Kad se sveti Franjo vratio iz Svete zemlje (1220.) bio je pod jakim dojmom mjesta Isusova rođenja. Znao bi se izgubiti u mislima sjećajući se mjesta kojima je hodao, stopama svog Spasitelja.

Jednoga dana, hodajući po selima iznenađen je naišao na mjesto i špilju jako sličnu onoj u Betlehemu.

Dobio je dopuštenje od pape da tu uprizori žive jaslice. U tim prvim živim jaslicama nije bilo Marije, Josipa i Isusa. Tu su bile životinje.

U životopisu svetog Franje zabilježeno je: „Fratri se okupljaju, stanovništvo hrli, šuma odjekuje glasovima, a ta sveta noć postaje sve blistavija, svečana i odjekuje skladnim hvalospjevima. Pred jaslama je stajao čovjek Božji (Franjo), pun sažaljenja, mokar od suza, preplavljen radošću. Svečani obred slavi se iznad jaslica i Franjo pjeva sveto Evanđelje, zatim propovijeda ljudima oko sebe i govori o rođenju siromašnog kralja kojeg naziva Djetetom.

Jedan čestit i iskren vitez koji je napustio miliciju i dobro upoznao Božjeg čovjeka (Franju) Messer Giovanni di Greccio tvrdio je da je u jaslama vidio prelijepu usnulu bebu koja je blagoslovila sv. Franju te kako ga dohvaća s obje ruke, kao da se probudio iz sna.

To viđenje koje je imao čestiti čovjek Messer Giovanni bilo je prvo čudo povezano sa živim jaslicama u Grecciu.

Bilo je i drugih čuda vezanih za ove jasle koje je radio sv. Franjo. Naime, jedno kad su mnoge životinje oboljele od raznih bolesti bile su puštene na sijeno u špilju te su ozdravljale. Ženama koje su imale duge i teške porođajne bolove donosilo se sijeno iz ove špilje i bilo bi im bolje. Mnogi koji su bolovali od raznih bolesti ozdravljali bi kad bi pohrlili na ono mjesto.

Tek šezdeset godina kasnije počele su se raditi jaslice sa kipovima, a prvi ih je naručio papa Nikola IV. Od onda do danas lijepi običaj izrade jaslica proširio se iz Italije po cijelom svijetu.

Izvor: bastabugie.it

Sveti Franjo je prvi svetac u Crkvi čije rane (stigme) su službeno priznate. Prije nego je dobio svete rane Bog ga je pripremio viđenjem triju sjajnih vatrenih kugli što su dolazile s neba, a koje su simbolizirale poslušnost, čistoći i siromaštvo. Razmatrao je nakon toga Isusovu muku i želio je, koliko je to moguće, da u svojoj duši osjeti kako je Isus volio nas grešnike.

………..

… Kad se približavao blagdan svetog Križa u mjesecu rujnu, došao brat Leon na određeno mjesto i u određeno vrijeme da moli sa svetim Franjom Jutarnju. Zaustavio se, po običaju, ispred mosta i rekao: “Gospodine, otvori moje usne.” Premda sveti Franjo nije odgovorio, brat se Leon ne vrati nazad, kako mu je bilo naređeno, već on, u dobroj i svetoj namjeri, prijeđe preko mosta i uđe tiho u njegovu ćeliju. Kako ga ne nađe, pomisli da moli u šumi. Izađe, dakle, iz ćelije. A kako je bila mjesečina, tražio ga je po šumi. Konačno začuje glas svetoga Franje i, približivši se, ugleda ga kako kleči moleći, lica i ruku uzdignutih prema nebu, i neprestano ponavlja: “Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Osim ovih riječi ništa drugo nije govorio.

Čudeći se tome, brat Leon digne oči i stade promatrati nebo. Tada ugleda kako s neba dolazi vatrena buktinja, prekrasna i presjajna. Kada je sišla, spusti se na glavu svetog Franje, a iz tog plamena čuo je glas koji je govorio sa svetim Franjom. No, brat Leon nije razumio ni riječi. Kad je to vidio, povukao se neprimjetno natrag te je samo izdaleka promatrao događaj i čekao dok se to ne dovrši. A tako je postupio, jer se smatrao nedostojnim stajati na tako svetom mjestu na kojem se dešava čudo, a i bojao se da ne uvrijedi svetog Franju ili da ga ne smete u njegovu razmatranju, kad bi primijetio da se on nalazi ovdje. A kako je pozorno promatrao, vidio je da je sveti Franjo tri puta pružao ruke prema plamenu. Konačno, nakon dužeg vremena, vidio je kako se plamen vraća u nebo. Veseo zbog viđenja i siguran u čudo krene u svoju kolibicu. No budući da je brat Leon bio odviše uzbuđen, bio je neoprezan, i sveti Franjo začu kako pod njegovim nogama šušti lišće te mu zapovjedi da stane i da ga pričeka.

