Na hodočašću u Rumunjsku posjetili smo i svetište GOSPE SNJEŽNE u Vojvodini, blizu Novog Sada, u mjestu Tekije. Riječ „tekije“ je turskog porijekla, a koristi se kao naziv za mjesto odmora (tjelesnog i duhovnog), a obično je blizu dobre vode. I ovo je mjestu blizu vode, no koja više nije dobra kao nekad, tj. nije preporučljiva za piće. Novi Sad se polako širi prema predgrađu – Tekijama, pa bi ovo mjesto odmora polako moglo dobiti jedan sasvim drugačiji izgled.

Dobro je spomenuti da Vojvodina nije uvijek pripadala Srbiji, nego da je za vrijeme NDH Vojvodina bila podijeljena. Od Zemuna do Subotice je praktički spadalo na Hrvatsku državu, a drugo je bilo pod Mađarskom.

Obrana Petrovaradina na Tekijama, pripisuje se Gospinu zagovoru tj. čudu i to se slavi svake godine.

Što je o Gospi Tekijskoj zapisao svećenik Ilija Okrugić (u uvodu molitvenika kojeg je izdao nekadašnji upravitelj svetišta Stjepan Miler)

Vlč. Ilija kaže kako bi „kazati smjeli: da je biskupiju i milu domovinu našu jedino Bl. D. Marija od njegdašnjega zuluma i navala nekrštenikah turskih oslobodila.“  Piše također da među brojnim crkvama koje su podignute Gospi u čast i koje stoje naokolo kao utvrde „kao žarko sunce međ inim zviezdami sja crkva Gospe Tekinske“ Nadalje on piše kako je nastala ta crkva:

Najprije je tu bila jedna daščara u kojoj su živjela dva turska pustinjaka. Blizu njihove daščare izvirala je lijepa, hladna voda. Radi toga su mnogi turci dolazili tu zbaviti se, odmoriti, napiti se hladne vode i nauživati se čista zraka. Njih dvojica su vodom posluživali turke i zauzvrat dobivali i novca. S tim novcem su sagradili malu džamiju nadajući se još i više novca steći.

Godine 1688. turci su bili potjerani, a džamija je ostala neupotrebljena. U ovo mjesto su došla dvojica isusovaca koji u gradu nisu imali mjesta za bogoštovlje pa su dobili dopuštenje da na tom mjestu, gdje je nekad bila džamija, sagrade crkvu.

Kasnije, 5.8. 1716., Eugen Savojski je porazio Turke i dao nadograditi postojeću crkvu koja je osim okruglog dijela (prostor za oltar i svećenike) dobila i produžetak (prostor za narod). Crkva je do tad bila posvećena Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Od ove pobjede nad Turcima (5.8. na blagdan Gospe Snježne), crkva biva posvećena Gospi Snježnoj.

Prema predaji jedan je vojnik na snijegu tog dana pobjede nad turcima pronašao Gospinu sliku, a koja je slikana prema Gospinu liku one Gospe Snježne u Rimu.

Nakon toga Gospina slika je postala čudotvorna.

Iz riječi don Ivana još čujemo o čudesnim ozdravljenjima kojih je bilo i za vrijeme njegova boravka u župi. Spomenuo je dva čuda koja su se dogodila, a oba su vezana uz vodu sa izvora na Tekijama. No ta ista voda nije više preporučljiva za piće, pa hodočasnici mogu uzeti blagoslovljenu vodu.

Mnogi su se dolazili tu moliti te su zahvalni za uslišanja donosili pločice u obliku ozdravljenih organa (noge, srce i sl.)

Ovo ipak nije, kako je neki vole nazivati „ekumenska crkva u kojoj se na molitvu okupljaju katolici, pravoslavci i prostestanti“. Istina, pravoslavci se dođu pomoliti, ali protestanti koji ne štuju Gospu, ne.

Velike zasluge za sadašnji unutarnji izgled crkve ima vlč. Stjepan Miler, upravitelj i obnovitelj svetišta Gospe Tekijske.

(A kako se da primjetiti i on je dobio “ekumenski spomenik”).

              fotogafije s hodočašća

Fotografija Gospe Snježne na Tekijama, (s interneta):

dodatak o Gospi Snježnoj :

Najpoznatija crkva Gospe Snježne je ona u Rimu, (gdje su hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 2000.-e god išli pješke ! i stigli tamo 5.8.)

