Što o Njegovim stigmama kaže znanost?

Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)

…

Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.

Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)

Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)

(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)

Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?

Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)

Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)

Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)

„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)

1968. doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.

Sveti Franjo je prvi svetac u Crkvi čije rane (stigme) su službeno priznate. Prije nego je dobio svete rane Bog ga je pripremio viđenjem triju sjajnih vatrenih kugli što su dolazile s neba, a koje su simbolizirale poslušnost, čistoći i siromaštvo. Razmatrao je nakon toga Isusovu muku i želio je, koliko je to moguće, da u svojoj duši osjeti kako je Isus volio nas grešnike.

………..

… Kad se približavao blagdan svetog Križa u mjesecu rujnu, došao brat Leon na određeno mjesto i u određeno vrijeme da moli sa svetim Franjom Jutarnju. Zaustavio se, po običaju, ispred mosta i rekao: “Gospodine, otvori moje usne.” Premda sveti Franjo nije odgovorio, brat se Leon ne vrati nazad, kako mu je bilo naređeno, već on, u dobroj i svetoj namjeri, prijeđe preko mosta i uđe tiho u njegovu ćeliju. Kako ga ne nađe, pomisli da moli u šumi. Izađe, dakle, iz ćelije. A kako je bila mjesečina, tražio ga je po šumi. Konačno začuje glas svetoga Franje i, približivši se, ugleda ga kako kleči moleći, lica i ruku uzdignutih prema nebu, i neprestano ponavlja: “Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Osim ovih riječi ništa drugo nije govorio.

Čudeći se tome, brat Leon digne oči i stade promatrati nebo. Tada ugleda kako s neba dolazi vatrena buktinja, prekrasna i presjajna. Kada je sišla, spusti se na glavu svetog Franje, a iz tog plamena čuo je glas koji je govorio sa svetim Franjom. No, brat Leon nije razumio ni riječi. Kad je to vidio, povukao se neprimjetno natrag te je samo izdaleka promatrao događaj i čekao dok se to ne dovrši. A tako je postupio, jer se smatrao nedostojnim stajati na tako svetom mjestu na kojem se dešava čudo, a i bojao se da ne uvrijedi svetog Franju ili da ga ne smete u njegovu razmatranju, kad bi primijetio da se on nalazi ovdje. A kako je pozorno promatrao, vidio je da je sveti Franjo tri puta pružao ruke prema plamenu. Konačno, nakon dužeg vremena, vidio je kako se plamen vraća u nebo. Veseo zbog viđenja i siguran u čudo krene u svoju kolibicu. No budući da je brat Leon bio odviše uzbuđen, bio je neoprezan, i sveti Franjo začu kako pod njegovim nogama šušti lišće te mu zapovjedi da stane i da ga pričeka.

Brat Leon poslušno stade i pričeka ga s tolikim strahom da bi mu bilo draže taj čas – pripovijedao je kasnije braći – da ga je na onom mjestu zemlja progutala, nego da dočeka svetog Franju. Mislio je da se sveti Franjo rasrdio, iako se on vrlo pažljivo čuvao da ne uvrijedi njegovo očinstvo, i da ga ne bi zbog njegove krivnje sveti Franjo udaljio iz svog društva. Stigavši do njega, upita ga sveti Franjo: “Tko si ti?” Brat Leon odgovori, dršćući cijelim tijelom: “Ja sam brat Leon, oče moj.” Sveti mu Franjo reče: “Zašto si došao ovamo, brate ovčice? Nisam li ti rekao da me ne smiješ promatrati? Reci mi, u ime svete poslušnosti, jesi li išta čuo ili vidio?” Brat Leon odgovori: “Čuo sam te, oče, kako govoriš i kako si više puta ponovio: Tko si ti preslatki Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Nato brat Leon klekne pred svetog Franju i prizna svoj grijeh neposlušnosti koji je učinio protiv njegove zapovijedi i, gorko plačući, zamoli ga za oproštenje. Zatim ga zamoli s poštovanjem da mu protumači one riječi što ih je čuo i da mu kaže ono što nije razumio. Kad je sveti Franjo vidio da je Bog bratu Leonu, zbog njegove prostodušnosti i čistoće duše, otkrio ili dopustio da čuje i vidi djela milosti, pristane da mu otkrije i razloži ono što je želio saznati, pa mu reče: “Znaj, brate, ovčice Božja, kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ‘Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ‘Tko sam ja…’ bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ‘Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju. Među ostalim što mi je govorio, zatražio je od mene da mu poklonim tri dara. Odgovorio sam mu: ‘Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što, dakle, mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?’ Tada mi Bog reče: ‘Pogledaj u svoje krilo i prikaži mi što nađeš.’ Kad sam u nj pogledao, našao sam zlatnu kuglu i pokazao je Bogu. Tako sam učinio tri puta, kako mi je Bog naložio. Nato sam kleknuo tri puta, blagoslivljao i zahvaljivao Bogu koji mi je dao što da mu prikažem. Tada sam odmah razumio da su ona tri dara značila svetu poslušnost, najdublje siromaštvo i presjajnu čistoću, što mi je Bog dopustio, po svojoj milosti, da ih tako savršeno obdržavam, te mi savjest nije bila ničim opterećena. Kad si gledao da sam stavljao ruke u svoje krilo i prinosio Bogu te tri kreposti, koje su predstavljale one zlatne kugle što ih je Bog stavio u moje krilo, slavio sam ga i zahvaljivao mu na milosti i dobroti i što mi je jačao dušu. To su bile one riječi što si ih čuo kad sam tri puta dignuo ruke, kako si vidio. Ali čuvaj se, brate ovčice, i ne idi više za mnom i ne promatraj me. Vrati se sada u svoju kolibicu, vodi brigu o meni, jer će za nekoliko dana Bog na ovom brdu učiniti tako velike i tako čudesne stvari da će se cijeli svijet tome diviti. On će, naime, učiniti takvo djelo, kakvo do sada nije još učinio nijednom stvorenju na ovom svijetu.” Kad je to rekao, sveti Franjo zamoli da mu donese sveto Evanđelje, jer mu je Bog u duši otkrio da će, kad bude tri puta otvorio knjigu Evanđelja, saznati što Bog s njime namjerava. Kad mu je donio knjigu, sveti se Franjo pomolio. A kad je završio molitvu, dade knjigu bratu Leonu da je on tri puta svojim rukama otvori u ime Presvetoga Trojstva. I, kako se to Bogu svidjelo, u sva tri puta radilo se o muci Isusovoj. Time mu je bilo dano do znanja da, kao što je u svemu slijedio Isusa Krista, tako treba da ga slijedi i da mu bude posve sličan u patnjama, bolima i u muci, prije nego pođe s ovoga svijeta. Od toga časa počeo je sveti Franjo osjećati ugodnost u promatranju Boga i još više je uživao u njegovim pohodima. Među tim pohodima jedan je bio takve naravi, da ga je neposredno pripremio za primanje svetih rana.

