Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Vjernici su s pravom počeli izražavati svoju zabrinutost oko papina imenovanja biskupa Victora Fernándeza na čelo najvažnijeg ureda u Vatikanu nekada zvanog Kongregacija za nauk vjere, a odlukom pape Franje 2022. promijenjen je i naziv tog ureda u „Dikasterij za nauk vjere“, kao da se već time naznačio neki novi put pape Franje u odnosu na cijelu povijest Crkve.

Zadaća tog ureda je da se brine o pokladu vjere tj. pomagati papi i biskupima da se od Boga objavljena istina vjerno čuva i prenosi.

No, ono što se upravo dogodilo imenovanjem argentinskog biskupa Fernándeza na tako važnu funkciju, odjeknulo je na vjerne katolike kao bomba, kao udar na Crkvu, jer ono što naučava taj biskup nije u skladu s naukom Katoličke Crkve te se može reći da smo došli do apsurdne situacije: da heretik biva postavljen na važnu ulogu čuvanja svete katoličke vjere.

A zar slijepac može slijepca voditi? Kako možemo očekivati da će netko tko je i sam heretik braniti Crkvu od heretika, od krivovjerja? Može li vuk biti postavljen da čuva stado?

I sam papa Franjo u neobičnom pismu biskupu Fernándezu piše da se od njega „ne očekuje da proganja doktrinalne pogreške, nego nešto sasvim drugo“.

I sam biskup Fernandez u svojim propovijedanjima pokazuje da želi jednu novu Crkvu, a ne onu staru, kakvu poznajemo. (Iz propovijedi od 5.3.2023., La plata Video – propovijed) Kakva bi to mogla biti Crkva? Anti-Crkva?

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je ženidba nerazrješiva i da se sveta Pričest može primati samo u milosti Božjoj, tj. bez teškoga, smrtnog grijeha.

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je Bog milosrdan i oprašta, ali da se potrebno pokajati i pokazati spremnost za popravkom života.

A ono što propovijeda novi prefekt ukazuje na želju za ukidanjem takvog vjerovanja, kao da je to vjerovanje nešto što je ljudska tvorevina pa se može nadići kako se komu sviđa.

Također, u određenih slučajevima („ako ne hrane zbunjenost“) ne bi imao ništa protiv blagoslova istospolnih parova.

Kardinal Muller, koji je nekad i sam bio prefekt te važne Kongregacije za nauk vjere, (dok ga papa Franjo nije otpustio bez ikakva objašnjenja) u intervjuu za  lifesitenews.com govori da biskupi, svećenici i vjernici diljem svijeta imaju pravo slobodno izraziti svoju zabrinutost u vezi svega ovoga.

Što se tiče poslušnosti papi i cijelom episkopatu, naglašava kardinal, ona je vezana samo za one nadnaravne istine vjere i morala. Papa i biskupi, kaže on, ne mogu tražiti poslušnost za svoja privatna mišljenja, a pogotovo ne za doktrine i postupke, koji bi proturječili Božjoj objavi i prirodnom moralnom zakonu.

Na pitanje da je nadbiskup Fernándeza u prošlosti tvrdio da spolni odnosi između nevjenčanih parova koji već žive zajedno nisu uvijek grijeh i kako bi se ta izjava mogla pomiriti s budućom Fernándezovom odgovornošću, Müller je objasnio da je sam Isus poziva na izvornu volju Stvoritelja, te da se razvod i ponovni brak nazivaju preljubom (Mt 19,9). Kaže nadalje da nas svi teški grijesi isključuju iz kraljevstva Božjega sve dok se za njih ne pokajemo i ne dobijemo oproštenje (1 Kor 6,10). Božje milosrđe u Isusu Krstu prima grešnika koji se kaje. No, ne možemo ustrajati u smrtnom grijehu, opravdavajući se da smo krhki. To je u suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom, rekao je kardinal Muller.

Što se tiče dušobrižništva prema osobama koje nose rane razvoda, bilo zbog svoje ili tuđe krivnje, istina je da treba osjetljivo pastoralno postupanje. No, kaže kardinal, Crkva nema zbog toga vlast da relativizira od Boga objavljene istine kao što su monogamija (jedan muže, jedna žena), nerazrješivost braka, otvorenost za plodnost i prihvaćanje djece kao Božjeg dara.

„Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo sa zdravim korijenom daje dobre plodove.” zaključuje kardinal Muller.

A što reći o dogmatici biskupa  Victora Fernandeza, s nadimkom Tucho (po slavnom argentinskom nogometašu)? Zovu ga i „stručnjak za poljupce“, zbog kontroverzne knjige: „Izliječi me svojim usnama. Umijeće ljubljenja.“, koja, iako nije teološka knjiga, kako se biskup pravda, ipak koristi (erotski) rječnik neprimjeren ikom, a kamoli jednom svećeniku.  Knjiga ne sadrži nikakav teološki sadržaj o sakramentalnoj prirodi braka npr. već je napisana da čitateljima pomogne „da bolje ljube“ te „da ih motivira da u poljupcima oslobode najbolje od sebe“. Ako knjigu i samo prelistamo: ovdje vidjet ćemo po fotografijama o kakvom je tu nauku riječ.

