Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

1»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata,
nego negdje drugdje preskače,
od razbojnika taj je i od kradljivaca.
2A tko na vrata ulazi,
pastir je ovaca.

3Tome vratar otvara
i ovce slušaju njegov glas.
On ovce svoje zove
imenom pa ih izvodi (da pasu)
4A kad sve svoje izvede,
pred njima ide i ovce idu za njim
jer poznaju ga po njegovu glasu.

5Za tuđincem,
se dakako, povesti ne daju
već bježe od njega
jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

6Isus im kaza tu poredbu,
ali nitko nije razumio
što im je time kazati htio.

7Stoga im Isus ponovno reče:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam ovcama vrata.
(Ja sam Spas)
8Svi koji dođoše prije mene,
kradljivci su i razbojnici;
ali ovce ne poslušaše njihov glas.

9Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spašen će biti,
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.

10Kradljivci dolaze samo da
zakolju, da pogube,
zato da ukradu.
Ja dođoh da život imadu,
u izobilju da ga imadu.«

»Ja sam pastir dobri!” – Isus kaže
Pastir dobri život svoj za ovce polaže.

12Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca
—kad vidi vuka gdje dolazi ostavlja ovce i bježi,
(glavno da sebe skrije)
a vuk ih grabi i razgoni:
13najamnik je i do ovaca mu nije.

14Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje i mene poznaju moje,
uistinu vam kažem,
15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj za ovce polažem.

16Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovčinjaka ovog.
I njih treba da dovedem i čut će moj glas
I bit će jedno stado
i jedan pastir
(jer svima želi biti Spas!)

17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj da ga opet uzmem.
Po istini vam kažem:
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ga ja sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga,
vlast imam i opet ga uzeti.
Tu zapovijed mi dade
Otac moj Sveti..«

…
U prispodobi Isusu im priča
u  želji da ga bolje shvate,
o pastiru im pouku daje
i ovcama koje njega prate.

Upozorava ih na one što pastiri nisu
nego su kradljivci njihovih duša
i kako pogubno može biti
ako se takve pastire sluša.

Bilo je onda, a i danas ima onih
 što žrtvu ne žele, niti mole rado 
što samo na sigurnost svoju misle
i zapravo ih nije briga za stado. 

Isus je pastir što nas dobro uči
I ne samo da uči već i život svoj daje
Nije došao tražiti publiku i pljesak
Već dobro naše koje vječno traje.

On je Vrata kroz koja nam je ući
I nema drugih vrata do spasenja
Osim njega nema drugog spasitelja
Zato smo njegovi od časa krštenja.

Ako nam tko kaže da drugog Puta ima
Da i druge vjere isto spasenje nude
To su samo laži jer samo Isus je umro
Da pobjednik nad smrću zauvijek bude.

Malo ih je koji uzak put slijede,
malo koji Dobrog pastira traže,
pravdaju se da svi putevi u raj vode
ali riječi te za Isusa ne važe.

…

Pogledaj Isuse, na stado svoje,
koje tako često bez pastira luta,
Pogledaj Isuse i smiluj se narodu,
koji Tebe ne zna nit pravog Puta.

Pogledaj Isuse, na zemlju našu,
pogledaj zla koja joj prijete
Ti pastiru dobri, štiti svoje vjerne,
svakog koji želi biti tvoje dijete.

Pogledaj Isuse, na naše pastire,
ne dopusti da ih Zlo i svijet prevari
Ne daj da ih svladaju prizemne želje
pa zaborave zašto su pastiri u stvari.

Pogledaj Isuse na pastire bojažljive
koji rade kako im vlast države kaže
Ne vode oni stada na pašnjake Tvoje
nego tamo gdje drugi od njih traže.

Pogledaj Isuse na stada zaključana,
na vjerne Tvoje bez sakramenata
Pastiri su tu da hranu vječnu daju
al u strahu su oni zaključali Vrata.

Pogledaj Isuse, na one što se trude
biti pastiri po želji Srca Tvog,
Budi im snaga kad ih slomit žele,
Budi uvijek – s njima jaki Bog.

Pogledaj Isuse, na sve koji žele
takvog pastira koji Boga sluša,
O daj nam, Bože, takvih koji žive
na slavu Tvoju i spasenje duša.

