(14) U Hramu nađe prodavače
volova, ovaca i golubova
a gdje sjede nađe tu i mjenjače.

(15) I načini bič od uža što ga uzima
te ih sve istjera iz Hrama
zajedno s ovcama i volovima.

(16) “Nosite to odavde!”
reče prodavačima golubova
„I ne činite od kuće Oca mojega
kuću trgovačku!“ – riječ je Njegova.

(17) I sjećanje učenika na Pismo gleda
i sjetiše se da je pisano:
„Revnost me za Dom Tvoj izjeda!“

(18) Nato se umiješaju židovi
pa će mu kazati:
„Da to smiješ činiti
koje nam znamenje možeš pokazati?“

(19) Odgovori im Isus,
na to ne šuti:
„Razvalite ovaj hram
i ja ću ga u tri dana podignuti!“

(20) No židovi će opet pitanjem na njeg ići:
„Četrdeset i šest godina se gradio ovaj Hram,
a ti da ćeš ga u tri dana podići?“

(21) No, oni ne razumiješe toga,
jer on je govorio
o hramu tijela svoga.

(22) Pošto uskrsnu od mrtvih
prisjetiše se učenici njegovi
da je to htio reći te povjerovaše Pismu
i besjedi koju Isus reče na dan ovi.

(Prema Iv 2, 13-22)

…

Od Pashe većeg blagdana nema
za židovski narod
kad se sve na veliko sprema.

Dan je to u kom se narod sjeća
kako ga Bog izbavi iz ropstva
dugog četiri stoljeća.

Preko Mojsija je onda more otvorio
čudesima mnogim
o sebi progovorio.

Taj Bog silni što more isuši
jedno je s onim u hramu
što prodavačima stolove sruši.

Duh Sveti je i u karanju tom
jer za molitvu je načinjen
taj hram Božji, taj Očev dom.

Kakva li prizora i neočekivana Gosta
koji se usudi toj svjetini
glasno reći: „Dosta!“

Bič on pravi i udara njime
oko njega sve zviždi, sjeva
dok hram on čisti u Božje ime.

Mjesto molitve tu on bičem stvara
a krivci se boje i ko miševi bježe
jer u njem vide moćnog Poglavara.

Koja je prva svrha blagdanskog slavlja
Isus ovdje bičem poučava
i molitvu na prvo mjesto stavlja.

A što je s našim slavljima blagdana?
i koje mjesto zauzima Bog
toga svetog dana?

Crkva je danas naš prostor sveti
za molitvu napravljena
da se čovjek tu Bogu posveti.

I dok Isus tiho iz svetohraništa gleda
mnogi tud prođe kao kroz kino
i niti mu riječi molitve ne da.

Važniji je tu ponekad dirigent neki
leđima okrenut Onom koji Jest
kao da ga nema il je stranac daleki.

Ni slike ni kipovi više često
na molitvu ne potiču baš
i kao da sve stavlja na krivo mjesto.

I propovjednici ga često zaobići znaju
s lažnom religijom dodvoravanja vlasti
umjesto da evanđelje cijelo naviještaju.

A katkad je crkva izložba tjelesa,
leđa, nogu, grudiju, ramena, …
ne mareć za Prisutnog Boga s nebesa.

Ja jesam koji jesam – tu je u crkvama
prije Mojsija on jest i prije Abrahama
al tako ga se često ostavlja sama.

I u ono veliko blagdansko vrijeme
umjesto da se razgovara s Njim
u crkvi su razgovori na svakakve teme.

Taj šušur, taj metež, mnoge privuče,
kupuje se, prodaje i na vratima Crkve
i lako to pažnju od Boga odvuče.

Novac šuška, trgovci se smješe
bit će para, blagdani su,
tako jedni druge tješe.

A ima li tu i posvećenih Bogu
koji u blagdanima priliku gledaju
da se kako okoristiti mogu?

I tko to danas mjesto molitve kvari
i brine se više za zemaljske
nego za one Božje stvari?

Tko to od svetog nesveto radi
ne mareć za Onog koji Jest
nekom svom bogu tamjanom kadi?