Kako piše ncregister.com Vatikan je dobio upozorenje o problematičnoj teologiji kad biskupa  Fernandeza kad je trebao biti imenovan rektorom, tvrdi kardinal Muller, zbog čega se to imenovanje odgađalo, no čini se da problematična teologija više ne predstavlja problem.

Očito je da se Crkva ruši i da joj u tomu pomažu i sami njeni članovi s najviših položaja.
Sad je valjda puno jasnije kako su vukovi unutar Crkve.

No, srećom mi znamo da Isus Krist ne ostavlja svoju Crkvu i da je obećao biti s nama do konca svijeta. A Isus ne vara. U njega se možemo pouzdati u ova naopaka vremena, kad se čini da je sve krenulo nizbrdo. Marijo, majko Crkve, moli za nas!

M.G.

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

Gospodin Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,27), dao nam razum, slobodnu volju i učinio nas sposobnima ljubiti. Ljubav je najveći dar koji se može primiti i najveći dar koji se može dati drugima.

Nesebičan dar

Samo ljubav daje smisao životu čovjeka koji „ne može pronaći sebe u potpunosti osim kroz iskreno darivanje samoga sebe“ (Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes , 24).

Muškarac i žena imaju sposobnost voljeti, odnosno postati nesebičnim darom sebe svom supružniku, primljenim od Boga. Na taj način, kao supružnici, postaju izvor života i ljubavi za svoju djecu. I neoženjeni su pozvani na ljubav, koju trebaju izražavati na način koji odgovara njihovom stanju.

Ljubav je nesebično davanje, a ne traženje sebe

Sveti Ivan Pavao II piše:

“Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Čovjek ostaje biće koje je sebi nedokučivo, njegov život je besmislen, ako mu se Ljubav ne otkrije, ako ne upozna Ljubav, ako je ne dotakne i ne učini svojom, ako u njoj ne sudjeluje. Zato Krist Otkupitelj »u potpunosti objavljuje čovjeka samome čovjeku« ( Redemptor Hominis , 10).

Sposobnost biti potpuni dar drugima i izraziti ljubav sv. Ivan Pavao II. nazvao je „supružničko značenje tijela“. Napisao je:

„Jer tijelo, i samo ono, može učiniti vidljivim ono što je nevidljivo, duhovno i božansko. Stvorena je da prenese u vidljivu stvarnost svijeta otajstvo vječno skriveno u Bogu i da bude njegov znak« ( Teologia brak , 19, 4, str. 142).

Trebamo zapamtiti da su naša tijela hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19), da smo tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,27), njegovo djelo (usp. Ef 2,10) . Također se mora zapamtiti da ljudsko tijelo ne može biti „svedeno na dimenzije čiste materije. Jer to je duhovno tijelo, slično je duh tako duboko sjedinjen s tijelom da se na neki način može nazvati utjelovljenim duhom” (Ivan Pavao II., Poslanica obiteljima , 19).

Ljudsko tijelo je manifestacija, manifestacija osobe. Što god činimo s tijelom, činimo isto i s osobom. Tijelo utječe na dušu i duša utječe na tijelo. Dakle, namjerno i dobrovoljno počinjeni grijesi nečistoće vode čitavu osobu, tijelo i dušu, na put gubitka spasenja i ropstva zlim duhovima.

Sveti Pavao upozorava:

“ Čuvajte se bluda; sav čovjekov grijeh je izvan tijela; a tko god blud čini, protiv vlastitog tijela griješi” (1 Kor 6,18).

I podsjeća:

„Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se!  Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni razvratnici, ni muškoložnici, ni lopovi, ni pohlepnici, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega ” (1 Kor 6,9-10).

Sveti znak

Bog želi da sfera ljudske spolnosti bude mjesto doživljavanja njegove posebne prisutnosti, koja posvećuje i spaja supružnike u ljubavi i poziva na postojanje novih ljudi.

Bog također želi da spolni odnos muškarca i žene bude sveti znak sakramenta ženidbe. Tada supružnici postaju “jedno tijelo” i prenose jedno drugome sva duhovna i tjelesna bogatstva svoje ljudskosti, daju jedno drugome ljubav koju primaju od Krista.

Spolni odnos u Božjim planovima trebao bi biti izraz uzajamne ljubavi muža i žene u Kristovoj ljubavi.

Stvarna prisutnost Krista u sakramentu ženidbe prijeko je potrebna kako bi spolni odnos između muškarca i žene mogao izraziti istinu o ljubavi i biti izvor uzajamnog posvećenja.

Kad zaručnici izreknu bračni zavjet, Bog svojom stvaralačkom snagom čini da žena i muškarac jedno drugom postanu muž i žena. Ujedinjeni su tako snažnom sakramentalnom bračnom vezom da je jedino može raskinuti smrt jednog od njih.

Samo Gospodin Isus u sakramentu ženidbe daje pravo izražavanja međusobne ljubavi u spolnom odnosu. Ako mladić i djevojka imaju odnos prije braka, onda prenose laž i duhovnu smrt, krše Božju zapovijed „ne čini preljuba“, odbacuju Krista i Njegov nauk o važnosti seksa i braka. Tako sebi uzrokuju strašnu štetu, nanoseći smrt ljubavi.

Pokret čistih srca

Gospodin Isus daje nam shvatiti da možemo ljubiti samo čistim srcem. Čisto srce je dar koji Isus daje svakome tko traži taj dar. Put koji vodi do čistoće srca – piše Ivan Pavao II.