Brat Leon poslušno stade i pričeka ga s tolikim strahom da bi mu bilo draže taj čas – pripovijedao je kasnije braći – da ga je na onom mjestu zemlja progutala, nego da dočeka svetog Franju. Mislio je da se sveti Franjo rasrdio, iako se on vrlo pažljivo čuvao da ne uvrijedi njegovo očinstvo, i da ga ne bi zbog njegove krivnje sveti Franjo udaljio iz svog društva. Stigavši do njega, upita ga sveti Franjo: “Tko si ti?” Brat Leon odgovori, dršćući cijelim tijelom: “Ja sam brat Leon, oče moj.” Sveti mu Franjo reče: “Zašto si došao ovamo, brate ovčice? Nisam li ti rekao da me ne smiješ promatrati? Reci mi, u ime svete poslušnosti, jesi li išta čuo ili vidio?” Brat Leon odgovori: “Čuo sam te, oče, kako govoriš i kako si više puta ponovio: Tko si ti preslatki Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Nato brat Leon klekne pred svetog Franju i prizna svoj grijeh neposlušnosti koji je učinio protiv njegove zapovijedi i, gorko plačući, zamoli ga za oproštenje. Zatim ga zamoli s poštovanjem da mu protumači one riječi što ih je čuo i da mu kaže ono što nije razumio. Kad je sveti Franjo vidio da je Bog bratu Leonu, zbog njegove prostodušnosti i čistoće duše, otkrio ili dopustio da čuje i vidi djela milosti, pristane da mu otkrije i razloži ono što je želio saznati, pa mu reče: “Znaj, brate, ovčice Božja, kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ‘Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ‘Tko sam ja…’ bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ‘Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju. Među ostalim što mi je govorio, zatražio je od mene da mu poklonim tri dara. Odgovorio sam mu: ‘Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što, dakle, mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?’ Tada mi Bog reče: ‘Pogledaj u svoje krilo i prikaži mi što nađeš.’ Kad sam u nj pogledao, našao sam zlatnu kuglu i pokazao je Bogu. Tako sam učinio tri puta, kako mi je Bog naložio. Nato sam kleknuo tri puta, blagoslivljao i zahvaljivao Bogu koji mi je dao što da mu prikažem. Tada sam odmah razumio da su ona tri dara značila svetu poslušnost, najdublje siromaštvo i presjajnu čistoću, što mi je Bog dopustio, po svojoj milosti, da ih tako savršeno obdržavam, te mi savjest nije bila ničim opterećena. Kad si gledao da sam stavljao ruke u svoje krilo i prinosio Bogu te tri kreposti, koje su predstavljale one zlatne kugle što ih je Bog stavio u moje krilo, slavio sam ga i zahvaljivao mu na milosti i dobroti i što mi je jačao dušu. To su bile one riječi što si ih čuo kad sam tri puta dignuo ruke, kako si vidio. Ali čuvaj se, brate ovčice, i ne idi više za mnom i ne promatraj me. Vrati se sada u svoju kolibicu, vodi brigu o meni, jer će za nekoliko dana Bog na ovom brdu učiniti tako velike i tako čudesne stvari da će se cijeli svijet tome diviti. On će, naime, učiniti takvo djelo, kakvo do sada nije još učinio nijednom stvorenju na ovom svijetu.” Kad je to rekao, sveti Franjo zamoli da mu donese sveto Evanđelje, jer mu je Bog u duši otkrio da će, kad bude tri puta otvorio knjigu Evanđelja, saznati što Bog s njime namjerava. Kad mu je donio knjigu, sveti se Franjo pomolio. A kad je završio molitvu, dade knjigu bratu Leonu da je on tri puta svojim rukama otvori u ime Presvetoga Trojstva. I, kako se to Bogu svidjelo, u sva tri puta radilo se o muci Isusovoj. Time mu je bilo dano do znanja da, kao što je u svemu slijedio Isusa Krista, tako treba da ga slijedi i da mu bude posve sličan u patnjama, bolima i u muci, prije nego pođe s ovoga svijeta. Od toga časa počeo je sveti Franjo osjećati ugodnost u promatranju Boga i još više je uživao u njegovim pohodima. Među tim pohodima jedan je bio takve naravi, da ga je neposredno pripremio za primanje svetih rana.

