Sveta Majko Božja i premila Majko naša, Kraljice apostola i Pomoćnice kršćana!

Tvojem se materinskom milosrđu utječemo, da nam od Bog isprosiš

mnogo svetih svećenika.

Ti sve možeš kod božanskoga Sina,

našega Velikog Svećenika,

koji je sama sebe žrtvovao sa drveta križa

za otkup i spasenje svijeta, i još se žrtvuje svaki dan na našim oltarima.

Usliši molbu svoga naroda,

koji te ljubi i štuje od davnine kao svoju Kraljicu, Odvjetnicu i Majku.

Zagovaraj nas kod predragoga Srca Isusova, da nam se smiluje

i da nam dade mnogo svetih duhovnih pastira.

Budi u pomoći svim svećenicima

i blagoslovi ih u svetom radu za spasenje

i posvećenje naših duša.

Amen.

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

Braćo svećenici, braćo i sestre!

Pripadamo generaciji koju je na putu vjere vodio sv. Ivan Pavao II. U našem susretu s ovim vodičem možemo razlikovati tri faze.

Starci se sjećaju pastoralne službe kardinala Karola Wojtyle u crkvi u Krakovu. Odrastao je u ovoj Crkvi da služi cijeloj zajednici Kristovih učenika, koji obuhvaća sve nacije, jezike i kulture. Ovdje u Krakovu je učio širem i dubljem pogledu na čovjeka. Učio je ne samo iz iskustva prošlih pokoljenja nego također suočavanjem sa ideologijama i sistemima u kojima nije bilo mjesta za Boga, a na koncu nije bilo mjesta za čovjeka. Bez Boga čovjek ne nelazi mjesto za sebe. Ne razumije tko je on, odakle je došao i kamo ide.

Druga etapa prisutnosti Karola Wojtile u našem životu vjere je njegovo papinsko služenje. Da bi poduzeo ovu službu morao je proširiti prostor svojega srca kako bi njime zaštitio svih, kao pastir Crkve univerzalne i duhovni vođa svijeta. Gotovo dvadeset sedam godina, od 16 listopada 1978. pratila nas je njegova živa riječ, njegovo naučavanje, njegove odluke i geste, koje su pomagale Crkvi da se suoči sa izazovima suvremenog svijeta.

Treća faza službe Ivana Pavla II započela je u trenutku njegove smrti, od koje nas dijeli deset (sada dvanaest!) godina. Došlo je vrijeme za njegovu duhovnu i još dublju prisutnost u Crkvi, u životu miliona učenika Isusa Krista. U ovom času svjesni smo da je s nama živio služio nam i predvodio nas sveti čovjek, sveti pastir. U njegovoj osobi, u njegovoj službi i svetosti ispunja se obećanje Božje dano preko proroka Jeremijee: “Dat ću vam pastire po svome srcu” (Jer 3,15). Ivan Pavao II bio je pastir po Božjem srcu. Njegovo služnje nije završilo u trenutku odlaska u dom Očev. Crkva je prepoznala vjeru naroda Božjega, uvjerenu u svetost Ivana Pavla II, te o njegovoj herojskoj ljubavi i životu u Bogu zauvijek. Ona potvrđuje vjeru nasljednika Ivana Pavla II na stolici Petrovoj, proglašavajući ga blaženim i svetim.

Duboko vjerujemo da nas Ivan Pavao II prati i posreduje za nas kod prijestolja Svevišnjega. zaslužio je naslov pape obitelji, što se nekoliko puta ponovilo tijekom biskupske sinode o obitelji koji je završio prije nekoliko dana. Neprestano je pridonosio razmišljanju Crkve o braku i obitelji kao i o temeljnim vrijednostima koje oblikuju to dvoje. Nije za podcjenjivanje taj doprinos u kontekstu opasnosti od suvremenih trendova sekularizma i hedonizma koji potkopavaju stabilnost obitelji i braka kao primarne zajednice muškarca i žene, zajednice ljubavi i života.

Ivan Pavao II je također zaradio i titulu pape mladih te pape Svjetskih dana mladih, jer zahvaljujući njemu to je postala jedna od najvažnijih pastoralnih inicijativa. Također mu dugujemo što će se i u Krakovu u Poljskoj održati Svjetski dan mladih. Uvjereni smo da je to zadatak obnove da se u nama probudi entuzijazam vjere i pokaže mlado lice Crkve u kojem se svaka osoba može susrest s Isusom kristom, s njegovim riječima vječnoga života i njegovim životvornim sakramentima.

