Promjena strategije
Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samo-promidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama. Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo, a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života. Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.
Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak.

No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni,
priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni, a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj
Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih kle-
rika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom.
To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati. Demonska demonstracija sile u
Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutar-crkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj.
Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.
Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro.

Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Prof. ddr sc don Josip Mužić, rujan 2024, Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: admin M.G.)

Zadnji je čas da se probudimo jer je zlo na vrhuncu svoje moći i u završnoj fazi uspostave protubožje svjetske diktature

***

Iskustvo Crkve u Hrvata je bogato i može poslužiti kao polazište za jedan pokušaj razumijevanja sadašnjega trenutka s motrišta vjere imajući na umu uz katoličanstvo jednako pravoslavlje i islam koji su prisutni na našim prostorima.

(…) U Nigeriji se biskup Oliver Doeme molio pred Presvetim sakramentom i ukazao mu se Isus sa mačem u ruci. Kad mu je pružio mač i biskup ga dotaknuo istog se trena mač pretvorio u krunicu.  Tamo gdje se molila krunica u Nigeriji opaka islamistička teroristička organizacija “Boko Haram” je nestala. Biskup je rekao jednom svećeniku što se dogodilo i počeli su križarski rat s krunicom. Zbog tog oružja tamo je nestalo terorističke organizacije.

Krunica ne izgleda strašno. Može se pokidati. Isus, sveci, anđeli – vide nevjerojatnu moć krunice koju mi ne možemo vidjeti. Demoni je se boje. Ne može se ubiti zmaj bez mača, a to je to.

Čuli ste na propovijedima da cijela ljudska povijest govori o bitci Žene protiv Zmaja, Lucifera. Porazit će ga njen Sin. I njena druga djeca, … mi. Bog je to tako uredio. On je znao da će ta Žena zgaziti Sotonu, da će ona nama dati sveta ostajstva da pobjedi Zmaja. To posebno oružje odlučio je skovati na kraju vremena. Skovano marijansko oružje za njenu djecu da mogu odrubiti glavu toj nemani. Treba vam taj mač. Bog radi polako. U radionici zvanoj Katolička Crkva štošta je tome predholdilo.

Mnogi su pisali o krunici, ali bez dobrog istraživanja; ponavljaju ono što su govorili modernisti zadnjih stotinu godina: kao da smo je mi izmislili, da je više ljudskog nego božanskog prijekla. Papa Leon XIII jer rekao da je krunica  više božanskog nego ljudskog porijekla.

U jednom određenom trenutku Gospi daje krunicu svojim slugama.

Sve počinje anđeoskim pozdravom: “Zdravo milosti puna!” Onda su tu i riječi Elizabete: “Blagoslovljena ti među ženama… ”  Tu je i Očenaš – Molitva našeg Gospodina…  i polako se razvija molitva. Zdravo Marija nije nastala odmah, nego polako, u 6-7 st. Trebalo je vremena da iziđe iz radionice Božanskog kovača.

I sveti Jeronim se u svoje vrijeme  služio brojanicama. Molilo se na kamenčićima, zrncima… jedan određen broj molitvica. Naposljetku je nastala ova brojanica.

Bila je poznata kao “Marijanski psaltir” Prije toga redovnici koji nisu znali latinski molili bi psaltir – od 150 =Očenaša (u Bibliji ima 150 Psalama =Psaltir). Marijanski redovnici došli su na ideju da mole Marijanski psaltir – od 150 Zdravomarija. Ali još nisu iz molitve bila vezana otajstva. To je bila molitva za redovnike.

U 13 st. se svašta događalo. Bila jedna žena Ivana koja je bila trudna i nosila je sina. Ona je imala viziju kako rađa psa. Taj psić je obilazio kuglu zemaljsku s bakljom. Bila je to blažena Ivana, a rodila je svetog Dominika. Domini cane – znači Božji pas. On je postao svećenik. U to vrijeme širila se hereza albigenza koji su sve tjelesno smatrali loše, a duhovno dobro. I rođenje Kristovo i djevičanstvo Marijino su napadali. Dominik je bio propovjednik koji je mislio da će ih svojim propovijedanjima obratiti, ali nije uspio. Molio je i tražio pomoć, a onda mu se ukazala Gospa. Gospa mu je rekla da propovijeda njen psaltir. To još nije bila krunica kakvu mi poznamo.

Uskoro je nastao dominikanski red a Gospa mu je rekla da će krunica postati oružje protiv hereza. On je mnoge vratio vjeri. Zatim je utemeljio red propovjednika, a to su dominikanci. (Božji psi – vezano sa vizijom njegove majke). Na slikama se Dominik često prikazuje s psom. On je nevjerojatno brzo počeo spašavati duše. Umro je 1221., a ovo se i dalje zvao psaltir, ne još ružarij. 

Znate kome to nije bilo drago? Sotoni. Znao je da je Kraljica dobila oružje i odlučio je krenuti u napad. Što se potom dogodilo? Ne kažem ja, sveci su rekli (kao sv. Ljudevit Montfort) da je Sotona započeo kugu po Evropi. Umrlo je trećina Europe! 25 milijuna mrtvih! Montfort kaže kako je Sotona uzrokovao crnu kugu kako bi iskorijenio krunicu. Znao je da kad kuga uđe u samostane i knjižnice da će se morati uništiti sve knjige. I tako je bilo. Sveti Dominik je bio veliki propovjednik, a od njega nemamo ništa zapisano, ni riječi. Kao da nije ništa govorio.

On je prije smrti poslao neku svoju braću i u Englesku. I tamo je bilo zaraze, ali tako strašno. Tamo su se čuvale krunice i bilo ih je na ulazima u crkvu, tako da ih se moglo upotrebljavati za molitvu. Bile su na sigurnom od crne kuge.

U 15. stoljeću Bog podiže reformatore koji žele oživjeti originalnu karizmu franjevaca, dominikanaca i nebo je davalo upute redovima kakve ružarije će moliti. …

Izvor: kyrios books

U Starom zavjetu ne nalazimo primjera gdje bi neki čovjek istjerivao Zloduha tj. Sotonu. To nalazimo u Novom zavjetu. Vidimo više primjera u kojima Isus istjeruje zloduhe, a onda tu vlast daje i svojim učenicima. Od onda pa kroz sva naredna stoljeća Crkve obavljani su egzorcizmi. Povijest pokazuje, piše o. John Hardon, da je Sotona osobito bio aktivan u mjestima gdje bi se počela evangelizacija. Zašto? Zato jer mrzi Isusa.

U egzorcizmu, svećenik koji je za to ovlašten, izgovara riječi kojima tjera sotonu iz opsjednute ili posjednute osobe. Kanonski zakonik Crkve propisuje uvjete koji su potrebni da bi neki svećenik mogao obavljati tu službu. On sam se ne oslanja na svoju snagu nego na snagu Božju.

Video u prilogu može nam malo posvjestiti tu stvarnost postojanja zloga. O. Gabriele Amorth govori o egzorcizmima koje je činio, a bilo ih je oko 60 000.

…

Nizozemce je prije nekog vremena šokiralo svjedočanstvo bankara po imenu Ronald Bernard koji je javno svjedočio strahote elite o kojima se mnogi trude pisati ali ih masovni mediji uvijek nekako diskreditiraju govoreći čovječanstvu da je u pitanju ‘teorija zavjere’.

Naravno, masovni mediji neće prenijeti ovo svjedočanstvo jer cilj nije otkriti sotonizam koji se krije u pozadini najmoćnijih ljudi svijeta nego naprotiv uvući ljude u sotonizam na način da se ljude uvjeri kako sotonizam uopće ne postoji ili kako nije stvaran! A ako pak masovni mediji moraju priznati da postoje okultne skupine poput Iluminata predstavit će ih javnosti kao zabavne i neopasne skupine koje se zalažu za mir u svijetu.

Na tu je priču nasjeo i ovaj bankar koji se doista zabavljao s  drugim kolegama

sve do jednog dana kad od njega nisu tražili da se u sklopu iluminatske ‘zabave’ pridruži ubijanju, odnosno žrtvovanju djece na Luciferovom oltaru!

‘Bio sam upozoren kada sam ušao u to – da to ne činim ako ne mogu zamrznuti svoju savjest 100 posto’, svjedoči bankar i dodaje kako se na to samo nasmijao jer je mislio da je riječ o šali!

Uskoro je doznao da ga treniraju u psihopata. ‘Bio sam treniran da postanem psihopat i nisam uspio, svjedoči. Opisujući razdoblje kada je počeo shvaćati da njegova savjest radi unatoč tome što ju je morao ugasiti, Ronald priča o padu talijanskog gospodarstva i stečaju tvrtki koje su vodile do samoubojstva i razaranja brojnih ljudi što je za njegove kolege bio uspjeh. Oni su uživali u smrti.