Dan prije svetkovine svetoga Križa u mjesecu rujnu, dok je sveti Franjo skrovito molio u svojoj ćeliji, ukazao mu se Božji anđeo i rekao mu: “U ime Božje opominjem te da se pripremiš svom strpljivošću i poniznošću i da podneseš ono što Bog želi učiniti s tobom.” Sveti Franjo odgovori: “Spreman sam strpljivo podnijeti sve ono što bude htio učiniti moj Gospodin.” Nakon toga anđela nestade. Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim prema istoku, a molio je ovim riječima: “O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.” A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednostavnom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti. I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo. Ugledavši ovo, sveti se Franjo užasno prepade. Bio je u isto vrijeme neizrecivo zadivljen, i osjećao je silnu bol. Vrlo se obradovao ljupkom liku Kristovu, koji mu se ukazao tako ljubezno i pohodio ga tako prijazno. S druge opet strane, osjetio je samilost i neizmjernu bol,  gledajući ga razapeta na križu. Čudio se, zatim, tako neobičnom i čudnovatom viđenju, znajući dobro da je bol muke u suprotnosti s besmrtnošću serafskog duha. I dok se divio, bi mu objavljeno da mu je ovo viđenje pokazano u takvu obliku zato da bi shvatio kako on treba ne tjelesnim mučeništvom već žarom duha biti sav preobražen i suobličen s raspetim Kristom. Za vrijeme toga čudesnog ukazanja, činilo se kao da cijela gora Alverna gori presjajnim ognjem, koji je obasjavao i osvjetljavao sva brda i doline naokolo, kao da je sunce sišlo na zemlju. A pastiri koji su bdjeli i čuvali stada u tom kraju, videći svu goru u plamenu i toliko svjetlo oko nje, vrlo su se uplašili i, kako su poslije pripovijedali braći, uvjeravali su ih da se onaj oganj nad gorom Alvernom mogao vidjeti više od jednog sata. Slično se tako desilo i goničima mazga. Njih je probudio sjaj toga svjetla, koji je sjao kroz prozore njihovih noćišta. Zato ustadoše i pođoše prema Romanji, misleći da je izišlo pravo sunce. I dok su išli, vidjeli su kako ono svjetlo prestaje, a pojavljuje se prirodno sunce. U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke tajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: “Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik. Pa kao što sam ja na dan svoje smrti sišao u pretpakao i sve sam duše, koje sam ondje zatekao, odanle oslobodio snagom svojih rana, tako dopuštam i tebi da svake godine na dan svoje smrti siđeš u čistilište i da sve duše iz svojih triju Redova – to jest: manju braću, sestre i članove Trećeg Reda – a i one koji će te mnogo štovati, a ti ih ondje nađeš, izvedeš odanle snagom svojih rana i povedeš ih u rajsku domovinu. Tako ćeš biti sličan meni u smrti, kao što si bio i za života.

Kad je, dakle, nestalo toga čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista Raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane i na tabanima. Oni su bili tako savijeni i zakovani da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebara pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta je rana kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvariti odjeću i hlače. Po svemu tome braća su, i prije nego što su saznala od njega što se to s njim dogodilo, pa i bez obzira na to što on nikada nije otkrivao svoje noge ni ruke i što nije mogao stati na svoje tabane, mogla jasno spoznati da je on imao na rukama, nogama i među rebrima jasno utisnut lik Gospodina Isusa Krista Raspetoga, jer su pronašla da su njegova donja odjeća i hlače krvave kada su bile na pranju. Koliko god je sveti Franjo nastojao sakriti i zatajiti slavne rane, koje su bile posve jasno utisnute na njegovu tijelu, uvidio je da ih ne može sakriti pred svojim najbližim drugovima. Usprkos tomu, bojao se govoriti o Božjoj tajni te je upao u veliku neodlučnost da li da otkrije Serafovo ukazanje i utisnute svete rane ili da o tome šuti. Konačno je, ponukan savješću, pozvao k sebi nekoliko najodanije braće te im izložio svoju teškoću govoreći općenito, ne rekavši im izravno što se dogodilo, te ih upita za savjet. Među pozvanom braćom bio je jedan vrlo svet, koji se zvao brat Iluminat. Taj je uistinu bio Bogom prosvijetljen, kako već i samo njegovo ime kaže, te je shvatio da je sveti Franjo morao vidjeti čudesne stvari. Stoga mu je rekao ovo: “Brate Franjo, znaj da ti Bog koji puta očituje svoje tajne ne samo za samoga tebe, nego i za druge. Stoga se s pravom moraš bojati da ne bi zavrijedio prijekor, ako zatajiš ono što ti je Bog objavio na korist drugih.” Tada je sveti Franjo, potaknut tim riječima, s velikim strahopoštovanjem, ispripovijedao braći sve o gore spomenutom viđenju, dodavši da mu je Krist kad mu se ukazao rekao neke stvari koje on ne bi nikad kazao dokle god bude živ.

