…

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama. Oni izgledaju kao prethodnica “sukoba civilizacija” koji je najavio američki politolog Samuel P. Huntington i koji kao da je nakon događaja od 11. rujna 2001. godine postao gorka istina. Islamska retorika nimalo ne dvoji da korijeni današnjeg sukoba između islamskog svijeta i Zapada leže u križarskim ratovima srednjega vijeka.

Tako se teroristička organizacija AI-Qaida službeno zove Svjetski islamski front za džihad (sveti rat) protiv Židova i križara. Kada su islamisti u prosincu 2004. godine pred američkim konzulatom u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, izveli napad auto-bombom, proglasili su ga kao “napad na utvrdu križara na Arapskomu poluotoku”, kao da se dogodio u 12., a ne u 21. stoljeću. “Jamčim vam da se i danas na Bliskomu istoku pripovijedaju priče o križarskim ratovima i da mi zbog njih još uvijek plaćamo”, ustvrdio je bivši američki predsjednik Bill Clinton u studenomu 2001. na Sveučilištu Georgetown.

Ni na Zapadu se ne misli puno drukčije. Tako su Michael Baigent i Richard Leigh u svojoj tendenciozno senzacionalističkoj uspješnici Inkvizicija  križarske ratove proglasili “povijesnim presedanom koji je u stoljećima poslije postao poznat kao zapadni imperijalizam i kolonijalizam”. U drami o križarima sir Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko koja je 2005. godine dospjela u kina, križari su portretirani kao netolerantni fanatici skloni spletkama, a Arapi, suprotno, kao plemeniti i korektni.

Junak filma, uzveličan gotovo kao prorok, sultan Saladin, koji je kršćanske vitezove u bitci kod Hattina 1187. godine ne samo katastrofalno porazio nego i (u stvarnosti, a ne na filmu) promatrao “s osmijehom na licu”, kako navodi njegov kroničar Imad ad-Din, kako se rijetkim preživjelim križarskim vitezovima odrubljuju glave.

Već ovo pokazuje kako “slikanje u crno-bijeloj tehnici” malo doprinosi razumijevanju povijesti. U današnje vrijeme vrijedi za političku korektnost sramiti se križarskih ratova. I većina kršćana misli tako, drže “rat u ime Božje” za perverzno iskrivljivanje Kristove poruke, i pritom svakako imaju pravo. Naravno, kršćanski vjerski nauk poznaje i pravo na nužnu obranu i samoobranu.

No što su uistinu bili križarski ratovi?

Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti?

Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Da bismo na ovo pitanje ispravno odgovorili, moramo proučiti povijesne izvore, izvještaje s obiju strana fronta, koji su do danas sačuvani, i analizirati kako je uopće moglo doći do prakatastrofe ovoga sukoba između Istoka i Zapada.

Nakon što su po zapovijedi Konstantina Velikoga godine 325. vršena iskapanja na Kristovu grobu i brdu Golgota, dao je car na njima sagraditi monumentalnu baziliku, “crkvu Uskrsnuća”, koja je postala jednim od najznačajnijih kršćanskih svetišta. Od tada su se hodočasnici iz cijeloga svijeta slijevali u Jeruzalem da bi molili na mjestima na kojima je Krist patio, bio razapet i uskrsnuo od mrtvih. Kada je pod Teodozijem kršćanstvo postalo državna religija, hodočašća su dosegla svoj vrhunac. Rim i Carigrad su bili centri Crkve, no Jeruzalem je, čiji je biskup uskoro proglašen patrijarhom, slovio za zemljopisno i duhovno središte kršćanskoga svijeta.

O Muhamedu

Godine 610. (prema vjerovanju muslimana) imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; “probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka”. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Alah, kako je on, na arapskome, zvao Boga, izabrao je svoje proroke u Abrahamu, Mojsiju i Isusu, a on bi među njima bio posljednji. Tako je on tražio priznanje najprije među Židovima i kršćanima, koji su nekoć živjeli na Arapskomu poluotoku, no uzalud. Za Židove je Božja objava dovršena posvećenjem drugoga hrama, a za kršćane krajem apostolskih vremena.