‘Jedan od mojih kolega je rekao: ‘Ronald, sjećaš se onog slučaja s talijanskom lirom? Sjećaš li se onog posla u kojem smo masovno odbacivali liru, što je smanjilo vrijednost valute, što je izazvalo situaciju da mnogo tvrtki u Italiji ode u stečaj?’ I onda kaže: ‘Znate li da je vlasnik te i te  tvrtke počinio samoubojstvo i ostavio obitelj iza sebe? I tada smo se grohotom smijali tome. Svi zajedno. Gledali smo ljude odozgor i rugali im se. Ljudi su bili samo proizvod, otpad, svi su ljudi bili bezvrijedno smeće.’

‘Priroda, planet, sve je moglo goriti i slomiti se. Svi su za nas bili samo beskorisni paraziti. Dokle god smo postizali naše ciljeve, sve dok smo rasli ništa nam nije važno bilo„.

Ronald je zatim opisao početak svog  kraja. Svjedoči kako je bio duboko u krugovima Iluminata  i da je čak i  potpisao ugovor o životu s njima,  ali njegova savjest ga je počela izdavati.

‘Da se izrazim pažljivo, većina ljudi nije slijedila baš mainstream religiju. Ti ljudi, većina njih, bili su Luciferijanci. I onda možete reći, vjera je bajka, Bog ne postoji, ništa od toga nije istina. To govore ljudima.  No za te ljude je religija itekako istina i stvarnost, služili su nečemu nematerijalnom što su nazvali Lucifer’, svjedoči bivši bankar i objašnjava.

‘I ja sam također bio u tim krugovima, i samo sam se smijao na sve to, jer meni su to bili samo klijenti. Pa sam otišao do mjesta kojeg nazivaju Crkvom Sotone. Tako sam posjetio ta mjesta i oni su radili svoju svetu misu s golim ženama i alkoholom i ostalim stvarima. I to me baš zabavljalo. Ja ne vjerujem u bilo koje od ovih stvari i bio sam daleko od toga da sam uvjeren da je išta od toga stvarno. Po mom mišljenju tada, tama i zlo je postojalo unutar samih ljudi.’

‘Tada sam bio gost u tim krugovima i to me uvelike zabavljalo, sve te gole žene i druge stvari. Bio je to dobar život. Ali onda u nekom trenutku, što je razlog zašto vam sve to govorim, bio sam pozvan da sudjelujem u žrtvovanju djece u inozemstvu.’

Kad je Ronald svjedočio o tome da su mu predložili da se pridruži ritualu žrtvovanja djece, Ronald je zastao i postao vidno emocionalan. Izgledalo je da će imati problema nastaviti s njegovom pričom. Ali on nastavlja dalje…

‘To je bila prijelomna točka. Djeca„.’

‘Vi ste upitani da to učinite?’, upitao je novinar.

‘Da, i nisam mogao to učiniti’, odgovara.

Bivši bankar se u jednom trenutku se počeo boriti sa suzama. Novinar ga je upitao  bi li želio zaustaviti intervju na trenutak.

„’Ne’, kaže on, i govori dalje: Tada se sve počelo polako raspadati. Sve se promijenilo. Počeo sam odbijati zadatke u mom poslu. Nisam više mogao to činiti. Nakon što sam odbio žrtvovati djecu i povukao se, počeli su mi prijetiti’, svjedoči Ronald.

„Ja nisam više mogao sudjelovati u tome kao prije, moj posao počeli su degradiriati, ja sa odbijao zadatke, nisam sudjelovao. Svrha svega u tom svijetu je da su svi u njihovim rukama. Svi su ucijenjeni, morate biti osjetljivi na ucjene, i to ucjenjivanje me pogodilo jako.  Oni su snagu i moć dobivali  kroz tu djecu, i to me je slomilo.’

Ronald također dodaje da ove sotonističke skupine, odnosno iluminati  ucjenjuju političare širom svijeta i kao i da su svi u njihovim rukama. To ,nije bajka, to nije teorija, to je istina, govori dalje i dodaje : Danas postoji čitav nevidljiv svijet o kojem vi ne znate ništa. Oni te rituale čine već 2 tisuće godina. O tome se piše i u Bibliji. Taj svijet je doista stvaran, zlo je doista stvarno, upozorava danas Ronald.

Njegov savijet za čovječanstvo je jednostavan. Moramo se probuditi i vidjeti što se stvarno događa oko nas. Ako se ujedinimo u odbacivanju tame, čovječanstvo dobrim može uništiti Iluminate prije nego što oni unište nas.

Ovdje možete pogledati cijeli intervju s prijevodom na engleski jezik:

Širite istinu, ne zatvarajte oči na ovu tamu, nego raskrinkavajte zlo!

Izvor: Sotonizam je stvaran – Nizozemci šokirani svjedočanstvom bivšeg bankara

Na zlo koje čovjek čini duboko utječe i zao duh – čovjekov neprijatelj. I to Sveto Pismo svjedoči puno puta. Iako o zlom duhu ne znamo puno ipak se ne treba ustručavati ukazati na njega. Ako zatvorimo oči pred tim nemamo kompletnu sliku života, lako je upasti u njegove zamke.
Ivan Zlatousti kaže „Nije mi drago govoriti o sotoni, no znajući da je to nauk znam da će to biti korisno“
U Starom zavjetu se govori o djelovanju sotone. To je zmija koja zavodi i kojoj je uspjelo zavarati Adama i Evu. Od nje je došla ideja. Adam i Eva su je onda uzeli kao svoju. Naveo ih je da uđu tu logiku i vide grijeh kao nešto privlačno i da u to upadnu. U Starom zavjetu se spominje kao „duh“, „sotona“ „neprijatelj“, a onda i kao „tužitelj koji dan i noć optužuje ljude“, gleda kako će ih ocrniti… Neprijateljj gleda kako će nam nauditi.
Zao duh je napastovao Joba, optužujei vrhovnog svećenika Jošuu koji ustaje protiv Davida… podiže lažne proroke….
Sotona se voli prikazivati kao dobar, kao anđeo koji se zaodjeva u svjetlo, kad podiže lažne proroke vodi ljude u propast... govori se o paranormalnim pojavama i sl. ali i tu ima puno lažnih proroka koji nanose štetu Božjem narodu. Tako i kroz povijest Crkve bilo je više redovnica koje su bile na glasu svetosti, a onda bi se razotkrilo da su darovi koje su imale bile od sotone. Jedna je redovnica imala velike darove ali ju je razotkrio jedan pravi svetac…

U Starom zavjetu vidio da je sotona pali anđeo. I on je samo Božje stvorenje – koje je Bog stvorio kao dobrog anđela ali se okrenuo protiv Boga – i tako želi napakostiti Bogu i vodi druge u propast. Borba između dobrih i zlih anđela koja se jednom zbila na nebu nastavila se na zemlji.
Nauk Crkve je da svatko od nas ima svog anđela čuvara – svatko ima svog anđela da mu pomaže. A i sotona kao vojskovođa svakom da jednog zlog duha koji nas navodi da padnemo.

Zao duh nas ne može prisiliti na grijeh jer ako bi nas prisilio to onda ne bi bio naš grijeh, on nas zato navodi, sugerira, predlaže, opisuje nešto kao dobro i lijepo i onda mi počinimo grijeh, pa je to onda naša odgovornost pred Bogom. U pozadini svega –te borbe je zavist đavla prema čovjeku. On zavodi one koji Bogu pripadaju i želi ih odvući od Boga.

U novom zavjetu to je središnja tema, susrećemo to na svakom koraku. Današnje egzegete počinju to tumačiti i kao psihičke bolesti i sl. No činjenica je zapravo da je na djelu – sotona. Uvijek ostaje istina da je on tu glavni akter. Novi zavjet daje o sotoni objavu koja je sigurna i puno jasnija nego u Starom zavjetu. Isusa duh vodi u pustinju da bi bio kušan od đavla. To nije slučajno. Sotona je, možemo reći, djelovao od početka Isusova života. Na početku već Herod ga želi ubiti. Herodova mržnja na Isusa je zato jer se boji da će mu oduzeti prijestolje, tu vidi potencijalnog zemaljskog kralja koji že mu oteti kraljevstvo. I onda organizira ubojstva djece. U tri kušnje na početku Isusova javnog djelovanja sotona je opet tu. A onda na kraju djelovanja, jer je to bio „njegov čas, čas tmine“.

