Mi nismo birali majku. Isus je jedini koji je odabrao svoju Majku, jer je postojao i prije nje, kao Bog. A ako je Bog odabrao Mariju za svoju majku, zašto onda ne bismo mogli i mi?

…

Kad neki umjetnik želi naslikati svoju majku čini to najbolje što može kako bi prenio na platno srcu dragi lik. Ako želi o majci napisati pjesmu najprije u mislima ima ideju koju želi prenijeti na papir, a onda stvara pjesmu. Tako i Bog. Kao vrhunski Umjetnik i Bog najprije ima ideju kakva bi trebala biti Majka Božjeg sina. Bog je šest dana stvarao raj za čovjeka. Koliko je samo pažnje posvetio svemu što je stvarao. Kako li neće posvetiti pažnju stvaranju onog bića koje je trebalo biti – raj za Isusa. Gospina utroba bila je – raj za Isusa. Za Gospu se zato kaže da je Kovčeg saveza, da je prvi tabernakul…

I kao što je onaj zemaljski raj – bio predivna zemlja, bez korova, trebalo je da i Marija, Isusov raj, bude bez grijeha. I Bog ju je oslobodio od istočnog grijeha koji smo svi mi ostali dobili u nasljedstvo od svojih praroditelja, Adama i Eve.

Marija nije kao Isus, začeta po Duhu Svetom, već je dijete Ane i Joakima. Ali, Bog je stvoritelj njene duše. Bog je onaj i koji odlučuje kakvo će biti tijelo. Nisu naši roditelji odlučili hoćemo li biti crni, plavi ili smeđi, hoćemo li se roditi zdravi ili ne, hoćemo li imati ovaj ili onaj dar… Bog je taj. Bog je onaj koji nam je dao dušu, još u trenutku našeg začeća. Tako i Gospi. Dao joj je savršenu dušu. Dušu kakvu je želio da ima Njegova majka. I upravo zato jer je Ona bila najsavršenija žena, upravo zato je uzor svim majkama na zemlji.

Ona je također i naša Majka. Isus nam ju je ostavio. („Evo ti majke“). No, možemo mi njoj „zalupiti vrata“ u našem životu, kao da nam ne treba, ali pitanje je hoće li onda vrata raja biti otvorena za nas… Ona nije Bog, ali je naša moćna zagovornica na nebu. Njoj se ne klanjamo kao Bogu, nju molimo, kao Majku u svojim potrebama. I njena je radost da bude i naša Majka.

Bog je u svojoj poniznosti htio sakriti svoje božanstvo živeći skromno u Svetoj obitelji. Da bi postojala jedna obitelj moraju postajati majka, otac, a onda dijete. Kod svete obitelji, Josipa, Marije i Isusa –  to je drugčije. Najprije je Dijete – Isus, a onda roditelji.  Isus je postajao i prije. Prije nego se rodio u Betlehemu – On jest. On je bio kod stvaranja cijelog svijeta, pa i Betlehema. On je oduvijek i zauvijek.

I jedan običan čovjek, sveti Josip, preuzeo je dužnost oca, makar je pravi otac Isusov – Bog. Kad vjerujemo da je Isus Bog, a da je Gospa najsavršenije biće na zemlji, onda slutimo koliku odgovornost je imao Josip, kao običan čovjek. Ljudi koji imaju neku stvarno lijepu sliku ili neki predmet trude se da to očuvaju što bolje mogu, jer je remek djelo. Koliko li je više Josip čuvao to njemu povjereno blago, Božjeg Sina i Njegovu Majku.

Mi nismo birali majku. Isus je jedini koji je odabrao svoju Majku, jer je postojao i prije nje, kao Bog. A ako je Bog odabrao Mariju za svoju majku, zašto onda ne bismo mogli i mi?

/”MARIJO, MAJKO ISUSOVA

BUDI MOJA MAJKA SADA!

…

Izvor: Mary, motherhood and the home, sluga Božji Fulton Sheen

….

U prvom čitanju vidimo lik Ane koja je molila Boga da dobije dijete i dobila je sina, koga je posvetila Bogu. Vidimo da se tu dijete ništa ne pita. Dijete je odrastalo u hramu. I tamo mu Bog upućuje poziv. Zove ga. Samuel se odaziva. U to vrijeme u hramu je Eli prinosio žrtve za narod, ali njegovi sinovi su se pokvarili. Odmetnuli su se od Boga. I to je bilo nešto što je kod drugih izazivalo sablazan i zbog čega su se možda neki i odmetnuli od Boga. Oni nisu tražili Boga nego su gledali kako bi se okoristili nečim u hramu, nekim religioznim osjećajem, … I Bog tu šalje Samuela, šalje ga svom židovskom narodu kao proroka. Ana je tražila od Boga dijete i dobila je sina, posvetila ga Bogu, a sad evo i Božja volja je da to dijete bude posvećeno za službu Božju.

U drugom čitanju čitamo riječi: „I ovo je ZAPOVIJED njegova: DA VJERUJEMO u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu.” Da ljubimo jedni druge, to nam je poznata zapovijed. Ali da nam može biti zapovjeđeno – da vjerujemo (!) to je nešto što nam može izgledati čudno. A eto, može se i vjera zapovjedit. Jer vjera je – istina, a istinu treba prihvatit.

U evanđelju čujemo kako je Isus kao dvanaestogodišnjak propovjedao učiteljima. Isus je tu zablistao. Mogao je tu u hramu ostat, kao što je bio slučaj sa Samuelom iz prvog čitanja. Ali nije. Vratio se s Marijom i Josipom i bio im poslušan. To je bila Božja volja. I Bog je znao da će više naučiti s Marijom i Josipom nego od svih pismoznanaca I farizeja. A danas je učenje nešto čemu se daje prednost pred obiteljskim životom. Danas vidimo da je situacija takva da se najbolje godine života provedu u školovanju, praktički već od pete, od vrtića, pa do dvadeset pete, čak tridesete. I ako se netko specijalizira za neko područje to može s jedne strane biti i dobro, jer na tom području može puno I pomoći ljudima, no s druge strane oduzima mu se nešto bitno.

Tako se događa da mnogi imaju stručne sposobnosti, a nemaju sposobnosti zasnovat obitelj i odgajat djecu.

Obitelj je važna. Obitelj je kao utvrda. S pojedincima je lako manipulirat, ali s obitelji teško. Zato je važno da se obitelj drži zajedno. Nekad se događalo da su Turci otimali djecu i onda ih osposobljavali za rat – I to često da se bore protiv svog naroda. Osposobljavali bi ih za ratovanje, ali ne za obitelj. Ako se i dogodi da bi tko imao obitelj to je bilo usput.

I tako nešto slično se događa u naše vrijeme. Od nas se traži da se školujemo, što više. I da na taj način služimo materijalističkom društvu. Njima je u interesu da se duže školujemo. …
Blagdan je Svete obitelji. Učimo od njih. Da naše obitelji budu svetije…

I ako su pritisci oko nas to veći – mi se trudimo  da naša ljubav bude – što čišća.

…

Iz propovijedi don J. Mužića, na blagdan Svete Obitelji, 2015.

(napisano po sjećanju)