“To mora biti način obuzdavanja i kontrole želja, i to na samom početku, u još uvijek čisto unutarnjoj sferi” (Rim, 3. prosinca 1980.).

Stoga je potrebno svim srcem prionuti uz Krista i podvrgnuti se njegovom ozdravljenju od ovisnosti o raznim vrstama grijeha nečistoće.

Sami nismo u stanju nadvladati požude svojih očiju ili tijela, niti svoje osjećaje i želje podložiti zakonu ljubavi. Zato Gospodin Isus poziva sve da se pridruže zajednici Pokreta čistih srdaca, kako bismo ga svaki dan davali za ozdravljenje naših srca, ranjena grijesima i zarobljena sebičnošću – kako bi ih On ozdravio i omogućio čistu ljubav.

Zato odbaci sav strah i tjeskobu i idi na ispovijed; ispovjedite sve svoje grijehe Isusu, a nakon što ga primite u svetoj pričesti. predaj se Njemu izgovarajući molitvu povjerenja.

Molite riječi ove molitve svako jutro kako biste se sjetili svojih obveza i proveli ih u djelo. Nemoj se nikada obeshrabriti i ustati od svakog pada u ispovijedi. Molimo Vas da obavijestite našu redakciju o velikom događaju Vašeg učlanjenja u RCS i pošaljete nam svoje podatke kako bismo Vas upisali u  Knjigu čistih srca i uputili Vam poseban blagoslov.

Imajte neizmjerno povjerenje u Isusa i izrazite svoje djetinje povjerenje u ustrajnoj, svakodnevnoj molitvi. Na putu vjere i sazrijevanja ljubavi ne podliježite promjenjivim raspoloženjima i osjećajima.

Obavezno morate napraviti dnevni raspored u kojem ćete odvojiti vrijeme za molitvu, rad i odmor. Ako je moguće, svaki dan sudjelujte u Euharistiji i klanjajte se Isusu prisutnom u Presvetom Sakramentu. Pobrinite se da slijedite svoj dnevni raspored bez obeshrabrenja.

Zahtijevati od sebe; sustavno se bavite nekom vrstom sporta jer je to najbolji oblik odmora.

Također, nemojte gubiti dragocjeno vrijeme na neuredno gledanje televizije i besmisleno surfanje internetom.

U svakodnevnom stremljenju zacrtanom cilju nužni su odricanje i disciplina.

Samo tada će Isus moći izliječiti vaše ranjeno srce i oblikovati u vama lijep karakter.

Put vjere na koji nas Isus vodi nije lak, ali s druge strane, kada se njime ide svaki dan, jednostavno je fascinantan. 

Samo ona vodi do ljubavi, do potpune sreće u nebu.

Pošaljite svoja svjedočanstva uredništvu i podijelite blago vjere s drugima. Neka bude tvoja radost i ljubav koju nam Isus daje u otajstvu Božića.

Sve vas od srca blagoslivljam vlč .
M. Piotrowski TChr
s uredništvom

Izvor: Izvor – časopis – Ljubite jedni druge

Molitva Pokreta čistih srdaca

Gospodine Isuse, zahvaljujem Ti što me ljubiš bezgraničnom ljubavlju, koja me štiti od zla, podiže me od najvećih padova i liječi najbolnije rane. Dajem ti svoje pamćenje, um, volju, dušu i tijelo zajedno sa svojom spolnošću.

Obećajem da neću stupiti u spolne odnose do sklapanja sakramenta ženidbe. Odlučio sam ne kupovati, čitati ili gledati pornografske časopise, programe ili filmove. (Djevojke dodaju: “Biram se skromno odijevati i ni na koji način ne izazivam druge požudne misli ili želje”).

Obećajem da ću Te svakodnevno susretati u molitvi i čitanju Svetoga pisma te u čestom pričešćivanju. i u klanjanju Presvetom Sakramentu. Odlučujem redovito primati sakrament pomirenja, ne klonuti duhom i odmah ustati od svakog grijeha.

Gospodine Isuse, nauči me sustavnom radu na sebi, osobito sposobnosti kontrole spolnog uzbuđenja i emocija.

Molim te za hrabrost u mojoj svakodnevnoj borbi protiv zla, da se nikada ne drogiram i izbjegavam sve što stvara ovisnost, osobito alkohol i nikotin. Nauči me da se ponašam tako da mi LJUBAV bude najvažnija stvar u životu.

Marijo, Majko moja, vodi me putovima vjere do samog izvora ljubavi – do Isusa. Sa sv. Ivanom Pavlom II., želim se potpuno povjeriti Tebi: “Totus Tuus, Marijo!” U tvoje Bezgrješno Srce stavljam cijelog (sve) sebe, sve što jesam, svaki korak koji učinim, svaki trenutak svog života.

Blažena Karolina, isprosi mi dar čistog srca.

Amen!

Obično kad govorimo o pozivu misli se na duhovni poziv. Ali to nije baš tako nego je puno složenije nego izgleda. Imamo višestruki poziv. Bog nas je stvorio. Iz ničega nas je pozvao u postojanje.