Važna pouka za nas je – da je važno odmah na početku raskrstiti sa glavnim napastima: moć, čuda, autoritet, slava. Bilo bi dobro da prije svog javnog djelovanja raščistimo to, svoj odnos prema materijalnim dobrima, slavi uspjehu, duhovnim darovima,… I onda kasnije bude lakše. Ne treba zanemariti ni pripravu. I nama je za djelovanje u životu potrebna duhovna priprava. Demon je zao duh koji ima jednu nadnaravnu moć. Đavao razara, uništava, kleveće…

Đavao ima veliku vlast nad svijetom. U prvoj poslanici Ivanovoj čitamo da je „cijeli svijet pod vlašću zloga“ On je knez ovoga svijeta. On je „bog“ ovoga svijeta. On ima kraljevstvo suprostavljeno kraljevstvu Božjem. Njegovi podanici su grešnici. I zato je glavna stvar – osloboditi čovjeka od Zloga. Egzorcizam – kod krštenja se odričemo Zloga i čovjek je pod moću Kristovom. Svjestan svoje moći sotona je bahat, pun je sebe i nastavlja sa arogancijom. Govori da će mu on dati svu slavu i kraljevstva na zemlji. U biti sotona ne može to dati, to nije u njegovoj moći, ali može sve ono što je pod grijehom – i zato preko grijeha, u tom kraljevstvu vlada i laž, materijalna dobra koja su uzdignuta na razinu idola – božanstva...
Sotona kuša Isusa – da bude Mesija onakav kakvog svijet od njega očekuje, da se nametne kao vladar, bez da prolije svoju krv… da pokuša otkupljenje bez križa, da ide lakšim putem… S druge strane, imamo Isusa koji nastupa savim drugačije.

Isus očituje sebe kako bi uništio djela sotonina. Kako kaže Ivan apostol „knez ovoga svijeta“ nema moći nad Isusom jer Isus nema grijeha i on ne može vladati nad njim. Sotona mu nije mogao ništa, mogao ga je fizički zlostavljati ali mu duhovno nije mogao ništa. „Odstupi od mene!“ – Isus odbacuje sotonu kao psa…

Mi kršćani se moramo boriti sa sotonom. On je od početka prikazan kao napasnik koji kuša kao zmija sa Evom – koristi se lukavštinom da nas zavede. Tako radi i sa Isusom. Njegovo je oružje uvijek isto. Podolost i laž. Prikriva se i pokazuje se kao onaj koji … zavodi i pojedince i cijele narode. Najstrašnije za sotonu i njegovo djelovanje je Riječ Božja. Sotona se ne boji ničega kao mača Božje Riječi. Riječ Božja donosi svijetlo i razotkriva prevare i laži, čuva nas i oslobađa od zloga.

Od sotone dolazi grijeh i preko grijeha dolazi na svijet i bolest koja nije uvijek izravan utjecaj sotone ali bolest može doći i izravno od sotone. Posljedica grijeha je smrt. Isus je došao da uništi smrt i vlast koju ima nad ljudima (zao duh…)
Toliko je velika moć sotone nad ljudima da može postojati i posjednuće i zato se Isus susreće sa opsjednutima i posjednutima i oslobađa ih od Zloga i čini to svojom riječju. Apostoli to mogu kad im on da vlast. On im daje vlast nad zlim dusima. Puni su zadovoljstva jer im se zli dusi pokoravaju. Isus kaže da je vidio sotonu gdje pada s neba. Vidimo da je ta Isusova moć predokus one konačne pobjede nad sotonom. Apokalipsa govori o ograničenoj borbi između između onih Kristovih i onih od sotone i to se događa u svoj žestini i što mu vrijeme više ističe to su napadi žešći.
Nekad napada osobno, a nekad se služi i drugim ljudima i institucijama da bi vladao nad ljudima. Zato Ivan Pavao II govori o strukturama grijeha. To su ustanove, institucije koje služe zlu i na nose štetu ljudima, šire utjecaj zloga. Tako mediji mogu učiniti puno dobra, ali i puno zla. Bivaju privilegirano oružje sotone. Tako i banke. Banke mogu činiti dobro, ali također i zlo kad vode narod u dužničko ropstvo – to je ropstvo koje vodi u zlo. (Npr. u Danskoj je trebalo 120 godina da se iz tog iziđe, a drugim državama se niti ne vidi kad bi to moglo biti… )

Imamo i razne zablude u vezi Sotone koji iskrivljuju evanđeosku pouku i zato Ivan Pavao II govori da treba razjasniti vjeru Crkve pred onima koji tu vjeru iskrivljuju:
S jedne strane se daje prevelika važnost đavlu
a s druge strane se zaboravlja na đavla. Jedni dakle nigdje ne vide đavla a jedni ga svugdje vide i ne vide da je Bog Stvoritelj svega – pa i anđela koji su kasnije pali (postali sotone)… /ne postoje dva počela, jedan dobar, a drugi zao/…

Razni su načini kako se niječe postojanje sotone (nastavlja se…)

Učenje mu nije baš išlo

Upravo prije nego li bi se na ispovijedi pojavio neki teški grešnik sotona ga je više napadao. Ne bi mu dao spavati, vukao bi ga skupa sa madracem po podu sobe, (da se nekad morao premjestiti i spavati na slami), proizvodio bi zvukove zabijanja čavala u drveni pod, ili zvukove šišmiša uokolo, … ) a on bi se narugao sotoni govoreći kako ga upravo na taj način najbolje priprema za sutrašnji susret sa nekim velikim pokornikom. I drugi su mogli čuti buku u njegovoj sobi i čudili su se da tu uopće netko smije spavati. Ali to je bila njegova svakodnevnica više od tri desetljeća koju je prikazivao za obraćenje svojih župljana. Molio je Boga: „Daj mi križ koji god želiš, do kraja života, samo da se župljani obrate…“

Jednom prilikom sotona je bio toliko ljut na njega da je rekao: „Kad bi bila samo trojica na svijetu kao ti moje bi kraljevstvo bilo uništeno!“

Župljani su bili svjedoci njegove velike ljubavi za Isusa prisutnog u euharistiji. U trenutku pretvorbe kad je u hostiji sam Isus on bi se izgubio u mislima, s blaženim osmjehom i po petnaest minuta, dok bi mu se suze slijevale niz obraze, od radosti što može na svojim rukama imati Isusa. A o njegovoj vjeri govori i to što bi nekad znao župljanima više puta ponavljati, uvjeravajući ih: „On je tu!… On je tu!… On je tu!“ 

Najbolja knjiga za njega bio je – križ. U toj školi križa bili su i njegovi župljani. Govorio bi im o potrebi križa kako bi mislili na Boga više. Govorio bi da su križevi za nas kao voda za ribu. No, nije lako voljeti križeve. Znao je on to. I sam bi nekad bio pomišljao da neće moći… Ali onda bi molio Isusa da mu da ljubav za križ, kako bi mogao prihvaćati sve što dođe. I od tada ih je prihvaćao mirno i radosno. Za bogatog mladića kaže da je otišao žalostan od Isusa jer je u njegovu životu nedostajalo križeva. A život bez križeva je – jalov. Dvojica razbojnika do Isusa na križu su trpjeli iste boli, ali je nisu isto prihvatili. Jedan je umro u miru, pomiren s Bogom, prihvaćajući boli razapinjanja, a drugi je umro u gorčini.

Život s križem za njega nije bila samo teorija. On je to pokazivao svojim strpljenjem prema onima koji su mu se rugali, prihvaćanjem života pokore, potpuno predan Bogu u svom služenju župljanima.

Ivan Maria Vianney je svećenik koji je svakodnevno umirao sebi, da bi donosio plod obraćenja u životima župljana. Uzor je župnicima, a naravno – u ljubavi prema Isusu – može biti uzor i svakom od nas.

Živimo u društvu u kojem mrtvljenje, žrtva, pokora postaju strane riječi. Upravo zato nam je važno da uvijek ponovo pred sobom imamo i ovakve uzore. 

(Zaštitnik je župnika, a slavimo ga 4.8.)

Sv. Ivane M. Vianney moli za nas! 