Dan prije svetkovine svetoga Križa u mjesecu rujnu, dok je sveti Franjo skrovito molio u svojoj ćeliji, ukazao mu se Božji anđeo i rekao mu: “U ime Božje opominjem te da se pripremiš svom strpljivošću i poniznošću i da podneseš ono što Bog želi učiniti s tobom.” Sveti Franjo odgovori: “Spreman sam strpljivo podnijeti sve ono što bude htio učiniti moj Gospodin.” Nakon toga anđela nestade. Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim prema istoku, a molio je ovim riječima: “O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.” A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednostavnom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti. I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo. Ugledavši ovo, sveti se Franjo užasno prepade. Bio je u isto vrijeme neizrecivo zadivljen, i osjećao je silnu bol. Vrlo se obradovao ljupkom liku Kristovu, koji mu se ukazao tako ljubezno i pohodio ga tako prijazno. S druge opet strane, osjetio je samilost i neizmjernu bol,  gledajući ga razapeta na križu. Čudio se, zatim, tako neobičnom i čudnovatom viđenju, znajući dobro da je bol muke u suprotnosti s besmrtnošću serafskog duha. I dok se divio, bi mu objavljeno da mu je ovo viđenje pokazano u takvu obliku zato da bi shvatio kako on treba ne tjelesnim mučeništvom već žarom duha biti sav preobražen i suobličen s raspetim Kristom. Za vrijeme toga čudesnog ukazanja, činilo se kao da cijela gora Alverna gori presjajnim ognjem, koji je obasjavao i osvjetljavao sva brda i doline naokolo, kao da je sunce sišlo na zemlju. A pastiri koji su bdjeli i čuvali stada u tom kraju, videći svu goru u plamenu i toliko svjetlo oko nje, vrlo su se uplašili i, kako su poslije pripovijedali braći, uvjeravali su ih da se onaj oganj nad gorom Alvernom mogao vidjeti više od jednog sata. Slično se tako desilo i goničima mazga. Njih je probudio sjaj toga svjetla, koji je sjao kroz prozore njihovih noćišta. Zato ustadoše i pođoše prema Romanji, misleći da je izišlo pravo sunce. I dok su išli, vidjeli su kako ono svjetlo prestaje, a pojavljuje se prirodno sunce. U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke tajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: “Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik. Pa kao što sam ja na dan svoje smrti sišao u pretpakao i sve sam duše, koje sam ondje zatekao, odanle oslobodio snagom svojih rana, tako dopuštam i tebi da svake godine na dan svoje smrti siđeš u čistilište i da sve duše iz svojih triju Redova – to jest: manju braću, sestre i članove Trećeg Reda – a i one koji će te mnogo štovati, a ti ih ondje nađeš, izvedeš odanle snagom svojih rana i povedeš ih u rajsku domovinu. Tako ćeš biti sličan meni u smrti, kao što si bio i za života.