1. To je onaj prvi poziv – da budemo LJUDI. To je nešto o čemu ne sumnjamo, vidimo se na ogledalo. Ali kako vidimo ono što se od nas može tražit u životu, iskušenja u kojima se možemo naći mogu dovesti u pitanje i našu ljudskost i možemo postupati KAO NELJUDI. I zato mi imamo varijacije na temu pa se častimo raznim epitetima: „Kozo“; „Kravo“ itd… što pokazuje da se čovjek stvarno može spustit na razinu životinje. Može to biti zlonamjerna kritika, ali može imati i opravdanje, zna da nije dobro vrijeđat bližnjeg, ali se može čovjek spuštat na razinu životinje. Zato kažemo da se čovjek POŽIVINČI. Može živjeti samo kao životinja. Zanima ga samo zadovoljavanje onih elementarnih potreba: hrana, jelo, odmor, užici – i nema nikakvih osjećaja za moral, za duhovno nego živi na razini životinje.

A čovjek može živjeti i kao NE ČOVJEK, a to kažemo kad vidimo da ljudi čine jako loše stvari, nemoralne. Kao primjerice kad su Plotkinu koji je jedan od poznatih izumitelja cjepiva na procesu saslušavali – kad je rekao da je za izradu jednog cjepiva iskoristio 76 beba koje je ubio, onda su ga pitali je li kršćanin. On je rekao da zna što o tome misli Crkva, da je o tome izišao dokumenta 2005.-e, a „ako kršćani misle da ću ja zbog toga ići u pakao ja vrlo rado odlazim u pakao.“ Vidimo da su neki ljudi spremni postupati nečovječno pa i po cijenu toga da idu u pakao. To im jednostavno nije važno. Kad kažemo da netko gazi onaj naravni moral, gazi ljudskost, gazi i sliku Božju. Ide protiv onoga na što ga je Bog pozvao. Pozvao ga je da živi kao čovjek na Njegovu sliku. Varijaciju na temu koju imamo sada je transhumanizam. To bi mogli prevesti kao nadilaženje čovjeka, nešto iznad čovjeka. To je pokušao i Nietzsche kad je govorio o super čovjeku, o nad čovjeku, ne samo stvaranje samo jednog nadčovjeka nego nad ljudi  – globalno, da cijelo čovječanstvo izginemo na neku nadljudsku razinu, da nadiđemo ljudskost. Je li to moguće, a ne upasti u grijeh? Je li to moguće, a ne upasti u grijeh. Znači, da možemo uključiti zdravo razumsko   i vidjeti da je to dovođenje u pitanje onoga što je Bog učinio. Mi sebi uzimamo za pravo da prekrajamo sliku Božju, nego da budemo na sliku nečega novoga, drugoga. I to je jedan izazov koji je Bogu upućen danas. Tehnologija dozvoljava da se može zahvaćati u ljudske gene. To se primjenjuje kod male djece, da roditelji mogu birat koju će dijete imat boju očiju, koje karakteristike… zahvaćat u njegovu genetsku baštinu. A evo sad se želi primijeniti to i šire. Želi se, navodno, poboljšat ljudsku vrstu. Da budemo bolji – kao da je Bog učinio nešto loše. Kao da Bog može učiniti nešto loše. Sveto Pismo kaže: „I vidje Bog da je dobro!“ Nakon svega što bi činio imamo tu  potvrdu da je bilo dobro. To je rekao i nakon stvaranja čovjeka. Problem je što smo mi tu Božju sliku pokvarili svojim slobodnim izborom, krivim odlukama koje su protiv Boga. Tu je nastao problem. Umjesto da idemo u korijen problema – da se riješimo grijeha – mi mislimo da problem možemo riješiti na neki drugi način, zanemariti Boga i dapače čak biti protiv Boga. Neke stvar jednostavno Bog ne dozvoljava. Ako mi sebi uzimamo za pravo da činimo nešto drugo to Bog nije zamislio i mi u biti – izazivamo Boga. Oni koji su gradili kulu Babilonsku izazivali su ga na jednom političkom, društvenom polju, mi ga danas možemo izazivat na ovom polju. Postoje sad razne kombinacije, da će se čovjek pomoću raznih tehnologija spojiti na računalo, da će moći poboljšavat razne funkcije i sl. ali mi želimo krojit Božje stvari. Vjernost pozivu znači prije svega – ostati ČOVJEK. Shvatiti da je to osnovni poziv za kojeg se danas moramo boriti više nego prije. Ne samo protiv izazova da budemo ne-ljudi, ne samo protiv izazova da se poživinčimo, nego i protiv izazova da budemo tzv. Nad-ljudi. Ima slučaj jednog studenta koji je dobivao nagrade i zagrija se bio za Nietzschea  i njegovo razmišljanje o nad-ljudima i to ga je stvarno držalo par godina i onda je digao ruku na sebe. Vidio je da je to kratkoga daha. Čovjek se ne može tek tako igrati sa idejama. Ideje isto mogu biti ubojite i opasne i zato je važno pazit što od ideja prihvaćamo. Preko svog zdravog razuma uspoređivati s onim što na uči Sveto Pismo. To je nešto čega se ne možemo odreći ako ne želimo zakazat u onom prvom pozivu – da budemo vjerni Bogu, svom pozivu da budemo ljudi, da budemo na sliku Božju.

