/dopunjeno/UPDATED/

Sv. Stanislav najmlađi od isusovačkih svetaca, uzor mladima u odlučnosti da postane svetac. U njegovu pozivu roditelji su se žeskoko protivili. Rođen je 1550. god u Poljskoj i umro u Rimu 15.8. 1568. u dobi od osamnaest godina. Njegov je otac bio Poljski senator i do dobi od čestrnaest godina Stanislav je imao svoje privatne učitelje kod kuće.

Otac ga je poslao, zajedno sa straijim bratom Pavlom u Beč na školovanje, u društvu Ivana Bolinskog (koji je bio važna osoba u svečevu životu) da bude njihov pratitelj i učitelj.

Otišli su u srednju isusovačku školu. Stanislav je bio vrlo posvećen studiju, ali je također dosta vremena posvećivao i molitvi. Već je u dobi od četrnaest godina bio poznat kao vrlo osjetljiv na ono što su ljudi govorili, a posebno na sve što se ticalo čednosti. Nepristojne priče ne samo da mu se nisu sviđale nego kad bi njegov otac zabavljvao svoje političke prijatelje takvim šalama rekao bi: “Nemojte to pričati pred Stanislavom jer će se onesvjestiti!”

Isprva su njih trojica, Stanislav, Bolinski i  Pavao odsjeli u jednom od domova koje su isusovci nudili svojim učenicima, ali tada je vladajući car oduzeo imovinu isusovcima tako da su morali pronaći smještaj drugdje. U svakom slučaju, oni su se smjestili u jednoj protestantskoj obitelji (luterani), što Stanislav nije volio, ali su Pavao i njegov učitelj inzistirali, i onda je počelo bratovo ruganje Stanislavu zbog njegove pretjerane pobožnosti. Dugi sati u kapeli i više vremena u molitvi. Nema dokaza da ga je nekad i udario, ali je bio vrlo grub.

Jednom prilikom Stanislav mu je rekao: “Ako se ovako nastavi – otići ću, a i ti i Bolinski ćete morati za to odgovarati mami i tati”.

Njegov životopisac bilježi da je puno učio što je dobro znati, jer učenikov zadatak je da uči. Revno je molio i primao bi pričest tjedno što je u to doba bilo maksimalno. Mrzio je satove o plesu. (o. Hardon komentira također kako ni on nije volio ples I kako smatra da je to bio važan preduvjet njegova duhovnog poziva).

To je trajalo dvije godine i prepostavljam dijelom zbog okolnosti u kojima je živio, a i zbog slaba zdravlja u svakom slučaju postao je teško bolestan. Zatražio je pričest. No luteranski vlasnik stana rekao je: “Ne u mojoj kući!” U očaju, sv Stanislav se pomolio – a onda je njegova je molitva uslišana – tako da su se pojavila dva anđela koja su mu donijela svetu pričest.

Neke od njegovih ranijih slika prikazuju ga gdje ga pričešćuju dva anđela. Tijekom te iste bolesti vidio je i Gospu koja mu je rekla da će se oporaviti i da i trebao ući u Družbu Isusovu. Oporavio se i odmah je počeo tražiti prijam. Šesnaet je mlada dob, ali u ranija vremena mladi su bili poprilično zrei u dobi od šesnaest.

Po zakonu je mogao biti primljen, ali provincijal u Austriji se bojao primiti ga zbog protivljenja njegova oca. Stoga je shvatio da je jedino moguće otić u drugu zemlju. Zato se Stanislav pješke uputio iz Austrije u Njemačku, oko 350 km, a tek što se bio oporavio od teške bolesti.

Tamo je provincijal bio (kasnije svetac!) sv. Petar Kanazije što je bilo od pomoći. Petar je prepoznao dječakovu svetost i obećao je promotriti stvar. U međuvremenu brat Petar i Bolinski su krenuli u potragu, ali ne na pješke nego na konju.

Kanazije ga je zadržao oko dva mjeseca u Njemačkoj, a onda ga je poslao u Rim, no poslao je dvojicu da ga prate na putu. Baš u to vrijeme u Rimu je generalni poglavar zajednice bio Franjo Borgia, još jedan kasniji svetac. Franjo je Stanislava primio u red 1567. God., u dobi od sedamnaest godina.

U međuvremenu je za to čuo otac, pisao mu i prijetio isusovcima. U svakom slučaju Stanislav je ostao čvrsto pri svom. Stanislav je pisao ocu riječima da će on učiniti sve što želi, ali ne i ono što on vjeruje da je suprotno Božjoj volji.

Tijekom dvije godine novicijata o njemu se govorilo da se čini kao da cijelo vrijeme moli. Čim bi ušao u kapelu ili crkvu on bi se promjenio. Često bi za vrijeme mise bio u ekstazi, osobito poslije svete pričesti.

Sljedeće ljeto je ponovo obolio. Bio je u novicijatu točno devet mjeseci. Deset dana prije svetkovine Velike Gospe 15.8., komentirao je kako su radosni bili sveci u nebu kad im se dušom i tijelom pridružila Gospa na dan njenog uznesenja u nebo te kako se nada da će na taj dan i on biti tamo s njima. Upravo oko ponoći, petnaestog rekao je kako je opet vidio Gospu skupa s anđelima. Umro je oko tri.

Oko mjesec dana kasnije njegov brat Pavao je stigao u Rim ne znajući da je Stanislav umro s očevim pismom kako se Stanislav mora vratiti kući. Stanislav je već bio pokopan. Ovo iskustvo je obratilo Pavla i učitelja Bolinskog.

Bolinski je komentirao kao taj blaženi dječak nije nikad čuo lijepe riječi od svog brata Pavla, a obojica su znali kako je svet bio.

