Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

Cijelu emisiju možete pronaći na: VJERNI BOGU

O posljedicama uzimanja moralno okaljanih cjepiva

Posljedice su ogromne. Organi od kojih se rade stanične linije moraju biti pobačene bebe od zdravih roditelja, zdrava djeca i ne radi se o samo dva pobačaja kako se pokušalo predstavljat. Te stanične linije nisu besmrtne. (…)

Ne može se reći da je to nešto što je bilo nekad davno, to se događa i događat će se, na žalost i dalje.

Umirili su hinduiste da nisu koristili kravlje stanice, umirili su muslimane da nisu koristili svinjske stanice, ali nisu držali do kršćana jer su smatrali da će se kršćani neće borit za živote nerođenih. I vegane se više poštuje kod izrade cjepiva.

Ako ne dignemo svoj glas postajemo sukrivci onog što se događa.

O ulozi Crkve u svemu ovome

Ako Crkva želi bit vjerna Kristu važno je da zadrži neovisnost i ne podlegne manipulacijama globalnim i nacionalnim koji je žele  učiniti produženom rukom stožera, da blagoslivlja mjere stožera. Mi smo dužni slušati Boga, a svjetovnim zakonima se podlagati samo ukoliko su u skladu s Božjim zakonom. U pitanjima koja su zdravstvene naravi važno je da Crkva, ako ne govori, onda barem ostane suzdržana.

O stvaranju jedne vlade i jedne religije

Crkva mora imati i svoju proročku dimenziju, da bude glas proročki u svijetu. Ako mi ugušimo tu proročku dimenziju, ne samo da ćemo izgubiti slobodu na planu zdravlja nego i na planu vjere. To se vidi na naznakama – zaključavanje Crkve.

Svjetovne vlasti će htjeti odlučivati kakva treba biti vjera. Želi se stvoriti jedna sinkretistička religija: nema jednog Spasitelja, Isus  jedan od bogova ovog svijeta.

Crkva ne smije pristati na takvu globalizaciju. Bit će u manjini i bit će progonjena… Ne možemo izdati ono što je bitno. Ako se mi odrečemo Njega i On će se odreći nas.

O potrebi da se pacijentu objasne moguće posljedice experimentalnih cjepiva, da može samostalno odlučiti; o etičkim komisijama

Paradoks je da nas uvjeravaju kako nema dva spola nego postoji preko 40 i da tu postoji sloboda izbora, a po ovom pitanju nema slobode. Kod etičnosti treba gledati tko je taj od koga dolazi ta etičnost. Danas se intelektualci lakše prodaju nego prostitutke. Prodaju se za novac i pišu protiv svojih uvjerenja. Tako stručnjaci na drugim područjima, pišu onako kako traže oni koji im daju novac – To je intelektualna prostitucija. Kod etičnosti nije onda važno što se govori nego od koga dolazi. Ako vidimo da nije karakteran, da nije moralan, onda jasno da će i izjava koju će dati – biti nedosljedna. Zato je važno ne nasjedati na razne komisije – nego trebat gledat ljude, osobnu odgovornost pojedinca.

Ide se protiv ljudskog dostojanstva

Žele nas sve proglasiti nesposobnima da se brinemo o sebi, pa će oni vodit brinu o nama. Čak nije pravi cilj ni cijepljenje nego uspostava Novog normalnog. Charles Schwab je o tom napisao knjigu. Oni kažu da nema povratka na staro. A mi onda moramo primiti nova pravila života, nenormalan život koji ima za uzor: život u Kini. Moćnici koji to gledaju stavljaju nam Kinu za uzor tako da se koriste tehnologijom kako bi u potpunosti nadzirali svoje građane.

Ljudi na zapadu na to ne bi nikad pristali. No, kad se uvela izvanredna situacija u vezi bolesti uvodi se i novi diktatorski sustav, gdje ljudi jednostavno ne prepoznaju da je to nešto sasvim drugo od kako su živjeli do sada i to na žalost prihvaćaju. Moramo se borit da se vratimo u normalne uvjete života i ne pristanemo na stvaranje Novog normalnog.

O ulozi pastira u Crkvi

(…) Mi na žalost brzo zaboravljamo, kratka nam je memorija. Imali smo ptičju gripu, svinjsku gripu i sve smo to zaboravili, imali smo lijekove koji su se pokazali štetnima. A to je bilo prije nekoliko godina. Taj plan sa pandemijama, sa cijepljenjem, samo mijenja oblik, ali se nastavlja. Mi se nećemo  vratiti u normalan život dokle god to ne zaustavimo. A to možemo zaustavit ako dovedemo pred sud one koji su krivo postupali, koji su donosili odluke koji su prouzrokovali smrt ljudi.