Od naših crkava Gospe Snježne možemo navesti

• crkvu Gospe Snježne u Dućama, kraj Omiša, gdje je pao snijeg na Gospu Snježnu i bilo je puno ljudi koji su bili svjedoci tog čuda (1947.) Don Ante Škobalj je napisao knjigu o tome. Don Lovre Katić, kao biskupov izaslanik, je također bio nazočan kad se dogodilo čudo, ali se nije usudio priznati da se dogodilo čudo pa je rekao da je to možda bio roj mušica – jer da je rekao da je čudo bio bi završio u zatvoru. … Imamo još živih svjedoka tog čuda iz 47.-e. Don Ante Škobalj je napisao kako je to čudo spomen na tri totalitarizma, jer su ga rušili i njemci i talijani i partizani.
• Imamo i druga mjesta gdje su se događala čuda i gdje je pao snijeg na taj Gospin blagdan – u Blidinjama ima podignuta crkva Gospi Snježnoj u čast
• Imamo jedno takvo svetište u Lici
• Na Korčuli …

……..

Vidi također:

2. dio: Rumunjska – Marija Radna i hrvatska mjesta u Rumunjskoj

3. dio: Zemun, katolička župa kod Beograda, iz propovijedi don JM

“Moja nesposobnost” može biti i jest “moja sposobnost”. Želim poručiti mladima da ništa nije nemoguće ako imaš vjeru. Mene moja vjera nosi i ulijeva mi snagu i nadu u teškim trenucima i životnim iskušenjima. …”

Tako govori Thomas Tom Lascelles, dvadesetogodišnji mladić iz Engleske, koji je rođen sa celebralnom paralizom, a o čemu piše “Glasnik mira”, lipanj, 2017.

Thomas je prvi put došao u Međugorje 2015. godine, a ima već godinu dana boravi tamo u želji nauči bolje hrvatski jezik. Raduje se vidjeti živu vjeru u ljudima koji dolaze u crkvu na misu i klanjanje, što je u Engleskoj rijetkost, osobito među mladima, koji u crkvu gotovo da i ne idu.

Svakog od nas raduje kad se susretne sa živom vjerom u ljudima oko nas. Snaga naše vjere najbolje se mjeri u teškim situacijama. Ljudi u teškim situacijama ovih dana bilo je u Međugorju na svakom kutku. U invalidskim kolicima, sa štakama, sa pratnjom, volonterima oko njih…

Sve te slike i bez riječi govore: Ti ljudi su važni. Važni su nam – jer su Bogu važni. Svaki život je vrijedan. Živimo u vrijeme u koje društvo olako neke ljude proglasi suvišnima, pa ih se želi riješiti – abortusom ili eutanazijom. Ali Bog je htio da su tu. 

Baš zato, da bi se ojačala svijest o važnosti svakog ljudskog bića, bez obzira je li slab ili jak, ovi susreti su važni. U vrijeme kad nam se nameće kao vrijednost – život uživanja, život bez boli, život bez trpljenja, život uspjeha… važno je shvatiti da je svaki život od Boga.

I sam Bog je uzeo ljudsko tijelo i postao jedan od nas. Isus je uzeo tu ljudsku krhkost kad je postao maleno dijete. O ljudskoj krhkosti i nama kao samo glinenim posudama govorio je ovih dana u predavanjima fra Ante Vučković.

Među mnoštvom prisutnih iz raznih zemalja: Poljske, Italije, Rusije, Ukrajine,  … (oko 2000 prijavljenih) došla je opet i naša splitska grupa, u organizaciji crkve sv. Filip Neri, sa tri autobusa. Don Jozo ovaj put nije propovijedao. Magda Kaliterna , glavni koordinator organizirala je veliki broj mladih volontera koji su nastojali ovih par dana biti u službi potrebnima. I njima samima ovo volontersko iskustvo može biti od velike pomoći da drugačije gledaju na svoju svakodnevnicu, da vide smisao trpljenja u svijetlu spasenja, u perspektivi vječnosti…

Ovaj put osobno nisam bila u funkciji volontera kao prošle godine. Tek kao hodočasnik, u osobnom angažmanu, nastojala sam (osim moliti) promatrati sve to – očima vjere, a onda evo i zabilježiti nešto.

Želite li i sami vidjeti živu vjeru u ljudima kojima u životu nije lako – eto prilike – pođite (dogodine) susresti invalide i njihove obitelji, one koji vjeruju  – da   trpljenje ima smisla.  

…

 M.G.