Pogledaj Isuse, na Domovinu našu
po zagovoru Stepinca, kardinala,
Neka on bude uzor pastirima našim
pred navalom svakojakih zala.

Podaj nam Isuse, dobrih pastira,
po zagovoru Majke Tvoje svete
I čuvaj ih da Tebi vjerni budu
posred oluja što Crkvi prijete.

Možemo reći da se Gospa pokazala naša najvjernija zagovornica kroz povijest.

Uz lik Gospe Remetske stoji naslov koji joj je dodijelio hrvatski sabor: “Najvjernija Zagovornica Hrvatske, Majka najsvetija, Djevica Remetska.”

Pavlin Andrija Egerer u 17.om stoljeću piše: “Kraljevina Hrvatska uistinu je Marijanska”. Govoreći o marijanskom kultu povijesničar Peričić navodi: “Do 11. og stoljeća gotovo sve katedrale na dalmatinskom teritoriju bile su posvećene Majci Božjoj. I po našim gradovima, osobito primorskim često se vidi Gospina slika ili kip u gradskim vratima ili na uglovima ulica. To je slučaj glavnih gradskih vrata u Kotoru, Herceg Novom, Budvi, ali i na mnogih privatnim kućama kao u domu obitelji Makin u Kotoru gdje se u niši časti Gospa od Škrpjela, ili na kući obitelji Žiga u gornjem Stolivu gdje na pročelju u niši stoji kameni Gospin kip.
Prva hrvatska rodoljubna pjesma sačuvana u K. zborniku iz 16. st. jest upućena Gospi da nas obrani od Turskih napada
U Boki je od najstarijih vremena u običaju i dodatak u litanijama “Ufanje putnika” i „Kraljice i odvjetnice naša moli za nas“
Hrvatski pavlin, 1753 – Josip Bedeković u svojoj knjizi tiskanoj 1753. (…) – ovako opisuje pobožnost svojih sunarodnjaka … “Nadasve su odani preblaženoj Mariji Božjoj i časte je osobitom pobožnošću kao svoju zagovornicu, odvjetnicu i zaštitnicu. Ljudi, naime, u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, seljaci, premda su snagu svoju slomili dnevnim radom s tolikim žarom poštuju Presvetu Djevicu i tako su u tome tvrdi te misle da je grehota ako je tko subotama svakoga tjedna, još više uoči njezinih svetkovina ne bi častio strogim postom tj ne jedući ništa kuhano.” 

Godine 1979.-e proslavljao se Branimirov jubilej tj. 1100.-a obljetnica prvoga međunarodnoga priznanja Hrvatske. Naime, 879. papa Ivan VIII priznao je hrvatskog kneza Branimira, a Hrvatsku neovisnom državom. Tom prigodom nastala je molitva “Ispovijest Hrvata katolika” koja završava zazivom Gospi: „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!“ Ovaj zaziv izražava ono što je pobožni puk živio u najtežim okolnostima. Pouzdanje u Gospinu pomoć postalo je jednostavno sastavni dio vjere i narodnog identiteta i jednostavno se provlačio kroz našu tisućutristo-godišnju povijest kao jedna crvena nit.