Tko to danas Isusa u hramu vrijeđa?
i da On zađe po crkvama našim
čija bi od biča nastradala leđa?

…
Isuse, Očev ljubljeni Sine
kako li si strog u hramu bio
kao da milosrđe posve tu umine.

Tu gledamo i Tvoje pravedno lice
i dok se mi ponašamo kao da nisi
anđeli pred Tobom padaju nice.

Milosrđe Tvoje traje dok smo živi
al onda dolazi i trenutak pravde
i vidjet ćemo jasno koliko smo krivi.

Kao Suca vidjet će te svako
I zaslužuje li raj
Il čistilište ili pako.

Ko zna što u onaj dan čeka i nas
udarci od biča Pravde,
ili pak u Milosrđu Božjem  spas.

Pravdi Tvojoj nitko neće umaći
pa i onog tko ne vjeruje u te
Ona će ga tamo na sudu naći.

Ne daj da se u nemar uljuljamo
ne gledajuć čemu si nas Ti učio
već daj da se na molitvu damo.

Dom molitve nek nam i srce bude
u blagdane i u obične nam dane
nek nam oči Tvoje milostivo sude.

Marijo, majko, mi se molimo i tebi
da se za nas ti zauzmeš
da u zamke Zloga mi upali ne bi.

Pomozi nam da ugodimo Tvome Sinu
i sve više i molitvom upoznajemo
Put, Život i Istinu.

Naše tijelo ima ograničenja (oči mogu biti „veće od stomaka…“). Možemo čak doći do točke kad ta želja postaje bol i postanemo bolesni od toga da želimo previše.

Ali nema ograničenja za želje duše. Nema ograničenja za istinu koju možeš znati, za život koji možeš živjeti, za ljubav koju možeš uživati i za ljepotu koju možeš iskusiti. Kad bi ovo što imamo na ovom svijetu bilo sve – kako bismo bili prevareni. Bili bi kao žena koja voli modu koja je stavljena u prostoriju sa 1000 šešira, ali nema ni jednog odledala.

Budući da imamo tijelo i dušu – mi možemo učiniti jedno ili drugo gospodarem. Mi možemo učiniti da tijelo služi duši, što je dobar izbor – ili možemo učiniti da duša služi tijelu, a to je jadan izbor. Ovaj izbor čini život ozbiljnim. Ne bi bilo zabavno igrati ako ne bi bilo mogućnosti da se izgubi ili pobjediti u bitci ako se ne bori… ne bi bilo interesa za dramu ako bi karakteri bili ,,, i ne bi bilo smisla života osim ako postoji vječnost gdje našem vječnom spasenju možemo reći da ili ne.

Naš Gospodin Isus je to postavio ovako: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu. Bojte se onog koji može uništiti oboje, i baciti i dušu i tijelo u pakao“

Na drugom mjestu naš Gospodin kaže: „Što koristi čovjeku ako i cijeli svijet zadobije, a dušu svoju izgubi“; „Što može čovjek dati u zamjenu za svoju dušu?

Doći će vrijeme kad će kušnja biti gotova. Primijetio sam da je moderne misli je teško uvjeriti u nešto što ne žele čuti, da će ovaj život završiti i zato je smrt nešto na što se gleda s prezirom od strane nekih koji  će vas nastojati uvjeriti  da je sreća u skoro svakoj kutiji. Oni se ne žele suočiti sa činjenicom. Kako se moderna misao osjeća suočavajući se sa smrću? Nema skrupula čitajući detektivske romane, u kojima su deseci slučajevi smrti ili ubojstava, ali to je zato jer se koncentrira na okolnosti, koje prethode smrti radije nego na stvarnost koja je uključena u smrt, konkretno raj ili pakao. On nikada ne pita: „Spašen ili izgubljen“, nego radije: „Tko je ubio tog i tog“… Ako smrt pripada čisto prirodnom redu onda čovjek umire kao neka životinja i zbog istog razloga. Ali to nije istina. Čovjek ima dušu koja je vječna i koja je besmrtna i zato njegova smrt nije isto kao što je smrt životinje. Kod životinje je to kao krug gdje se na koncu vraća sebi. Čovjekov život ide izvan vremena, prema Nekomu u susret. Stvarni razlog smrti nije u redu naravi, prirode, nego u redu povijesti. U kom smislu? Na početku povijesti čovječanstva čovjek je sagriješio. Posljedica grijeha je – smrt. Tako nam to Biblija objašnjava. Preko jednog čovjeka grijeh dođe na svijet. I budući da je smrt došla prešla je na cijelo čovječanstvo, od jednog čovjeka. I to je zbog istočnog grijeha (grijeha prvih ljudi, čije posljedice prelaze na sve) – da mi umiremo.  Kad ne bi bilo tog grijeha, ne bi bilo smrti. Zbog toga Uznesenje Gospino biva posljedica njenog Bezgrešnog začeća. Njezino tijelo nije pripušteno propadanju jer je bilo oslobođeno od grijeha. Kad nam je Gospodin ostavio Euharistiju on želi da naše tijelo bude sjedinjeno s Njegovim Tijelom i krvlju – kao što je rekao: „Onaj koji jede moje Tijelo i pije moju krv ima Život vječni i ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan. Uskrsnuće našeg Gospodina je zalog (obećanje) i za naše uskrsnuće.