Ja sam svećenik i prije svega odgovoran Bogu za ono što činim, svećenik sam zbog ljudi zato se za svećenika kaže da je pastir. Isus je rekao Petru da pase ovce – da bude namjesnik na zemlji i da vodi brigu o ovcama, o vjernicima, zato je on dušobrižnik. To su glavne brige za svećenice, horizontala i vertikala… ljubav prema Bogu i bližnjima, to je smisao njegova života…

Ako zakaže u jednom, zakazao je u oboje. Dogodila se kriza zvanja i kriza vjere, vjera je negdje oslabila, negdje se izgubila. Statistike kažu da u Njemačkoj više od pola svećenika ne moli Boga redovito. A čime će onda održavati vjeru. Zar je čudno kad se nakon 20 godina otkrije da je nevjernik, a Crkvu ne može napustit pa onda ostaje uhljebljen i  čini štetu u Crkvi, a onda  i svojom nevjerom prenosi nevjeru na druge.

Zato je odgovornost pastira ogromna, da budu vjerni poslanju kojeg su dobili od Boga, za one koji ne znaju artikulirati svoje argumente, da budu njihova zaštita, da se ne libe toga i ne boje jer jedino će tako opravdat svoj poziv

O traženju da se sluša struku, protiv svoje volje

Mi vidimo da iz ovoga što se dosada događalo da nas to vodi do otpada do zatvaranja Crkava, do zaključavanja – bilo je pogubno za vjeru jer se broj vjernika na nedjeljnoj misi smanjio u Irskoj u 10 mjeseci broj vjernika se prepolovio! Zašto? Jer je poslana poruka da „misa nije važna, možeš jer pratit preko televizije“. Ako nije važna biskupima, zašto bi bila i vjernicima? U što mi vjerujemo? Mi tu više ne vjerujemo da je tu prisutan Živi Krist nego je to običan obred, to je jedna pouka da Crkva svaki put kad bude izmanipulirana, to se odrazi tako da jedan dio vjernika otpadne od Crkve. Ljudi traže Boga ne traže karikature. Prema tome isključivost koja ide dotle da se unutar Crkve nameće cijepljenje, da ne mogu pristupat sakramentima, to je duboko protu-evanđeoski … i zato će oni za to odgovarat.

O globalnom jednoumlju, gdje sve vlade i države slušaju jednu Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO)

To globalno jednoumlje je opasno. Od komunizma se moglo pobjeći na Zapad ili obrnuto, ali sad u procesu globalizacije se želi jednostavno napraviti globalni sustav jednoumlja da nemate mogućnost čuti drugo mišljenje i sve to pod plaštem demokracije. To je prorekao Orwell… Ne želimo postati robovi. Većina pastira je poslušna civilnim vlastima.

O poslušnosti civilnim vlastima

To pitanje je u evanđelju već odgovoreno. …

Broj službenih i neslužbenih pobačaja je 100 milijuna godišnje. Jedan je protestantski pastor rekao: „Ako Bog ne intervenira, onda će se trebati ispričati Sodomi i Gomori na Posljednjem sudu.“

Mi smo odgovorni za to jer ne činimo ništa da to spriječimo. U demokratskoj Hrvatskoj taj zakon je na snazi 30 godina. Sad, dakle, nisu odgovorni komunisti nego nove vlasti, a to je nešto što je zločin koji vapije pred Bogom.

Gdje počinje grijeh prestaje posluh! Imamo slučaj kardinala McCarricka kojemu je dokazana pedofilija, on je zlorabio svoju biskupsku vlast, zlostavljao mladiće i to uglavnom kandidate za svećenike. Nitko ne može pristati na takvo nešto. Prema tome – kad crkveni autoritet traži nešto što je grijeh – tu smo se dužni pobuniti protiv toga!

O pastirima koji pozivaju vjernike sa eksperimentalnim cjepivima  

To je  – akrobacija… Pastiri imaju pravo pozivati na cijepljenje onoliko koliko je to moralno.

O necijepljenim državljanima

Vjernici su i u jednom i drugom slučaju duboko razočarani. Neki su napustili Crkvu. Važno je da svi molimo da imamo odvažne i istinoljubive pastire kao što je Alojzije Stepinac, ili kardinal Wyshinsky – koji se suprostavljao totalitarizmu – ili tolikima koji su platili glavom – svjedočili su i borili se za vjerska prava stada i Crkve.

Sa žalošću moram ustvrditi da su necijepljeni ostali sami prepušteni na milost i nemilost civilnih vlasti

O izjavi  kongregacije

Teoretski imamo dokument o dobrovoljnosti cijepljenja, a imamo i Sveto Pismo i Katekizam i tu je jasan katolički nauk i on je nepromjenjiv. Svaki put kad smo u sumnji, kad vidimo da nije logično ili sumnjivo idimo i tražimo je li to tako. Nije dovoljno samo da je netko svećenik ili biskup da mu se vjeruje. Treba provjeravat sve.