Sinovsko pouzdanje u Gospu – resilo je i osobno kardinala Stepinca koji je u pismu remetskom župniku Leopoldu Rusanu 1960.-e godine piše: “Još nije umrla najvjernija odvjetnica Hrvatske, Mati Božja. Mi smo doduše grešnici, ali onoj u knjižici kojoj je predgovor napisao papa Pio XII još kao državni tajnik kaže marija na jednom mjestu da su joj među naslovima kojim je častimo najmiliji: Majka Grešnika i Majka Milosrđa. Ne vjerujem dakle da bi isključila iz broja djece naš narod. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti k njoj sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neće se prevariti kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi krou 13 stoljeća što smo ušli u Zajednicu Crkve Božje. Ovo pouzdanje nema granica, jer – kaže on –  čini mi se da je sv Alfons Liguori još najljepše pisao o Bogorodici jer je najsnažnije istaknuo svemogućnost Marijinu, svemogućnost u tom smislu što ni jednu molbu ne odbija. Siguran u Gospino uslišanje
Sv Leopold je običavao, prema svjedočenju Giovania Armelinija, ostavljati pred kipom Bezgrešne pisamca s potrebama pojedinih ljudi. U jednom njegovu zapisu stoji: Snažno vjerujem da je u Božjoj Crkvi uvijek prisutna Majčinska prisutnost iste Blažene Djevice Marije i vjerujem da sukladno zadatku koji joj je povjeren od umirućeg Sina na Križu zajedno sa Sinom koji zajedno zagovara za ljudski rod također ona na nebu zagovara kod Oca. Tako ona uistinu na nebu izvršuje to što je činila pod Sinovljevim križem. Ovakvi stavovi ponikli su iz Hrvatske narodne pobožnosti i prenosila se sa naraštaja na naraštaj. Već je 1872. mađar August F. Balog upozorio da u hrvatskim donjim krajevima vjernici običavaju u slučaju javne potrebe, na primjer kužne pošasti na ljudima, stoci, ili u polju, prigodom suše, potresa i slično, obaviti procesiju s čudotvornom Gospinom slikom. On kaže da se rijetko događa da nisu uslišani. Ako pak ne dobiju odmah što traže onda ostave svetu sliku nasred crkve i takorekuć jurišaju na nju dok ne dobiju što traže, pa kliče: Vjera je to velika!

Za južnu Hrvatsku, osobito Cetinski narod, Gospa Sinjska kohezijska je snaga, nešto što životu daje sigurnost zaštite i sigurne pomoći. Osamnaestog stoljeća imamo svjedočanstva da ova čudotvorna Gospina slika mijenja boju lica koju je ponekad blijedo i žalosno što se tumači kao nagovještaj Božje kazne, a ponekad veselo i rumeno što se tumači kao znak uslišanja na upućenu molitvu.

U stradalnička vremena Drugog svjetskog rata i poraća bilo je veliko buđenje Marijanske pobožnosti u Hrvata. Jednako tako je bilo i za vrijeme Domovinskog rata. Nadbiskup Puljić je za Uskrs 1994.-e uputio prigodno pismo svojim vjernicima gdje piše: da se “Na Kristovu križnom putu našla i njegova majka, koja mu, istina, nije mogla fizički pomoći. Naš naord je prihvatio svjesno i odano pobožnost prema Mariji, uzdajući se u njezin majčinski zagovor i pomoć. Vjerujem da će nam njezin zagovor pomoći da preživimo i opstanemo na ovim prostorima.” I možemo reć da je to tako i bilo.

Čudesna uslišanja

Isus Krist je živi Bog i zato djeluje kroz povijest Crkve na razne načine pa i tako da čini nadnaravne zahvate po svom nahođenju ostavljajući na taj način moćne znakove ljudima. Danas nije lako govoriti o čudima. A razlog je kako kaže kardinal Leo Ševčig – u tome što današnje jednodimenzionalno poimanje svijeta ne prihvaća čudo. No, kršćani se ne mogu odreći čuda, jer su ona konstitutivni dio njihove vjere.

Najčešća čuda koja Isus čini događaju se po zagovoru svetaca, a poglavito po zagovoru Marije. Gospina svetišta su prepuna svjedočanstava čuda. Iako ona najstarija nisu dokumentirana kako je to danas moguće, ne može ih se jednostavno zaobići, smatrati samo pobožnim predajama kao to danas čine nevjernici pa i neki teolozi. Ova čuda su obraćala zalutale, hranila vjeru, tješila nevoljne i punila duše zahvalnošću radi koje su se podizale crkve i ostavljali razni zavjetni darovi za uslišane milosti.

…

*U Kloštar Ivaniću – u drevnom marijanskom prošteništu sjeverne Hrvatske –
koje je danas službeno svetište Sisačke biskupije
Tijekom 25 godina … (1757-1782) evidentirano je od tadašnjih župnika 59 čudesnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Ivanićke.
U nepunih 100 godina … 1688- 1786 – župnici su zabilježili 9 čuda = 1 čudo mjesečno