Premda su mu presvete rane koje mu je utisnuo Isus Krist unosile u srce preveliku radost, ipak su one njegovu tijelu i tjelesnim osjetilima zadavale nesnosne boli. Zato je, zbog tih svojih novih muka, izabrao između ostale braće samo Leona, čovjeka bezazlena i nedužna, kome sve otkri i dopusti da se dotiče svetih rana te ih omata vunenom tkaninom, da bi se tako ublažila bol i zaustavljalo krvarenje. Dao je da mu mijenja vunene ovoje često, pa čak i dnevno, kad je bio bolestan, ali nikada od četvrtka navečer do subote ujutro. Nije, naime, htio da mu u to vrijeme bilo kakvo ljudsko sredstvo ili lijek i najmanje ublažuje Kristove boli koje je osjećao na svom tijelu, jer je upravo u to vrijeme naš Spasitelj Isus Krist bio za nas uhvaćen, razapet, umro i pokopan. Jednom se dogodilo, kad je brat Leon mijenjao svetom Franji zavoj na rani ispod rebara, da je sveti Franjo zbog bolova, što ih je osjećao kod trganja okrvavljenog zavoja, položio ruku na prsa brata Leona. Od tog dodira posvećenih ruku osjetio je brat Leon takvu milinu pobožnosti u svom srcu da umalo nije pao onesviješten na zemlju. I konačno, što se tiče trećeg razmatranja, kad je sveti Franjo završio četrdesetdnevni post na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, spremio se, prema Božjoj objavi, da se vrati u Svetu Mariju Anđeosku. Tada pozove k sebi brata Masea i brata Anđela i, nakon mnogih razgovora i svetih pouka, povjeri im svetu goru, rekavši im da se mora zajedno s bratom Leonom vratiti u Svetu Mariju Anđeosku. Kad je to rekao, oprosti se s njima i blagoslovi ih u ime Isusa Razapetoga. Preporuči im se u molitve i pruži im svoje posvećene ruke, urešene slavnim presvetim ranama, da ih vide, opipaju i poljube. Ostavivši ih utješene, rastane se od njih i siđe sa svete gore.

Izvor

Svetom Franji je napravljena velika nepravda. On je često na slikama sa životinjama, (pticama i sl.) kao da je on volio životinje radi njih samih. A to nije istina. Za njega je i taj svijet bio samo odraz Božje veličine, ljepote, Božjeg savršenstva.

A onda ljubav prema Božjoj dobroti. Za njega Božja dobrota je Božje djeljenje sa stvorenjima onog što je On imao od vječnosti. Mi ne možemo reći da imamo pravo na nešto od Boga…

Sveti Franjo je, kao što znamo, svetac sa stigmama. Nosio je na sebi rane Kristove, na rukama, nogama, prsima – i ne samo da je to priznato od Crkve nego postoji i blagdan koji je posvećen Franjinim ranama. Slavi se 17.9.

U 16.st i u ranom 17. bili su neki kardinali u Vatikanu koji su mislili da imamo previše blagdna i da treba neke preskočiti tj. ispustiti. Jedan od tih koji se željeli izbaciti bio je i ovaj – spomen na Franjine rane.

Isusovac koji je bio u to vrijeme kardinal – Robert Bellarmin rekao je: “Preko mene mrtva! Neće se ispustiti blagdan Rana svetog Franje!” On se borio za to da taj spomen-dan ostane i ostao je. I dogodilo se da je Robert Bellarmin umro upravo na blagdan Rana sv. Franje.

Franjo je imao veliku pobožnost Isusovoj muci.

Zašto? Zato jer je Isusova muka ona koja nam najbolje pokazuje Isusovu ljubav za nas. Bog je postao čovjek iz ljubavi prema nama, postao je čovjek da bi mogao trpjeti!
Mi ne moramo prolaziti nikakav proces utjelovljenja. Mi jesmo ljudska bića. Ali tajna je u tom da izaberemo trpjeti kako bismo voljeli Boga na način na koji je on volio nas i ujediniti to sa Isusovim trpljenjem. I što nas više Bog želi učiniti svetima – poslušajte dobro, ne zatvarajtee uši –  to više treba trpjeti. O ne! Oprostite: O da! Ali ja ne volim trpjeti. Smješno. Pa tko uopće želi? Ali možemo voljeti i ono što nam se ne sviđa! …

o. Hardon S.J

Neka te Gospodin štiti i čuva u svojoj ljubavi.

Preporučam ti, moj Brate,

ljubav strpljenje u svim tvojim djelima,

tako da bez obzira koje prepreke susretneš bilo od braće bilo od drugih,

pa čak i ako te udare,

trebaš to primiti kao uslugu i željeti upravo to a ne nešto drugo.