U ovoj situaciji ako se vjernici često osjećaju napušteno ili jesu napušteni, od Boga nisu napušteni i Crkva je osnovana od Isusa Krista. On je glava i važno je obnoviti osobni odnos Kristom. To je naša glavna snaga i da se povezujemo međusobno.

Ova situacija je dobro došla da se razotkriju namisli srdaca, kojima je stalo do Krista, a kojima vjera ništa ne znači.  Došlo je do povezivanja i od tih malih, prezrenih, odbačenih počinje obnova Crkve.

Čovjek ne smije ići protiv svoje savjesti. Tko radi u medicini, ako spozna da čini zlo ako cijepi – tu više ne smije sudjelovati. Najgore je da neki na tome dodatno zarađuju. Tako u Francuskoj liječnik dobije 25 eura dodatnih stimulansa. To je godišnje zarada (izvan plaće) 300 000 eura. Liječnik treba ostati vjeran svojoj savjesti, vjeran Bogu.

Mladi liječnik radi prigovora savjesti treba se odreći svega toga, nema drugog načina, može mijenjat radno mjesto, ali u zločinu ne smije sudjelovat.

Važno je da svjedoče i oni koji su cijepljeni, a požalili su zbog toga – nikad nije kasno boriti se za sebe i za druge. Ako je netko uvidio da je pogriješio treba se pokajati za to. Jednoj osobi, npr. svećenik nije htio za to dati odrješenje, a to je zloupotreba od strane svećenika. On može imat svoje mišljenje, ali on je dužan dati joj odrješenje. Tako da se podjela preselila i u Crkvu. I Crkva je u problemu.

Što kazati ljudima koji su se cijepili, a vide loše posljedice

Da imaju otvoren razum , da promatraju razum i promatraju što se događa. Ne žele povezat posljedice sa cijepljenjem, ne usude se misliti da su pogriješili i bili u krivu.

Važno je da čovjek ima dovoljno samokritičnosti – da sebi prizna – nikad nije kasno. Svaki koji se cijepio neka promatra što se događa i vidi kako se boriti, tražiti informacije. Tražiti od drugih liječnika

O zdravoj pameti i korištenju svog razuma, svoje slobodne volje

Bog nas je stvorio da mislimo svojom glavom.  Bog danas posebno želi da budemo Njegova slika, da koristimo svoj zdrav razum, svoju slobodu, ponosno što nam je Bog to dao. Tako ćemo biti svjedoci drugima, biti ono što se od nas očekuje: svijetlo svijeta, kvasac svijeta.

Mi imamo priliku posvjedočiti za Krista kad imamo priliku evangelizirat i probit tamu sa svjetlom i daj Bože da je iskoristimo.

…

Emisija: Cjepivo da ili ne? Moralno prosuđivanje u vrijeme korone – dr don Josip Mužić –  bila je emitirana na slovenskoj katoličkoj televiziji TV EXODUS: 13.2., a onda opet i 14.2., o 15.2.

1»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata,
nego negdje drugdje preskače,
od razbojnika taj je i od kradljivaca.
2A tko na vrata ulazi,
pastir je ovaca.

3Tome vratar otvara
i ovce slušaju njegov glas.
On ovce svoje zove
imenom pa ih izvodi (da pasu)
4A kad sve svoje izvede,
pred njima ide i ovce idu za njim
jer poznaju ga po njegovu glasu.

5Za tuđincem,
se dakako, povesti ne daju
već bježe od njega
jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

6Isus im kaza tu poredbu,
ali nitko nije razumio
što im je time kazati htio.

7Stoga im Isus ponovno reče:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam ovcama vrata.
(Ja sam Spas)
8Svi koji dođoše prije mene,
kradljivci su i razbojnici;
ali ovce ne poslušaše njihov glas.

9Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spašen će biti,
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.

10Kradljivci dolaze samo da
zakolju, da pogube,
zato da ukradu.
Ja dođoh da život imadu,
u izobilju da ga imadu.«

»Ja sam pastir dobri!” – Isus kaže
Pastir dobri život svoj za ovce polaže.

12Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca
—kad vidi vuka gdje dolazi ostavlja ovce i bježi,
(glavno da sebe skrije)
a vuk ih grabi i razgoni:
13najamnik je i do ovaca mu nije.

14Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje i mene poznaju moje,
uistinu vam kažem,
15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj za ovce polažem.

16Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovčinjaka ovog.
I njih treba da dovedem i čut će moj glas
I bit će jedno stado
i jedan pastir
(jer svima želi biti Spas!)