2. Drugi poziv je da budemo MUŠKO ILI ŽENSKO, kako nas je Bog stvorio. Danas se daje da moš birat spolnu orijentaciju, pa već postoje 72 mogućnosti koje čovjek može birat (“rodovi”). Tu se ni sami više ne mogu snać, ne stavljaš više m,ž (m,f) već možeš staviti „x“, tako da nitko ne zna šta si, ne znaš ni ti, moš bit što god hoćeš. Opet čovjek ide protiv onoga što je Bog zamislio. Ono što je Bog zamislio jest – da budemo spolna bića, sa svojim identitetom, muškim ili ženskim – Zato se kaže da ne može biti svećenik onaj tko nije muško. Svećenički red je pridržan za muškarce. Ako mi sutra prihvatimo da nema spola, onda nema više diskusije mogu li žene postati svećenici, ako nema više muško-žensko onda smo svi jednaki, onda svi mogu biti što god hoće. Ako ja želim biti žensko da mogu rađat, država će mi to omogućit, dade se maternica, stavi dijete u maternicu, i to mogu pratit kamere, možemo svašta i još uz to imat podršku političku, novčanu, medijsku, ali taj projekt je duboko protiv Boga. Mi idemo protiv temelja stvaranja, da budemo u svom identitetu što je Bog odredio da budemo. Vidimo da se to danas očituje ne samo po pitanju ideologije roda, nego ta nevjera svom pozivu da budemo muško ili žensko očituje u načinu življenja muškosti i ženskosti. Muškarci su postali ženskasti, žene postale muškarače, pa se tako psihološki gube razlike. Po pitanju karaktera, po pitanju djelovanja, razmišljanja, ispada da sve više nestaje razlika. Imamo krizu odnosa koja pospješuje to da sve više ljudi bira to da budu istospolci, muškoložnici, ženskoložnici. Oni makar glume – netko da je muško, netko da je žensko pa imaju tu različitost, a mi ispada da više ne znamo ni glumit da je netko muško, a da je netko žensko. Zato je važno prihvatiti svatko svoj poziv, da budemo ono što je. Spolno određeno biće. Kod prvog grijeha Adama i Eve Bog je pozvao Adama na odgovornost. Zašto je Adam zakazao i poslušao ženu? Ima jedno tumačenje koje bi djelom moglo biti istinito – vjerojatno zato jer je vidio kako to izgleda život bez žene. On je prvi stvoren, vidio je kako to izgleda kad je okružen drugim živim bićima, kad nema ženu, i sad kad je došao u priliku da izgubi to bogatstvo odnosa muško i žensko, zato jer je žena sagriješila, da onda ostane samo sa drugim živim bićima i Bogom, onda je on rekao: Ja to ne mogu, bolje da se ja s njom solidariziram, nego da riskiram da ostanem sam. Znači, imamo tu moć da jedno drugom možemo povuć u grijeh. U konačnici moramo se pitat tko nam je prvi. Je li mi prvi Bog ili je prvi moj bračni drug, moja žena, moj muž. To je nešto što ne smijemo dovest u pitanje. Mora postati jasno da Bogu pripada prvo mjesto. I svaki put pa makar čovjeka opravdano volimo od svih drugih živih ljudskih bića on/ona ne može doći na mjesto Boga.  To bi bilo idolopoklonstvo. Čovjek treba biti spreman i na to ako treba da će ostati sam, bez ikoga. No vidimo da po tom pitanju jakosti – zakazuju i muškarci i žene, svatko ima svoju slabu točku. Pa ako je muškarcu slaba točka da se da lako zavest i onda potpadne pod to, ako je ženi slaba točka da je povuče znatiželja ili nešto drugo, svatko ima svoje slabosti koje su povezane sa spolnošću. Ali s druge strane svi imamo jednaki poziv da prepoznamo slabosti, i koliko možemo pretvorimo ih u kreposti. Da nadasve budemo jaki, postojani. Znači, da od Boga molimo jakost odozgo, da činimo što je do nas, da se ne dovodimo u prigode gdje ćemo pasti, jer znamo da se nećemo moći nositi sa tim.

Na JAKOST su jednako pozvani i muškarci i žene. Kad gledate jednu sv. Terezu Avilsku onda nije ništa manje jaka nego sv. Ignacije, koji je bio vojnik, sudjelovao u ratu. Ona nije nikad sudjelovala u ratu, ali je već sa pet godina bila spremna otić i raditi na obraćenju pogana, izgubiti život za Krista. To pokazuje veću srčanost i veću jakost nego u muškaraca danas koji imaju 50 godina, ili koji su išli čak na vojne obuke i sl.

Jakost je jedna krepost koja je za sve ljude. Nije samo za muškarce ili samo za žene. Imamo primjere jakih žena i jakih muškaraca. To se nije događalo bez milosti Božje nego preko milosti Božje, oni su surađivali s tom milošću. Kad gledate život naših suvremenika – jednoga Ante Gabrića ili Majke Tereze u tome se vidi razlika. Ante Gabrić se trošio i u tome bio postojan i jak. Potrošili su se do kraja, nisu se pokolebali. Imamo takvih primjera oko nas, da je netko ostao vjeran svom pozivu i vrši ga do kraja.