I trebaš voljeti one koji djeluju tako protiv tebe

i ne željeti da budu drugčiji

dok sam Gospodin to ne dopusti tebi za utjehu.

Po ovom ću znati da stvarno voliš Gospodina i mene,

tvog i Njegova siromašnog slugu

– ako djeluješ na takav način da ne dopustiš
da niti jedan brat koji je sagriješio,

neovisno o tom koliko puno, napusti tvoju prisutnost
bez tvog oproštenja.

I ako te on to ne pita ti ga moraš upitati želi li to.

I ako bi on kasnije bio pred tobom i tisuću puta svejedno ga voli, više od mene,

kako bi ga privukao dobru.

I uvijek budi milostiv sa takvima. (…)

Neka sva braća koja znaju za onog tko je sagriješio budu pažljivi

da mu zbog toga ne prebacuju niti govore zlo o njemu

nego neka imaju samilosti za takvog i drže grijeh u tajnosti

jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni.

 str. 12

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

Jednoga zimskog dana išao je sveti Franjo s bratom Leonom iz Peruđe prema crkvici svete Marije Anđeoske. Obojica su se od velike hladnoće tresla. Sveti je Franjo razgovarao s bratom Leonom, koji je išao ispred njega, i rekao mu: “Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.” Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi puta: “Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: “O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Kad su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: “Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka, i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.” Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: “Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.” Dok su oni tako razgovarali i prevalili dvije milje, upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem:

“Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?”

Sveti Franjo mu odgovori: “Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ‘Tko ste vi?’ a mi rekli: ‘Dvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ‘Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavle, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubezno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje. I kad bismo ponovo kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ‘Gubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjajući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ‘Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjenice tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje. Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi, jer nisu naši, nego dolaze od Boga. Zato govori Apostol: ‘Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje?’ Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže Apostol: ‘Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista’.” Njemu neka bude slava i čast u vijeke vjekova. Amen.

Izvor

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor

Koja je uopće svrha siromaštva? Tri su razine svrhe Franjinog siromaštva. Neke od tih pripadaju tradiciji svakog redovništva i jednostavno su nasljedili prakticiranje siromaštva, a neke su baš tipično franjevačke. Ovdje su tri razine tipično franjevačke perspekitve.

Prvo, moramo biti na čistu kad govorimo o svrhi redovničkog života – koja je uopće svrha redovničkog života. Redovništvo ima veze s Bogom, moral ima veze sa ponašanjem, aposolat ima veze s drugima.

Koja je VRIJEDNOST SIROMAŠTVA U REDOVNIŠTVU? Drugim riječima, što siromaštvo ima veze sa mojim odnosom s Bogom? Franjo bi rekao: Mnogo.

Kao prvo, siromaštvo daje osobi slobodu za molitvu i u molitvi. Što biste vi rekli: Tko više moli – bogati ljudi ili siromašni ljudi? Zašto siromašni? Zato jer su više u potrebi. I opet, općenito govoreći, što mislite tko moli više: uspješni ljudi ili neuspješni? Ili, tko moli više: ljudi koji su u društvu poštovani ili oni koji su ponižavani i odbacivani? Siromaštvo je to koje ljude baca na koljena pred Bogom.

U mom životu, kao svećenik susreo sam mnoge bogate ljude, a također i siromašne (govori o. Hardon) Osim što kod bogatih ljudi imate ljudi koji su izvanredno obdareni Božjom miloću, a oni su iznimke, oni se ponašaju tako da osjetite njihovu moć i njihovo bogatstvo. Kao npr. oni će vas namjerno zadržavati da ih morate čekati. A siromašni ljudi, oni su zahvalni za sve, pa i najmanju uslugu, za pismo, za telefonski poziv i sl. Siromaštvo nam daje osjećaj ovisnosti o Bogu.

Za Franju glavna svrha života redovnika je – moliti. Zašto uopće biti redovnik? Zato da moliš. Zar ne možeš moliti, a da nisi redovnik? Naravno da možeš. Ali Franjo bi rekao, ako prakticiraš siromaštvo, osobito ono koje on želi od svojih sljedbenika onda možeš  – moliti bolje.

Drugo, povećana ljubav prema Bogu. Sad bi netko mogao reći: Što siromaštvi ima s tim? Pa, moglo bi se reći – mnogo, ili sve. Što se može reći ako osoba nije siromašna – da ima povećanu ljubav za stvoreno, za stvorenja? Mi smo skloni voljeti ono što posjedujemo. I što više imamo zemaljskih dobara to je teže svoje srce odvojiti od onog što znaš da je tvoje.