17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj da ga opet uzmem.
Po istini vam kažem:
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ga ja sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga,
vlast imam i opet ga uzeti.
Tu zapovijed mi dade
Otac moj Sveti..«

…
U prispodobi Isusu im priča
u  želji da ga bolje shvate,
o pastiru im pouku daje
i ovcama koje njega prate.

Upozorava ih na one što pastiri nisu
nego su kradljivci njihovih duša
i kako pogubno može biti
ako se takve pastire sluša.

Bilo je onda, a i danas ima onih
 što žrtvu ne žele, niti mole rado 
što samo na sigurnost svoju misle
i zapravo ih nije briga za stado. 

Isus je pastir što nas dobro uči
I ne samo da uči već i život svoj daje
Nije došao tražiti publiku i pljesak
Već dobro naše koje vječno traje.

On je Vrata kroz koja nam je ući
I nema drugih vrata do spasenja
Osim njega nema drugog spasitelja
Zato smo njegovi od časa krštenja.

Ako nam tko kaže da drugog Puta ima
Da i druge vjere isto spasenje nude
To su samo laži jer samo Isus je umro
Da pobjednik nad smrću zauvijek bude.

Malo ih je koji uzak put slijede,
malo koji Dobrog pastira traže,
pravdaju se da svi putevi u raj vode
ali riječi te za Isusa ne važe.

…

Pogledaj Isuse, na stado svoje,
koje tako često bez pastira luta,
Pogledaj Isuse i smiluj se narodu,
koji Tebe ne zna nit pravog Puta.

Pogledaj Isuse, na zemlju našu,
pogledaj zla koja joj prijete
Ti pastiru dobri, štiti svoje vjerne,
svakog koji želi biti tvoje dijete.

Pogledaj Isuse, na naše pastire,
ne dopusti da ih Zlo i svijet prevari
Ne daj da ih svladaju prizemne želje
pa zaborave zašto su pastiri u stvari.

Pogledaj Isuse na pastire bojažljive
koji rade kako im vlast države kaže
Ne vode oni stada na pašnjake Tvoje
nego tamo gdje drugi od njih traže.

Pogledaj Isuse na stada zaključana,
na vjerne Tvoje bez sakramenata
Pastiri su tu da hranu vječnu daju
al u strahu su oni zaključali Vrata.

Pogledaj Isuse, na one što se trude
biti pastiri po želji Srca Tvog,
Budi im snaga kad ih slomit žele,
Budi uvijek – s njima jaki Bog.

Pogledaj Isuse, na sve koji žele
takvog pastira koji Boga sluša,
O daj nam, Bože, takvih koji žive
na slavu Tvoju i spasenje duša.

Pogledaj Isuse, na Domovinu našu
po zagovoru Stepinca, kardinala,
Neka on bude uzor pastirima našim
pred navalom svakojakih zala.

Podaj nam Isuse, dobrih pastira,
po zagovoru Majke Tvoje svete
I čuvaj ih da Tebi vjerni budu
posred oluja što Crkvi prijete.

Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/

Životopis svete Marije Franciske od Sakramenta posebno je poučan u vezi teme Čistilišta. Ona je imala tako blizak odnos sa dušama u Čistilištu da se joj više puta u mnoštvu dolazile u ćeliju, čekajući ponizno svaka svoj red, da bi pobožna redovnica molila za njih; a da bi je potakli na veću samilost prema njima, dolazile su sa predmetima po kojima su griješili, a koji su sada bili sredstvo njihove muke i trpljenja.

Biskupi, ne primjer, dolazili su sa mitrom na glavi a mitra je bila sva u vatri; u ruci su imali užareni pastoral sa plaštem u plamenu; optuživali su se da su kažnjeni na taj način jer su ambiciozno željeli biskupsku čast, i jer nisu izvršili mnoge dužnosti vezane uz to imenovanje.

Svećenici su se ukazivali sa svećeničkim liturgijskim odjelom u plamenu, sa štolom koja je postala užareni lanac, sa rukama prekrivenim i pojedenim od odvratnih čireva; ispovijedali su joj da su kažnjeni na taj način, jer nisu savjesno slavili Božja otajstva.

Jednog dana vidjela je nekog redovnika prekrivenog sa skupocijenim nakitom, sa škrinjama, sa mekanim stolicama, sa slikama, sve je to bilo u plamenu; to je sačinjavalo njegovo čistilište, jer dok je živio skupljao je s užitkom sve te stvari u svojoj ćeliji, iako je položio zavjet siromaštva.

Izvor: knjižica “Čistilište prema objavama svetaca”, str 34. i 35.