Kad je, dakle, nestalo toga čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista Raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane i na tabanima. Oni su bili tako savijeni i zakovani da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebara pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta je rana kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvariti odjeću i hlače. Po svemu tome braća su, i prije nego što su saznala od njega što se to s njim dogodilo, pa i bez obzira na to što on nikada nije otkrivao svoje noge ni ruke i što nije mogao stati na svoje tabane, mogla jasno spoznati da je on imao na rukama, nogama i među rebrima jasno utisnut lik Gospodina Isusa Krista Raspetoga, jer su pronašla da su njegova donja odjeća i hlače krvave kada su bile na pranju. Koliko god je sveti Franjo nastojao sakriti i zatajiti slavne rane, koje su bile posve jasno utisnute na njegovu tijelu, uvidio je da ih ne može sakriti pred svojim najbližim drugovima. Usprkos tomu, bojao se govoriti o Božjoj tajni te je upao u veliku neodlučnost da li da otkrije Serafovo ukazanje i utisnute svete rane ili da o tome šuti. Konačno je, ponukan savješću, pozvao k sebi nekoliko najodanije braće te im izložio svoju teškoću govoreći općenito, ne rekavši im izravno što se dogodilo, te ih upita za savjet. Među pozvanom braćom bio je jedan vrlo svet, koji se zvao brat Iluminat. Taj je uistinu bio Bogom prosvijetljen, kako već i samo njegovo ime kaže, te je shvatio da je sveti Franjo morao vidjeti čudesne stvari. Stoga mu je rekao ovo: “Brate Franjo, znaj da ti Bog koji puta očituje svoje tajne ne samo za samoga tebe, nego i za druge. Stoga se s pravom moraš bojati da ne bi zavrijedio prijekor, ako zatajiš ono što ti je Bog objavio na korist drugih.” Tada je sveti Franjo, potaknut tim riječima, s velikim strahopoštovanjem, ispripovijedao braći sve o gore spomenutom viđenju, dodavši da mu je Krist kad mu se ukazao rekao neke stvari koje on ne bi nikad kazao dokle god bude živ.

Premda su mu presvete rane koje mu je utisnuo Isus Krist unosile u srce preveliku radost, ipak su one njegovu tijelu i tjelesnim osjetilima zadavale nesnosne boli. Zato je, zbog tih svojih novih muka, izabrao između ostale braće samo Leona, čovjeka bezazlena i nedužna, kome sve otkri i dopusti da se dotiče svetih rana te ih omata vunenom tkaninom, da bi se tako ublažila bol i zaustavljalo krvarenje. Dao je da mu mijenja vunene ovoje često, pa čak i dnevno, kad je bio bolestan, ali nikada od četvrtka navečer do subote ujutro. Nije, naime, htio da mu u to vrijeme bilo kakvo ljudsko sredstvo ili lijek i najmanje ublažuje Kristove boli koje je osjećao na svom tijelu, jer je upravo u to vrijeme naš Spasitelj Isus Krist bio za nas uhvaćen, razapet, umro i pokopan. Jednom se dogodilo, kad je brat Leon mijenjao svetom Franji zavoj na rani ispod rebara, da je sveti Franjo zbog bolova, što ih je osjećao kod trganja okrvavljenog zavoja, položio ruku na prsa brata Leona. Od tog dodira posvećenih ruku osjetio je brat Leon takvu milinu pobožnosti u svom srcu da umalo nije pao onesviješten na zemlju. I konačno, što se tiče trećeg razmatranja, kad je sveti Franjo završio četrdesetdnevni post na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, spremio se, prema Božjoj objavi, da se vrati u Svetu Mariju Anđeosku. Tada pozove k sebi brata Masea i brata Anđela i, nakon mnogih razgovora i svetih pouka, povjeri im svetu goru, rekavši im da se mora zajedno s bratom Leonom vratiti u Svetu Mariju Anđeosku. Kad je to rekao, oprosti se s njima i blagoslovi ih u ime Isusa Razapetoga. Preporuči im se u molitve i pruži im svoje posvećene ruke, urešene slavnim presvetim ranama, da ih vide, opipaju i poljube. Ostavivši ih utješene, rastane se od njih i siđe sa svete gore.

Izvor

Padre Pio rođen je 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, malom selu u provinciji Benveto. Njegovi roditelji, Grazio Mario Forgioe (1860-1946) i Maria Giuseppa de Nunzio Forgione (1859-1929), bili su nepismeni seljaci i obrađivali su zemlju. Tek rođeni dječak kršten je u obližnjoj crkvi svete Ane sljedećeg dana, a roditelji su mu nadjenuli ime Francesco. Već od tog dana vidio je svog anđela čuvara. “Anđeo čuvar pratio me od samog rođenja“, kazao je kasnije Padre Pio.

