okrenuti u njezinu smjeru, njegovi pristaše, muslimani (“oni koji su predani Bogu”), mole pet puta dnevno, a jednom u životu trebaju hodočastiti.

Sveti rat (džihad)

Nakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama.

On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina. Njegova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Godine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsadaCarigrada 717./718. godine.

Kada su muslimani 638. godine, pod svojim drugim kalifom, Muhamedovim pratiocem Umarom, zauzeli Jeruzalem, kršćani im nisu pružali nikakav otpor. “Vjerski porez”: koji su kao “nevjernici” morali plaćati, u svakom slučaju bio je niži od poreza Bizantskoga Carstva i Umar im je zajamčio, posebnim dokumentom, “potpunu sigurnost za živote, imovinu i Crkve”. Uostalom, Muhamed je u Kuranu naglasio: “U vjeri ne smije biti prisile” (2,256).

I u drugim osvojenim oblastima Arapi su se ispočetka pokazali tolerantnirna. U maurskoj Španjolskoj čak je i kršćanska manjina preuzela arapski jezik i pismo za bogoslužje. Miroljubiva koegzistencija civilizacija i religija koje se međusobno inspiriraju vodila je u al Andalus, kako su Arapi zvali Španjolsku, do kulturnoga procvata kakav je u ranomu srednjem vijeku bio jedinstven. Da bi demonstrirao svoju miroljubivost, službeno je prenio legendarni kalif Harun al-Rašhid, čovjek najviše naobrazbe i kulture, na cara Zapada, Karla Velikoga, 801. godine (po drugim izvještajima već 797.), vlasništvo nad svetim mjestima u Jeruzalemu i poslao mu kopiju ključeva crkve Svetog groba. To je bilo tim čudnije što je Karlo, desetljeće ranije, ratovao protiv Saracena u sjevernoj Španjolskoj i od njih iznudio španjolsku pokrajinu Kataloniju.

Sukobi s kršćanima

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. godine Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif gu-verneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”. Zdanje, osobito skupocjene ikone, bile su uklonjene i zapaljene, a crkva do temelja sravnjena sa zemljom, “s iznimkom onoga što se nije dalo uništiti ili tek s teškom mukom iskopati i odnijeti”. Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetoga. Krik se užasa širio kršćanskim svijetom kada se u Europi saznalo za razaranje svetih mjesta, a ne mali broj onih koji su na prijelazu tisućljeća očekivali smak svijeta u tome su vidjeli znak da bi kraj morao biti blizu. Ipak, prošla je i 1033. godina, tj. tisuću godina od nekoć prihvaćena datuma od Kristova razapinjanja, a da nije došlo do ponovna Gospodinova dolaska. Dok je al-Hakimov nasljednik pregovarao s bizantskim carem o obnovi crkve Uskrsnuća (koja se na Zapadu zove crkva Svetoga groba), u Europi je rastao nespokoj pri pomisli da je sveti grob izručen samovolji “nevjernika”. Jamstvo kalifa Umara pokazalo se nevrijednim pergamenta na kojemu je potpisano. Brige su se pokazale opravdanima jer je već 1056. godine 300 kršćana protjerano iz Jeruzalema, a europskim je hodočasnicima bilo zabranjeno pristupiti crkvi Svetog groba. Kada su 1056. godine nadbiskup Mainza i biskupi Utrechta, Bamberga i Regensburga krenuli na hodočašće u Svetu zemlju, ono je bilo moguće samo uz oružanu pratnju. “Na ovomu su putu puno propatili od pogana.” izvještavao je kroničar Berthold iz Reichenaua, “jednom su bili čak prisiljeni upustiti se i u borbu s njima.” Hodočasnički putovi više nisu bili sigurni, napadi na miroljubive hodočasnike postali su učestali.  … 

…

više na: katolik.hr

Marie Armelle Beaulieu, glavni urednik Magazina Sveta Zemlja, koja je dobila je dozvolu da posjeti mjesto, i dalje se opire glasinama povezanim s navodnim “slatkim mirisima”. Osim tvrdnje da miris lako može biti sugestivan, također je dodala da ona uopće nije primjetila nikakav poseban miris.