Osuda. – Don Riccardo Bigoni, svećenik iz Bergama, piše 25. ožujka 2019. za svoga kolegu don Marca, da je u jesen 2012. u dogovoru sa svojim biskupom Bergama odlučio poći u fratre. I pošao. I završio postulaturu. I prije nego će prijeći u novicijat optužila ga jedna djevojka, koja je tada navršila 18 godina, da ju je kao vjeroučitelj napastovao u razredu za vrijeme nastave dok je bila djevojčica. Nitko nije u razredu ništa primijetio, osim nje same, niti je itko svjedočio osim to što je od nje čuo. Ni školska psihologa, koja je u to vrijeme razgovarala s djevojčicom, nije imala nikakvih primjedaba u svojoj bilježnici. Ipak javni je tužitelj tražio za don Marca, budućega fratra, 12 godina zatvora! Sudac u nedostatku dokaza oslobodio don Marca kazne. Ali tužitelj srdito uložio utok na drugi stupanj, koji je u siječnju 2018. osudio don Marca na 6 godina zatvora i 15.000 eura odštete i dodatnih globa i troškova. S drugoga stupnja parnica je uzdignuta na Vrhovni sud koji je u siječnju 2019. drugostupnjevnu presudu potvrdio i don Marca strpao u zatvor. Samo jedan svjedok, ona, iako u svjedočenju ima protuslovlja, nije se ispitivalo ništa više od prvoga stupnja.[1]

– Tako može biti osuđen svaki svećenik, svaki redovnik i svaki čovjek. Isus kaže: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20).  

Križevi. – Vijest je od 13. travnja ove godine da je u mjestu od 7.000 stanovnika, koje se zove Pieve di Cento u pokrajini Bologni, civilna uprava odlučila obnoviti katoličko groblje i sakriti sve kršćanske simbole na groblju: križeve, slike Gospine i drugih svetaca, crteže kaleža, hostija, Evanđelja. Sve mora biti pokriveno, umotano u neproziran materijal, nevidljivo. Zašto? – Da ne vrijeđa osjećaje pripadnika drugih religija kojima ta ista uprava želi podignuti kapelicu na tom istom groblju gdje će se oni moliti. Vidite i sami da se ne radi ni o osjećajima pripadnika drugih religija, neke druge nekršćanske religije, ni o molitvi, nego se radi o neznabošcima i neprijateljima kršćanskog imena, koji su mjestu i groblju uspjeli nametnuti svoju izglasanu samovolju da se sakrije ili ukloni kršćansko znakovlje. Načelnik toga mjesta uključio se u polemiku pozivajući sve sudionike da vode “civiliziranu diskusiju”.[2]

– Zar o križevima na groblju treba uopće voditi ikakvu diskusiju? Zašto netko želi uništiti kršćanstvo i spomen na Krista? “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” (Mt 5,11-12). Mrtvi, borite se za križeve na svojim grobovima!

Pad 1. – Talijanski portal Duc in altum od 21. ožujka 2019. donosi vijest[3] kako se pet biskupa i sedam biskupica u Norveškoj protestantskoj zajednici, kojoj pripada oko 80% pučanstva, tj. oko 3,750.000 vjernika, 15. veljače ove godine ispričalo javnosti što su se do sada bili protivili pobačaju. Obećaju da će stvarati klimu za dijalog i liberalizaciju i postizanje svjetovnih ciljeva! “Crkva kao ustanova tijekom povijesti pokazala je nedostatak uključenja za oslobođenje i prava žena”, vele oni. I ne samo to: “Društvo sa zakonitim pristupom pobačaju bolje je od društva bez takva pristupa. Predusreće nezakonit pobačaj i promiče zdravlje i sigurnost žena”. I još ova: “Ne želimo staviti u pitanje zakon o pobačaju”, vele oni i one. Biskupi su se pobrinuli da zastupaju nerođeno dijete da ima svoju vrijednost i traži zaštitu, ali važnije je pravo žene. Evo slike i izjave za one koji ih žele doživjeti i na norveškom.[4]

– Usput budi rečeno: Katolička Crkva ne prizna ni biskupe kamoli “biskupice” kao ni jednu luteransko-evangeličku protestantsku zajednicu kao Crkvu već 500 godina.

Gospa. – Jedan talijanski portal od 16. travnja 2019. donosi ove refleksije dok je pariška katedrala Notre Dame – Naša Gospa bila u plamenu:

Notre-Dame gori i neke nam statistike dolaze pred oči. Poput onih o francuskoj pustinji duhovnih zvanja: 58 biskupija od 98 njih koje u posljednjoj godini nisu imale nijednoga svećeničkog ređenja (i Pariz u stalnu opadanju u odnosu na prethodne godine). Ili poput onih statistika o prosjeku katolika koji redovito idu na Misu, što je palo na 4%. Ili ona o broju krštenja, koji se tako dojmovito srušio da će, prema nekim predviđanjima, 2048. u Parizu biti posljednje krštenje; godine 2044. ne će biti nijedan svećenik rođen u Francuskoj, a 2031. bit će posljednje katoličko vjenčanje!