Istovremeno je imao i viđenje demona: “Dok sam bio u kolijevci, čim bi majka ugasila svjetlo, vidio sam ta užasna stvorenja i prestrašeno vrištao. Kad bi majka upalila svjetlo, demoni bi nestali i prestao bi plakati.” U pismu Mariji Campanile 1922. Padre Pio je napisao: “Gospodin mi je od rođenja pokazao znakove posebne naklonosti.”

 Obitelj Forgione bila je vrlo religiozna; čim bi se začula jutarnja zvona na crkvi, svi bi se okupili na molitvi. Francesco je imao starijeg brata Michela i tri mlađe sestre – Felicitu, Pellegrinu i Graziju koja je kasnijee ušla u red sv. brigitee (ordo Sanctissimi Salvatoris). Uz njih, roditelji su imali još dvoje djece koja su preminula kao nedonoščad. Obitelj je svakog dana odlazila u crkvu, a svaku bi večer zajedno molili krunicu. Molitva je bila na prvom mjestu, prije svih kućanskih poslova.

Franscesco je znao reći majci: “Ne želim se igrati s ostalom djecom jer psuju” i “Mama, moji prijatelji čine loše stvari i vrijeđaju Isusa.” Jednom prilikom kao dječak, Francesco je ugledao djevojku koju je poznavao. Šivala je potrganu vrpcu na haljini,. Kazao je: “Andrianella, danas ne radimo. Nedjelja je.” Pokazujući nervozu, odbrusila mu je: “Dječače, premalen su da bi tako govorio.” Francesco je otišao, no ubrzo se vratio sa škarama. Zgrabio je vrpcu koju je djevojka šivala i izrezao je u komadiće.

Još u predškolskoj dobi doživio je prvo ukazanje Isusa. “Nisam se htio igrati s djecom u dvorištu crkve, pa sam sjeo u crkvu. Tada me iz tabernakula Isus pozvao da dođem do oltara i položio svoju ruku na moju glavu.” Kasnije je kazao: “Mislio sam da s takve stvari događaju svima.” Kao šestogodišnjak poslan je da čuva stado ovaca sa straijim dječakom Ubaldom Vecchiarinom zvanom Baldino. Baldino je posvjedočio kako je Francesco često klečao i molio pa mu je rekao: “Ti, kada moliš, izgledaš kao da si mrtav, kao da više nisi na ovoj zemlji.” zajedno su išli i u privatnu školu i domu Cosima Scocce, a Baldino je kazao da je Francesco “bio jedini koji je odgovarao na pitanja učitelja.” Drugi pastir imenom Luigi Orlando prisjetio ga se kao tihog dječaka koji je malo govorio i često molio krunicu. Anna Fucci, majka budućeg fra Medestina, bila je Francesova vršnjakinja i živjela samo nekoliko kuća dalje od obiteljskog doma Forgionijevih. Ona je također potvrdila kako se Francesco nije želio igrati s drugom djecom, ali da je izbjegavao čuvati ovce kada je ona bila u blizini te da je u rukama uvijek nosio krunicu. Svi su ga zvali “naš mali svetac” (lu santariello nuostro). Kada ga je majka našla da se bičuje u dobi od osam godina, Francesco joj je rekao: “Moram to činiti kao što su učinili da Isusova ramena krvare.”

Župnik Giuseppe Orlando posvjedočio je kako je, usprkos prigovorima majke, Francesco spavao na podu, s glavom na kamenu usmjesto jastuka. Padre Pio prisjetio se: U našoj se kući teško mogao naći novac, no nikada nam ništa nije nedostajalo” Francesco je imao vrlo ograničeno osnovno obrazovanje jer u selu nije bilo škole. Njegov prvi učitelj, već spomenuti Cosimo Scocca, bio je seljak sa završenih pet godina škole. Francescov učitelj u prvom razredu Mandato Saginato posvjedočio je kako je dječak svoje zadaćnice ispunjavao crtežima Križa. Početkom rujna 1898. Domenico Tizzani počeo je privatno podučavati Francesca za pet lira mjesečno, što je bilo podosta u tadašnje vrijeme pa su roditelji nakon nekoliko mjeseci morali angažirati drugog učitelja, Anglea Caccava. Uz njega je Francesco završio osnovnu školu.

Kako bi mogao platiti školovanje Grazio Forgione otputovao je u Brazil 1897., no nije uspio ništa zaraditi. Dvije godine poslije ponovno se zaputio preko Atlantika, ovaj put u SAD i zaposlio se kao radnik na farmi u Mahoningtownu (Pennsylvania). kako je tamo boravio sa svojim rođakom, bio je u mogućnosti kući slati novac svakoga tjedna. Padre Pio se prisjeća: “Moj je otac dvaput morao prijeći ocean kako bi mi omogćućio da postanem fratar.” Francesco je priio prvu pričest 27. rujna 1899. a istog dana nadbiskup beneventa, mons. Donato Maria Dell’Olio u crkvi Gospe od anđela udijelio mu je i sakramet Potvrde. Kao 14-godišnjak, 5. listopada 1901., u pismu koje je poslao ocu Francesco je prvi put izrazio želju da postane fratar. S učiteljem Angelom Caccavom i još šestero sljedeće godine je hodočastio u Svetište Gospe od Pompeja gdje je rekao: “Uskoro ću otići u novicijat, više neće biti zabavljanja.”