Kada bi Sv. Filip čuo da je netko počinio neki zločin, odmah bi rekao „Hvala Bogu da ja nisam nešto gore napravio.“

Tijekom ispovijedi bi prolio tolike suze i rekao bi: „Nikada nisam napravio dobro djelo.“

Kada bi pokajnik rekao kako ne može podnijeti grubosti koje su neki ljudi iskazivali prema Filipu, a bili su mu dužni poradi puno različitih stvari, on bi samo rekao: „Da sam ponizan, Bog mi to ne bi poslao.“

Kada mu je jedno od njegove duhovne djece reklo: „Oče, želio bih imati nešto vaše za štovanje, jer znam da ste sveti“, on bi se okrenuo, lica punog ljutnje i rekao bi: „Odlazi mi s time! Ja sam Sotona, a ne svetac!“

Nekome drugom koji bi mu rekao: „Oče, došla mi je napast i mislim da niste ono što svijet misli da jeste, a on bi mu rekao: „Budi siguran u to da sam ja čovjek kao i moji susjedi, i ništa više od toga!“

Kada bi čuo za neke koji su o njemu imali dobro mišljenje, običavao je reći: „Jadan ja! Koliko jadnih djevojaka će biti veće u raju od mene samoga!“

Izbjegavao je sve znakove štovanja. Nije mogao podnijeti da primi ikakav znak poštivanja. Kada su ljudi htjeli dotaknuti njegovu odjeću ili pak kleknuti dok je on prolazio, on bi rekao: „Ustanite! Sklonite mi se s puta!“ Nije volio kada bi mu ljudi poljubili ruku, iako bi im nekada dopuštao da to učine samo da ne bi povrijedio njihove osjećaje.

Bio je neprijatelj svakom rivalstvu i zadovoljstvu. Sve što bi mu rečeno on je primao u dobroj namjeri. Nije mu se sviđalo naglašavanje ni isticanje, niti u govoru, niti u oblačenju, a ni u čemu drugome.

Nije mogao podnijeti dvolične ljude, niti lažljivce i stalno je upozoravao svoju duhovnu djecu da ih izbjegavaju kao da su sama kuga.

Uvijek je tražio savjet, čak i u pitanjima od manjeg značaja. Njegov neprestani savjet svima koji su kod njega dolazili na ispovijed je bio da nikada ne vjeruju sami sebi nego da uvijek pitaju druge za savjet, te da zatraže što je više moguće molitava.

Uživao je u tome da ga se malo poštuje, čak je volio da je radije prezren.

Imao je najugodniji mogući način poslovanja sa drugima, iznimnu slatkoću u razgovoru i ophođenju, te je bio pun suosjećanja i obzira.

Nikada mu se nije sviđalo kada se pričalo o njemu. Fraze: „Ja sam rekao“, „Ja sam učinio“, su se rijetko mogle čuti iz njegovih usta.

Opominjao je druge da nikada ne ističu sebe, naročito ne u onim stvarima koje su bile njihova zasluga, bilo da su to zaradili ili im je bilo neka vrsta jarma.

Kao što je Sv. Ivan Evanđelist, u svojoj starosti često govorio: „Dječice, volite jedni druge“, tako je i Filip ponavljao njegovu omiljenu pouku: „Budite ponizni, imajte malo mišljenje o sebi samima!“

Rekao je da ako učinimo dobro djelo, a netko drugi uzme zasluge za to, moramo se radovati i zahvaljivati Bogu. Rekao je da nitko ne bi trebao reći: „Ah, neću pasti, neću počiniti grijeh“, jer je to bio očit znak da će pasti. Bio je jako razočaran sa onima koji su tražili opravdanja i izgovore za sebe i takve je nazivao „moja dama Eva“, jer se Eva branila umjesto da je bila ponizna.

Molitva
Filipe, moj slavni zaštitniče, koji si činio djela i odbacivao sve zasluge, čak i dobro poštivanje ljudi, izmoli i meni također, od mog Boga i Spasitelja, ovakvu krepost svojim zagovorom. Kako su ohole moje misli, kako su moje riječi omalovažavajuće, kako su ambiciozna moja djela. Izmoli mi nisko samo-poštivanje, kojim si ti obilato bio obdaren, izmoli mi da budem svjestan svoje ništavnosti, te da se mogu radovati kada me preziru, te uvijek težiti da budem velik samo u očima moga Boga i Sudca.