Notre-Dame gori i neki opisi dolaze čovjeku na pamet. Kao onaj u nedavnoj studiji koja govori o francuskom katolicizmu “u terminalnoj fazi”, jer je zemlja gotovo u potpunosti post-kršćanska, s mnogim zgradama za bogoslužje koje su zatvorene, prodane ili čak srušene.

Notre-Dame gori i dolazi na pamet ono što je prije nekoga vremena kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta, rekao, kada je usporedio slom katoličanstva u Francuskoj s padom Zapada, “Zapada koji više ne zna tko je, jer ne zna i ne želi znati tko ga je oblikovao i utemeljio”. Neka vrsta samoubojstva koje otvara put novim barbarima.

Notre-Dame plamti i neke vijesti dolaze u sjećanje. Poput onih u nedavnu valu oskvrnjenih crkava u Francuskoj: pustošenje sakralnih objekata, madonâ uništenih ili odrubljene glave, otvorenih svetohraništa i hostijâ razbacanih po podu, razmrskanih raspela, spaljenih kapelica, zidova premazanih nečisti. Bijes koji vas ostavlja zaprepaštenima.

Notre-Dame gori i dolazi na pamet mučeništvo oca Jacquesa Hamela, ubijena u crkvi Saint-Etienne, u Saint-Etienne-du-Rouvrayu 2016., u napadu džihadista koji je uslijedio nakon obeščašćenja bogoštovna mjesta.

Notre-Dame plamti i dolaze na pamet riječi Djevice Marije koja se ukazala Katarini Labouré u rue du Bac, nedaleko od l’Ȋle de la Cité [gdje je izgorjela katedrala]: “Kćeri moja, križ će biti prezren …”.

Notre-Dame gori i …

Kada bi danas novi Hitler – nastavlja komentator – htio oživiti svoj zloglasni upit: “Gori li Pariz?”, netko bi mogao odgovoriti da je dušu grada progutao plamen. E da, jasno, pretežito se radi o strukturama obnovljenim u 19. stoljeću, kako bi se zacijelila pustošenja Francuske revolucije, ali simboli ostaju simboli.

Nekoć je postojala Francuska “premila kći Crkve”. Danas netko govori o “premiloj udovici”. Nema mjesta smijanju.[5]

– A Francuska dala sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivanu Orleansku, sv. Ivana Mariju Vianneya, sv. Malu Tereziju i svete njezine roditelje i toliko drugih svetaca i svetica.

Cirenci. – U jednome gradu i biskupiji u Austriji naš biskup, katolički, 20. siječnja 2019. odlučio da u jednoj športskoj dvorani u gimnaziji koju vode sestre uršulinke dječaci i djevojčice koji su došli na sv. Misu, koju on predvodi, jedno drugomu dijeli sv. Pričest pred televizijskim kamerama. Djeca ostala začuđena, ali “poslušala” te tako jedno drugomu dijelilo pričest ne govoreći ništa i ne odgovarajući ništa nego se samo jedni drugima smijuljuli.[6] Kako to? – Pa tako. Rekao biskup koji od božanske liturgije stvara dječju igrariju. Neka se djeca malo zabavljaju Presvetim Oltarskim Sakramentom.[7]

– Umjesto da uči djecu kako će jedno drugomu pomoći nositi križ, poteškoće u životu, on ih uči kako se sa sv. Pričešću poigravati i smijuljiti.

Pad 2. – U jednoj njemačkoj biskupiji, ti ćeš opet pomisliti da je protestantska, nije nego katolička, biskup došao 14. siječnja 2019. u jedan restoran gdje je bilo oko 200 uzvanika na večeri. Ušao je prelat sa svojim suradnicima: referenticom, đakonom i župnikom i rekao da je to „pravo bogoslužje“, liturgija, doduše druge vrste od sv. Mise, ali da dočara da je liturgija, on je govorio jedno 20 minuta kao da je u crkvi. Čula se i “liturgijska” pjesma: “Bio ti kršćanin ili musliman, bio ti crnac ili crvenac, postoji život nakon smrti!” Biskup je rekao da će tako nastaviti i drugi put. I nastavili su s tom “liturgijskom” zabavom 12. ožujka u istom gradu u istom restoranu s istim pjesmama.[8]

– Nikakve liturgije nema u birtiji, pa makar i biskup bio prisutan.  