Brat kapucin i fratar

Odmah nakon Božića 1902. Francesco je imao viđenje. “Vidio je veliko mnoštvo podijeljeno u dva tabora; jedan je svijetlio dok je drugi bio mračan. Veliko čudovište predvodilo je mrak. Veličanstveni čovjek iznimne ljepote naredio mu je da se bori s čudovištem i na kraju pobijedio. Veličanstveni je čovjek rekao Franscescu: “Čudovište koje su pobijedio je sotona i ti ćeš se boriti s tim neprijateljem do kraja svoga života.” nakon pričesti 1. siječnja 1903. Francesca je odjednom obasjalo unutarnje svijetlo i shvatio je kako će se ulaskom u službu Božju izložiti neprestanoj borbi sa sotonom. U noći, četiri dana kasnije, imao je viđenje Isusa i Marije koji su ga ohrabrivali da nastavi svoj put i postane svećenik. “Sinoć su me Isus i Njegova Majka uvjerili da je to njihova želja”, zapisao je Francseco.

6.siječnja 1903. napustio dom i otišao u Morcone kako bi ušao u novicijat kapucinskog reda. Majka mu je poklonila krunicu (koja je sačuvana do danas) i rekla: “Sine moj, sveti Franjo te pozvao i zato moraš ići.” 22. siječnja 1903. s 15 godina Francesco je obukao kapucinski habit, obrijao tjeme i promjenio ime u brat Pio iz Pietrelcine. “Kako Ti bolje služiti Gospodine, ako ne pod parolom siromaška iz Asiza”, rekao je. Nešto manje od godinu dana kasnije, 2. siječnja 1904. brat Pio dao je zavjet čistoće, siromaštva i poslušnosti. Događaju je nazočila i njegova majka koja mu je kazala: “Dragi sine, sada si pravi sin svetog Franje. Neka te on blagoslovi.”

Brat Pio u samostanu je često i obilno plakao, za to postoje mnoga svjedočanstva, a ovo je jedno od njih. Brat Leone (kasnije fra Leone) boravio je s njim od 1903. do 1908. i kazao: “Tijekom molitve Pio je uvijek plakao, u tišini, a toliko obilno da su njegove suze ostavljale tragove na kamenom podu kora. Mlađa braća su mu se neprestano smijala pa je počeo stavljati svoju veliku maramicu pod lice. nakon molitve maramica bi bila toliko mokra da se mogla iscijediti. Običavao nam je govoriti: “Božja djela su plod mnogo suza i trpljenja.”

Ređenje –

* prosinca 1908. prima “male činove” * prosinca 1908. postaje subđakon, a 18. srpnja đakon.

Minimalna kanonska dob za primanje u svećenike je da kandidat navrši 24 godine. Brat Pio je lošijeg zdravlja i u strahu da će brzo umrijeti pa je zamolio generalnog ministra kapucinskog reda neka pošalje zahtjev Svetoj stolici i preporuči izuzteak. “Objašnjavajući moje trenutno zdravstveno stanje…ako je Bog odlučio skratiti moj boravak na zemlji, umrijet ću sretan”, napisao je generalu.

Padre Benedetto 6. srpnja 1910. obavijestio je Pija kako je Sveta Stolica dopustila izuzeće pa je 10. kolovoza, u dobi od 23. godine, padre Pio zaređen za svećenika u katedrali u Beventu. Padre Pio na sličici uspoemne zaređeenje dao je napisati: “Isuse, moj dahu i životu, danas sa trepnjom uzdižem tebe u misteriju ljubavi kako bi za svijet bio Put, Istina I Život, a za Tebe sveti svećenik i savršena žrtva. P.Pio, Cap”

14. kolovoza Padre Pio slavio je mladu misu u rodnoj Pietrelcini. Padre Agostino na slavlju je kazao: “Lošeg si zdravlja pa ne možeš biti propovijednik. Zato ti želim da postaneš sjajni ispovijednik“. Odmah potom Padre Pio je donio odluku što mu je činiti svakoga dana: “četiri sata meditacije dnevno, izmoliti ne manje od pet Gospinih krunica, devetnice Gospi od Pompeja, svetom Josipu, svetom Mihovilu, svetom Anti, presvetom Srcu Isusovu, svetoj Riti i svetoj Terezi.”

Nevidljive Kristov rane – Sedmoga rujna 1910., tek nekoliko tjedana nakon što je zaređen, tijekom molitve u crkvi u Piani Romani, padre Piju su se ukazali Isus i Marija te je dobio stigme. Piana Romana je brdo oko 4.5. kilometra sjeveroistočno od Pietrelcine gdje je Padre Pio običavao moliti u slamnatoj kolibi sagrađenoj ispovod brijesta. Ta koliba je kasnije postala crkva, ali ostatak brijesta sačuvan je unutar nje.