Njihovo odbijanje da ga priznaju prorokom uvjerilo je Muhameda da su i Židovi i kršćani odstupili s pravoga puta jedinoga Boga i krivotvorili njegovo Sveto pismo; sada je njegov zadatak obnoviti pravu Abrahamovu religiju. Nova viđenja bila su reakcija na ovo odbijanje, pri čemu je stalno dobivao radikalnije poruke, sve do zahtjeva da mačem obrati “tvrdokorne nevjernike”.

Njegova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi.

Kritički istraživači religije danas su uvjereni u to da većina sadržaja Muhamedovih vizija potječe iz njegove podsvijesti i iz onoga što je pokupio na brojnim dugačkim putovanjima na koja je išao kao trgovac. Uistinu je u 7. stoljeću u Arabiji još bilo gnostičkih sekta koje nisu vjerovale u razapinjanje jer je Isus za njih bio anđeo svjetla u prividnomu tijelu; on nije mogao ni patiti ni umrijeti. Drugi, kao npr. arijevci, odbacivali su Trojstvo jer su Isusa smatrali, doduše po naravi sličnim, ali ne i po naravi istovjetnim s Ocem. Čak je i Muhamedova prva žena Hadidža, petnaest godina starija, bogata i ugledna trgovačka udovica, koja ga je opskrbljivala neophodnim financijskim sredstvima, bila heterodoksna kršćanka.

Kada je Muhammed godine 614. u Meki izišao u javnost sa svojom objavom, naišao je na žestoko odbijanje. Grad se obogatio na hodočasnicima koji su hodočastili poganskome svetištu Kabi; ništa im tada nije bilo manje poželjno od monoteističkoga čistunstva. Tek su rijetki, koji su potjecali iz socijalno nižih slojeva, bili spremni slijediti njegovo novo učenje. Ipak, kada su “prvi muslimani” počeli s propovijedima, stanovnicima Meke je dozlogrdilo: čim mu je umrla žena i zaštitnica, protjerali su Muhameda i njegove pristaše iz grada.

Na posljetku se naselio u susjednomu gradu Medini, gdje je nastavio s okupljanjem pristaša te čak i s lokalnim Židovima sklopio savez. Čim je dovoljno ojačao, krenuo je na čelu dobro uvježbane vojske na vojni pohod protiv Meke koju je nakon dvije bitke opkolio i konačno zauzeo 627. godine. Tko mu se pridružio, bio je pošteđen, protivnici su bili pobijeni; veći dio stanovništva uspio je pobjeći. Jedna židovska zajednica koju je optužio za raskid ugovora bila je javno smaknuta.

Sada je Muhamed imao vlast potpuno Kabu očistiti od kumira; ona je postala od tada najsvetije mjesto njegove nove vjere, koju je nazvao islam (“predanost Bogu”). Okrenuti u njezinu smjeru, njegovi pristaše, muslimani (“oni koji su predani Bogu”), mole pet puta dnevno, a jednom u životu trebaju hodočastiti.

Sveti rat (džihad)

Nakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama.

On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina. Njegova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Godine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsadaCarigrada 717./718. godine.

Kada su muslimani 638. godine, pod svojim drugim kalifom, Muhamedovim pratiocem Umarom, zauzeli Jeruzalem, kršćani im nisu pružali nikakav otpor. “Vjerski porez”: koji su kao “nevjernici” morali plaćati, u svakom slučaju bio je niži od poreza Bizantskoga Carstva i Umar im je zajamčio, posebnim dokumentom, “potpunu sigurnost za živote, imovinu i Crkve”. Uostalom, Muhamed je u Kuranu naglasio: “U vjeri ne smije biti prisile” (2,256).

