O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.

 O pravom prijateljstvu

– Svakom čovjeku, Filotea, iskazuj ljubav, veliku i iskrenu, ali prijateljstvo sklapaj samo s kojima možeš razmjenjivati kreposne stvari; a što uzvišenije budu kreposti to će i prijateljstvo biti savršenije.

– Bude li se vaše prijateljstvo temeljilo na razmjeni spoznaja s područja znanosti, ono će svakako biti vrlo pohvalno; a bit će to još više ako mu u središtu budu kreposti kao razboritost, samozatajnost, jakost i pravednost. Ako je u pak u žarištu vašeg prijateljstva međusobno poticanje na ljubav, pobožnost, kršćansku savršenost, Bože, kako li će ono dragocjeno biti!

– Sasvim je izvjesno da je Gospodin nježno i osobito prijateljski ljubio svetog Ivana, Lazara, Martu, Magdalenu; o tome i Pismo jasno svjedoči. Poznato je da je sveti Petar posebno volio svetoga Marka i svetu Petronilu, a sveti Pavao svog Timoteja i svetu Teklu. Sveti Grgur Nazijanski nebrojeno se puta ponosio silnim prijateljstvom koje ga je vezivalo s velikim svetim Bazilijem a opisuje ga ovako: “Činilo se da je kod nas jedna duša u dva tijela.

– …
O razlici između pravog i lažnog prijateljstva

– Evo dakle, Filotea, velike opomene. Otrovni med iz Herakleje po svemu nalikuje zdravom: opasno je pogriješiti pa umjesto jednoga uzeti drugi ili uzeti od jednog i drugog, jer to što je pravi dobar ne priječi štetnost onog drugog. Čovjek mora paziti da ga prijateljstva ne zavaraju, osobito ako se sklapaju s osobom suprotna spola, bez obzira na razloge; Sotona, naime, često prevari one koji ljube. Počinje se kreposnom ljubavi, ali, ako se dobro ne pripazi, najprije će se umiješati površna a onda i osjetilna te konačno putena ljubav; da, i u duhovnoj ljubavi ima opasnosti ne pazi li se dovoljno, premda je ovdje teško pogriješiti i zamijeniti jednu za drugu; na čistoći i bjelini jasno se vidi Sotonin prljav trag: zato, kad nam želi nauditi, Sotona to čini lukavo i prepredeno, kako bismo u nečistoću skliznuli gotovo neprimjetno.

*Svjetovno ćeš prijateljstvo moći razlučiti od onog svetog i kreposnog onako kako se heraklejski med razlučuje od zdravog; heraklejski je slađi jer mu nalip pojačava slatkoću, a u svjetovnom je prijateljstvu preobilje riječi, strastvenog ulagivanja, pohvala ljepoti, dražestima i osjetilnim svojstvima.

Sveto prijateljstvo govori jednostavno i iskreno, a hvalu daje samo kreposti i milosti Božjoj, jedinom temelju na kojem počiva.

*Heraklejski med izaziva vrtoglavicu kao što i lažno prijateljstvo izaziva vrtoglavica duha koja poremeti čistoću i pobožnost, potiče na nježne, znakovite i razuzdane poglede, …  gubitak poštenja;

Oči svetog prijateljstva bezazlene su i stidljive, …  jadikuje se i prigovara samo kad se Boga ne ljubi, …

Heraklejski med zamućuje vid, a svjetovno prijateljstvo pomućuje prosudbu onih koji mu robuju pa čine zlo dok misle da dobro rade, a svoje isprike i laži smatraju pravim razlozima; boje se svjetlosti a ljube tminu. Oči pravog prijateljstva bistre su, ono se ne skriva nego rado ide među časne ljude. *Konačno, heraklejski med u ustima ostavlja gorak okus; tako se i lažna prijateljstva na kraju uvijek pretvaraju u ogavne i smrdljive putene riječi i zahtjeve, a ako se na njih ne pristane slijedi psovka, kleveta, laž, tuga, stid, ljubomora; sve to često vodi u bezumlje i bijes;

Čisto je prijateljstvo uvijek na isti način pošteno, uljudno i blago i može se pretvoriti samo u čisto jedinstvo duša, živu sliku blaženog prijateljstva koje na nebu vlada.
Sveti Grgur Nazijanski kaže da paun svojim zovom, šireći svoj rep i šepureći se, poziva ženke koje ga promatraju na pohotu; kad vidiš da se muškarac kočoperi, kiti, umiljava, šapuće i mota se oko žena i djevojaka a ne namjerava se pošteno oženiti, budi sigurna da je to zato da bi je naveo na kakvu bestidnost; poštena će žena zatvoriti uši da ne čuje krikove tog pauna i glas čarobnjaka koji je želilukavo začarati; jer, posluša li ga, Bože, kobnog li znamenja skore propasti njena srca!
Mladi koji se krevelje, miluju ili govore, a ne bi htjeli da ih u tome zatekne otac, majka, muž, žena ili ispovjednik, uporno tvrde kako je riječ o nečem drugom a ne o poštenju i savjesti. …

Savjeti i lijek protiv lažnog prijateljstva

Što je, dakle, lijek protiv te bagre, tog mravinjaka bezumnih ljubavi, ispraznosti i nečistoća? Čim osjetiš i najmanji znak, okreni se na drugu stranu, od srca zamrzi na tu ispraznost, poteci k Spasiteljevu križu, uzmi njegovu krunu od trnja i opleti je oko svoga srca da mu ovi lisičići ne mogu prići. Čuvaj se bilo kakve nagodbe s ovim neprijateljem; nikad ne reci: “Slušat ću ga, ali neću raditi kako mi govori; dat ću mu uho svoje ali ne i srce. O, draga Filotea, za ime Božje, nikako ne popuštaj u takvim prigodama; uši i srce međusobno razgovaraju, i kao što je teško zaustaviti bujicu kad ona jednom krene niz planinu, tako ćeš teško i ljubav zaustaviti kad ti ona odmah iz uha skoči u srce. Koze, po Alkmeonu, ne dišu na nozdrve nego na uši (no, Aristotel ga pobija): ne znam, što je na stvari no vrlo dobro znam da nam srce udiše i izdiše na uši, a isto tako na uši udiše i tuđe misli. Zato čvrsto zatvorimo uši pred kužnim zrakom ludih riječi da nam odmah ne zatruju srce. Ne slušaj ni pod kakvom izlikom nikakve ponude; samo se u tom slučaju ne boj biti neuljudna i neotesana.

Sjeti se da si srce posvetila Bogu i da si mu prikazala svoju ljubav, pa bi svetogrđe bilo kad bi mu od toga oduzela i najmanji trun; radije mu je ponovno prikaži u tisuću odluka i obećanja pa se sakrij među njih poput jelena u grm i vapi k Bogu; on će ti priteći u pomoć a njegova će ljubav tvoju uzeti u zaštitu pa da ona dalje živi samo za njega.

Blagovijest.blog.hr