Salvatore Pannullo župnik u Pietrelcini, posvjedočio je kako mu je 7. rujna pokazao rane i rekao: “Oče, učinite mu uslugu. Zamolite Isusa da ih uzme. Želim trpjeti, želim umrijeti od rpljenja, ali u skrovitosti.” Molili su zajedno i Bog je uslišao molitvu; rane su nestale a trpljenje se nastavilo. Kada se ocu Panullu 1918. rečeno da je Padre Pio dobio stigme, odgovorio je: “Sada ih vidite, ja sam ih vidio još 1910.”

U listopadu 1911. nakon pregleda kod poznatog liječnika dr. Antonija Cardarellija u Napulju, zbog lošeg zdravstvenog stanja nadređeni su ga poslali u Venafaro kako bi se oporavio. Prema dijagnostici liječnika, dani mladog fratra bili su odbrojani pa je stoga bio poslan u najbliži samostan jer nije mogao daleko putovati. Tijekom mjesec I pol dana boravka u samostanu, zajednica je primjetila prvi nadnaravni fenomen: božanske ekstaze koje su trajale dosta vremena i strašni demonski napadi od nekoliko minuta.

U svom dnevniku u Venafru, padre Agostino je zapisao: “U studenom 1911. zajedno s gvardijanom samostana, fra Evangelistom, vidio sam brojne ekstaze i mnoge đavolske napade na padre Pija. Sotona bi mu se pojavljivao u obliku gole plesačice, duhovnika, gvardijana, pape Pija X, anđela čuvara, svetog ranje, Djevice Marije i kao čitava vojska demona. Povremeno nije bilo takvih vidljivih napada, ali bio je fizički napada da mu je tekla krv, mučili su ga zastrašujući zvukovi i bio je pokriven pljuvačkom. Od svih se napada obranio zazivajući ime Isusovo.” U pismu koje je Padre Pio poslao Padre Agostino 3. prosinca 1912. stoji: “Prenosim vam dobru vijest da su se 27. prošlog mjeseca moj otac i brat vratili iz AMerike Dobrog su zdravlja”

6. studenog 1915. Padre Pio je pozvan u vojsku, a točno mjesec dana kasnije dodijeljen sanitetskoj jedinici smještenoj u Napulju. 17. prosinca liječnici su utvrdili da ima plućnu infekciju pa je dobio jednogodišnju poštedu. najveći dio oporavka proveo je u samostanu u Foggiji, a 18. studenog 1916. vratio se u Vojnu bolnicu gdje je nakon pregleda dobio bolovanje. Konačno, 16. ožujka 1918. otpušten je iz vojske zbog teške upale pluća.

Tijekom 1916., točnije 17. veljače, Padre Pio otišao je u Foggiju, u samostan svete Ane, kako bi pomagao Raffaelini Carese koja je preminula 25. ožujka. Fratri su gotovo svakodnevno slušali užasne zvukove koji su dolazili iz sobe Padre Pija. Kada bi ušli u njegovu sobu našli bi ga u očajnom stanju i natopljenog znojem. Tada je gvardijan zamolio Padre Pija da se pomoli Gospodinu neka nestanu ti zvukovi koji su prekidali samostanski mir i plašili ostale fratre. Padre Pio u poslušnosti se molio i uznemirujući zvukovi prestali su odzvanjati samostanom. Krajem srpnja 1916. padre Pio je iz Foggie na nekoliko dana otišao u 35 kilometara udaljeni San Giovanni Rotondo posjetiti Padre Paolina. Po povratku provincijal mu je dao dopuštenje za premještaj u San Giovanni Rotondo.

4. rujna 1916. Padre Pio došao je u novi dom gdje će ostati do kraja ovozemaljskog života. U San Giovanni Rotondu nalazilo se i sjemenište zvano “Serafski fakultet” pa je Padre Piju dodijeljen zadatak podučavati student povijest i gramatiku. Nekoliko tjedana po dolasku u San Giovanni Rotondo ustanovio je skupinu duhovnih kćeri s kojima se susretao i molio dvaput tjedno. Na najdulji put Padre Pio je otišao u svibnju 1917. kada je otpratio svoju sestru Graziellu u Rim gdje je ona ušla u red svete Brigite.
5. kolovoza 1918. padre Pio je doživio transverberaciju, proboden mu je bok. Transverberaciju, posebnu Božju nagradu onima koji ga vole doživjeli su, među ostalima, Tereza Avilska, Malal Terezija, Veronica Giuliani, margarite marie Alacoque, gerardo majella, Josip Kupertinski, Franjo Saleeški, Filip Neri i Ivana Franciska de Chantal. Svom je duhovnom ocu padre Pio napisao: “Slušao sam ispovijed dječaka kada je nebeska Osoba zavitlala mač s oštrim vrhom i pogodila moju dušu svom silinom. U djeliću sekunde moju nutrinu ispunio je čelik i vatra. Od tog trenutka osjećam otvorenu ranu zbog koje trpim u trajnoj agoniji”