Treće, siromaštvo duha. Postoji samo jedan uzvišeni put do poniznosti, rekao bi T. Kempenac, a to su poniženja. Ako je poniznost cilj, poniženja su sredstva. Koji ljudi su više ponižavani – bogati ili siromašni? Obrazovani ili neobrazovani? Oni koji imaju visok standard u društvu i velika imanja ili oni koji nemaju nikakva imanja? Naravno, oni koji nemaju nikakva ugleda ni imanja.

(Iz iskustva o. Hardona kad mu je nedostajalo jedan i pol dolar za putnu kartu. Pitao je vozača bi mu mogao dati kartu na povjerenje, a ovaj je odgovorio da ne može. Ima u dnu ulice jedna katedrala pa nek otiđe tamo i pita. On se uputio do katedrale. Tamo je našao svećenika koji ga je sumnjičavo gledao s torbom u ruci kako prosi taj dolar ipo. A onda je morao odrecitirati ispred oltara molitve na latinski, najprije da ga uvjeri da je stvarno svećenik, kako bi mu dao dva dolara, a nakon što mu je dao opet ga je ispratio sumnjičavim pogledom kao da nikad više neće vidjeti ta dva dolara.)

Ponekad je dobro biti u takvoj situaciji, samo da osjetite kako je to – biti siromašan. Siromašni ljudi su ponižavani, vjerujte. …

Izvor

To odricanje od svega većina konstitucija ne zahtjeva, već nakon zadnjih zavjeta se daje sloboda da se odriče od svakog posjedovanja. (op. o. Hardon: “Moja je nada da će ono što je izborno postati obavezno…. To je nešto što čini veliku razliku: znati da ne posjeduješ apsolutno ništa i da zavjetuješ da nikad ništa nećeš posjedovati.”)

Iz iskustva rada sa konstitucijama vidljivo je da  zajednice pronalaze sigurnost u onomu što im biva dopušteno: posjedovanje i velikih imanja, investicije su legitimne itd… ali jasno je da to ne odražava duh svetog Franje koji je od svojih sljedbenika želio da nasljeduju siromašnog Krista.

Ovisnost o Božjoj providnosti, o ljudskoj velikodušnosti, uključujući i prošenje, iako je to neugodno, ali kao nešto što je dio evanđelja. Prvo, dakle što odražava duh svetog Franje je – deprivacija. Lišavanje vlastitih dobara.  Odricati se posjeda, kao pojedinac ali i kao zajednica.

Nadalje, karakteristika franjevačkog duha je – ovisnost o zajednici preko poglavara. Ni jedna zajednica u katoličkoj Crkvi nije odobrena ako nema u svom pravilu barem ovu vrstu siromaštva – a to je siromaštvo ovisnosti o drugom, o poglavaru. Tu je javlja problem. Jako puno zajednica daje dopuštenje redovnicima da ide na radna mjesta gdje će zarađivati plaću. No, u granicama u kojima netko zarađuje – nije ovisan o poglavaru. “Znam točno što govorim!” – tvrdi o. Hardon. Ima jedna knjiga koju nikad neću objaviti, a to je – Moj život u zajednici Isusovaca, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Molite se za Isusovce koji su izgubili preko 10 000 članova od Koncila, a glavni razlog je taj, prije navedeni. Znam iz iskustva što se događa sa redovničkim životom kad je ovisnost o poglavarima nadomještena zarađivanjem plaće i nastojanjima da se bude financijski neovisan.

Franjo nikad nije stvari radio na pola. Život redovništva, unatoč lijepo obojenim kjigama i krasnim brošurama – nestaje.

Ovisnost koja je u duhu svetog Franje nije samo ovisnost o zajednici, nego i o vjernicima. Nemogu vam dočarati to koliko redovničke zajednice lišavaju vjernike zasluga koje bi mogli dobiti kad bi postojala ta solidarnost između vjernika i zajednica. No, događa se da se zajednice žele financijski tako dobro osigurati investirajući u stvari a ne želeći biti ovisni o vjernicima, uključujući i prošenje…

Treća stvar u siromaštvu – Neovisnost o vanjskim čindbenicima. Za Franju je siromaštvo značilo biti siromašan doslovno, biti siromašan na takav način da ne budeš dužnik, uključujući dobročinitelje. Svetom Franji nikad nije bilo na pameti da bude ovisan o državnim vlastima.

Svaka zajednica bi trebala imati na pameti ove dvije stvari: ovisnost o vjernicima I neovisnot o vanjskim čindbenicima, tako da si slobodan činiti ono što moraš činiti.  Isusovci to nisu. Mi imamo 28 sveučilišta u SAD-u i svako je kontrolirano od strane vlade. Svako. Ne postoji ni jedno sveučilište ili škola u Americi gdje bi provincijal mogao  poslati nekog znajući da će taj poučavati tu. Tako Provincijal u Čikagu npr. nema taj autoritet. On ne može ni premjestiti nekog isusovca s bilo kojeg fakulteta u državi.