Sv. Pavao nam govori da mi moramo svakodnevno umirati – sebi.

Sretna smrt je remek djelo. I niti jedno remek djelo nije usavršeno u jednom danu. Umjetnik je radio kalup Ivane Arške sedam godina. Kad je bilo gotovo unutra je ulivena bronca. Danas taj kip stoji kao zanosno savršenstvo umjetnosti. Tako, na sličan način, naša smrt kao kraj prirodnog postojanja se treba pojaviti kao zanosno savršenstvo mnogih godina rada koje smo utrošili u oblikovanje – umirući svakodnevno. A to znači – preko mrtvljenja.

Glavni razlog zašto se bojimo smrti je – zato što se nikad za to nismo pripremali. Mnogi od nas umiru samo jednom. Ali mi bismo trebali umrijeti 1000 puta, jer bi trebali umirati svakodnevno. To je strašna stvar za onog koji umre – samo onda kad umre. Ali to je lijepa stvar za onog koji umre – prije nego što umre. Konkretno, onom koji umire svakodnevno napastima ovoga svijeta, tijela i đavla. (…)

Kad smrt dođe nema lijeka za loš život. Ali prije nego dođe – postoji lijek.

Umiranje sebi – nema drugog puta za onaj veći život s Isusom, od onog da čovjek strgne sa sebe starog Adama. Kad živimo na način da se mrtvimo već sada onda smrt nikada ne može doći kao lopov, i iznenaditi nas. No, bili spremni ili ne moramo se suočiti s istinom jednom kad umremo.

Poslije smrti – dolazi sud. To su riječi Svetog Pisma. Kad se rodbina i prijatelji okupe oko mrtve osobe ja često pitam: Kako je dugo živio? A anđeli će pitati – koliko ih je poveo sa sobom. Jedina stvar koju možemo ponijeti sa sobom jesu – naše zasluge.

Kad umremo postoji sud i on je dvostruk. Postoji pojedinačni sud, a kasnije je opći sud. Prvi: Ti si osoba i zato si odgovoran za svoje osobne čine. Tvoja djela te slijede.

Postoji i opći sud, jer si živio u socijalnom uređenju i kao dio Mističnog Tijela Kristova. Zato moraš biti suđen – sa svim ljudima. Kod tog općeg suda mi uzimamo sa sobom svoje tijelo, tijelo koje će uskrsnuti. Kad smo jednom odijeljeni od tijela postoji težnja za tim tijelom. Duša je ostavila svoj otisak na tijelu (kao što ruka ostavlja otisak u vrućem vosku…) Kad je duša ostavila tijelo nije ga ostavila zauvijek.  Duša ne postaje anđeo. Ostaje ljudska duša. U sebi ima sva iskustva, sve misli, sa svoja djela. U trenutsku uskrsnuća imat ćemo tijelo koje odgovara stanju duše. Tijelo će biti proslavljeno, ako je duša spašena ili će biti jadno, ako je duša izgubljena. Naše spasenje nije samo duša nego osobnost…

izvor: gloria.tv