Trajne stigme – U petak 20. rujna 1918. dok je molio na koru crkve Padre Pio je dobio trajne i vidljive krisove ranee. Poznatiji stigmatici bili su i sveti Franjo Asiški, sveta Rita, sveti Ivan od Boga, sveta Veronica Giuliani i sveta Katarina Sijenska.

u poniznosti je izvjestio: “Odjednom me obuhvatilo veliko svjetlo. U njemu sam ugledao Isusa koji je bio prekrasan. Iz njegovih rana izlazile su zrake i probile moje ruk, stopala i bok. Bio je to osjećaj kao da vatrene oštrice probadaju moju kožu, režu i lome. Osjećao sam da ću umrijeti od nepodnošljivih bolova.”

Svi koji su vidjeli stigme (dr. Angelo Maria Merla, prof. Luigi Romanelli, prof. Amico Bignami, prof. Giorgio Festa, nadbiskup Anselm Edward Kenealy, nadbiskup Bonaventura Cerretti, biskup Alberto Costa, biskup Angelo Police) složili su se oko sljedećih detalja: znakovi su se pojavili i na dlanovima i drugoj strani šake. Bili su okruglog oblika i malo veći od dva centimetra u promjeru – bili su crvenkasto smeđe boje i jasno se razabirali od ostatka kože na šakama koja je izgledala savim normalno i bez znakova upalee – kraste tamne boje pokrivale su rane, a s vremena na vrijeme one su otpadale. isto su izgleda i stopala na obje noge. Imao je također ranu na prsima s lijeve strane tijela.

krvarenje nije bilo povremeno već se činilo da iz rana neprestano teče isjedak krvi, osobito iz one na prsima.

18. travnja 1920. padre Agostino Geemelli, fratar, liječnik i psiholog stigao je u samostan. kazao je: “Padre Pio, došao sam pregledati vaše rane.” Padre Pio ga je upitao: “Imate li ovlaštenje?” – “Ne” odgovoro je Gemmeli. “Onda ni ja nemam ovlasti pokazati vam rane” rekao mu je Padre Pio. Fra Gemelli napisao je izvještće u kojem tvrdi da je pregledao rane, ali je sigurno da se to nije dogodilo jer je padre Pio bio u društvu subraće. padre Gemelli kasnije je zapisao kako je Padre Pio “neuki psihopat koji se sam sakati i svojim ranama iskorištava ljudsku lakovjernost”. Zbog Gemellijevih kritika vatikan je pokrenuo mjere protiv padre Pija, no kasnijih godina Gemelli je donekle izmjenio svoje mišljenje. Fra Gemelli preminuo je 15.s rpnja 1959., a jednom od subraće padre Pio je povjerio kako je u bilokaciji osobno pomogao i ispovjedio fra Gemellija u posljednjim trenucima njihova života.

Ograničenja

22.lipnja 1922. padre Antonio da San Giovanni in Persiceto, generalni ministar Reda zaprimio je dokument koji je potpisao tajnik Kongregacije svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere): “Najeminentniji kardinali vijećali su 10. svibnja 1922. god u vezi padre Pija iz Pietrelcine.. On od sada mora slaviti Svetu misu privatno i ne smije blagoslivljati vjernike. Nikeme ne smije pokazivati takozvane stgme. Odmah mora prekinuti svaku komunikaciju s Padre Benedettom, svojim duhovnikom. Kako bi se provele ove odluke najbolje je da padre Pio odmah bude premješten u samostan, po mogućnosti u sjevernoj Italiji, padre Piju zabranjuje se odgovarati na pisma. Sve najbolje želi vam kardinal Rafael Merr Del Val”

31. svibnja 1922. Konregacija svete službe odlučila je: “Kongregacija odgovorna za poštivanje vjere i obranu morala istražila je fenomene koji se pripisuju Padre Piju iz Pietrelcine, članu reda manje braće kapucina u biskupiji Foggia i izjavljuje da: iz ovog istraživanja ne može potvrditi nikakve osnove nadnaravnog fenomena te potiče vjernike da se pridržavaju ove deklaracije.”

Ista je kongregacija 8. lipnja zatražila od kapucinskog reda da se padre Pio premjesti u drugi samostan, a devet dana kasnije kongregacija je naredila da padre Pio mora sam slaviti svetu misu, bez pomoći drugih fratara. 8. kolovoza 1923. padre Pio je obaviješten kako će biti premješten u Anconu. Na tu vijest je odgovorio: “Kao predani sin svete poslušnosti i ukoliko to ovisi o meni, ja ću biti pokoran i neću ni usta otvoriti.” Četiri dana kasnije, u pismu gradonačelniku San Giovanni Rotonda, Francescu Morcaldiju, Padre Pio je napisao: “Volja meni nadređenih je volja Božja. Jedino što želim da moje kosti počivaju u tihom uglu ove zemlje.”