*U Olovu (BiH) – (Nikola Olovčić) Skoro svaki dan se događala ozdravljenja ili oslobađanja od opsjednuća
*Gospa Sinjska – 1886- zamoljeni župnici da prikupe svjeočanstva o uslišanim molitvama. Za manje od mjesec dana prikupio je 360 čuda koja se pripisuju zagovoru Gospe Sinjske – svaka brojka iza krije izvanredan zahvat…
Olovsko svetište (Gospa od Olova, BiH) čuda se događala skoro svakodnevno– po zagovoru Gospe – posebno poznato po oslobađanju opsjednutih..
Tu su sliku častili katolici ali i muslimani. Čim bi opsjednuti pogledao sliku ozdravljali bi. “Zašto nas progoniš i mučiš Djevice Marijo!”
Bartol Kašić: “Pred tom se slikom događaju čudesa – osobito u vezi s opsjednutima, … bilo katolici, raskolnici, turci… Svi oni glasno zapomažu: „Presveta Djevice, izbavi nas!”
Blago onome ko u te vjeruje
Kršćanska katolička vjera je prava vjera!“ Uvjet za čudo – vjera katolička.
Čak ako to dolazi i od muslimana, inovjeraca…
Nešto preko čega su postajali katolici

Fra Bernardin Škrivanić u Lurdu ozdravio od tuberkuloze – postao širitelj slave Majke Božje Lurdske; u Rijeci izgradio crkvu…
Prigodom hodočašća u Lurd Leopold Mandić susreo redovnicu koja nije ozdravila
Na njegov prijedlog – da to namjeni za ozdravljenje slijepog francuza – dogodilo se da je on progledao čim ga sv Leopold pričestio
Na povratku u Padovi, povratak u samostan, prijetio sudar kočije s tramvajem – mimoišli su se čudesno. Ulica se raširila dok su prolazili– Sv. Leopold to pripisuje Gospi.
Ivan Merz – svjedok nekih ozdravljenja u Lurdu što ga se duboko dojmilo – Nakon što je oprao bolesne oči na vrelu – poboljšano zdravstveno stanje – mogao je završiti studij
Lurdska čuda – po njemu su poziv na obraćenje čovječanstvu
Ivan Merz: Osjetili mi nešto u Lurdu ili ne – Lurdska čudesa su neoborive činjenice koja govore da izvan Katoličke Crkve nema prave Crkve …
Sav rad koji ide za spasom duša je najuzvišeniji i najpotrebniji koji se uopće može zamisliti.
Čuda posvjedočuju ISTINITOST VJERE, istinitost Crkve kojoj pripadamo, čuda su moćno sredstvo evangelizacije
Zato je neobično da čuda prešućujemo umjesto da na njima zahvaljujemo – kad smo ispitali autentičnost…

Kako to da se danas u istim svetištima ne događaju čuda? Dobiva se dojam da ih nema, a i kad bi ih bilo da ne bi privukli potrebnu pozornost, ili da ih nema tko dokumentirati…
Ova pojava je raširena i vezuje se uz MANJAK VJERE.
A i ona rijetka čuda – ljudi ih drže u skrovitosti.
*Izuzetak – MEĐUGORJE – gdje se čuda događaju i dokazi se pohranjuju – svjedočanstvo našem narodu i vremenu i zato to je jedan od razloga zašto tamo idu hodočasnici u velikom broju.
*NAZARETSKA KUĆICA U TRSATU – bila je prepoznata po GOSPINOJ OBJAVI – KUĆICA 1291- OSTALA 3 GODINE i 7 mj – do prosinca 1294 Gospina objava župniku – župnik je imao neizlječivu vodenu bolest od koje je čudesno ozdravio, kako mu je Gospa objavila. Također mu je  objavila da je to njezina kućica – na Trsatu su bile velike milosti…
Na Malu Gospu – prevrnuo se čamac i svi su se putnici utopili – među utopljenicima pronađen na morskom dnu (Ivan F.) – u klečećem položaju, rukama uzdignutim prema svetištu – mnogo godina kasnije neraspadnuto tijelo – nepoznati svetac – kojem se možemo moliti – iako nije kanoniziran… Slovenka Helena, kljasta, u Trsatu donešena Gospi i ozdravila
Josip Celer preživo Titanik, …
Alojzije Stepinac se zavjetovao Majci Božjoj Trsatskoj – preživio u rovu – disao na puščanu cijev… pronašli ga jer je virio dio plašta…

(Više poslušaj na snimci u prilogu; izvor: Radio MarijaEmisija “Sjaj istine”,

iz ciklusa emisija – “Gospa i hrvatski narod”)