Pepeljanje. – Ove godine, javlja LifeSiteNews 8. ožujka, uvedena je praksa među protestantima, a priključuju im se i neki katolici, da se diljem Sjedinjenih Američkih Država obavljalo pepeljanje na Čistu srijedu, 6. ožujka, ne u crkvi za vrijeme bogoslužja, nego pred kioscima ili drugim određenim mjestima gdje bi se našao neki crkveni službenik ili volonter koji bi posipao pepelom vozače koji bi kroz prozor provirili glavom.[9] Zašto tako? – Ljudi nemaju kada ući u crkvu, pa ih se pepelja ovako na brzake na ulici.

– Obred pepeljanja, pun pokorničke poruke i korizmena smisla, pretvara se u ulično ismijavanje. Kao one žene koje za Isusom nariču, ali srcem ne plaču. Isus ih opomenu da ne nariču nad njim, nego nad sobom i nad djecom svojom.

Pad 3. – U jednoj australskoj nadbiskupiji nadbiskup dopustio da se u njegovoj crkvi sv. Patrika pred velikim oltarom u svetištu izvodi anti-kršćanski ples i svetogrdna modna revija. Možete misliti što to sve uključuje. To bi bio kao Edenski vrt u kojem su Adam i Eva sagriješili. I nije samo dopustio to svetogrđe u crkvi, nego je to njegov glasnogovornik i opravdavao.[10]

– I anđelu Crkve tu i tu napiši: Ali imam protiv tebe: puštaš da se u tvojoj crkvi održava erotski ples i besramna modna revija zavodeći moje sluge… I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca – i dat ću svakome po djelima njegovim (Otk 2,18.20.23).

Raspelo. – U jednoj biskupiji u Austriji jedan je biskup oko 20. ožujka 2019. našao stari drveni križ i objesio ga u bolničkoj crkvi Duha Svetoga naglavačke, tj. noge u strop, glava u pod. Otkinuo je ruke Raspetomu, i stavit će kazaljke: jedna će pokazivati sate, a druga minute.[11] Nada se da će tako privući brojne vjernike na Misu, na ispovijed, na propovijedi. Nije jasno gdje je stavio natpis: “Isus Nazarećanin”, iznad nogu prema stropu ili ispod glave na podu.

– Ako je Isus naglavačke, i Crkva će biti naglavačke! Doista, na drugom mjestu čita se kako se Crkva u Austriji protestantizira, kako se pričest dijeli razvedenima i ponovo civilno vjenčanima, kako su ponegdje Mise povremene, a ispovijedi ni povremene, svećenici uzbunjeni, crkve, čak katedrale, ugošćuju rock-koncerte i tako.[12]

Razapinjanje. – Prije dvije godine na području Europske unije pojavile su u veletrgovinama dječje igrice pod naslovom: “Raspni Isusa sam od sebe” (Crucify Jesus by yourself!). I u dvije i pol minute ta igrica pokazuje kako dječak ili djevojčica od 6-7 godina pokupi “mišom” pripremljenu građu: drvene grede, čavle, čekić, koplje i konačno se pokaže pet osoba između kojih će taj dječačić izabrati Isusa da ga osobno uzme i prikuje na križ kao u kakvoj igri i smijehu, tj. u grijehu. I konačno kopljem u srce. Ne bi sotoni palo na pamet kako žešće poniziti Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo, kako poučiti kršćanina kojega se već od dječje dobi privikava kako će se rugati i igrati s najvećom svetinjom kršćanske vjere, s Kristom Raspetim.

– A Ti, Gospodine, smiluj se, svima nama!

Grob. – Prije mjesec dana, točnije 14. ožujka 2019. preminuo je jedan europski visoki prelat koji je bio predsjednik Biskupske konferencije svoje zemlje 30 godina, od 1979. do 2010. On je 2015. išao kralju svoje zemlje, katoliku, da ga zamoli da potpiše zakon o pobačaju. Na to je kralj, kažu, odlučno odgovorio: “Ne bih to potpisao da mi Papa naredi”. I nije potpisao. Ali jest Parlament. Tako da će biti grobova ne samo za rođenu nego i za nerođenu djecu. A situacija u njegovoj zemlji, osobito za vrijeme njegova predsjednikovanja, izgleda ovako: postotak je katolika sa 72% iz 1981. godine pao na 50% u 2009. godini, a pohađanje sv. Mise sa 69% iz 1979. godine skliznulo na 5,4% u 2009. godini, tj. prije 10 godina. Prava katastrofa.[13]

– Je li taj prelat mislio da tim abortivnim zakonom časti Boga? “Štoviše, dolazi čas kada će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu” (Iv 16,2), upozorava Gospodin Isus. Je li došlo to vrijeme?