Evanđelje nam govori o Isusovu razgovoru sa Šimunom Petrom kod Tiberijadskog jezera otkriva nam s jedne strane očekivanja da Usrkli živi s učenikom kojega je izabrao kao kamen na kojem je htio sagraditi svoju Crkvu. Uvjet za ovaj zadatak bio je – ljubav. Neočekivano ga tri puta pita: Šimune, Sine Jonin, voliš li me više nego ovi? Na sljedeća pitanja došao je nedvojben odgovor: “Gospodine, ti sv znaš, Ti znaš da te volim”: Tek što je to iskreno rekao učenik dobiva misiju: “Pasi janjce moje. Pasi ovce moje.” (Iv 21, 15-17)

Ivan Pavao II znao je napamet taj razgovor sa ribarem Galiljeskim. Bio je njegov nasljednik. Bio je Petar naših dana. Primio je sličnu misiju da jača svoju braću u vjeri. Sam je priznao da se svaki dan u njegovu srcu vodio sličan razgovor. Svakodnevno je davao Uskrslomu odgovor na pitanje o ljubavi, ne toliko u riječima koliko u molitvi, u neumornoj slubi navještanja evanđelja, dosežući najdudaljenije kutke svijeta.

Znamo da je na kraju života odgovor Ivana Pavla II na pitanje ljubavi bilo prihvaćanje križa i slabosti. Učenik ne može imati lakšega života nego Učitelj.

Čuli smo riječi apostola Pavla: “Potičem vas, dakle, sužanj u Gospodinu, da se ponašate dostojno svoga poziva na koji ste pozvani, s asvom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.” (Ef 4,1-2). Ovaj poziv je upućen svim kršćanima, ali danas posebno želimo pročitati kako je propisano za nas, svećenike, hodočasnike u svetište Ivana Pavla II. Živimo današnji dan razmišljajući o našem svećeničkom životu i službom.

Svjesni smo našeg poziva da služimo Kristu i njegovoj Crkvi, to jest našoj braći i sestrama. Uvjet za služenje je ljubav. Zapitajmo se: Koliko je ljubavi u nama? Koliko bezuvjetnosti? Koliko apostolske gorljivosti? Koliko imamo želje za služenjem, u kojoj ne gledamo na sat, jer puno radno vrijeme u Kraljevstvu Božjem je dvadeset četiri sata dnevno. Krist ima pravo na naše srce. I ljudi kojima smo poslani imaju pravo na naše srce. To je jednostavna posljedica izbora celibata, a time i izbora ljubavi.

Svjesni smo svojih slabosti i nevjernosti. Što više svjedoci smo da Bog djeluje u nama i preko nas. Nas podupire primjerom Šimuna Petra koji je prilikom čudesnog ribolova molio Učitelja: „Otiđi od mene Gospodine, grešan sam čovjek.” I baš tada, u momentu istine i pokore on čuje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude.” (Lk 5,8-10). Kako je napisao Luka evanđelist, Šimun i njegovi drugovi “ostaviše lađe na obali, ostave sve i pođoše za Njim (Lk 5,11). Neka nas ova scena prati u svakodnevnom radu, a također i u našem osobnom iskustvu skaramenta pomirenja, i kao pokajnicima i kao poslužiteljima sakramenta pomirenja. Doživljavajući milosrđe, budimo milosrdni prema našoj braći i sestrama. Krist računa na sve nas. Sve nas on treba.

U središtu svećeničke službe je slavljenje Euharistije. Pitajmo sami sebe često kako slavimo tu veliku tajnu naše vjere? kako se na to pripravljamo? Kako je živimo? Ivan Pavao II započeo je encikliku o Euharistiji riječima: “Crkva živi od euharistije”. I mi trebamo živjeti euharistiju jer je ona srce svijeta.

Pripadajući svećeništvu Crkve u Krakowu tvorimo svećeničku zajednicu. Ta zajednica se gradi kroz jedinstvo svećenika sa biskupom. Pripadanje svećeništvu zahtjeva uzajamnu odgovornost, osobito za one koji su otišli iz svećeništva ili su zalutali na putu.

Odgovornost se izražava u brizi za one koji su izgubljeni kako bi se mogli vratiti Kristu i svećeništvu da bi se služilo narodu Božjem. Moramo našoj braći dati ruku, pomoći im da obnove svećenički identitet. To je stvar koja mi je posebno na srcu.

Svećenička zajednica je zajednica koja se stvara pri oltaru, kada zajedno slavimo Svetu žrtvu i navješćujemo Riječ Božju. Zajednica je plod međusobnog pomaganja u pastoralnom radu – na primjer u župama i dekanatu, u katehezi i pri organizaciji hodočašća.

Svećenička zajednica je zajednica stola, kad se svećenici okupljaju na obrok u župi ili u nekim župnim slavljima. Svatko od nas je dužan preuzeti odgovornost za stvaranje ove zajednice na raznim razinama. Nitko ne može biti oslobođen ove obaveze.

Draga braćo i sestre, slavimo po prvi put hodočasnički blagdan svetoga Ivana Pavla II u njegovu svetištu, zahvaljujući Bogu za dar života, službe i svjedočanstva tog čovjeka. On ne samo da je napisao novo poglavlje u povijesti dvije tisućljetne Crkve, nego nas i dalje prati i služi cijeloj današnjoj Crkvi.