Papa Pavao VI se obratio na barem dvadeset franjevačkih zajednica, tjekom njegova pontifikata, naglašavajući i inzistirajući: “Vratite se svom siromaštvu!” To nije stvar pobožnosti, vjerujte mi. To je stvar opstanka – govori o. J.A. H.

Ima jedan članak u jednom “Vjesniku za vjernike” o povezanosti države i redovničkih zajednica i o prijetnji našem postojanju, zato jer Institucija za unutarnje prihode ne vjeruje da dobrostojeće  škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne kojima upravljaju redovnici – imaju pravo postojanja. Bio sam na nacionalnom susretu gdje se raspravljalo o ovoj temi, govori o. Hardon. Moj glavni posao je naravno poučavanje. Ono što znam jest da je naša budućnost – upitna. Zato, Crkva nam nastavlja govoriti: “Vratite se karizmi svoga utemeljitelja!”

Neovisnost o sponama s vladom, koja ima moć. Vlast bi mogla istog trena zatvoriti sve naše institucije jer oni imaju tu vrstu moći legalno u svojim rukama.

Četvrta važna stvar: prilagodljivost apostolskim potrebama. Ovo je također bila karakteristična franjevačka crta. U monaškoj tradiciji, iako su mjesta kao Monte Cassino ili Montserrat ili bilo koji drugi benediktinski samostan mogao imati apostolski posao, ali oni nisu mogli imati jednu prilagodljivost, a to je prilagođavati se raznim ljudima oko samostana, zato što su svojom monaškom tradicijom vezani za samostan: ti si tu, u samostanu. Za Franju nije tako, nego se iz zajednice išlo – k drugima.

Konačno, radišnost. Ako išta ima što je bilo mrsko svetom Franji to je – lijenost.