Godinu dana kasnije i Pavao je ušao u red isusovaca. Stanislav je kanoniziran 1726. On je jedan od zaštitnika Poljske i stoljećima je uzor Crkve, osobito mladih.

Umro je u dobi od osamnaest. Nema on nekih svojih spisa. Što nas onda može naučiti sv. Stanisalav?

Prva lekcija: I u mladosti može postojati velika svetost. Bit svetosti je milost koju on dariva. Jedan primjer iz života. Djevojčica Jean kojoj je o. Hardon bio kum na krštenju, imala je oca koji je bio teški komunist, a majka je bila katolkinja.  Kad je djevojčica imala dvije i pol godine govorila bi kako puno voli Boga. U dobi od četiri je rekla mami: “Ja tebe mama puno volim, ali Boga volim više.” “ i naš Gospodin mene voli tako puno da će me brzo odvesti od tebe.”, –  a bila je savršenog zdravlja. Umrla je u dobi od pet godina. Pričestila se na bolesničkoj postelji i znam da je meni osobno puno pomogla, kaže o. Hardon. Bog dakle daje svoju milost komu hoće i kad hoće, a mi moramo taj dar prepoznati.

Druga lekcija: U okruženju suprostavljanja i svetost može rasti. Postoje ljudi koji prouzrokuju nevolje, kušnje, ponekad i veliku patnju svojim ponašanjima, nerazumjevanjima i sl. Ključ za takvo suprostavljanje nije nekad lako nći. To je vrlo dragocijen ključ. To je ključ koji otvara svetost i ne bi ga valjalo izgubiti. To neće učiniti progone ili kritiziranje manje bolno, kao što nije niti Stanislavu, ali čini taj teret podnošljivijim i daje nam motiv, razlog za ustrajanje u tim suprostavljanjima. Svetost raste sa suprostavljanjima i često od strane ljudi koje volimo, možda vrlo bliskima, članova iste obitelji ili zajednice. O. Hardon nastavlja o životu u zajednici isusovaca u ova luda vremena, kako isusovci nastoje živjeti u duhu sv. Ignacije ili ovog sveca, sv Stanislava, vjerno – ali ne poštuju to svi.

Treće: Imao je veliku pobožnost prema Presvetom sakramentu. Svaki slobodan trenutak koji je imao ako bi mu dopustio učitelj novaka proveo bi pred Presvetim sakramentom. Skoro božanskim instiktom duša koja teži za svetošću je kao magnet privučena svetoj euharistiji…

Četvrto: Pobožnost prema Gospi. Vidimo iz pobožnosti sv. Oca Ivana Pavla II da je pobožnost prema Gospi nešto kao urođeno poljskom narodu. U životu mladog Stanislava vidimo da je želio nasljedovati Gospu, biti kao ona. Mislim da je to jedan aspekt pobožnosti prema Gospi koji je najviše zaboravljen. Nasljedovanje. A osobito u njenoj dubokoj vjeri. Isus nije imao vjeru jer je nije trebao. On je Bog. Ima viziju Oca. On nije trebao nadu. Gospa je trebala I vjeru I nadu. I zato je ona za nas najbolji uzor za nasljedovanje u vjeri i nadi. Na oba pdručja Stanislav ju je nasljeovao do stupnja heroizma.

Peto: Hrabrost da se čini volja Božja. Moderni svijet puno priča o hrabrosti. Reći ćete Richard lavljeg srca je bio hrabar. Ok. U mnogo slučajeva ljudi pokazuju životinjsku hrabrost da poduzmu neke teške zadatke, da se penju na veliku planinu, da preplivaju neki veliki kanal, da lete nekim opasnim letjelicama… No, hrabrost je prije svega snaga da se izdrži. Drugim riječima, hrabrost je snaga da se izdrži. Stanislav nam pokazuje što je prava kršćanska hrabrost. Hrabro, čvrsto podnoseći svaku kušnju koju bi Bog poslao. Srce kršćanske hrabrosti je izdržljivost.  Drugim tiječima, osoba je nepokolebljiva u onom što zna da je Božja volja unatoč poteškoćama koje treba prijeći. Isus je govorio o jarmu i bremenu. Naravno. Božja milost čini da se teret lakše nosi, ali treba hrabrost da se nosi jaram… Sakrament krizme je sakrament koji nas također snaži. Daje hrabrost za življenje vjere, za svjedočenje vjere, za dijeljenje vjere i ako je potrebno – hrabrost da se umre za vjeru.

Šesto: Želja i volja da se bude svet. Bog daje milost komu hoće. Ali tko postaje svet? Svet postaje onaj tko hoće postati svet. Tko su sveci – to su oni koji su htjeli biti sveci. Tko ne želi biti svetac oni to ne žele. Snaga volje je bitna. I to skupa sa Božjom milošću. Stanislav nas uči kao netko tak mlad može psotati velik svetac. On je upotrebljavao svoju volju kako bi je stalno usklađivao s voljom Božjom.

Sedmo: Život redovištva proviđa sredstva potreba za rast u svetosti koja ne možemo naći vani. Stanislavova velika želja da živi redovnički život trebala bi biti ispit savjesti svim redovnicima da se zapitaju s koliko velikodušnosti žive svoj poziv. To je poziv od Boga, to je dar sebe. Mislim da se može reći kako Stanislav ne bi bio kanoniziran kao svetac da nije proveo devet mjeseci u samostanu. To je dio Božje Providnosti. … Poziv Božji nije dovoljan za svetost nego mi moramo nastaviti u odgovaranju na taj poziv. Ako odgovaramo velikodušno – Crkva nam garantira svetost.

Sv. Stanislave moli za nas.

Izvor: o. Hardon S.J.