____________________________

[1] https://www.aldomariavalli.it/2019/03/25/cosi-don-marco-e-finito-in-carcere/

[2] https://retenews24.net/simboli-cristiani-eliminati-dai-luoghi-pubblici-dobbiamo-rispettare-le-alte-religioni-uid-3/

[3] https://www.aldomariavalli.it/2019/03/21/i-vescovi-luterani-norvegesi-laborto-e-la-lungimiranza-di-certo-cattolicesimo/

[4] https://kirken.no/nb-NO/om-kirken/aktuelt/samtalen-om-abort–et-bidrag-fra-bispemotet/

[5] https://www.aldomariavalli.it/2019/04/16/notre-dame-brucia-e/

[6] http://blog.messainlatino.it/2019/01/innsbruck-alla-messa-del-vescovo-i.html#more

[7] https://gloria.tv/article/zmvNpcSjsRed3kgSrWZ32JjtY

[8] https://www.bistum-aachen.de/aktuell/nachrichten/nachricht/Ungewoehnliche-Ideen-fuer-die-Kirche-gesucht/

[9] https://www.lifesitenews.com/news/drive-thru-ashes-a-new-craze-among-time-strapped-christians-for-ash-wednesday

[10] https://www.lifesitenews.com/news/catholic-archdiocese-allows-sacrilegious-sexually-charged-fashion-show-in-a

[11] https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/03/20/news/il-vescovo-di-innsbruck-appende-in-chiesa-un-cristo-a-testa-in-giu-sara-il-nuovo-orologio-243991/

[12] https://anticattocomunismo.wordpress.com/2019/02/16/austria-niente-sacramenti-a-chi-non-paga-la-decima/

[13] https://anticattocomunismo.wordpress.com/2019/03/18/quei-coccodrilli-agiografici-per-il-card-danneels/

Izvor: Kako kršćani konstruiraju križni put (cnak.ba)

…

(nastavak na 1. dio o HOMO-HEREZI)

Ovo nije nova pojava. Bilo je i onih koji su tvrdili da je i marksizam spojiv sa kršćanstvom, mislimo na svećenike-patriote koji su surađivali sa totalitarnim sustavima a koji i danas ubiru velike mirovine zbog rada za njihove službe. Dakle, bilo je je katolika, čak i među svećenicima, koji su tvrdili da je moguće pomiriti kršćanstvo s Hitlerom, Staljinom… I stoga ne treba biti iznenađen što i danas ima onih koji tvrde da je kršćanstvo moguće pomiriti i sa gender – ideologijom.

To nije rezultat samo neznanja ili gluposti. To je i zbog zle volje. Jer kad griješim, imam pred sobom dva puta. Prvi se sastoji u prepoznavanju da sam učinio zlo, a zapovijed je dobra, dosljednjo se traži obraćenje. Drugi put se sastoji u mišljenju da sam učinio dobro, a zapovijed je zla, i ond se grijeh racionalizira i produbljuje. I tako – ako ne živimo kako vjerujemo, onda vjerujemo onako kako živimo.

Istina je da dio klera duboko bolestan, da negira svoju misiju i možemo reći da se tu radi o “Judinoj Crkvi“. Nije rijetkost vidjeti u medijima da i svećenik s kolarom govori jezikom ideologije, a to nije jezik istine Crkve.  Svećenik koji govori jezikom ljevičarskih ideologija sije strašnu pustoš u glavama ljudi i uništava najdragocijeniju stvar: vjeru. Čuje se da i svećenik kaže kako eutanazija ili abortus nije ništa strašno. Takvi guraju ljude u grijeh i otpad od vjere – apostaziju.

Nedavno smo čuli za jednog koji je vjeru izgubio još u sjemeništu, te je htio izići iz njega, no UDBA ga uvjerila da to ne čini. Taj čovjek je cijeli svoj svećenički život živo kao ATEIST, radio je u Vatikanu, postao je tamo i jedan od direktora, usko je surađivao sa UDB-om,   nastavio izvješćivati za pape. Cijelo vrijeme je živo kao nevjernik a u svećeničkom životu i dijelio sakramente. Taj slučaj pokazuje da i svećenik može surađivati sa Vragom, a da izvana ostavlja dojam crkvenog dostojanstvenika.

Takav svećenik obično i drugima savjetuje onakav život kakava i on ima. To je kršćanstvo u verziji “mlakosti”: maksimum koristi a minimum zapovijedi i dobrih djela.

To se često svodi na pravilo: To si bolji kršćanin što se više vodiš ne naučavanjem Crkve nego antikršćanskih medija koji Crkvu zaista mrze.

Ako se neki svećenik hvali od strane smrtnih neprijatelja Crkve, jer govori stvari koje su suprotne katoličkom nauku, to je jasan znak da možda već pripada “Judinoj Crkvi.” Morate se znati učinkovito braniti da biste se čuvali njegovih riječi i njega samoga.

Izvor: Polonia Christiana