Ugledavši mnoštvo ljudi gdje se kupe
uziđe na goru.
I kad sjede, učenici mu pristupe. 1

U one dane,
progovori On
i naučavat ih stane: 2

(O kako neobično je bilo čuti ovo:)

Blago siromašnima duhom
jer kraljevstvo nebesko je njihovo! 3

Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti! 4
Blago krotkima:
oni će zemlju baštiniti! 5

Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi! 6
Blago milosrdnima
oni će milosrđe zadobiti! 7

Blago čistima srcem:
Oni će Boga gledati! 8
Blago mirotvoricma:
Oni će se sinovima Božjim zvati! 9

(I na kraju zadnje blaženstvo je Isusovo:) 
Blago progonjenima zbog pravednosti:
Kraljevstvo nebesko je njihovo! 10

Blago vama (kaže Isus, Spas)
kad vas zbog mene – pogrde i prognaju
i sve zlo slažu protiv vas! 11

Radujte se i kličite:
Velika je plaća vaša na nebesima!
Ta progonili su tako proroke prije vas!
– reče on njima 12

Prema Mt 5, 1-12

……………………………………………………………

Čežnja za srećom duboko je u nama
I tamo ju je Tvorac ostavio, Bog,
da nas dovede do Sebe sama.

Što je sreća to najbolje sveci znaju.
I međ njima je lutanja svakakvih bilo
No s Bogom su sreću pronašli na kraju.

Sveti Augustin ili Magdalena sveta
Tražili su ljubav, tražili su sreću
Al je nisu našli u čarima svijeta.

I toliki su leđa okrenuli Bogu
radi nekih uživanja na zemlji,
postić sreću mislili su da i sami mogu.

A Bog zna da čovjek bez njeg strada,
Zna da su ludost užici bez Njega
I da je to tek prolazna naslada.

Nije Bog protiv tog da čovjek uživa
Ako On tu može biti posrijedi,
Ako čovjek ne traži uživanja kriva.

I u raju prvom Bog toliko toga nudi
Samo na jedno zabranu stavlja
Al sotona baš za tim požudu budi.

I čovjek pali čini ono što ne bi smio
uživajuć bez Boga sve dublje pada,
I ne prizna često da je zaglibio.

I dok za tijelo neki smiraj traži
Hoće zabavu, hoće opijate,
Hoće bilo što što osjetila draži.

I dok požude naziva: ljubav žarka
Vidi da u laži živi i da bez Boga,
sreće tu nema, sve je samo varka.

Drugi traže stvari, novac gomilaju,
Gazeć druge, misleć samo na se,
U pohlepi svojoj zgrtat ne prestaju.

I tako se neki od nesigurnosti brane
Slušajuć vijesti i kronike crne
Al one čovjeka srećom ne hrane.

I tehnologija svijeta na sreću poziva
A to sam vrag želi ljude u ropstvu
dok gledaju što se sve naokolo zbiva.

Stalno budi on-line, stalno u toku,
stalno netko neke informacije sipa,
i gasi ljudima Božji sjaj u oku.

Sreća se nudi od zvijezda estrade
Sve kako bi i drugi slijedili taj put,
Sve da duše mlade od Boga ukrade.

I gleda sve Bog, naš Otac s nebesa,
Tu djecu svoju, te lutke razgoljene,
što bez imalo srama otkrivaju tjelesa.

A iza scene estrade – koliko je sjaja lažna?
Koliko nesretnih života, droge i očaja –
ta istina je skrivena, kao manje važna.

I tako često zvijezde razapinju mreže
Predstavljaju stvari loše kao dobre,
Avanture razne gdje tek strast ih veže.

A što duše veže, što je ljubav prava,
to postaje manje bitno. I eto onda
svakim danom sve više rastava.

I blagoslov Božji više ništa ne znači
Ni obećanja jednom pred Njim dana,
i za razvod braka su mnogi navijači.

