Antun je, svojim istaknutim umnim sposobnostima, uravnoteženošću, apostolskom gorljivošću i, u prvom redu, mističnim žarom, dao značajan doprinos razvoju franjevačke duhovnosti. Rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju. U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije. Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja. Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji“. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi“, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda. U njima komentira tekstove Svetog pisma predstavljene u liturgiji, koristeći patrističko-srednjovjekovno tumačenje o četiri smisla: doslovnom ili povijesnom, alegorijskom ili kristološkom, tropološkom ili moralnom te anagoškom, koji upravlja čovjeka prema vječnom životu. Riječ je o teološko-homiletskim tekstovima, koji odišu živim propovjednim stilom, u kojima Antun predlaže pravi put kršćanskog života. Bogatstvo duhovnih učenja sadržanih u “Propovijedima” je tako veliko da je papa Pio XII., časne uspomene 1946. Antuna proglasio crkvenim naučiteljem, pridavši mu naslov “evanđeoski naučitelj”, jer iz tih spisa izbija svježina i ljepota evanđelja; oni i dan danas predstavljaju veoma korisno duhovno štivo.

U njima on govori o molitvi kao ljubavnom odnosu, koji potiče čovjeka prisno razgovarati s Gospodinom, što mu donosi neizrecivu radost, koja često obuzima dušu uronjenu u molitvu. Antun nas podsjeća da je za molitvu potrebno ozračje tišine koja nije isto što i izlazak iz vanjske buke, već je nutarnje iskustvo, koje ima za cilj ukloniti sve one rastresenosti zbog briga. Prema učenju toga slavnog franjevačkog naučitelja, molitva se sastoji od četiri nužna stava, koja je Antun na latinskom nazvao ovako: obsecratio, oratio, postulatio, gratiarum actio. Mogli bismo ih ovako prevesti: otvoriti s povjerenjem svoje srce Bogu, zapodjenuti prisni razgovor s Njim, iznijeti mu svoje potrebe, hvaliti ga i zahvaljivati mu. U tome učenju svetog Antuna o molitvi uočavamo specifične crte franjevačke teologije čiji je on začetnik. To su uloga koja se pridaje Božjoj ljubavi, koja ulazi u sferu osjećaja, volje i srca i koja je ujedno izvor iz kojeg izvire duhovna spoznaja, koja nadilazi svako znanje.
Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37).

Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće. Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo:

“O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29).

Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede? U svojoj enciklici Caritas in veritate podsjećam: “Ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne bilo kakvu etiku, već etiku koja je prijateljski naklonjena ljudima” (45).

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti.

Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju. U ovoj Svećeničkoj godini molimo da svećenici i đakoni brižno vrše tu službu naviještanja i posadašnjivanja Božje riječi vjernicima, osobito u liturgijskim homilijama. Neka u njima djelotvorno prikazuju vječnu Kristovu ljepotu, upravo onako kao što je to Antun preporučivao:

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca;

ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke;

ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje;

ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um”

(Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

papa Benedikt XVI, opća audijencija, 10.2. 2011.