Svatko od nas nosi osobne uspomene njegova pontifikata, ali naravno ne ostajemo danas na uspomenama. Sveti Ivan Pavao II može i treba nas potaknuti na kreativnu službu u Crkvi, da se suočavamo s novim izazovima pred kojim stoji današnji svijet i pred kojim stoji Poljska. Sveti Ivan Pavao II osobit je primjer koji nas potiče na duboko duhovan život spojen sa apostolskim dinamizmom, da ne bismo samo čekali na one koji dolaze k nama, k našim crkvama, nego da bismo otišli do onih koji su izgubljeni i nevoljni. U Kristovoj Crkvi ima mjesta za sve.

Povjeravamo Bogu u toj Euharistiji sve poslove Krakowske i sveopće Crkve. Molimo za naše obitelji da bi bile jake u Bogu, da bi bile zajednice života i milosti te da bi bile škole učenja u ljubavi. Molimo za nova i dobra redovnička i svećenička zvanja, da ne bi Crkrvi manjkalo ljudi koji su spremni propovijedati Evanđelje, ljudi koji su spremni voljeti i služiti kao što je to činio sveti Ivan Pavao II. Amen.

Izvor: radiomaryja.pl

Ovi svećenici su bili žrtve Francuske revolucije. Iako se njihovo mučeništvo proteže kroz nekoliko godina oni su u sjećanju Crkve zajedno, jer su dali svoje živote za iste principe. Godine 1791. civilni je zakon od njih tražio da se odreču svoje vjere. Svaki od njih to je odbio i zbog toga su bili – mučenici.

Ivan Franjo je postao franjevac sa 16 godina i nakon ređenja je mlađe redovnike poučavao teologiju. Kasnije je postao gvardijan jednog velikog samostana u Parizu dok nije uhićen i odveden u karmelski samostan.

Apolinaris Posat rođen je 1739 u Švicarskoj. Pridružio se kapucinima i postao poznat kao propovjednik, ispovijednik i učitelj klerika. Pripremajući se na misije bio je u Parizu gdje je proučavao istočnjačke jezike. Tu je i on bio uhićen kad je odbio prisegu i odveden u karmelski samostan.

Severin Girault, koji je bio kapelan jednoj grupi časnih sestara u Parizu, zatvoren je s ostalima i bio je prvi koji je stradao u pokolju.

Ova trojica, i još 182 drugih, uključujući i nekoliko biskupa te mnogo redovnika – bili su masakrirani u karmelskoj kući u Parizu, 2.9.1792.

Proglašeni su blaženima 1926.

Ivan K. Triquerie bio je franjevac konventualac. Bio je kapelan i ispovjednik u samostanima Klarisa prije nego je uhićen zbog odbijanja davanja zakletve. On i 13 drugih dijecezanskih svećenika bili su mučeni u mjestu Laval, 21.1.1794. Proglašen je blaženim 1955.

Izvor

Izvor: The divine mercy

Na pitanje o ministranticama kardinal Arinze odgovara:

Mislim da je bila pogreška – što je to uopće uvedeno. Ali sad kad je uvedeno ja nemam moć da to promjenim.

Kako bilo, važno je za svećenike i za obitelji da uoče kako je u tradiciji Crkve puno pažnje posvećeno ministrantima (dječacima) – jer od njih je proizišla većina naših sjemeništaraca. Ministranti su blizu svećenika i Bog im na taj način daje milost. Ako je svećenikovo ponašanje dobro oni će željeti biti kao on. To je tako prirodno.  Talijani imaju riječ za ministrante-dječake (…)  „mali klerici“. Odatle idu na bogosloviju. U mojoj vlastitoj zemlji, iz katedrale (…) , župnik te katedrale pošalje na bogosloviju barem 20 momaka svake godine (!). Sve redom – ministrante.

Budući da se žene ne rede za svećenike. Ako djevojčica služi oko oltara… što je sljedeće? Ne možete je zarediti za svećenika. Idete je frustrirati.

Štoviše, Crkva nikada ne obavezuje ni jednog biskupa ni svećenika da ima djevojčice za ministrantice.

Ako pogledate dokumenat Crkve. „Redemptoris sacramentum“, odlomak 47, vidjet ćeta kako smo to formulirali… vidjete ćete da su ministranti oni koji pomažu našim klericima. Molim vas da obratite na to pozornost. Ponekad je i djevojčicama dopušteno da ministriraju, prema crkvenom zakonu, ako biskup dopusti. To vam pokazuje naš stav. Tako – to nije Božji zakon – da djevojčice ne smiju ministrirati kod mise, Crkva je dopustila, pa … slažemo se,

ali – ako bi bilo po mom – znate što bi se dogodilo… :))

(Kardinal Francisco Arinze, kao prefekt i tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu)

vidi također: O pjesmama i plesovima koji su neprikladni za crkve (kardinal Arinze)