Dakle, poziv je i taj da ostanemo vjerni svom spolnom identitetu. Kako ćemo koristit spolnost. Ako je dar Božji i vezan s prokreacijom onda kad isključujemo prokreaciju, kad se koristi protiv zamisli Božje – onda nismo vjerni tom pozivu.

3. Treći poziv je – da budemo KRŠĆANI.

Taj je poziv također u krizi, jer ako gledamo stanje u Hrvatskoj – oko 20% onih koji nedjeljom idu na misu – od onih koji se drže kršćanima znači da svaki peti prakticira kršćanstvo – makar u tom obliku – da nedjeljom ide na misu. To nam pokazuje da se poziv biti KRŠĆANIN – NE ŽIVI. Ima i raznih drugih pokazatelja. Koliko od onih praktičnih kršćana koji nedjeljom idu na misu koliko se njih trudi da žive u skladu s onim što nas vjera uči,  što od nas traži evanđelje, recimo 10 zapovijedi. To onda isto postaje upitno. Prema tome, to nam pokazuje koliko ljudi NEOZBILJNO SHVAĆAJU SVOJ POZIV. Koliko ljudi svaki dan odvoje vremena za molitvu? To je jedan pokazatelj da vjeruju u Boga. Kad su statistike pokazale da u Njemačkoj, prije 5-6 godina, da samo 20 posto svećenika redovito moli Boga, da mole časoslov, onda je pitanje da li oni koji ne mole – da li još vjeruju? Kad čovjek prestane molit Boga samo je pitanje vremena kad će past na moralnom području i na području vjere. On ostaje u Crkvi jer se tako naučio, jer tko će sad mijenjat posao, koristit će pogodnosti koje ima, i to je onda zaraznije od kuge jer pogađa duše i duše umiru u kontaktu sa takvima. To je nešto strašno.

Kršćanski poziv znači da vjerujem da je Krist mene otkupio svojim životom, svojom krvlju, svojom žrtvom na križu. Mi možemo imati raspelo, ali ugraditi u svoj život vjeru da vjerujem u otkupljenje, to znači da se ne mogu bilo kako postaviti prema Kristu. On je osoba koja me jedina i najviše zadužila u životu i za koju trebam biti spreman položit svoj život. Spremnost za mučeništvo mora biti sastavni dio plana života svakoga kršćanina. Da čovjek bude spreman po cijenu života ne izdati Krista, jer je on ono najveće i najvrijednije što imam u životu. On daje smisao našem životu. Biti kršćanin je poziv iza kojeg stoji Krv Kristova. Vidimo u pitanju Pričesti – kojeg smisla ima raspravljati o tome može li se pričešćivati netko tko javno živi u teškom grijehu. Nema se šta o tome raspravljat. Jasno je da se tada čini svetogrđe, da se to nadodaje na onaj teški grijeh koji imaš i onda tako guramo druge u propast. Postajem onda sudionik propasti tog čovjeka koji mi ko svećeniku dođe da ga pričestim.

S druge strane, gledano s motrišta istine u koju vjerujem, da mi vjerujemo da je tu Isus stvarno nazočan, svojim tijelom, svojim božanstvom, onda tko meni daje pravo da ja s njim raspolažem na način na koji on ne želi, koji je protivan njegovoj zamisli. Nitko mi to pravo ne može dat, nitko mi to ne može naredit, nitko to ne može tražiti od mene kao svećenika.

I tu je u konačnici pitanje vjere. U što mi onda vjerujemo. Da li smo mi svoju vjeru protestantizirali? Pretvorili pričest u jedan simbolički čin koji nas podsjeća da je Isus imao Posljednju večeru prije svoje muke i mi sad kao protestanti uzimamo komad kruha koji obnavlja to sjećanje na ono što se dogodilo prije 2000 godina. Jasno da je nekulturno, ako se netko druži s nama i dođe molit u istu Crkvu i da mu mi sad ne damo komad kruha. Ali ovo je pitanje na jednoj drugoj razini, to nije pitanje kulture, kulture, uviđavnosti, društvenosti i slično. Pitanje je što je za mene i tko je za mene Euharistija? U što ja vjerujem. Ako ne vjerujem – onda jasno da ću se svakako ponašat.

Kako vidimo i ovdje je potreban vjernost i to do kraja  i u tom pozivu da budemo kršćani. To nije uvijek jednostavno i lako ali to je jedini pravi put kojeg imamo. Drugačije se ne možemo spasit. Ako prestanemo bit kršćani, prestali smo bit Kristovi i onda smo zaslužili propast. Mi u tom stanju idemo u pakao. Ono što nije Krist je pakao. To je ono što čovjek može iskusiti ovdje za vrijeme svog zemaljskog života, kad misli da može bez Krista, sam svoj život isplanirat, organizirat, ispuniti materijalnim dobrima, zadovoljstvima, užicima i sl. i da će onda nešto postić, da će biti uspješan, vidi da je u sebi duboko nesretan i da to ničemu ne vodi.

