Ovaj svetac rođen je oko 1416. god. u Pauli, malom gradu blizu Tirenskog mora, na pola puta od Napulja do Reggie.

Njegovi roditelji bili su vrlo siromašni, ali u svom stanju sretni želeći vršiti Božju volju. Ljubav prema Bogu bila je jedii objekt njihovih želja i nastojanja. Svo njihovo nastojanje bilo je usmjereno na to. Nakon što su živjeli zajedno nekoliko godina, molili su se Franji Asiškom.

Sina Franju su doživjeli kao odgovor na molitvu svetom Franji pa su ga i nazvali po njemu i trudili se da ga upoznaju s tim svecem. Glavna briga bila im je da ga ispune pobožnim osjećajima i da mu omoguće školovanje koje mu je potrebno.

Franjo je još u djetinjstvu činio žrtve, odricao se, birao samoću i molitvu. To je bila njegova radost. Kad je imao trinaest godina otac ga je odveo u samostan sv. Marka. Tamo je naučio čitati i postavio temelje kasnijem životu. Iako nije bio pripadnik nikakva reda nadvadao je druge u obdržavanju pravila.

Nakon godine dana tu provedene otišao je s roditeljima na hodočašće u Asiz, Porcijunkulu i u Rim. Kad se vratio u Paulu, s njihovim dopuštenjem ode u samoću oko pola milje od grada kako bi izbjegao uznemiravanje od posjeta. Nedugo nakon toga odlučio se na strože povlačenje u kut jedne stijene na morskoj obali gdje je sebi uredio špilju.

Kad se zatvorio u takav život bilo mu je tek osamnaest godina. Nije imao drugog kreveta nego kamen. Nije imao druge hrane nego bilje s okolnog drveća ili onoga što su mu donosili njegovi prijatelji. Prije nego je napunio dvadeset gdoina pridružila su mu se još dvojica, nasljedujući njegov primjer.

Susjedi su mu tu izgradili tri ćelije i kapelicu gdje su molitvom slavili Boga, a svećenik iz župe je dolazio da im služi svetu misu.

To je poznato kao temelj njegova novog redovničkog reda. Oko sedamnaest godina kasnije broj je znatno povećan, s odobrenjem nadbiskupa Consenza tu je za njih izgrađena velika crkva i samostan na istom mjestu, 1454.

Ljudi su bili tako pobožni da su se udružili i svi su se dali na taj posao. Čak su i plemići bili angažirani u nošenju tereta. Tijekom ove izgradnje Franjo je učinio nekoliko čuda. Između ostalog, osoba koja je svjedočila za proces svečeve kanonizacije, svjedoči kako je ozdravio u trenu od bolne hromosti u bedru molitvom ovog sveca.

Kad je kuća dovršena onda se dao na pisanje pravila za svoju zajednicu ni u čem ne želeći poštediti sebe. Njegov krevet više nije bi kamen nego daska ili pod a umjesto jastuka bi imao kamen ili drvenu ploču sve do svoje starosti.

Nije sebi dopuštao više spavanja nego li je bilo potrebno da se tijelo odmori i obnovi za nove pobožne vježbe novom snagom. Uzimao je samo jedan obrok dnevno, navečer, obično samo kruh i vodu. Ponekad ne bi dva dana uzimao nikakvu hranu, posebno prije velikog blagdana. Pokora, ljubav i poniznost bio je temelj njegova reda i temelj njegova pravila.

Obavezivao bi svoje sljedbenike da stalno razmatraju o korizmi i uvijek se uzdržavaju od mesa a također i od svih bijelih jela, hrane od mlijeka, sira, maslaca i sl. od jaja također, prema starom pravilu za korizmu.

Ovoj zabrani propisao je četvrti zavjet kojim se svaki redovnik obavezuje na obdržavanje. Njegova namjera u ovom obdržavanju trajne abstinencije bila je da dade zadovoljštinu za zlouporabu Korizme kakva je bila u to vrijeme među kršćanima.

EWTN

Čudo plovidbe po moru uz pomoć plašta i štapa

Prelijepo čudo, gledajući s evanđeoskog gledišta, koje je inspiriralo umjetnike svih vrsta, pjesnike, slikare i glazbenike, bilo je kad je Franjo Paulski prešao Messinski tjesnac uz pomoć plašta i štapa.

Neki to žele prikazati samo kao pobožnu legendu tj. kao plod pobožne mašte, a što je utemljeno na racionalnističkoj pretpostavci da nadnaravno ne postoji.

Ovo čudo je međutim stvarna povijesna činjenica koja se može provjeriti čitanjem primarnih izvora i građanskih originalnih izvora. (…)

više na (tal.) apologeticacattolica.net