 Izvor

Premda se sveti Franjo već odrekao svijeta, činio pokoru, izlagao preziru i ponizivao se, još je uvijek bio u svjetovnom odijelu. To je bio razlog da su mnogi mislili da mu se pomutila pamet, te su ga smatrali luđakom. I rođaci i stranci tjerali su ga od sebe, bacajući na njega blato i kamenje. On je svu ovu nepravdu i prezir podnosio kao da je gluh i nijem. Gospodin Bernardo, jedan od najplemenitijih, najbogatijih i najmudrijih u gradu, počeo je duboko razmišljati o Franjinu umijeću potpunog prezira svijeta, o njegovoj velikoj strpljivosti u nepravdama i nepoštivanju, te kako on uistinu već dvije godine podnosi prezir i omalovažavanje svakog čovjeka. I kako je uza sve to, kako se barem čini, sve čvršći i strpljiviji. Gospodin Bernardo počne o svemu tome razmišljati i reče u sebi: “Nije nikako moguće da ovaj Franjo ne bi bio pun velike Božje milosti!” Stoga on pozva svetog Franju da s njime te večeri večera i da bude kod njega. Sveti Franjo prihvati poziv da s njim večera i da kod njega spava. Tada odluči gospodin Bernardo u svom srcu da pomno i pažljivo promatra njegovu svetost. Naredi da mu se spremi krevet u njegovoj vlastitoj sobi, u kojoj je svake noći gorjela svijeća. Da sakrije svoju svetost, sveti Franjo, čim je ušao u sobu, baci se na krevet i pričini kao da spava. Nakon nekoliko časaka učini slično i gospodin Bernardo: legne i počne snažno hrkati kao da duboko spava. Kako je sveti Franjo mislio da gospodin Bernardo doista spava, ustade iz postelje i stade klečeći moliti; dignuo je ruke i oči prema nebu i govorio je s najvećom pobožnošću i žarom: “Bože moj, Bože moj!” Čitavu noć, sve do jutra, nije ništa drugo govorio, već je neprestano opetovao: “Bože moj…” i kod toga je gorko plakao. Dok je sveti Franjo to govorio, razmišljao je i divio se uzvišenosti Presvetoga Trojstva koje se odlučilo da svog ubogoga Franju postavi sredstvom spasa vlastite duše i duša drugih. Prosvijetljen proročkim duhom, vidio je unaprijed velika djela koja će Bog proizvesti po njemu i po njegovu Redu. Tada je razmišljao o svojoj nesposobnosti, vapio je i molio Boga da on svojim milosrđem i svemogućnošću, bez koje ljudska slabost ne može ništa, nadopuni i pripomogne dovršiti ono što on sam po sebi ne bi mogao. Gospodin Bernardo promatrao je kod svjetla svijeće pobožne kretnje svetog Franje te je pomno razmišljao o njegovim svetim riječima što ih je govorio. Ovo ga je dirnulo, a Duh Sveti mu je nadahnuo da promijeni svoj život. Kad je nastalo jutro, pozva svetog Franju i reče mu: “Brate Franjo, u svom sam srcu čvrsto odlučio ostaviti svijet i poslušati sve što mi zapovjediš.” Kad je sveti Franjo to čuo, razveselio se u duhu i rekao: “Gospodine Bernardo, ovo što govorite tako je veliko, divno i uzvišeno djelo, te nam valja iskati savjeta od našega Gospodina Isusa Krista i moliti ga, ako mu se svidi, da nam pokaže svoju volju i da nas nauči kako da to izvršimo. Zato pođimo u biskupsku crkvu, gdje se nalazi dobar svećenik, i zamolit ćemo ga za svetu misu. Ostat ćemo do Trećega časa i molit ćemo Boga da nam, pošto tri puta otvorimo misnu knjigu, pokaže put koji želi da izaberemo.” Gospodin Bernardo odgovori da mu se ovaj prijedlog sviđa.  I zaista, otiđoše u biskupiju. Pošto su pribivali misi i molitvi Trećeg časa, sveti Franjo zamoli svećenika da uzme misnu knjigu, da je blagoslovi znakom križa i otvori tri puta u Božje ime. Kad je prvi puta otvoriše, pokaza se izreka što ju je, prema Evanđelju, Krist rekao mladiću koji ga je pitao kako bi mogao postati savršenim: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što posjeduješ i podaj novac siromasima, onda dođi i slijedi me.” Kod drugog otvaranja naiđoše na riječi koje je Isus Krist rekao apostolima kad ih je poslao propovijedati: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa , ni torbe, ni kruha, ni novca.” Time ih je htio poučiti da sve svoje pouzdanje stave u Boga i da se sa svim svojim snagama dadu na propovijedanje Evanđelja. Kad su treći puta otvorili misal, naišli su na ove Kristove riječi: “Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i slijedi me.” Tada reče sveti Franjo gospodinu Bernardu: “To je savjet što nam ga daje Krist. Pođi, dakle, i učini sve što si čuo. Neka bude blagoslovljen naš Gospodin Isus Krist koji se udostojao pokazati nam svoj evanđeoski put.” Čuvši to, gospodin Bernardo ode i proda sve što je imao, a toga je bilo vrlo mnogo. S velikom radošću razdijeli sve siromasima, udovicama, siročadi, hodočasnicima, samostanima i bolnicama. Kod toga mu je pomagao sveti Franjo vjerno i promišljeno. Kad je jedan čovjek, koji se zvao gospodin Silvestar, vidio kako sveti Franjo dijeli tolik novac siromasima iz ljubavi prema Bogu, obuze ga lakomost, te reče svetom Franji: “Još mi nisi potpuno isplatio kamenje koje si od mene kupio za popravak crkve. Budući da sad imaš novaca, plati mi.” Franjo se začudio njegovoj lakomosti. Ne htjede se s njim prepirati, već kao istiniti obdržavatelj Evanđelja izvadi iz pregače gospodina Bernarda pune šake novaca, dade ih gospodinu Silvestru govoreći: “Želiš li još više, dat ću ti.” Veseo i sretan otišao je gospodin Silvestar kući. Navečer je mislio o svom postupku te počeo sam sebe koriti zbog svoje lakomosti i razmišljao je o gorljivosti i žaru gospodina Bernarda i svetoga Franje. Tri je noći uzastopce dobio od Boga ovo viđenje: iz usta svetoga Franje izlazio je zlatan križ; gornji je vrh križa doticao nebo, a krakovi su se širili od istoka do zapada. Zbog toga viđenja i iz ljubavi prema Bogu on razdijeli sve što je posjedovao i posta manji brat. U redu je postigao veliku svetost i dobio milost da je mogao razgovarati s Bogom kao prijatelj s prijateljem, čega je bio sveti Franjo svjedokom, ne samo jednom već često puta. No o tome će biti kasnije govora. Gospodin Bernardo također je često dobivao slične milosti od Boga. On je padao u zanos dok je razmišljao o Bogu. Sveti je Franjo običavao govoriti da je Bernardo vrijedan svake časti, da je on osnovao Red, jer da je on prvi koji se bio odrekao svijeta ne zadržavši za sebe ništa, nego je sve dao Kristovim siromasima. Kad je već jednom prihvatio evanđeosko siromaštvo, sav se predao u ruke Raspetoga. Neka on od nas bude blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

/Cvjetići sv. Franje/