I u drugim osvojenim oblastima Arapi su se ispočetka pokazali tolerantnirna. U maurskoj Španjolskoj čak je i kršćanska manjina preuzela arapski jezik i pismo za bogoslužje. Miroljubiva koegzistencija civilizacija i religija koje se međusobno inspiriraju vodila je u al Andalus, kako su Arapi zvali Španjolsku, do kulturnoga procvata kakav je u ranomu srednjem vijeku bio jedinstven. Da bi demonstrirao svoju miroljubivost, službeno je prenio legendarni kalif Harun al-Rašhid, čovjek najviše naobrazbe i kulture, na cara Zapada, Karla Velikoga, 801. godine (po drugim izvještajima već 797.), vlasništvo nad svetim mjestima u Jeruzalemu i poslao mu kopiju ključeva crkve Svetog groba. To je bilo tim čudnije što je Karlo, desetljeće ranije, ratovao protiv Saracena u sjevernoj Španjolskoj i od njih iznudio španjolsku pokrajinu Kataloniju.

Sukobi s kršćanima

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. godine Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif gu-verneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”. Zdanje, osobito skupocjene ikone, bile su uklonjene i zapaljene, a crkva do temelja sravnjena sa zemljom, “s iznimkom onoga što se nije dalo uništiti ili tek s teškom mukom iskopati i odnijeti”. Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetoga. Krik se užasa širio kršćanskim svijetom kada se u Europi saznalo za razaranje svetih mjesta, a ne mali broj onih koji su na prijelazu tisućljeća očekivali smak svijeta u tome su vidjeli znak da bi kraj morao biti blizu. Ipak, prošla je i 1033. godina, tj. tisuću godina od nekoć prihvaćena datuma od Kristova razapinjanja, a da nije došlo do ponovna Gospodinova dolaska. Dok je al-Hakimov nasljednik pregovarao s bizantskim carem o obnovi crkve Uskrsnuća (koja se na Zapadu zove crkva Svetoga groba), u Europi je rastao nespokoj pri pomisli da je sveti grob izručen samovolji “nevjernika”. Jamstvo kalifa Umara pokazalo se nevrijednim pergamenta na kojemu je potpisano. Brige su se pokazale opravdanima jer je već 1056. godine 300 kršćana protjerano iz Jeruzalema, a europskim je hodočasnicima bilo zabranjeno pristupiti crkvi Svetog groba. Kada su 1056. godine nadbiskup Mainza i biskupi Utrechta, Bamberga i Regensburga krenuli na hodočašće u Svetu zemlju, ono je bilo moguće samo uz oružanu pratnju. “Na ovomu su putu puno propatili od pogana.” izvještavao je kroničar Berthold iz Reichenaua, “jednom su bili čak prisiljeni upustiti se i u borbu s njima.” Hodočasnički putovi više nisu bili sigurni, napadi na miroljubive hodočasnike postali su učestali.  … 

…

više na: katolik.hr

…

Srednji vijek nije uživao dobar glas. Kroz pet stoljeća, počevši s razdobljem renesanse i humanizma, kroz razdoblja prosvjetiteljstva, pozitivizma i ostalih takozvanih “znanstvenih pogleda na svijet” (glavni među njima, marksizam), “tamna legenda” nemilosrdno je obavijala srednji vijek.

Prečesto srednjovjekovno razdoblje okarakterizirano kao razdoblje kulturnog propadanja, neznanja, praznovjerja, brutalnosti, i vjerske netrpeljivosti. Činjenica je da to vrijeme predstavlja epohu u europskoj povijesti koja je najbliža ideji “Kršćanske ere”. Srednji vijek je bio doba kršćana – zajednice kršćanskih ljudi (naroda) u kojem je duh kršćanstva utjecao i na privatni i na javni život Europe.