Tako se danas živi! To je novi vijek!
Pusti Zakon Božji, to je stara priča,
I onda se u porocima lažni traži lijek.

A tamo gdje nema mjesta za Boga,
tamo je varljiva svaka sreća,
i veliko je tamo polje Zloga.

I dok svijet svoja blaženstva nudi
Bog silazi s neba u siromaštvo
I svojim nas izborom silno čudi.

Bog tu primjer biva ljudskom rodu
Kako bit ko dijete, siromašna duha,
Kako imat onu pravu slobodu.

Kralju tom prići se može bez straha
Jer došao je biti Radost
Svih Njegovih u duši siromaha.

U kraljevstvo svoje on poziva sve ljude
Al što kad čovjeku zemaljsko
Od nebeskog draže bude?

Često nit ne misli zašto uopće živi
I dani mu prolaze, bez smisla, Boga,
na trenutke svijetli, al uglavnom sivi.

Al dok god živi čovjek šansu ima
Da Bogu priđe, da mu se izjada,
I Bog ga rado raskajana prima.

Onaj što nam čežnju za srećom dade
On svakog čovjeka kao dijete čeka
Da ga zagrli i uzme mu jade.

Često nije lagan put do tog otkrića
Put do podnožja križa, gdje je naš Spas,
Al tu nas čeka On, Tvorac našeg bića.

Baš tu se vidi koliko nas voli
Bog što za nas proboden biva
I Majku nam daje da nosi naše boli.

I blago onom tko se s Njim žalosti
Zbog grijeha koji Srce Božje bodu
I tko mu grijehe daje da ih On oprosti.

Blago onom tko ne želi biti oholica
Bahatih se kloni, jer blagost traži,
Jer krotkost traži, tu crtu Božjeg lica.

Blaga i ponizna srca – takav naš je Bog
U samo jedan on ide osvajački rat:
Da Ljubavlju k sebi vratit zalutalog.

Isti onaj Kralj Jeruzalema grada,
Na magarčiću, one Cvjetnice davne,
U krotkosti naš Bog je prisutan i sada.

U poniznosti i blagosti. On je taj.
I tko Njegov put slijediti želi
On mu obećava jednom vječni raj.

Al kako vjerno slijedit Njega
Koji nema gdje ni glavu nasloniti
I pušta da bude lišen svega?

Lišen svega, pravde žedan,
Žedan on je… Čovjek boli,
Na križu raspet, a pravedan.

I gdje je tu Pravda? Gdje je tu Bog?
Skrio se Otac koji zadnju riječ ima
Al uskrsnut će dragog Sina svog!

A do tog časa pravde Milosrđe vlada
I On pušta zlikovcima ga muče
I oprašta im dok tu nevin strada.

Blago milosrdnima! I nama to poručuje
I kroz Očenaš tu lekciju nas uči
Jer sreće nema gdje se mržnjom truje.

Srce čisto, ne zatrovano zlima
Isus želi darovati svakom
Tko ga prizna Bogom i k sebi ga prima.

Al kako srce čisto očuvati,
U prljavštinama grijeha koje mame,
I varaju da će sreću dati?

Čista srca i danas Bog stvarati želi
Naš Spasitelj izgubljene traži
I svaki vraćen grešnik Njega veseli.

I dok Bog naša čista srca hoće
Grijeh, zabave, posvuda se nude,
Od Sodome i Gomore gore nečistoće.

On potrebnu milost ipak svima daje
I ako duša iskreno ga traži
Naći će ga, jer on blizak nam ostaje.

Za pomoć i uzor on nam Majku daje
Da nas od Zla i varki njegovih čuva,
Da nas putem vodit ne prestaje.

Samo Jednog rodi Majka ova
Al i nas ona želi roditi u duhu.
I nama Majka želi biti – Majka Isusova.

Mir u srca i On i Ona žele dati
Svima koji mir Božji traže
I koji žele Bogu kao djeca pripadati.

Al daleko je ovaj svijet od mira
Oružjem zvecka i ratovima prijeti
Ubija staro i nejako, ne bira.

Nije li svijetu već dosta rata?
Ne slušaju toga moćnici. Antikristi.
Oni i brata rado okrenu protiv brata.

Blago onom tko Božji mir tvori.
I tko u ratu za duše Isusa slijedi
I uz Njega se, a ne protiv Njega bori.

Rat protiv Isusa bio je i traje
Progoni se On i Riječ Njegova
I nije važan Zakon koji On daje

I otkako je u svijetu kršćana
Ima i onih što ih mržnjom nište
Al možda nikad kao naših dana.

I zdrav razum i obitelj zdrava strada
Jer duh neki vražji uzeo je maha
I rat taj protiv svega Božjeg vlada.

I ne mogu kršćani reći da je sve u redu
Kad se vide zakoni bezbožni
I da se čovjeku i Bogu nanosi uvredu.

Isus o progonstvima ne šuti.
To je ono na što se računat mora
kad se čovjek za Njim uputi.

Al On je Onaj koji snagu daje
Da se ide, korak po korak,
I do konca s Njim ustraje.

On je onaj u kog konačna je plaća
i radost vječna, kakve nema
u ovoj zemlji nedaća.

…

Isuse,
Ti želiš sreću našu
al mi je često ne nalazimo
u blaženstvima Tvojim
i Očenašu.

Ti srca naša
I danas stvaraš
I od traganja za nama
Ti se ne umaraš.

Ti najbolje znaš
što nama za sreću treba
I ako Tebe imamo u duši
mi već imamo komad Neba.

Isuse, ne daj meni od Tebe
nikad daleko biti
nit od Tebe srce svoje kriti
nit sreću neku bez Tebe potražiti.

Marijo Majko Isusova,
Ti dijete su u duši, a Žena,
Sva blaženstva su u Tebi
Jer Ti si sva blažena.

U svijetu ovom punom grijeha
Ti nas milošću zaštiti
I daj nam više
Tebi nalik biti!

Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!”

Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga? Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

Izvor: S duhovne obnove, don JM

Jedan svetac je rekao: “Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado…”

……..

Prihvaćajući Božju volju moramo se i uplitati – ako primjetimo da se nekom nanosi nepravda. To smo dužni napraviti, ako možemo popraviti situaciju, ali ako ne možemo popraviti onda moramo prihvatiti volju Božju i u tom imati svoj MIR. Ne biti nestrpljivi zbog nevolja koje nas snađu. Bog je postavio i granice moru i ono ne prekriva cijelu zemlju. Napasti koje nas snađu Bog dopušta. On ima svoje vrijeme i cilj: a služi za naše spasenje a ne za propast. I nevolje nam se daju za spasenje. „Kao zlato u vatri tako se i čovjek kuša u vatri poniženja“. Prihvaćati poniženja za moje dobro – to ne znači prihvaćati poniženja drugoga. Ako je za nas nešto poniženje, i ako neće biti štete za drugoga onda ću to prihvatiti. Kad su župniku Arškom poslali pomoćnika on kaže da mu je to bila najteža pokora, a smatrao je da je to bilo za njegovo dobro. Potrebno je da imamo napasti.

