Kada se on jednoga dana ukazao sv. Gertrudi, rekao je: “Tko me bude podsjećao na ovu čast koju mi je Gospodin htio ukazati i tako me posvetiti, jer mi je udijelio tako slavnu smrt i obraniti ga od svih nasrtaja kojima bude neprijatelj na njega navaljivao. On će ući u vječnu radost zaštićen mojom prisutnošću.”

Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu

…

Rijetko je čuti nekog da kaže – Jedva čekam ić na posa’… Češće se čuje: „Jedva čekam vikend, … jedva čekam godišnji… jedva čekam praznike… jedva čekam mirovinu…“ A možda je to i zato jer je Bog u nas od početka stavio čežnju za vječnom srećom, tamo gdje nema rada, tamo gdje nema suza, ni znoja, ni boli… Samo odmor. Vječni odmor s Bogom. Vječni vikend. Vječni praznici. Vječna mirovina. Taj vječni odmor nitko od nas ne bi mogao zaslužiti da ne znam koliko godina na zemlji mukotrpno radi. Ako bi jednom godinom mukotrpnog rada mogli zaslužiti i samo jednu godinu raja… što je s ostalim godinama u vječnosti? Tko njih može zaslužiti? A ipak, Isus nam obećaje taj vječni odmor u raju kakav se ne da opisati, samo ako ne prekinemo (nekim teškim grijehom) prijateljstvo s Njim.

A do onog vječnog odmora s Bogom ostaje nam – raditi. Ali – ne zgrćući blago na zemlji, već u nebu. A to blago u nebu se ne zgrće bez molitve, bez druženja s Bogom, bez razgovora s Njim, bez usklađivanja svojim želja i planova s Očevom voljom… Zato je svima nama dobro imati na umu ono pravilo svetog Benedikta: „Ora et labora!“ – „Moli i radi!“

A tko je sveti Benedikt? Rodio se u Italiji, u Nursiji, krajem petog stoljeća. Kao dijete bio je jako nadaren i roditelji su ga poslali u Rim.  S vremenom je uvidio da gradski život nije za njega. Bojao se za svoju dušu i izbjegavao loše društvo. A onda je odlučio napustiti svijet i posvetiti se Bogu, u samoći i molitvi. Pustinjak Romano ga je poučio kako će živjeti kao redovnik, u jednoj špilji, a on će mu donositi hranu, spuštajući je k njemu na užetu. I tako je Benedikt tri godine proveo u toj špilji. Iako je Benedikt bio daleko od lošeg društva, spavao na tvrdoj zemlji i hranio se oskudno, nisu ga zaobišle napasti. A kad bi napasti postale veće on bi se znao baciti u trnje ili koprive da odbije od sebe sotonska zavođenja.

Jednoga dana pastiti su čuvali ovce i naiđoše na špilju u kojoj je živio Benedikt. Više nije mogao ostati skriven. Počeli su mu dolaziti ljudi da od njega dobiju duhovne hrane.

A kad je uskoro u nekom samostanu umro poglavar (opat) predložiše za to mjesto Benedikta. A Benedikt je znao da to nije tek čast nego i teška dužnost, budući da je među redovnicima bilo i onih koji su se samo željeli zvati redovnicima, ali ne i živjeti kao redovnici. Vrlo brzo su požalili što su ga izabrali jer je Benedikt postrožio njihova pravila. Neki su ga redovnici toliko zamrzili da su ga pokušali otrovati. I to su stvarno jednog dana i namjeravali kad su mu dati da popije čašu vina u kojoj je bio otrov. Kako je Benedikt uvijek sve blagoslovio prije nego je pio ili jeo tako je učinio i ovaj put. Kad je blagoslovio čašu ona se raspala i vino razlilo. Dozvao je redovnike, znajući što su namjeravali, i bez imalo ljutnje im rekao: „Neka vam Bog oprosti, braćo moja. Zašto ste mi to htjeli učiniti?! Zar vam nisam rekao da se vaše ponašanje ne slaže s mojim. Potražite sebi drugog poglavara koji će vam biti po volji, jer ja vam poglavar više ne mogu biti!“

S tim riječima Benedikt se udalji od samostana i ode natrag u svoju špilju. Žarko je želio život provoditi sam, u molitvi s Bogom, daleko od svijeta.

No, nije bila Božja volja da Benedikt živi u špilji, jer su ljudi dočuli za njegovu svetost i često mu dolazili radi duhovnog vodstva. Tako je Benedikt sa ovom skupinom iskrenih učenika, koji su željeli živjeti za Boga i spas duša započeo opet samostanski život. Na brdu Subiaco sagradio je dvanaest samostana. Kasnije se povukao u osamljeno mjesto Monte Casino. U tom samostanu, danas nadaleko poznatom, Benedikt je živio još četnaest godina, a tu je i pokopan. Tu je Benedit sastavio i pravilo za redovnike, a kasniji redovnici su svoja pravila pisali po uzoru na ovo.

Benedikt je sa svojim redovnicima jako zaslužan za širenje kršćanstva u Europi. Oni su neumorno naučavali, vrijedno prepisivali važna djela za kasnije generacije, učili narod kako će živjeti kršćanski, ali su poučavali narod i obrađivanju zemljišta te su svojim vrijednim radom i zalaganjem za narod bili pravi blagoslov gdje god bi došli. Učili su ih na svom primjeru što to znači: „Moli i radi!“

Benediktu s dolazili mnogi ljudi po savjet, pa i svjetski moćnici kao što je bio Atila pred kojim je strepila cijela Italija. Benedikt mu je rekao da je dosta zla učinio i da je vrijeme da prestane. Ovaj je kleknuo preda nj i zatražio blagoslov.

Sv. Benedikt slavi se 11. 7.

Red benediktinaca dao je svijetu mnogo svetaca, od početka pa do 15.og stoljeća – njih 5460. (!). Iz toga reda poteklo je 35 papa, 200 kardinala, 1164 nadbiskupa, 3512 biskupa i 15000 opata koji su bili na glasu svetosti i učenosti…

A gdje su sada svi ti benediktinci? Oni su svojim samostanskim životom, životom odricanja, rada, molitve i pokore došli do vječnog prebivališta, na vječni odmor, kod vječnog Boga Oca koji i za nas priprema mjesto. Nije li Isus rekao svojim učenicima da odlazi, ali da im priprema mjesto? Ne priprema li mjesto za svakog svog učenika u žarkoj želji da na to mjesto i dođemo, a ne da to mjesto ostane prazno?

Zamisli da neki kralj uplati za tebe za cijelo ljeto odmor kakav samo možeš poželjeti…  a ti ne odeš (!) Nađeš neku ispriku. Rekli bi ljudi: „A budale!“ Po mjerilima svijeta  – takva prilika nije se smjela propustiti. A što je odmor na zemlji u usporedbi s onim odmorom kojeg Isus priprema? Ništa. Neka se onda budalom smatra onaj tko tu Isusovu ponudu o vječnoj sreći uopće ne uzima u obzir i o njoj ne razmišlja…

M.G.

Izvor za podatke o sv. Benediktu: Gospodnje i svetačke propovijedi, fra A.Ž., str 235-237.