Kao što znamo, u europski ustav nije u uvodu navedeno da je europska civilizacija temeljena na kršćanskim korijenima, već su samo spomenute starine i prosvjetiteljstvo. Ni riječi o kršćanstvu koje je najvažniji faktor Europske civilizacije!

Takvo opisivanje srednjeg vijeka odraz je dvostrukog neznanja.  Doista, s obzirom na današnji vrlo proširen biznis vidovnjaka, čitača tarot karata, iscjelitelja raznih vrsti (ako trebate dokaz samo otvorite prve novine ili pogledajte neki program na kabelskoj TV), onda je nazivanje srednjeg vijeka vremenom praznovjerja i neznanja pravo licemjerje.

Jednako neiskreno je optužbe za ekstremnu brutalnost poistovjećivati sa ljudima iz srednjeg vjeka.  Gledajući pozadinu dvadesetog vjeka, doba genocida, takvo što je apsurdno. U usporedbi sa ne tako davnim erama totalitarnih diktatura, srednji vijek izgleda kao oaza mira.

Rast znanosti u srednjem vijeku

Ništa ne može biti dalje od istine nego obiježiti srednji vijek kao  “mračni vijek”. Činjenica je da je  srednji vijek bio vrijeme napretka u području znanja i znanosti (uključujući prirodne znanosti). Do današnjeg dana intelektualni život zapadne civilizacije počiva na instituciji koja potječe iz srednjeg vijeka, konkretno – sveučilišta i to prvenstveno pod vodstvom Crkve. Prvo sveučilište (Bologna) osnovana je početkom dvanaestog stoljeća. Sva naša najprestižnija sveučilišta Oxford i Cambridge, Salamanca i Coimbra, Sorbonne i Montpellier, Prag i Krakov – datiraju iz srednjeg vijeka! (više na: http://www.loamagazine.org/nr/history/myths_surrounding_the_middle1.html)

A što je s inkvizicijom?

Jedna od glavnih optužbi protiv srednjeg vijeka je njegova “duboka netrpeljivost”, kao što je slučaj kod ustanove inkvizicije. Prema kritičarima, ova riječ-simbol predstavlja represiju i progon zbog nečijeg osobnog stava te ima sva obilježja totalitarnog koncepta države i društva.

Za početak moramo razlikovati tzv. rimsku inkviziciju, koja je nastala krajem dvanaestog stoljeća i koja je bila pod autoritetom rimskog prvosvećenika i drugih biskupa, te španjolsku inkviziciju koja je bila u petnaestom stoljeću. Što je još važnije moramo razlikovati španjoslku inkviziciju koja je bila pod svjetovnom vlašću. Mračna legenda o inkviziciji je prije svega mračna legenda o španjolskoj inkviziciji (a na pamet pada veliki inkvizitor Torquemada)

Inkvizicija je (shvaćena kao crkvena istraga u pitanjima doktrine i krivovjerja)  nastala u Europi u određenom povijesnom kontekstu: naime, kao odgovor na širenje krivovjerja katara u južnoj Francuskoj, u Provansi i Languedocu. Katarizam je bio pogubna hereza i iz vjerske i iz socijalne perspektive. Danas bismo ga nazvati opasan kult koji je donio svojim članovima cijeli niz kultnih “metoda”, uključujući i ispiranja mozga i prisvajanja imovine.