Ova nova igra koju su sad napravili za djecu, na Netflixu, (Squid game) sve se svodi na to da se ljudi međusobno ubijaju kako bi mogli doći do kompenzacija novčanih koje im to donosi. I onda su vidjeli da to stvara devijacije kod djece, a ono što stoji u pozadini jest, kako su neki analizirali, prikazuje da je društvo podijeljeno na dva djela, postoji elita koja se potpuno odmetnula od Boga i koja nalazi jedino zadovoljstvo u – ubijanju, (nasilju) i razvratnosti. S druge strane je masa koja se nema čime hraniti, nema sredstava za život, masa se manipulira da bi se ovima priuštilo zadovoljstvo te vrsti i zato imamo ne samo tu seriju nego imamo igre gladi, knjige napisane na tu temu i sl. To je jedno Vrzino kolo, sotonska umreženost, jedan perverzni mehanizam, gdje se traži konačno ispunjenje u perverziji i nasilju. Kao što vidimo to uzima sve više maha. Mi jednostavno postajemo sve više stranci u ovome svijetu. Sve manje je prostora ostalo za normalan život. Zato je danas – biti kršćanin – nešto najnepopularnije što može bit, a s druge strane jedina moguća alternativa ovome crnilu oko nas.

Oni koji se trude živjeti kao kršćani su jedino što svijet spašava od propasti, da ne dođe kataklizma. Kad ne bi bilo takvih ne bi postojali. Zato je od presudne važnosti ostati vjeran svom kršćanskom pozivu. Iz toga izvire sve drugo. Ako se trudim da mi Bog bude prvi onda se sve drugo poslaže kako treba.

4. A onda dolazi: BRAČNI ILI DUHOVNI POZIV.

Nema puno mogućnosti. Onaj koji izabere da će biti neopredijeljen, to je pokazala povijest nesvrstanih, njega nestane. Tu se riskira da se provede jedan jalov život. I ako je Bog neke pozvao da žive u duhovnom, a neke u bračnom pozivu – ako ja vjerujem u Krista – onda iz te vjere prihvaćam taj poziv – jer vjerujem da me Krist poziva, i da on zna puno bolje od mene što je za mene dobro.

Odazivam se i jedan put kad sam se odazvao – nema više gledanja unazad. Treba ići naprijed i biti vjeran do kraja. Boriti se do smrti. I kako kaže Pavao: do krvi. On se na kraju pohvali: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao!“ Nije to lako. To je najvažnija stvar u životu.

I kod onih koji imaju bračni poziv. Njihov je put posvećenja preko rađanja i odgoja djece, put posvećenja preko međusobne ljubavi. Jedno drugom neće biti samo radost, bit će i teret. Moraju podržavati jedno drugo. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, ali mi zakompliciramo: „nemam više osjećaja zaljubljenosti, pa sad mogu potražit nekoga drugoga, neku drugu.“ A djeca, djeca će malo s jednim, malo s drugim, … Radi svoje sebičnosti zakaže se prema Bogu, prema djeci, prema suprugu, supruzi… Kad se jednom donese odluka, sad si odgovoran da to dovedeš do kraja. To nije jednostavno, svjesni smo da je to danas zahtjevno, i onda se za to treba pripremati. Danas pripreme koje imamo za brak nisu na visini izazova s kojim se supružnici moraju nosit. Bilo bi dobro da se one koji se pripremaju za brak pošalje da budu mjesec dana sa djecom koja imaju down-sindrom, ili drugim zdravstvenim problemima, psihičkim i sl., i kad tu volontiraju jedan mjesec dana, i sa djecom sa posebnim potrebama – da vide jesu li spremni, a onda da mjesec dana volontiraju u hospiciju za umiruće, da vidiš kako je to ako ti tvoj izabranik bude umirao prije tebe, kako će ti biti gledat njega – ili obrnuto kako će njemu biti gledat nju, njegovati itd. To je u biti sastavni dio života kojega trebamo prihvatiti. A ne reći: “Evo, on je dobio rak, ja sad idem dalje, ja sam još mlada (ili mlad, a ona je dobila rak, ja nisam tako zamišljao svoj život i to se ne uklapa u moje planove… i gotovo…)”

Jednako vrijedi i za duhovni poziv. Jedan mason kojeg sam poznavao u Italiji govorio kako bi svaki srednjoškolac kad završi srednju školu trebao otići i proboraviti u Torinu u ustanovi za teško retardiranu djecu, najmanje tri mjeseca, da ima cijelo ljeto kad maturira, pa da onda prije nego što upiše fakultet ima tri mjeseca da boravi s tom djecom i onda se će sigurno drugačije postaviti u životu. Ako netko tko je bio mason, živio daleko od Boga, ali koristi zdrav razum pa zaključi da nama u odrastanju fali ta jedna karika u sazrijevanju jer se bojimo ljudima davati zahtjevne izazove, i onda krivo izaberu fakultet, krivo rade svoj posao, s krivim pretpostavkama, krivo ulaze u život, ili u duhovni ili u bračni poziv – tu gledaju samo svoje pogodnosti, samo svoje zadovoljstvo, samo svoje uživanje, i ništa drugo. Onda jasno da to ne može funkcionirati.

I duhovni i bračni poziv imaju svoj izazov. Moraš se nosit sa celibatom, moraš se nositi sa ljudima koji će biti naporni, dosadni, … to je isto sastavni dio života. Ali opet – imamo Bogu na čemu zahvaljivat. Ne treba probleme uvećavat.