Izvor: Sv. Filip Neri – devetnica

Iz evanđelja o slijepom Bartimeju don Jozo je naglasio njegovu vjeru i želju da ga Isus ozdravi od sljepoće, te spremnost da do Isusa dođe, iako ga u tomu nitko ne pomaže i ljudi ga ušutkavaju. Bartimej ne može trčati, ali čini što može, baca ogrtač, sav svoj imetak, ono što ga usporava i koristi ono što ima, svoj glas. Vičući izražava svoju vjeru: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” I Isus ga zove da pristupi. Bartimej je progledao očima duše – i prije nego je progledao tjelesnim očima. Isus nagrađuje njegovu vjeru, ozdravlja ga i govori: “Idi, vjera te tvoja spasila!” 

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“ Međutim jasno da se to iskustvo može i premijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.

Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti.

Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svaki dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.

To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke – fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.

Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.

Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.

(cijela propovijed na: Dom Gospodnji

…

Don Jozo zahvaljuje i onima koji su hodočasnike pratili molitvom, kao i one koji su doprinijeli ovom okupljanju. Ovaj put nas se oko oltara i ispred crkve okupilo oko 120-150.

Nakon svete mise, pred crkvom, na Poljani Grgura Ninskog 5, bilo je i druženje sa zakuskom.

…

A osobno, na kraju moram ipak nešto primjetiti, dok se provlačimo jedni pored drugih na uskom prostoru Poljane, da je ovo mjesto nekad bilo slobodnije i prostranije, a nekom osjećaju skučenosti često pridonose susjedni ugostiteljski objekti, pitari i prošireni stolovi, osobito u jeku turističke sezone. No gdje je granica estetskog uređenja okolnih objekata? Nekom su ovi novi pitari (na donjoj slici) pričvršeni čavlima na zid crkve (!) čak i lijepi. Osobno, više mi se doima kao prevelika sloboda koja ne uzima baš u obzir svetost Doma Gospodnjeg tj. crkve.

Okuplja(j)mo se i dalje. U ovu crkvu i ispred crkve. Na molitvu i druženje. U želji i molitvenoj nakani – da svi skupa budemo – bliže Bogu.

U Zadru se od davnina časti tijelo svetog starca Šimuna, tijelo neraspadnuto  više od dvije tisuće godina.  

Ima više svetaca s ovim imenom. Jedan je Šimun Revnitelj – Isusov učenik, drugi je Šimun kojeg Isus prozva Petar, a ovo je starac Šimun koji je primio dijete Isusa na ruke kad ga Marija i Josip donesoše prikazati u hram. Tada je starac Šimun otpjevao poznati himan: ”Sad otpuštaš slugu svoga”, a koji je Crkva uvrstila u večernju molitvu časoslova. Da bi ga se razlikovali od drugih nazivamo ga i Bogonosac. 
Povijest govori da je tijelo svetog Šimuna najprije je iz Palestine bilo preneseno u Carigrad, a kasnije je, u 13.-om stoljeću donešeno u Zadar. No, kako baš u Zadar? 

Predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali.

…

više o svetom starcu Šimunu na sveci.net

…

Spomendan svetog Šimuna je 8.10. Uz mnoge hodočasnike na svečanom misnom slavlju bili su i hodočasnici crkve sv. Filipa Nerija.

Nakon Zadra posjetili smo Nin, koji je poznat i po najstarijoj katedrali na svijetu.

A možda je malo manje poznato, da se u Ninu – u crkvi sv. Anselma, (za kojeg se smatra da je jedna od sedamdeset dvojice Isusovih učenika) nalaze se i relikvije svete žene Marcele, koja je iz mnoštva uzviknula Isusu: ”Blago utorbi koja te nosila i prsima koje su te dojile”  (relikvije se nalaze u vidi sliku)

Na drugoj slici je prelijepo svetohranište u crkvi sv. Anselma iz srednjeg vijeka.

…

Budući da je 8.10. i Dan neovisnosti – otišli smo i do Škabrnje, gdje smo mogli čuti snažno svjedočanstvo pukovnika Marka Miljanića.

Pukovnik Marko govorio je stradanjima ljudi Škabrnje u vrijeme Domovinskog rata, o teškim vremenima kad se Škabrnja trebala braniti od daleko moćnijeg agresora, o ženi kojoj je u jednom danu ubijeno četrnaest članova obitelji, o vojnicima koji su ginuli za obranu Škabrnje, rečenicu dvije i o svojoj poginuloj braći, o maskarima, o oskvrnjivanju svetinja (vidi sliku: na kojoj je Gospin kip, na kojem je nađena usječena sjekira kojom se kako se pretpostavlja prehodno ubijalo ljude, jer je na njoj pronađena krv raznih krvnih grupa)  …

Više o ovom svjedočanstvu vidi na:očima vjere