Albigenzi su se vraćali na staro krivovjerje manihejstva koje tvrdi da je stvaranje po sebi zlo djelo – tj. Djelo “zlog Boga”. Posljedično, i ljudsko tijeo i društvo bili su nešto zlo. (Ljudsko tijelo nije hram Duha Svetoga” kao što je Crkva naučavala; …” Prema tome, kako je ljudsko tijelo i društvo bili zli. (Ljudsko tijelo nije bio “hram Duha Svetoga”, kao što je Crkva učio, … )

Koliko roditelja danas, čija djeca su postali dio neke sekte, ne bi poželjelo poduzeti stroge mjere protiv opasnih kultova? Inkvizicija je bio odgovor na takav zahtjev. Prema mišljenju Régine Pernoud, moderne francuske povjesničarke: “Ustanovljenje inkvizicije je imalo također i pozitivan, praktični aspekt. Postupak optužnice uveden umjesto istražnog jedan. I kad su ljudi imali želju da se tolerira heretike, uveo redovite sudove, kao dobro. Postupak optužnice (u rimskoj inkviziciji) priznavao je pravo optuženog da tribunali pruži imena osoba koje bi mogle biti nepraijteljski raspoložene prema njima (npr. iz financijskih razloga). Svjedočenje takvih osoba općenito nije uzimano u obzir u procesu inkvizicije. Postupak optužnice uveden je umjesto istražnog. Kad su ljudi imali želju da se heretike tolerira, također je uvedeno redovito sudstvo. “

Tu je zatim pitanje kazni koja je inkvizicijom uslijedila za optužene. Većina kazni i u rimskoj i u španjolskoj inkviziciji bila je pokorničke prirode (npr. naloženo je da se hodočasti u neko vjersko središte ili da se nosi posebna pokornička odjeća koja je u španjolskoj poznata kao “sambenito”.

Sljedeći najčešći oblik kažnavanja bio je zatvor. Zatvorska kazna nije nužno značila stavljanje osuđenog iza rešetaka. Bila je to normalna praksa španjolske inkvizicije po kojoj bi se osuđenog smjestilo u kućni pritvor. U vezi toga također kruže mračne legende. U stvari ta kazna nije bila ništa teža nego kazna zatvora kod svjetovnih vlasti. Henry Kamen, suvremeni je učenjak koji tvrdi da su bili brojni slučajevi tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća gdje su se ljudi retvarali da su heretici samo kako bi završili u zatvor zatvor inkvizicije.

Smrtna kazna bila je komparativna rijetkost, potogovo u usporedbi s lakoćom s kojom je smrtna kazna bila određivana od strane svjetovnih vlasti. Prema povijesničaru Edwardu Grantu “relativno je mali broj pogubljenja a što je u suprotnosti s legendama o krvožednom sudu (španjolske inkvizicije).” On dalje promatra da je između 1540. i 1700. smrtna kazna provedena na manje od dva posto onih koji su izvedeni pred sud. To bi značilo da se po cijeloj Španjolskoj, uključujući i prekomorske kolonije, inkvizicijom osuđeno na smrt manje od troje ljudi godišnje.

Unatoč tvrdnjama autora mračnih legendi inkvizitori nisu bili tako krvožedni. Kao prvo, nekoliko njih postali su i sveci (u šesnaestom stoljeću papa sv. Pio V). Kao drugo, oni su bili vrlo skeptični o bilo kojoj optužbi koja je nalikovala na klevetu ili zlobni trač.  Imamo još promotriti pitanje vještica što je bilo intezivinije u 16. i 17. st. ( to jest nakon što se navodno prazovjerni srednji vijek povukao u prošlost).

To da se tijekom cijelog 16. st. španjolska inkvizicija suočava s optužbama za suđenje vješticama treba uzeti s velikom dozom rezerve.

U 1614.god najveće vlasti inkvicije prihvaćaju službenu uputu po pitanju suđenju vještica. Pozivajući na krajnji oprez od strane vlasti, dokument je propisao da optuženi najprije mora proći pregled da se utvrdi ispravnost uma, je li ispravan ili melankoličan. Moglo bi se reći da  stav inkvizitora zrcali onaj (iz sedamnaestog stoljeća) biskupa Chartersa o suđenju vještica:

“Najbolji lijek za ovu bolest je držati se čvrsto vjere, ogluštiti se na laži i ne obraćati pozornost na te jadne gluposti”.

Izvor: Časopis: “Love one another”