Mi smo u ruci Božjoj kao gromade mramora. Mojsije je iz gromade isklesao Mojsija. Gromada nije imala slobodne volje da se odupre. Ako se ne odupiremo Bogu onda on može od nas učiniti nešto neusporedivo bolje nego ikakav kipar ili slikar. Kad kipar radi s dlijetom onda mora odstraniti komadiće i to je ozbiljan i zahtjevan posao. Tako Bog od nas želi napraviti svoju sliku, ali se treba predati Njemu. Kad bismo mi dopustili Bogu da nesmetano djeluje… Svi sveci su dopuštali Bogu da u njima djeluje. Bog je onaj koji je tu na djelu. Nebeska tijela slijede putanju koja im je zadana i zato vlada red. Ako se ne bi podvrgla zakonu onda bi nastao kaos u svemiru. I mi bismo to osjetili. Tako je i sa našom voljom. Ako se podlažemo volji Božjoj i kad je Božja volja prva sve drugo dođe na svoje mjesto. No, ako se naša volja udalji od Boga onda grijeh napravi kaos u odnosima oko nas i u nama. Posljedice toga su i na  tjelesno zdravlje i na to da se čini zlo drugima. Rušimo dobro koje je Bog dao u naš život.

Podudaranje naše volje volji Božjoj je ključ savršenosti. Što se više podlažemo Božjoj volji to više napredujemo. Sv. Tereza Avilska svojim sestrama je o tom govorila – da će najbrže napredovati u duhovnom životu ona koja se najviše teži za tim da se podvrgne Božjoj volji, jer na tom počiva naše spasenje. Umrijeti svojoj volji, pobjediti oholost, podvrgavati svoju volju je zaista žrtva i koja je stoga Bogu najmilija; tako se stječe neizmjerna milost i bogate zasluge za vječnost.

Ima jedna pripovjest o pobožnom redovniku koji se naizgled nije ništa razlikovao od ostalih, a samo doticaj njegove odjeće je liječio bolesne. Poglavar upita redovnika – kako to da on to postiže a niti dugo moli niti posti… ? Redovnik je odgovorio da ne zna kako, ali da naslućuje da bi razlog mogao biti u tom što se JAKO TRUDIO HTJETI ONO ŠTO BOG HOĆE… sve prihvaćam iz njegove ruke i ništa ne istražujem… Želim da se Božja volja potpuno ispunja na meni i sa svim stvorenjem…

Poglavar ga zatim upita kako to da se nije uzrujao kad se sve zapalilo, i žitnica i životinje. Redovnik je odgovorio da se ne brine jer zna da nas Bog može nahraniti i sa malim komadom kruha jednako kao i sa drugom hranom. Zato je uvijek zadovoljan pa došlo što mu drago.

Kad mi molimo OČE NAŠ molimo da bude VOLJA NJEGOVA no to baš ne nalazi mjesta u našem životu, kao da tu volju ne želimo provesti, a upravo tu se krije i naša zemaljska SREĆA. Ne samo da se naša volja poklapa sa voljom Božjom nego nas Božja volja čini i sretnima. To nam daje najsavršeniji mir. Kralj Alfons je to shvatio. On govori o potpunom vođenju Božjem i sve prihvaća iz ruke Božje.

Izaija: „O da si pazio na zapovijedi moje, sreća bi tvoja ko rijeka bila“ Tako i deset Božjih zapovijedi su kao znakovi koji nas vode do odredišta… Job u istom smislu govori “s Bogom se sprijatelji i pomiri … “Jobu je bilo teško iako je prihvatio Božju volju, no nije bio uvjeren, bunila se njegova narav, tražio je odgovor, bio je nemrian, patio je…

Kod rođenja Spasitelja čujemo riječi: „Slava Bogu na visini i MIR na zemlji miljenicima njegovim“ Tko su miljenici? To su oni koji su suglasni s Njegovom voljom. Nije teško biti suglasan s Božjom voljom ako sve ide kako hoćemo, ali ako ne- prihvatiti i to – Takva je sreća rezervirana samo za one koji se podlažu Božjoj volji. Volja Božja nam daje ono što smo tražili – sreću.

Sreća je kao sjena. Prati nas. Ako je želimo dohvatiti ona bježi. Ako se okrenemo Bogu, kao suncu, onda će sjena ići za nama, bit će u našem posjedu. Prihvatiti volju Božju znači i zemaljsku sreću.

Jedan svetac kaže: Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado.

S druge strane je ono što neki vjeruju – u fatalizam – da je sve što mi se događa – „sudbina“. Tako nevolje, tako zla, neprijateljstva i td.. Nešto posve drugo je kad vidim Boga iza svega. Znam da je On prisutan, znam da je trpio na križu zbog nas. Nema tu fatalizma nego pouzdanje u Božju Providnost. Tražiti Božju volju nije fatalizam ni bezosjećajnost, da se čovjek isprazni od svih osjećaja. Nema tu neke praznine, nego ima Boga. Kad se oslobodimo svoje volje dolazimo do Božje volje. (…) Duša odana Bogu je u stanju u kojem je Božanski Spasitelj koji iako je pribit na križ, iako je u moru boli, Njegovo Božansko srce je puno neizmjerne radosti. Ima mir i radost jer je ispunio volju Očevu. Ne može se nijekat da su boli, siromaštvo, sramota – u opreci sa srećom. No,  kad duša posvetila ispunjanju Božje volje – čovjek se osjeća zadovoljan i sretan. Otac Ante Gabrić i Majka Tereza su se potrošili za druge i Boga i tako su se ostvarili. Približili su pojam sreće kakva je moguća ovdje na zemlji i prenosili su to i na druge.

Kako protumačiti Isusove riječi: „Tko se ne odreče samog sebe i ne uzme svoj križ i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“. Odgovor je: Naš Božanski Učitelj traži da se odrečemo sebe i da idemo za Njim. On obećava ovdje na zemlji stostruko čega se odreknemo. Obećaje i da će nam pomoći nositi križ jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako“. Ako to ne osjećamo proizlazi da nismo uzeli jaram ni odrekli se svog naravnog mišljenja…

Ova bi vjera bila za nas nepresušno vrelo one neizrecive radosti, što ju po riječima istoga Apostola moramo uvijek imati: “Radujte se u Gospodinu uvijek!, Ponavljam: radujte se!” (Filip 4,4). Čudnovat primjer za ovu istinu pripovijeda nam Tauler. Ovaj pobožni svećenik željno je naime čeznuo da što više napreduje u kreposti. Pošto se u svojoj čednosti nije oslanjao na svoj vlastiti sud, molio se kroz osam godina žarkom i poniznom molitvom Bogu da mu pošalje duhovnog vođu koji će mu pokazati najkraći i najsigurniji put kojim će omiljeti Bogu.Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!” Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga?Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

…

… Pitanje je perspektive: tražim li svoju volju ili se trudim gledati volju Božju. Bog uvijek u svemu što se događa želi naše dobro. Ne možemo reći da nas on mrzi zato što nam je poslao ovu ili onu bolest, nezgodu, teret,… Nevolje su dokaz njegove ljubavi. One teku iz ruke koja je na križ bila pribita. Misliš li da je za te siguran put bez boli? Znamo da je ljudima dano da rade u znoju lica svoga… Tako je i sa radom za njihovo vječno dobro. I vječna dobra treba isto tako stjecat.

Ne postoji bolje sredstvo od križa. Zato je važno da se ne okrivljuje nekog drugog nego gledam križ tu… da ne mješam tu sudbinu jer time radim protiv svoje savjesti.. Bogu treba prepustiti sve: boli, tjeskobe, pritiske, on je Onaj koji to nosi u svom Srcu. Tako ja molim svog Oca … Sve ovisi o tom što ja hoću i kako ću se postavit. Važna je ljubav prema Božjoj volji, da je mogu željet. Predati se Božjoj providnosti. To je moguće kad se duše uvjere da Božja Providnost određuje godine i dob, ono tužno i lijepo… (..) Bog se ne umara činit dobro. Ne propušta ni jednu priliku. Bolest, nesreća, sve Bog okreće u dobro i kakvog bi se zla onda trebalo bojat? (…)

…

Duhovna obnova; 2. dio razmatranja, voditelj don Josip Mužić,

5.6.2016. Kaštel Stari