17. kolovoza uslijedila je pobuna seljaka iz San Giovanni Rotonda. Policija u izvješću navodi da se premještaj ne može provesti bez “prolijevanja krvi” 2. rujna 1923. Naredba o premještaju je opozvana “do sljedećeg prerasporeda” 24. srpnja 1924. Kongregacija svete službe daje upozorenje da bi se spriječio bilo kakav kontakt sa Padre Piom.

…

Izvor: padrepio.hr

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

Stigme su Isusove rane koje on da svojim mističnim dušama. To su pet Isusovih rana – na rukama, nogama i pored srca. Mogu biti vidljive I nevidljive. Glavna svrha ovih rana je da duša koja ih primi zajedno s Isusom trpi i tako sudjeluje u spašavanju duša, obraćenju grešnika, otkupjenju čovječanstva. Te duše se prinose Bogu kao žrtve koje daju naknadu Bogu za grijehe duša I čine pokoru za one koji to ne čine. Kroz svoje trpljenje zadobivaju milosti od Boga koje su potrebne da se određene duše obrate Bogu.

Apostol Pavao je još govorio da u svom tijelu nadopunja ono što nedostaje u Kristovim trpljenjima, radi njegova tijela tj. Crkve (usp Kol 1,24)

Iako se općenito smatra da je sveti Franjo prvi svetac koji je na svom tijelu nosio stigme, postoje neki stručnjaci koji tvrde da je sam apostol Pavao mogao biti prvi koji ih je dobio. Sam sveti Pavao govori “neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove”. (Gal 6,17)

Nadalje, u Djelima apostolima čitamo: “… Bog je pak činio nesvakidašnja čudesa po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili. “ (Djela 19,11-12) Pretpostavlja se das u ti predmeti bili u dodiru sa krvlju na pavlovim stigmama. I danas postoji takva praksa u Crkvi kojoj se pokazuje poštivanje prema relikvijama svetaca.

Stigme u novije vrijeme

Sigurno je da je najnoviji I najvjerojatnije jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva stigmata bio slučaj talijanske svetice sv. Gemme Galgani (1878-1903). Gemma je je već u ranoj dobi pokazivala izvanrednu pobožnost a već u dobi od sedam godina Isus ju obdariva izvanrednim darovima. U dobi od 20 godina čudotvorno je izliječena od spinalnog meningitisa zagovorom sv. Gabrijela od Žalosne Gospe koji je u to vrijeme proglašen blaženim. Blaženi Gabriel čudesno se pojavio kod Gemme i poticao ju da napravi devetnicu Srcu Isusovu.  Godinu dana kasnije dobila je stigme u prisutnosti anđela čuvara i Blažene Djevice Marije.

Jednog dana poslije svete pričesti, nedugo nakon njezina čudesnog izlječenja, Isus joj je rekao: “Hrabro Gemma! Čekam te na Kalvariji, na Gori koju ću ti pokazati!”

Trpljenje kroz koje je prošla tijekom bolesti obogatilo je njenu dušu i polako je shvatila koji je njen poziv.. Bilo je to 8. lipnja 1899., bdijenje za blagdan Presvetog Srca Isusova. Tog jutra poslije svete pričesti Isus joj je otkrio da će joj uvečer toga dana dati izvanrednu milost. Otišla je odmah reći njezinu ispovjedniku, a zatim ispovijedati da primi oprost, da bi mogla biti spremna što je više moguće za ono što bi Isus trebao učiniti. Zatim, s dušom preplavljenom divnim osjećajem mira i radosti, vratila se kući.

Gemma će sama govoriti ono što se dogodilo ove noći:

“Bilo je četvrtak navečer, bdjenje za blagdan Presvetog Srca Isusova. Iznenada, brže nego uobičajeno, osjetila sam bolnu žalost zbog svojih grijeha, ali tako intenzivno da nikada još nisam doživjela nešto tako. Žalost je bila takva da sam mislila da moram umrijeti, nakon čega sam osjetio sve snage moje duše u sjećanju. Moj razum nije poznavao ništa osim grijeha i prijestupa protiv Boga, moje pamćenje prisjetilo se svakoga od njih i uputilo me da vidim sve muke koje je Isus podnio da me spasi. Moja volja me pokrenula da ih ih mrzim i da budem voljna trpjeti bilo što za opraštanje. Svijet misli potekao je kroz moj um; misli žalosti, ljubavi, straha, nade i ohrabrenja.

“Ubrzo nakon toga uslijedio je zanos, i našla sam se u prisustvu moje nebeske Majke, s mojim anđelom čuvarom na njezinoj desnoj strani. …

Izvor: Miracelesofsaints