Tu nam fali odgoj za USTRAJNOST. I one specijalne postrojbe koje imamo u vojsci – vidimo da oni prolaze specijalnu obuku. A mi danas živimo u posebnim vremenima kad je posebno napadnuta vjera, posebno je napadnuta obitelj, posebno je napadnut spolni moral, posebno je napadnuta Božja slika u čovjeku, znači da nam je potrebna jedna jaka prethodna obuka prije nego što uđemo u jedan stvarni život, prije nego što preuzmemo odgovornost za svoj životni poziv, i ako toga nema imamo da je naš vjeronauk postao zabavište za pretškolsku djecu, i naše propovijedi su postale limunade koje služe da čovjeku dodatno uljuljaju savjest, i onda imamo ono što imamo. Imamo mlake kršćane – i prijeti opasnost da nam Gospodin reče da smo bljutavi i da nas jednostavno izbaci iz svoga mističnog tijela.

Da završimo  – vezano za prvo razmatranje: „vrata paklena neće je nadvladati“ – koliko god sebi možemo približiti ta vrata paklena sa slikom npr. vulkana kao što je Vezuv ili Etna, koji ključa, ali dok ne izbije neće uništiti sve živo oko sebe. Tako i pakao ključa, ali je još zaključan, ali je važno da ne dopustimo da bude otključan, da prekrije lavom naš život i onda napravi jednu pustoš.

Zato je važno da nam Gospa bude tu „Vrata nebeska“, zagovornica i zaštitnica u ovoj borbi i onda nemamo od čega strepit. Ona će nam izmoliti ustrajnost ako se Nje držimo. Amen.

                    Prof. dr. don Josip Mužić – Drugo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)

c) AIDS

Svjetska je javnost s pravom zabrinuta zbog pojave ove epidemije koja se očito nezaustavljivo širi jer sve do danas za nju nije nađen lijek.

Tema AIDS-a usko je povezana sa čistoćom. Prije svega zato jer se zaraza najčešće prenosi seksualnim odnosom. Velik udio pri tome imaju homoseksualni kontakti, ali ima sve više slučajeva u kojima se zaraza prenosi heteroseksualnim odnosom. Znatno je manje zaraza među supružnicima koji se čvrsto drže bračne vjernosti.

Kad analiziramo podatke koji su nam danas na raspolaganju možemo zaključiti  da su bračna vjernost i čistoća najučinkovitije prepreke protiv širenja AIDS-a.

Treba reći i da širenju AIDS-a najviše pridonosi neuredan, nečist i prije svega istospolni seksualni život.

S bolom moramo konstatirati da se borba protiv AIDS-a usredotočuje prije svega na podjelu i uporabu kondoma, čime se propagira  „siguran seks“. Pritom se ni u najmanjoj mjeri ne ulazi u moralnu procjenu spolnog odnosa niti se ukazuje na nemali postotak slučajeva u kojima ti potpuno mehanički elementi zakazuju pa se ljudi dovode u zabludu.

U permisivnom društvu smatra se da se „odgoj“ sastoji od izbjegavanja rizika a nitko se ne pita o načinu izbjegavanja rizika niti o moralnosti sredstava koja se koriste. Čovjek bi pomislio kako je „siguran seks“ najvažniji kriterij a riječ je u ovom slučaju o istoznačnici s pojmom „siguran grijeh“.

Sve dok ne počnemo inzistirati na važnosti čista načina života pri suzbijanju AIDS-a, ta se pošast neće moći ispravno procijeniti.

d) Rastava braka

Sigurno bismo stvari grubo pojednostavnili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očita nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka. Propast bračne zajednice obično je rezultat više čindbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore, osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao „bećarsko“ umjesto da se smatra uvredom Boga, a i  ljudske prirode.

Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti koju teško mogu razumijeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok,

kako se kaže „ljubav traje“.

e) „Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti“

Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe „najmanji zajednički nazivnik“, ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orjentacije upravo zato jer ga je njihov „pluralizam“ spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.

Prvi dokument govori o „seksualnom odgoju“, dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom izdanju zamijenjen pojmom „odgoj koji se tiče seksualnosti“, što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu seksualnosti i spolnosti kao ponašanje koji se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.

Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja. Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.

Drugi tekst je važan prije svega zato jer obitelji i svakoj odgojnoj ustanovi priznaje autonomno pravo da odredi programske sadržaje odgoja na tom području. U cjelovitu odgoju važno mjesto zasigurno zauzima odgoj za čistoću.

f) Godina obitelji

Ujedinjeni narodi i Katolička Crkva proglasili su 1994. „godinom obitelji“. Tijekom te godine Crkva poduzima velike napore kako bi ojačala kršćansku obitelj i kako bi svaki dom postao ono što treba biti prema Božjem planu punom ljubavi, izvorom istinske ljudske savršenosti.

Dio tih napora Crkve zacijelo će biti posvećen podukama o braku, o podrijetlu i osnovama obitelji, o pripremama za brak, o ispunjenu životu u obiteljskoj zajednici, o obitelji kao glavnom čindbeniku odgoja djece, o religioznoj prirodi obiteljske zbilje, o obiteljskim krizama itd.

Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.

Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina sktrukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepostpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutarnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.

Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njeziih članova i nužna je pretpostvka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici „kućne Ckrve“. Obitelj je prikladno okružje za cjelovit odgoj djece kji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.

Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu sa čistoćom.

Iz pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza

koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu