Nevjerojatno, ali istinito: roboti polako, ali sigurno ulaze i u vjerske hramove uzimajući mjesto svećenicima, rabinima i redovnicima. O ovome se u mainstream medijima malo govori, ali, podsjetimo, Wall Street Journal svojedobno je izvijestio svjetsku javnost da je Gabriele Trovato, robotičar i docent na japanskom Sveučilištu Waseda, prenamijenio jednog robota u robota svećenika zvanog SanTO, sedamnaest inča visokog ‘katoličkog robota’ opremljenog računalom, mikrofonom, senzorima i kamerom za prepoznavanje lica. Robotizacija svećeničkog poziva aktualizirana je upravo tijekom pandemije. 

Pitamo se – Kako je došlo do te nesvakidašnje ideje da roboti uđu u vjerske hramove? S obzirom na to da je iz godine u godinu sve manje ljudi, manje nego ikada prije koji studiraju za svećenike te kako je korona virus također opteretio crkvu i dostupnost njezinih usluga, roboti su se pojavili kao idealno rješenje ovog problema. Tako je u Poljskoj za vrijeme pandemije predstavljen robotski svećenik SanTO koji drži propovjedi, daje savjete i prati vjernike u molitvi.

Osoba koja je zaslužna za osmišljavanje ovog robota je, kao što rekosmo, Gabriele Trovato s tokijskog sveučilišta Waseda. Robot nazvan SanTO izrađivan je godinu dana, a testiran je krajem 2021. godine u Varšavi. U listopadu 2021. godine SanTO je prikazan u zanimljivom BBC-jevu dokumentarcu snimanom u katoličkoj crkvi svetog Ivana Pavla II. u četvrti Bemowo u Varšavi.

Nakon što je predstavljen ovakav tip robota, sve češće u crkvama, hramovima i drugim vjerskim ustanovama, roboti kao što je SanTO obično izvode vjerske obrede poput držanja propovijedi i davanja osnovnih vjerskih savjeta, što dovodi do brojnih optužbi za bogohuljenje. A, brojni vjernici dovode u pitanje SanTO-ovu sposobnost da odgovori na bilo što osim na najjednostavnija pitanja.

Tvorac Trovato o svom je robotu rekao: „Potreba za izgradnjom takvog robota postala mi je jasna kada sam slušao prijatelje koji su se žalili da ne mogu ići u crkvu tijekom pandemije.

 Koristeći umjetnu inteligenciju, SanTO je posebno programiran da zadovolji potrebe katolika nakon što je u njega ugrađena memorijska banka s velikom količinom podataka o vjeri. Pomislio sam – Za takve bi ljude robot s umjetnom inteligencijom, poput SanTO-a, bio idealno rješenje.“ 

(!?!?!) 

Izvor: epoha.com

Bez komentara.

Nakon teološkog studija, kad je zaređen za svećenika, otkrio je uzvišenost svećeničkog poziva i shvaćao je neizmjernu vrijednost prikazivanja svete Mise. Bio je čovjek molitve, ali i akcije. Njegovi govori bili su jednostavni i praktični. Godinama je išao u pučke misije. No shvatio je kako su plodovi tog apostolata privremeni. Ljudi bi to čuli, ali nije bilo velikog utjecaja na njihove živote.

Uvidio je potom jednu drugu duhovnu potrebu: da nema dovoljno svećenika ili ako ih ima da nisu dovoljno duhovno izgrađeni. Zato je smatrao da prema prema željama Tridentskog koncila treba osnivati sjemeništa za što bolji odgoj svećenika. Zbog toga je osnovao Družbu Isusa i Marije koja će se posvetiti odgoju svećenika. Dobro je shvaćao da pobožnost puka ovisi o pobožnosti njihovih duhovnih pastira.

Tridentski koncil je također, nasuprot protestantizmu koji je tada već uzeo maha, naglašavao Isusovu prisutnost u euharistiji pojašnjavajući da je tu prisutan „cijeli Isus“, „stvarno“, „istinski“, i „bitno“.

Ivan razvija osobitu pobožnost prema Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Prvi je počeo slaviti bladan Srca Isusova (čak i prije objave sv. Margarete) i Srca Marijina. Zato ga papa Leon XIII u dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva začetnikom liturgijskog štovanja presvetog Srca Isusova i Prečistog Srca Marijina.

Želio je također pomoći djevojkama koje su živjele nemoralnim životom pa je u želji da ih vrati čestitu životu osvnovao jednu žensku družbu koja se brinula za njih.

Među poznatije knjige koje je Ivan napisao spadaju: Isusovo kraljevstvo, Misijski katekizam, Čovjekov savez s Bogom po svetom krštenju, Dobri ispovjednik i Apostolski propovjednik.

Slavi se 19.8.

Izvor: The divine mercy

14. travnja 1912. u tragediji broda Titanic umro je hrvatski svećenik i benediktinac Josip Perušić. Prema svjedočenjima preživjelih, on je mjesto na čamcu za spašavanje ustupiio jednoj ženi sa djetetom i tako položio svoj život za bližnjeg. Upravo je to, prema Isusovim riječima, vrhunac ljubavi čovjeka prema čovjeku. Josip Perušić je onaj svećenik koji se u završnoj sceni filma moli okružen putnicima hrabreći i dajući nadu ljudima koji su sa Titanicom nepovratno odlazili u dubine ledenog Atlantskog oceana.