Za one koji žele čuti više o ovom svecu video u prilogu

Ovdje je svjedočanstvo koje je Francesco imao u Međugorju, 3.8.2016., na festivalu mladih.

vidi VIDEO: Francesco V. : svjedočanstvo

…

Francesco je kao dječak otišao s majkom u SAD upoznati djeda i baku. Bilo je to jedno zabavno putovanje, gdje je upoznao i majčinu prijateljicu Katarinu. (uz ovo prepričano svjedočanstvo usporedi i ovo: gdje se spominje “crna misa” na koju ga je odvela obiteljska prijateljica). Vratio se s napadajem astme gdje mu je doktor jedva uspio spasiti život. Imao je mnoge alergije i upalu uha koju je liječio godinama, ali nikad nije ozdravio. Kad je imao 15 god morao je napustiti školu, s teškom konfuzijom koja mu nije dopustila pratiti nastavu. Obitelj ga je hrabrila. Majka je shvatila da bi trebalo moliti za njega. Mama ga je povjerila Gospi. Nakon otprilike 5-6 god susreo je jednu gospođu du dućanu koja je mu je rekla za Gospu Međugorsku. To je za nj bilo neočekivano i pitao se kako mu to nikad prije nitko nije rekao. Počeo je čitati o vidjelici Vicki i pročitao je o Gospinu pozivu na molitvu i post. Odlučio se postiti i moliti krunicu. Rekao je Gospi kako on da ne zna da li ona postoji, ali da će doći i zatražio je od Boga da susretne jednu vidjelicu koja bi ga pozvala u svoju kuću. Kad je s jednim redovnikom došao do vidjelice Marije, redovnik je njoj rekao da je otraga jedan momak koji je došao, a na njegovo veliko čuđenje vidi vidjelicu koja mu dolazi i govori da će taj dan biti gost u njenoj kući. Marija mu je rekla da je najvažnije susresti Gospu. Napisao je Gospi pismo da spasi njega i njegovu cijelu obitelj, a da joj za to daje čak 10 godina. 1997.-e je prvi put došao u Međugorje. Nakon toga je upoznao svoju buduću ženu. U listopadu 2000.e su se vjenčali. Odlučili su poći jednim duhovnim putem. Otišli su na jednu duhovnu obnovu. Tamo je svećenik počeo govoriti o sotoni. Rekao je da se i određene bolesti mogu izliječiti molitvom. Sjeća se osobito jedne rečenice: „Znaš neke bolesti može izazavati i đavao.“ Te noći je razmišljao o bolestima. I počeo je moliti nada njim. Zazavao je Duha Svetoga. Molio je, a Francesco je u tom trenutkku počeo pljuvati i pjeniti do te mjere da nije mogao biti na nogama nego je pao na pod. Svećenik je rekao da još mora dolaziti kod njega da se bolje razumije to stanje. Njegova žena nije u to htjela vjerovati. Stoga je otišao s mamom i bratom. Kad je svećenik počeo moliti molitve oslobođenja vidio je ispred sebe čavle koji su mu ulazili u glavu. Čak je vidio da su igle ulazile u mozak. Osjećao je čak i fizičku bol. Imao je puno pitanja, ali nije shvaćao sve to. 20. 5. 2002. je ponovo otišao posjetiti tog redovnika. Kad je ušao u njegovu sobu rekao je da se osjeća umoran. Unatoč tome što je došao prije 5 min. Pored njega je bio jedan svećenik koji ga je blagoslovio. I dok ga je blagoslovio tijelo mu je postalo potpuno kruto. Kao da je nešto ulazilo od stopala prema gore. Jedna ogromna, neograničena količina zraka. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Želio je govoriti, ali nije mogao. U jednom trenutku je počeo osjećati da se guši. I u tom trenutku je jedan urlik izišao iz njega. I vičući prema svećeniku glas je rekao: “Ja sam sotona, Francesco je moj. Prestani moliti za njega. On je naš. Ja sam knez ovoga svijeta.” Prvi put sam osjetio đavolsko opsjednuće. I taj svećenik je počeo moliti nada mnom. Kako je on dalje molio sotona se opirala. Izgubio je kontrolu nad tijelom. Tijelo se kotrljalo po zemlji. Udaralo je šakam i nogama svećenika. Postao je jako nasilan, dok je inače po naravi bio miran. U jednom trenutku njegovo je tijelo samo palo na kauč s ukočenim tijelom poput mrtvačeva. U jednom trenutku tijelo je počelo poskakivati kao da su ispod bile opruge. Strahovita scena za majku i brata. Majka se pretvorila u rijeku suza. Bila je malodušna, uplašena. U tom trenutku je govorio: “jesam li Francesko, jesam li živ, jesam li mrtav. “Tražio je čvrsto uporište, ali ništa više nije znao o sebi, niti je li rođen uopće. Nakon molitve i nekog vremena probudio se. Tada je ponovo ušao u sebe i postao Francescko. Objašnjava da je sve shvaćao za vrijeme molitve. I nije bio izgubio orjentaciju ni vrijeme. I taj svećenik je savjetovao da ga posjti više puta. Savjetovao mu je da ode još jednom svećeniku da primi blagoslove. Nakon nekoliko mjeseci je posjetio jednog svećenika. I  kad je taj svećenik počeo moliti nad njim ponovo je bio opsjednut. Ponovo glas: “Francesko je naš. Ja sam duh astme. Tu sam već 30 godina. Ja sa ovdje posadio stablo astme.” Blagoslivljao ga je i prolio poprilično blagoslovljene vode. U tom trenutku je osjetio kao da ulazi u ocean. Ali i đavao je osjetio da ga se uništava. I počeo je urlikati: „Odlazim, uništio si stablo astme. Tebe svećeniče ja mrzim, tebe i sve svećenike!“ i od tog trenutka je počeo disati. Prvi put da je iskusio slobodno disanje sa 31 godinu. Shvatio je kako je udesno moći disati. Mentalna konfuzija je pomalo nestajala. U cijeloj priči žena je tražila riješenje. Nije mogla prihvatiti da je imala opsjednutog muža. To je bilo nešto što nitko nije shvaćao. Neka rodbina se udaljila. Neki prijatelji također. Mjeseci su prolazili, a sve više su bili sami. To đavolsko opsjednuće je trajalo 5-6 sati svaki dan i više nisu imali normalan život. Više nije mogao radditi. Ponekad bi se noć pretvarala u dan. Postao je kao jedan radio prijamnik. Zapravo je đavao govorio koristeći njegov jezik. Stalno je govorio ženi: Ti si kriva. Zašto si se udala za njega. Trebam uništiti ovaj brak. Trebam razdijeliti i uništiti sve brakove. I tako svakog dana su se nastavljala ta očitovanja, u podjeli u svađi. Onda su časne sestre počele moliti za njih. Zatražili su pomoć od prijatelja i poznanika. U jednom određenom trenutku se pokazalo nužno otići velikom egzorcisti. Dogovoren je susret sa o. Mateom. Imao je velika iskustva s egzorcizmima. Do tog vremena žena je bila veoma racionalna. Unatoč tome što je prošlo šest mjeseci. Rekao je da trebaju pronaći istinu. Pitao ga: jesi li kad posjetio čarobnjake? To je nešto što nije ni poznavao. Jesi li išao na proricanje sudbine? Ja sam uvijek odgovarao: Ne. On je rekao da se proba prisjetiti, je li imao doticaja sa prostitkukama. Je li se kad bavio jogom i meditacijama. Uvijek je mirno odgovarao: ne, nisam. To je istina. Shvatio je da govori istinu. Onda se ipak odlučio moliti nad njim.

U jednom trenutku više se nije obraćao njemu. Jer sotona je već bio rekao: “Francesko je naš. U njemu su sklopljeni krvni savezi.” Sotona je govorio: “Ti ne možeš ništa napraviti.” I onda je o. Mateo rekao: jesi li sam ili ima i drugih duhova s tobom. I u prvom trenutku sotona je željala prevariti o. Matea govoreći da je sam. Ali o. Mateo mu nije vjerovao i rekao: Naređujem ti da kažeš istinu. Tog istog trenutka zli duh je učinio da mu se cijelo tijelo treslo. “Ne želim to reći. Ne mogu to reći. Ali istog trenutka sotona urliče. Ima nas 27 legija. Mi smo veliki i dubki američki sotonizam. Dobro smo struktuirani unutar ovog tijela.” Samo je tišina ispunjala tu prostoriju. Čule su se samo riječi o. Matea: „Na žalost ovo je istina.“ On i žena su izišli kao da su išli na giljotinu za odrubljenje glave. Pred njima samo duboka tama. To je bio vrlo važan egzorcizam. Jer samo dan nakon osjetili su da imaju više vjere i nade. A tu vjeru im je mogao dati samo Bog. Žena je rekla da se moraju više moliti, a majka je svojoj nevjesti rekla da može slobodno napustiti Francesca jer joj on neće moći pružiti vedar život. Žena je na trenutak razmislila: “ja sam ga uzela i obećala vjernost i u dobru i zlu. Nisam računala na đavolsko opsjednuće, ali ako je to Božja volja, ja prihvaćam i idem dalje.“ Iako je njegova majka rekla jednostavnu stvar to je zapravo bila đavolska igra, ali od tog trenutka svi se ujedinili s njima. Roditelji su pratili njihov posao, radili svaki dan. Obiteljski su imali jednu umjetničku galeriju. Žena je morala biti u kući s njim. Tu snagu im je dala i molitvena zajednica od o. Matea. Otac Mateo je rekao da je glavno da dolazi na misu, jer je Francisco ometao svako euharistijsko slavlje. Često je ulazio u ckrvu kad je bio potpuno opsjednut. Svake subote ujutro žena bi ga ukrcala u auto i vodila na misu o. Matea. Sotona je govorio u autu: Tebi ne mogu napraviti ništa. Ona nije ništa odgovarala. Šutjela bi. I to je bila njena snaga. Šutnja. I kad bi ušao u ckrvu. Sotona je odmah ušao u ckrvu. Kad bi svećenik izlazio iz sakristije započeo blagoslivljati blagoslovljenom vodom, Francesko bi počeo vikati: niječem. Odbijam.  Za tamjan koji je gorio ispred oltara govorio bi da ga guši. Vidio bi da sotona izlazi iz njegova tijela. Vidio bi mnogo duhova koji se udaljavaju od njega u životnjskom obličju. Shvaćao je da misa za nj postaje izvor oslobođenja. O Mateo je vršio egzorcizam svaki tjedan ali je savjetovao i jednu molitvenu zajenicu, na način da se moglo sudjelovati na katehezama i predavanjima. I dan po dan vidjeli su se mali znakovi. Opsjednuća bila manje snažna ali imali su povjerenja. Jedan svećenik je rekao u katehezi: “Ni vrata paklena je neće nadvladati.” Nije se bojao. Govorio je da vjeruje kako je Gospodin veći i da želi brzo oslobođenje. Iako su dani prolazili u patnjama, iskusili su snagu molitve. I doista tijekom jednog egzorcizma dogodilo se da ga svećnik nije uspio osloboditi i sotona je pjevao u znak svojoj pobjedi i rekao “danas sam ja pobjedio”,  “Francesko je naš!” i svećenik je bio doista umoran. I pored sat vremena egzorcizma bio je u opsjednuću. U jednom trenutku beznađa žena je rekla: „Gospodine, ja sam se udala za ovog čovjeka, možeš li u ime sakramenta braka osloboditi mog muža!“ Dok je ona o tom razmišljala sotona je vikao: Ne misli o tome, zbunjuješ me sa svojim mislima, prestani o tom misliti. Danijela je nastavljala u ime snage sakramenta braka, a sotona je postao još agresivniji. U tijelu je osjećao bol do kostiju. I cijelo bie je osjećalo mentalne konvulzije. I dok je žena ponavljala tu molitvu: “u ime sakramenta braka oslobodi mog muža!” u tom trenutku je on pao na zemlju i vikao: slobodan sam! I gledao ju je u oči i pitao je – o čemu si razmišljala. Ona je rekla: Molila sam: Gospodine, oslobodi moga muža u ime sakramenta braka. I od tog dana, ona je molila – u ime sakramenta ženidbe, odlazi iz moje kuće, odlazi iz Franceska. To su bile spontane molitve, izrečene srecem. Sotona se ljutio govoreći: ne ne odlazim. I prijerice, ona bi za ručak spremala stol a on je pomagao. Bilo je dana kad nije uspjevala oprati posuđe. Onda smo tog dana bili prisiljeni uzeti najljepši stolnjak i najljepše čaše, a sotona se razljutio je govorio da mu se ne sviđa urednost i tako pripremljen stol. Volio je da je sve u neredu.  I od tog trenutka su shvatili da urednost u materijlanim stvarima je vrlo važno.

Jednog dana su otišli na nacionalni susret Obnove u duhu. I za vrijeme kateheze počeo se osjećati loše. U stanju postupnog opesjednuća doveli su ga iza oltara. To je bio trenutak da upozna predsjednika udruga egzorista: o.Rufusa. Tu je bila i jedna psihijatrica. Ona ga je vidjela samo za par minuta u stanju potpunog opsjednuća. Pitao ju je što ona misli o tom ponašanju. Ona je rekla: ne mislim ništa, to je daleko od psihijatrije. Dok me otac gledao u oči ja sam vidio svijetlo koje je ulazilo u cijelo moje tijelo. Snaga molitve je prisilila sotonu da klekne i fizički je klekao pred svećenika. Rekao mu je: Francesco sad te trebam. Istog trena je sotona otišao, a Francesco se vratio. Vjeruješ li svoje oslobođenje. Vjeruješ li u moju molitvu. Da naravno. Vjeruješ li u svoje osbođenje. Da, Gospodin se može poslužiti tobom. I u tom trenutku je počeo moliti na engleskom i indijskom. Jer je porijeklom iz Indije. Francesco je odgovarao na indijskom jeziku kojeg nije poznavao. Sotona je preko njega odgovarao na savršenom insijskom jeziku. Onda je svećenik rekao.: „U ime Isusovo naređujem ti da ostaviš Francesca.“ Osjećao sam da mi se krv penje i dolazi do grla a svećenik je nastojao osloboditi ga. Bilo je malo vrmena i nije uspio. Rekao mu je da će imati drugi egzorcizam nakon par sati. Rekao je – da. Jer je već bio pretrpio strahovite fizičke patnje. Svećenik je započeo moliti u jezicima. Pjevanje u jezicima je postala snažna molitva oslobođenja. Što je on više pjevao u daru jezika, sotoa se sve više ljutio. “Naređujem ti ostavi Franceska.“ Sotona je odgovaro: Ne, ovdje je u njemu američki sotonizam.  Francesko se napio iz kaleža na crnoj misi. I on je sada naš. Svećenik je počeo još više moliti i razbijati to prokletstvo crne mise. Sotona je treperio preko mene jer je vidio da će izgubiti. Sotona je ponavljao: Ja sam unutar njega odkad je Francesco imao 4 godine. Nitko me nije bio otkrio. Ne razumijem kako ste me vi uspjeli otkriti. Bili smo blizu potpunog oslobođenja, ali svećenik je bio umoran.  Zatražio je treći egzorcizam. Shvatio je  da se mora odlučiti jer je došao trenutak istinskog oslobođenja. Sve snage fizičke je stavio na raspolaganje. I u trećem egzorcizmu se svećenik počeo jako moliti. Tijelo se pretvorilo u bojno polje. S jedne strane je vidio svece, a s druge strane đavle koji su ga napadali. Zli duh nije htio izgubiti bitku. Ali svećenik mu naređuje: Predaj mi te kapi krvi. I s rukama na podu počeo je izbacivati kapljice krvi iz svojih usta. Svećenik je rekao ovo je jedan vrlo težak i složen slučaj. Blagoslovio ga i tada su se rastali. U svakom proživljenom egzorcizmu dolazili su sveci pored njega koji su ga podržavali. I to je jš jedan blagoslov koji je Bog htio darovati. Od samog početka je vidio padre Pia kako sjedi pored njega. A sotona je vrištao: „Ovdje je padre Pio, bojim se“. Svećenik je govorio: Padre Pio, oslobodi Franceska. Padre Pio mu je rekao vrlo nježnim glasom: Reci svećeniku da on mora moliti za tebe. I tiješio me riječima. I borio se satima i satima sa sotonom. Jednom za vrijeme opsjednuća došao je padre Pio. Žena nije znala što bi učinila. Ta konfuzija bi ulazila u nju. Padre Pio je rekao koristeći njegov glas: Počni moliti za njega. Rekao je i da kaže ženi da moli njegovu krunicu (krunicu padre Pia). U tom trenutku je Francesco bio u potpunom stanju opsjednuća. Ali nakon toga sotona je otišao.

Priča završava kad je susreo jednog liječnika s Malte. On je rekao: Francesco, ti si slobodan. Pitao je kako to može reći… Rekao je: “Sotona je oslabio tvoj um. Ti se trebaš osloboditi tužaljki, pritužbi, trebaš izbaciti „ako“ i „ali“ trebaš izbaciti “možda, tko zna“ ti trebaš reći „ja sam dijete Božje“. To proročavstvo liječnika s Malte je, kaže Francesco,  bilo istinito i to je iskusio kad je išao kod egzorciste. Tada sotona više nije mogao ući u njegovo tijelo.

Zaključuje riječima Mk 5,15 – Isus je oslobodio opsjednutog iz Geraze koji je potom bio zdrave pameti. S tim čovjekom Francesco je usporedio sebe. Danas ima miran život. Ima svoj posao i s prijateljima ide na molitvenu zajednicu: Marana’tha.

Netko misli da se sve može objasniti prirodno. Prirodna objašnjenja su valjana do neke mjere, ali za nadnaravne događaje ne vrijede. Ako nešto nije prirodno onda je nadnaravno. Tu se radi o čudu. Na nadnaravnom se temelji i naša vjera.  Primjer – Isusova uskrsnuća: „Ako Isus nije uskrsnuo uzalud je naša vjera!“ To je temeljna istina naše vjere, a nju ne možemo prirodnim putem objasniti. Torinsko platno ostaje znanstvenicima neobjašnjivo. Postavlja se pitanje – „Kako je ostala slika na Torinskom platnu?“ „U jednom trenutku se oslobodila energija i ostao je otisak“. Nema potpunog objašnjenja.

Događanja u Svetom pismu su nadnaravna Božja objava. Tu vidimo djelovanje Božje, djelovanje anđela, ali i djelovanje zlog duha. Vidimo da se magija reklamira i da sve više ljudi ima smetnje od zlog duha.

Navest ću primjer jednog momka koji je radio u jednoj zapadnoj zemlji među poganskim društvom, ali se među svima znalo da je on vjernik. Kad sam ga pitao: „što si im rekao – zašto si ti vjernik?“ – odgovorio je: „Pa rekao bi im – da otiđete u Međugorje na jednu internacionalnu svetu misu i da se susretnete sa jednim opsjednutim – shvatili biste da Bog postoji!“

Eto, može se do Boga doć i preko takvih fenomena.

Jednom sam imao križni put u Međugorju i na početku križnog puta susreo sam opsjednutu ženu koja je vikala na mene da me mrzi. Ljudi koji su molili križni put uključivali su je u svoje molitve i tako se onda do kraja molitve smirila. Na takvim ljudima se ta koncentracija mržnje vidi u strahu, u pogledu, u svemu… Kao zaključak – vidimo  da i preko toga čovjek može doć do Boga.

Danas, kad su se proširile razne magijske prakse imamo i sve veće smetnje zloga oko nas. U Italiji ima 70 tisuća onih koji prodaju magijske usluge, pa to pokazuje koliko je to, na žalost, prošireno. Kad čovjek otškrine vrata duše zlom duhu onda ima smetnje bilo u prostoru bilo u samoj osobi. I tu imamo razne stupnjeve uznemiravanja.

Čovjek preko ovih stvari griješi protiv prve Božje zapovijedi. To bi se moglo usporediti s preljubom. Kao što preljub može razorit jednu obitelj, zajedništvo muža i žene, tako i kad se čovjek okrene zlom duhu i padne u smrtni grijeh i izložen je na milost i nemilost zlom duhu. Tako je neki čovjek imao iskustvo izlaženja iz svoga tijela pa bi se vidio u drugoj dimenziji, gdje se čovjek ne može snaći u svojoj dimenziji nego mora imati duha voditelja da se vrati u novi život. Zlom duhu nije u interesu da čovjeku čini dobro nego ZLO.

Pročitao sam kako je jedan budistički monah prije nekoliko godina umro pa je nakon tri dana trebao biti kremiran. No on se jednostavno – vratio u život! Imao je iskustvo zagrobnog života, iskustvo PAKLA; vidio je u paklu budističke učitelje, Budu (!!!) i neke druge osobe. Dano mu je objašnjenje da svi koji ne prihvate Krista – sigurno završe u paklu! Kad se vratio u život oni su se bili od njega opraštali, ali on im tada najvešta što je vidio, kako se ne bi izgubili za vječnost. I preko 300 budističkih monaha se obratilo !!! Vlasti su se na to uzbunile, nastali su poremećaji među ljudima i zabranjeno mu je djelovanje.

Tih iskustava zagrobnog života ima puno. Ima i primjer jedne njemačke glumice koja je isto bila klinički mrtva. Ona je imala iskustvo čistilišta i pakla. Vidjela je kako majka molitvama izbavlja duše iz čistilišta. Kaže da prije nije htjela čuti za molitvu a sad ju majka nije mogla čut (?!) Nakon tog života okrenula se pustinjačkom načinu života, u Italiji.

Ima ljudi koje možda i poznajemo koji su imali to iskustvo, da su bili dvadest minuta možda klinički mrtvi. Možemo i sami susresti ljude kod kojih je vidljivo da nisu prevaranti, ali mi se možemo pretvarati da toga nema.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedno DOBRO izlaže se djelovanju demonskih sila. Tako zao duh dobije sve otvoreniji put da bude sve zastupljeniji u životu. Demonske sugestije djeluju tako da se nudi zlo pod vidom dobra. I ako čovjek nije u milosti Božjoj počne krivo rasuđivati, počne sebe opravdavat na kraju. U početku se savjest bunila, a na kraju to postane prihvatljivo. Dogodila se jedna zamjena. Zlo sotone izaziva pobunu protiv Boga, odvraćanje od molitve i sakramenata.

Jednostavan eksperiment može se napraviti i kod kuće. Prije spavanja gledaš televiziju dva ili tri sata i to djeluje tako da se izgubi volja za molitvom i pokorom.

Ako to djeluje na tom malom pokusu onda možete zamislit kad netko cijeli svoj život tako živi.

Jedan brak u kojem se muž i žena ne vide, ne razgovaraju, kratko bi trajao. Onda se otvori put za drugoga i vjerojatno propada. A tako je i u odnosu prema Bogu. Kad se osoba otvori sugestijama Zloga počne drugačije razmišljati: Bog postaje onaj tko samo opterećuje život, zagorčava.

Kad čitamo u Bibliji šestu Božju zapovijed i kad kažemo mladim ljudima da Bog to nije opozvao oni lako zaključe da Bog želi udaljit od njih sreću, jer im Bog zabranjuje jedino zadovoljstvo. Bog ispada sadist, neprijatelj. Čovjek se počne bunit protiv Boga, Božjih zapovijedi i upada u drugi način života, u potrošački život. Ispunja život s materijalnim stvarima, konzumira pornografiju, prepušta se vanbračnim odnosima, krontracepciji, prostiticiji, drogi i td. Sve je to traženje sreće izvan Boga jer čovjek misli da se to može …(?)… i čovjek se izgubi.

Prvi učinci odlaska od Boga su žalost, osjećaj praznine, osamljenosti, zatvaranja u sebe, nemogućnost voljenja, i dr. I onda se javlja nervoza, čovjek je ‘pod stresom’. U današnjem svijetu otac obitelji to nekako sebi može i dozvolit i kad je nervozan najbolje je da mu se nitko ne obraća. To je nešto što je postalo tako uobičajeno pa se kao nešto normalno može čuti: ‘u krizi san’, ‘puknit ću’ i sl. Kad je čovjek u takvoj živčanoj napetosti to nije dobro ni za njega ni za njegove bližnje. To je jedan od pokazatelja da smo otvorili pristup utjecaju Zloga. A možemo biti zavarani i misliti da će nam to donijeti sreću. Tu plodovi ne odgovaraju sreći nego su suprotni. Čovjek koji mastrubira – on će reć da je to prirodno ali ne vidi da se tu osoba svodi na predmet. Čovjek je tu onesposobljen da ostvari odnos s drugom osobom, opterećen i povezuje to s pornografijom. A to opet dovodi do osjećaja praznine i nezadovoljstva.

Ili kad muž vara ženu, ili obratno osoba se zavarava da je to nešto privlačno, ali koliko se emocionalne energije troši živeći podvojeno? I koliko loših plodova u životu? Stres može skratiti život za jednu godinu ili više godina, pa vidimo i iz toga da posljedice nisu dobre. A Bog – Bog postaje neprijatelj broj jedan.

Ljudi znaju reći da su nevjernici, a kad se pojavi neka nevolja onda je Bog krivac. Tako – počnu ga krivit a ne vjeruju u njega. Jako je raširena i bogopsovka. Nekad su komunisti izmišljali psovke protiv Boga jer su mislili da tako čine dobro.. No, pitanje je zašto su bogopsovku usvojili i oni koji kažu da su vjernici?! Ako se ljudi ne mole, ako ne žive sakramentalni život onda su podložni stjecanju takvih navika koje ih dodatno udaljuju od Boga. U nekim slučajevima zna doći i do opsjednuća. Ima slučajeva gdje se radi o psihičkim bolestima, ima slučajeva gdje se radi o prevari, a ima i manji postotak onih opsjednutih. Crkva je po tom pitanju oprezna i nabraja pet znakova na temelju kojih se može zaključiti da postoji opsjednuće: da čovjek govori strani jezik kojeg nikad nije učio,  vidovitost u vezi prošlosti drugog čovjeka ili sadašnjosti, mržnja na sve vjersko, levitacija… I ako postoje barem tri od pet tih elemenata onda se zaključuje da je po srijedi zao duh. Savjetuje se suradnja sa psihijatrom koji može prosuditi što tu spada na psihički dio.

Zašto Bog dopušta opsjednuće? Zato jer dopušta slobodu. Ako čovjek to želi Bog to ne zabranjuje. No, Bog se i krivim izborima služi pa On može čak i zlo okrenuti na dobro.

…

Neki ljudi imaju priliku da posjete nadnaravni svijet i to im bude poticaj na obraćenje. Đavao, pali anđeo, koji je zbog oholosti postao Otac laži želi predstaviti laž kao nešto dobro, od čega nema štete, što je bezazleno. To se vidi u magijskim stvarima koje se plasiraju djeci. Primjerice Hary Potter. To će djelovati na dijete, (ne kao na odraslog), pa počinje imati neku simpatiju prema magiji. Roditelji taj utjecaj ne smiju podcjenjivati, pa reći: ”to je samo crtani, … to su samo bajke” i sl. Toga je sve više i ne treba se čuditi da onda dijete u pubertetu ima više simpatije za magiju, za sve stvari vezane za đavla nego za Boga.

Sotona i drugi zli duhovi žele mržnju prenijeti na ljude, kako bi i njih doveli u pakao. Čovjek isključuje Boga, ne želi biti u zajedništvu s Bogom. Zlo postoji u svijetu, što zbog istočnog grijeha, naših grijeha, ali i djelovanja Zlog duha… Svatko je od nas valjda upoznat s nekim zvjerstvima koja su se dogodila u zadnjem ratu, da se živim ljudima odere koža ili ih se nabije na kolac. Svećenik je tako ovdje u ovom kraju (Postira, Brač) završio život. Takvo nešto nije ljudski objašnjivo. To je nešto što ukazuje na djelovanje Zloga na ljudske strasti da čovjek postane gori od životinje. To su dakle, zamke postavljene od Zloga, u koje čovjek upada. Papa Ivan Pavao II kaže da se ne treba bojati imenovati prvi izvor zla: a to je Sotona. On je naveo i Adam i Evu da sagriješe i želi da i mi griješimo. Služi se taktikom kojom želi osoboditi čovjeka osjećaja da griješi. Nietzsche se nije zalagao za nemoral. On se zalagao za amoral= ”s onu stranu dobra i zla”, u smislu da ništa nije loše; nema razlike između dobra i zla.

Ivan Pavao II govori o djelovanju sotone u odnosu na ljude – kao o kušnji da se čini zlo. Zao duh želi utjecati na dušu čovjeka i zavesti ga. Vidimo kod Isusove kušnje u pustinji da je zao duh kušao čak i Isusa, pa vidimo da on ne preže kušati bilo koga. Kod svetaca te kušnje budu otkrivene, a kod nas nije; mi nasjedamo i držimo se toga pa nas on može držati vezane.

U nekim slučajevima zao duh može ovladati ljudskim tijelom i dođe do opsjednuća. Ivan apostol govori i da je ”cijeli svijet pod vlašću zloga”. Kad dolazi Isusa kušati sotona se prezentira kao moćan: ”pokloni mi se i dat ću ti moć nad cijelim svijetom”. Znači, na svijetu vlada ta njegova prisutnost. I čitavo društvo se može udaljiti od Boga. Čovječanstvo se toliko pokvarilo da što dalje idemo to je više ratova i već smo se navikli da u svijetu postoji desetak ratova. A mogućnost da izbije i Treći svijetski rat – pa i to je postalo nekako razumljivo, prihvatljivo.

Najveća sotonina moć djelovanja je kad uvjeri čovjeka da njega nema. Kad čovjek ne želi znati ništa o djelovanju sotone u svijetu. Sotona koristi svoju inteligenciju da dovede čovjeka do apsolutne oholosti, da postane sam sebi dostatan, da dođe do stanja očaja, razočaranja… Međutim prema svetom se odnosi na način pun prezira i mržnje.

Prema riječima egzorcista među zlim duhovima postoji hijerarhija. Oni su podijeljeni na više uloga. Svaki se specijalizira u jednoj požudi, mani, strasti… On je šef katedre određenih vrsta zla. Zli djeluje osobito prema sposobnim ljudima gdje vidi da oni mogu imati utjecaja na druge. Tako su zvijezde estrade okružene laskanjem toliko da se počinju osjećati – bogovi u malom. I sotona to onda može raspirivat. Normalni ljudi to ne bi mogli ni pomislit. Na početku karijere ljudima se čini da im sve uspjeva, često i političari nisu ni svjesni komu služe ni od koga su vođeni… Neki takav put biraju da ostvare karijeru, a u stvari prodaju dušu vragu. Zao duh ima za cilj da uvuče čovjeka da postane sluga sotonina kraljevstva, a prema njima se opet ponaša zlo, rugajući im se zbog njihove gluposti. Kad se čovjek ispovjedi otrgnut je đavlu i u sigurnom je Kraljevstvu ljubavi Božje. Bog u svom milosrđu drži otvorena vrata milosrđa do zadnjeg trena čovjekova života.

Što je čovjek dublje u zlu to je veća i oholost koja mu priječi put povratka. Neki su se pokajali u zadnjem trenutku. Oskar… x… pred smrt se obraća, nakon cijelog nerednog i raskalašenog života; preteča je homoseksualizma… Također i učitelj Mario x… . (?!) traži ispovijed i pomiren je s Bogom. To je poznati talijanski mason, zaslužan za ujedinjenje Italije..(..) bio je žestok ateist, a pomirio se s Crkvom, i primio bolesničko pomazanje i ispovijed. Poznati fašista Musolini držao je govor protiv vjere, Boga, …koji je stvorio puno pobuna u Crkvi tražio je knjigu ‘Život Kristov’ i do zadnjeg dana je to čuvao… Napoleon, poznat po progonu Crkve, …. tražio je od pape da mu pošalje ispovjednika… itd.

Takvih je bilo puno. To pokazuje i da je Bog Milosrdni Otac kojem je potrebno malo, da čovjek otvori vrata i primi ga natrag u zajedništvo sa sobom. No, pitanje je da li čovjek to hoće.

Francuski pisac Mauriac govori o milosrđu Božjem, komentirajući smrt jednog francuskog intelektualca. Rekli su u medijima: kako se mogao pomiriti s Bogom, čovjek koji je cijeli život bio daleko od Boga? –  i protumačili to kao slabost posljednjeg trenutka, te da to nije dolično! I tako se odvojenost od Boga želi proglasiti kao dobro, kao krepost.

Neki čovjek je znakovima tražio da mu pozovu svećenika, sporazumjevao se znakovima, i kad se ispovjedio umro je isti čas. Danas se često iz obzira nekog ne zove svećenika bolesniku da ne bi to shvatio kao da se žele oprostiti od njega. …

Nedavno je jedna grupa Korejanaca negdje kod nas u Hrvatskoj tražila svećenika. No nisu mogli dobiti ni jednog svećenika. Na fiksni se nitko ne javlja, a broj mobitela nemaš. Pa sad zamislite da netko treba svećenika na samrti?! To je zapad koji je došao kod nas. Mnoge stvari su se promjenile. Nekad su postojale tabele dežurstava kad je netko trebao biti dostupan. A to je nešto što se bolesnicima treba omogućit. Komunisti u Drugom svjetskom ratu su znali pogubljivat svećenike, ali svećenik je morao stat na raspolaganju za spas duša. I to mu je trebalo bit prije ljudske računice. I on ode ispovjedati, a tamo ga – ubiju. No danas, svijetski mentalitet je ušao i kod svećenika, u ponašanja i u razmišljanja.

…

Ako čovjek svjesno odbija Boga dolazi do posljedice vječne propasti, neprolaznog očaja i mržnje prema sebi i drugima. Egzorcisti klasificiraju grijehe… gdje bi se događalo da čovjeka obuzmu sile zla. U prvu kategoriju spadale bi devijacije kao što su homoseksualnost, pedofilija, pornografija, i sl. , ovisničke navike o drogi, alkoholu… Korištenje magije, okultnog, čaranje, … prizivanje duhova… A najteža kategorija bila bi sudjelovanje u sektaškim skupovima, pripadanje masonima, gdje se čovjek obavezuje na poslušnost, a da ni ne zna što sve od njega može biti traženo; kad čovjek izričito odbija Boga.

Talijanski egzorcist Francesco… u Rimskoj biskupiji…, predsjednik talijanskih egzorcista kaže da je jedan od čestih slučajeva kad netko traži od đavla da bude obožavan kao da je Bog. Sotona ne želi prihvatiti činjenicu da je on stvorenje. On se samozavarava da je on bog, a da je pravi Bog krivi bog. Zato traži ono što pripada samo Bogu. U jednoj egzorcističkoj molitvi kaže se ”nek se svako koljeno pokloni Bogu”. U tim molitvama sotona odgovara: ”klanjajte se meni, ja sam svemogući… ” Na ponovljene pozive da štuje pravog Boga jedna od tolikih rečenica koje se ponavljaju je: ‘‘Nikad. Ja sam bog. Pogledaj koliko ih mene slijedi.’‘ Druga karakteristika đavla u egzorcizmu je da često govori o nasilju i uništavanju. Sve ono što je dobro, čisto, skladno, želi iznakaziti, uništiti. Posebno se primjećuje njegova mržnja prema sakramentu braka i obiteljskim vezama. Na silovit način reagira kad supružnici obnavljaju bračna obećanja. Tu sumnju izrazio je i u sljedećim riječima: ”Ne sviđa mi se kako su žene obučene, trebaju biti još otvorenije; treba seksualnost biti u prvom planu tako da mogu što više obitelji uništiti…” … Bjesno reagira kad su zaruke mladih ili kad je zavjetovanje u čistoći. To su za njega ”nakaradne stvari.” Karakteristika zlog duha je njegova očita mržnja, on uživa u zlu, u bilo kojem obliku mržnje, u mržnji prema djeci… koju pokazuje i dok opisuje užasan pokolj djece u majčinoj utrobi. Ovo zadnje što se događa u Americi – trgovanje nerođenima, prodavanje organa za eksperimente i razne druge svrhe… nema premca takvom iživljavanju. Prije bi bilo da ih samo ubiju, a ovdje se radi o mučenju. U egzorcizmu se pokazalo da se tu radi o naslađivanju nad tim zlom. (…) zamjenjuje se dobro i zlo… U egzorcizmu, kad se donijela relikvija, sotona ima reakciju odbacivanja: ‘Koji smrad!’, pokazuje i mržnju prema krunici sa križem… ne podnosi blagoslovljene vode, blagoslova.. umjesto blagoslova – proklinjanje. Na rečenicu Isusovu koju izgovara egzorcist: ”Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni” biva odgovoreno riječima: ”dođite k meni svi vi koji ste veseli, perverzni i ja ću vas okrijepiti”.

Trudi se izazvati podjele među ljudima, da ih usmjeri jedne protiv drugih. Tako se događa, npr. kod podjele materijalnih dobara, da u obitelji zna doći od tolikih svađa da za cijeli život budu podijeljeni. A to nije bez đavla. Za pedeset kvadrata zemlje, za komad namještaja… A kad bi tko i htio pravedno podijeliti morao bi najprije sve prodati pa onda to podijeliti. Čovjek koji nije spreman odreći se nečeg, da bi se živjelo u miru – čega se onda spreman odreći? Tu se događa da čovjek ne vidi ništa drugo nego sebe. I ako takav primjer daje svojoj djeci što onda može od njih očekivati?

Zlo je izbor čovjekove volje – i kad se čovjek usprotivi zlu – zlo je nemoćno. Bog nam dolazi u pomoć i možemo se othrvat napadajima Zloga. U egzorcizmu, gdje se mole molitve Crkve, u ime Krista i u ime Crkve (…zato se traži odobrenje…) na temelju toga ljudi bivaju oslobođeni od zlog duha. Nekada taj proces traje i godinama. Zašto? Jedno od tumačenja je da Bog i to ostavlja kako bi se što više ljudi obratilo.

Samo Krist koji djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka od grijeha i smrti. Samo Isus je Spasitelj i pobjednik Zloga. Zato je Crkva, u kojoj je Isus prisutan u euharistiji, jedino mjesto gdje kršćanin nalazi sklonište pred snagama zla. Iza mise vidimo da su crkve prazne, a to su mjesta gdje se može biti s Gospodinom, mjesto gdje se može vraćat radost i mir svoga života.

Kxy, dječja pedagoginja, bila je poznata, držala predavanja (kao protestantkinja) i po protestantskim i katoličkim crkvama. Pomalo je uočavala razliku između protestantskih i naših Crkava. Došla je do mjesta kojeg protestanti nemaju. Mjesto na kojem je Isus na poseban način prisutan – tabernakul! I tako je, putem uočavanja te bitne razlike, postala katolkinja.

Kad čovjek to može iskusit i doživit – zašto smo mi tako bešćutni, pa to ne primjećujemo? U Crkvi preko sakramenata ozdravljenja i euharistije Krist neprestano ozdravlja ljude i čini ih svetima.

Ako s vjerom budemo ispovjedali grijehe zle moći nam neće moći učiniti ništa nažao. SV. Tereza govori: ‘demon će se bojati mene…’. Sveci se njih ne boje.  Za ljude je spas dostupan, a za sotonu i zle duhove nije. Oni nas žele odvući u pakao kako bi nas učinili sličnima sebi.

U životu oca Pia na jednom mjestu piše: ‘Prošlu noć sam proveo vrlo loše. Ona spodoba me do pet ujutro nije prestala tući… ‘ … doživio mnoge đavolske napade…  dolazile misli očaja, nepouzdanja u Boga… ali Bogu hvala ojačan sam. Stao sam na Kristovu stranu i izbavio se iz toga. ”

Zao duh ne pošteđuje ni svece, da ih kuša napastima očaja, malodušnosti, suhoće… Znamo da je i Majka Tereza 25 godina borila se s tim napastima suhoće.

O ocu Piu u jednom drugom svjedočanstvu piše: ”želiš znati zašto me toliko tukao? Zato jer sam branio jednog od vas; jedan je bio napastovan u čistoći, i odmah smo od Gospodina postigli pomoć za njega. Momak je zaspao, a ja sam izdržavao mučenje fizički… ”

Kod svetaca su ta uznemiravanja nešto što se često znalo događati. (primjeri T.nx…  Ane K. E., … koje bi živjele godinama samo od euharistije ! … doživljavale su razna uznemiravanja zloga. …) Primjer župnika Arškog nam pokazuje kako se Bog preko njegovih iskustava s zlim poslužio da spasi mnoge duše.

I otac Pio i slični bili su u napasti da preskoče jutarnju svetu misu jer su bili iscrpljeni od nespvanja cijelu noć. A tisuće ljudi je dolazilo na te mise. I to bi bio ogroman gubitak. Jasno da ga ovo napastovanje želi onemogućiti da čini dobro. Ovaj rat u kojem se nalazimo je duhovni rat. Nije to samo jedna slika. Kad kažemo da je to jedna vojujuća Crkva – to je istina iz svetog pisma – pozvani smo boriti se ovdje na zemlji – protiv Zloga.

U molitvi Očenaša molimo: ”izbavi nas od Zloga”, u doslovnom prijevodu. Mi se borimo protiv Sotone. To je neprijatelj čovjekova spasenja. Tri su naša neprijatelja (sv. Ivan ev.) : tijelo, svijet i sotona. Sv. Pavao: ” Ne borimo se protiv stvorenja od krvi i mesa, nego protiv duhova svijeta, sa nevidljivim svijetom koji je stvaran.” Kad bi se kršćani prestali borit – ne bi bilo dobra u svijetu.

U borbi su tri oružja:

1. Molitva: pohađanje sakramenata: (misa, ispovijed); dnevna molitva koja nas čini otpornima na napadaje zloga, + Prakticiranje kreposti. Svaka krepost je na početku teška, a na kraju to postane dio čovjekove naravi. Poznat je primjer Franje Ksaverskog koji se borio za krotkost, nagao po naravi a postao pojam blagog čovjeka. Svatko od nas ima prilike za živciranje. A to je ujedno i prilika za vježbanje strpljivosti. Znamo da otresitost toliko lošeg ostavi iza nas… A možemo tu vježbati kreposti da to postane blagoslov za drugog.
2. oružje: formacija tj. duhovna izgradnja. Mi cijeli život učimo. U školi potrošimo najbolje godine svog života. A koliko smo uložili u izgradnju svoje vjere? Dakle 15 godina života možemo uložiti u školu,a u koliko smo vremena svog života uložili u vjersku formaciju? Tu bi spadalo najčešće ono što se čulo na župnom vjeronauku, ono što smo čuli u propovijedi, nešto u školi – i sve skupa to bi bilo = 2 sata tjedno! A u školi sjedimo po pet sati, pa bi to bilo najmanje 25 sati tjedno ! to je onda 1: 10. Ako nije i više. A kad tome još prirodamo utjecat TV i slično – onda da i ne govorimo, koliki je taj omjer…

Puno puta može pomoći ako znamo svoju vjeru argumentirat. Neće netko prihvatit ”bajke”. Trebamo i sami znati prepoznati zablude, djelovanje Zloga…

3. oružje: Konkretan apostolat – da se brigamo za svoje bližnje.

Imamo sad i izbjeglice. Opravdano je pomoći. No, to je vrsta pomoći u kojoj se mogu prepoznati svi ljudi. Ali mi, kao vjernici, trebali bi više pomoći onima koji su ostali – Sirijcima, da mogu preživjeti tamo. Većina od ovih su ekonomske izbjeglice – i to je nešto gdje se mogu praviti razlike. Možemo promotriti situaciju i u Ukrajini. Zašto ne pomažemo njima? To su konkretne stvari gdje smo pozvani reagirati prvi.

Svjesni smo da je Crkva ustanova koju ”ni vrata paklena neće nadvladati”… A preko Crkve imamo doći do vječnog života…