S druge strane, tijekom posljednjeg  djelomičnog otvaranja učinjenom od strane arhitekta Nikolaosa Komnenosa, 1809. god. kroničari su također spomenui slatku aromu. Ljudi koji su zaintersirani za Sveti Grob su dobro upoznati s ovim tekstom tako da je moguće da oni mogu biti odgovor na nesvjesnu sugestiju oko doživljavanja takvog mirisa.

Elektromagnetske smetnje

No novinar je mnogo manje neodlučan glede elektromagnetskih smetnji koje su  zabilježene kod instrumenata zanstvenika. Fenomen je potvrdio jedan od znanstvenika koji je ovlašten za pristup grobnici. Kasnije, jedan od čelnika tima u građevini, Antonija Moropoulou, ukazala je na to da je stvarno teško zamisliti da bi netko bio voljan ugroziti njegov ili njezin ugled samo zbog “trika publiciteta.”

Osim toga, novinar svjedoči o iznenađenju znanstvenika tijekom otvaranja ploče: mislili su da je grob mnogo manji nego što je bio. Njihov zaključak: prethodno provedene analize sa instrumentima kao da su iskrivljene od strane elektromagnetskih smetnja.

Čini se, bez ikakvog drugog dokaznog elementa, da je Kristov grob doista utjecao na instrumente koji su osjetljivi na elektromagnetske smetnje. Međutim, moguća objašnjenja o motivima za takav fenomen lako postanu objekt nagađanja kod onih koji su strastveni oko Svetog Groba. Nepotrebno je reći da se ta nagađanja kreću od onih posve razrađenih do onih posve smiješnih.

Isusov Grob je prije svega – mjesto molitve

Otvaranje ploče i otkrivanje kamena na kojem se odmaralo tijelo Kristovo pokazali su da grob doista odgovara židovskim grobovima 1. stoljeća. No, prema Marie-Armelle Beaulieu, bitnu jezgra pitanja treba potražiti negdje drugdje. “Bila bih presretna ako znanstveni stručnjaci dokazali da je ovaj kamen je zaista onaj na kojem se Krist odmarao, ali čak i ako se dokaže suprotno, ona će i dalje biti – znak uskrsnuća.”

Novinarka, koja je bila stanovnik Jeruzalema u posljednjih 17 godina, bila je dio ekskluzivne, privilegirane skupine kojoj je odobren pristup mjestu. Kao što ona kazuje: “Crkva Svetoga Groba je uznemirujuće mjesto. Isprva mi se nije sviđalo baš. Očekivala sam lijepu crkvu i našla sam ovo mjesto čudne arhitekture, koja  ne posvješćuje ništa od biblijske scene. Nema ni traga grobnom vrtu, na primjer. ”

“Ali postupno sam otkrivala stvari, u povorci, u kojoj sam sudjelovala zajedno s franjevcima. To nije mjesto za posjet, nego mjesto za molitvu. Zahvaljujući franjevcu, bila sam u mogućnosti hodati sve do stijene koja je podržavala Tijelo Kristovo, nešto što nisam mogla zamisliti… Osjećala sam se nekako bez težine, ali sjećam se svih detalja. Nikada neću posjetiti Sveti Grob na isti način.

“Upravo sada, oni su zamijenili mramornu ploču na vrhu, i grobnica se može samo djelomično vidjeti, kroz otvor [zaštićen i oklopljen sa staklom]. Ali znam da je kamen tamo. Imala sam naviku kleknuti pred Kristov grob, a onda sam pomislila kako je to apsurdno jer Njegova stvarna prisutnost nije tamo i da bi se radije trebalo pokloniti pred Presvetim Sakramentom. No u Svetom grobu, ispred Groba, postoji “stvarna odsutnost”.

Prazan grob.  Čudo pred kojim se svako koljeno treba saviti, na nebu, na zemlji i u paklu.”

Izvor: ALETEIA, Mysteries surround the opening of Christ’s tomb