Osim Perušića na Titanicu se našlo još 30 Hrvata, a potonuće je preživjelo samo troje. Najviše Hrvata bili su Ličani iz okolice Gospića, te jedna grupa iz Čazme, Crikvenice i okolice Siska. Svi su oni bili u trećem razredu gdje je bilo najviše putnika – 709.
Među 1.517 osoba koje su završile život u hladnim dubinama Atlantskog oceana bio je i benediktinac o. Josip Perušić (Josef Peruschitz), o čemu svjedoči i spomen-ploča u bavarskome benediktinskom samostanu u Scheyeru. Na latinskome jeziku stoji da se o. Joseph Peruschitz 14. travnja 1912. u svojoj 42. godini života na brodu Titanik žrtvovao za ljude.

U završnoj filmskoj sceni on je svećenik koji moli okružen putnicima. O. Josip (krsnim imenom Benedikt) Perušić rođen je u obitelji šestero djece 21. ožujka 1871. u Straßlachu u blizini Munchena, gdje su se njegovi roditelji Matija i Elizabeta nastanili nakon dolaska iz Hrvatske (Austro-Ugarske). Osnovnu je školu završio u Dorferu, gimnaziju u Freisingu, a nakon filozofskog i teološkog studija 1894. stupio je u benediktinsku opatiju “Svetoga križa” u Scheyeru.

Godinu dana kasnije, 28. travnja, zaređen je za svećenika. Uz pastoralne i redovničke obveze u tamošnjoj je samostanskoj školi predavao matematiku, fiziku i glazbu.

Odazvao se pozivu poglavara da njemački benediktinci pomognu otvaranju samostanskih škola u Americi te se tako ukrcao na Titanik 10. travnja 1912. s još jednim redovničkim subratom iz Engleske, o. Bylesom. Nakon sudara s golemom santom leda počela je voda prodirati u unutrašnjost broda, i ubrzo je bilo jasno da će brod potonuti.

Nakon što je započelo ukrcavanje u čamce za spašavanje i o. Perušiću je bilo ponuđeno mjesto u jednome od njih, no on je to odbio. Preživjeli su kasnije posvjedočili da je mjesto ustupio jednoj ženi sa sinčićem govoreći da je dužan dati život za bližnjeg.

Tako je ovaj katolički svećenik, poput Maksimilijana Kolbea i tisuća drugih, svjesnom žrtvom zapečatio ovozemaljski život ispovijedajući na taj način u punini kršćansku vjeru koju je baštinio od svojih otaca.

Izvor: narod.hr

…

Danas se spominjemo sv. Franje Ksaverskog… 

Nije je cijeli život bio revan katolik, niti je razmišljao o tome da bude svećenik, a kamoli isusovac. (tada su isusovci bili novost…) Al evo sv Ignacije je nakon dugo nagovaranja postigao od njega da dođe na duhovne vježbe

I on je na tim duhovnim vježbama stao pred Gospodina i sagledao svoj život donio odluku i ostao vjeran.

Koliko znači jedna dobro donešena odluka! Da se čovjek ne okreće iza sebe, da je ne dovodi pitanje, da se ne koleba.

Imao sam vremena da promislim, vidio sam to pred Bogom, trebam ići naprijed, ako trebam premještati brda… Trebam to ostvariti…Bog to hoće od mene

Bog je preko njega učinio velike stvari radi čega ga i danas častimo kao sveca.
On je toliko učinio na obraćenju Japana, više nego toliki misionari koji su došli nakon njega.

Niti je znao japasnki, niti poznavao kulturu, niti neke druge stvari, a opet evo Bog se s njim služi

Kad je naša odluka nepokolebljiva, kad se u sebi ne dvoumimo, kad ne otvaramo pitanja suvišna, i bespotrebna … Nego živimo predanje Bogu… Bog otklanja zapreke, rješava ono što treba rješavat

(…)

Mi smo u godini koja je posvećena svećeniku (2010..)– svećenička godina i tako možemo razvijat solidarnost među nama. Možemo

I sebi posvjestit koliko ovisimo o drugima, koliko  vjernici ovise o tome kakav je svećenik, a svećenik ovise o tome kakvi su vjernici.

Koliko možemo biti pomoć. I ako je svaki svećenik dužan moliti časoslov to je i molitva Crkve i molitva za vjernike.

I dužan je svaki župnik svake nedjelje dužan misu prikazivati za baš vjernike te župe.

To su samo neki oblici kako je svećenik pozvan i dužan solidirazirat se sa vjernicima,

a isto tako je dužan svojim životom činit žrtvu.

Ujedno su  vjernici pozvani da čine to isto..

Kad bi doista svi ispunjali svoju zadaću da podržavamo jedni druge  molitvom i žrtvom onda bi svi bili drugačiji, onda bi stvari bi se događale puno brže nego što se događaju danas

I zato iskoristimo i ovu godinu da molimo za svete svećenike,

…a i  da imamo svete obitelji.

Pa evo posebno – nova zvanja, da nam ovogodišnji đakoni, koji su ređeni…

budu prilika da u njima vidimo budućnost  Crkve

i da molimo Boga da im da predanost u njihovu služenju svima nama. Amen.

…

2. dio propovjedi don J. Mužića, na blagdan Franje Ksavesrkog, 2010.