Sestra Julija Dubowska – prva osoba koja je vidjela euharistijsko čudo u Sokulci (Poljska-Sokółka)

Sestra Julija na početku svjedočanstva otkriva kako joj je sestra poglavarica rekla da je premješta u mjesto Sokolka (Sokulka). Ona je na to poglavarici odgovorila da neće ići u Sokulku, i počela joj navoditi razloge, apsolutno se protiveći tomu. – Ali kako to, ti nikada nisi tako govorila… Eto, pa sad prvi put govorim… – Idi, malo se odmori!, reče joj sestra poglavarica. Sestra Julija je tada radila u kuhinji, a onda je plakala ko malo dijete. Razmišljala je o redovničkim zavjetima i o volji Božjoj. Bilo joj je jasno da je volja Božja da ide u Sokolku. Otišla je u kapelu zahvaliti se Isusu za milost da vidi Njegovu volju, a onda otišla do poglavarice i rekla joj da će ići.

I tako je sestra Julija 2008. došla u mjesto Sokolka, kao sakristanka. Na novoj službi je davala sve od sebe da čini onako kako Bog to želi. I onda u toku jedne svete mise, posvećena hostija je pala na prezbiterijum, ali svećenik nije vidio. To je pravi Isus. I jedna gospođa je rekla svećeniku da je pala hostija. Odbila se o njegovu cipelu i pala. On je stavio u malu posudicu (vaskulum, posudica na oltaru, u kojoj svećenik pere prste). Ja vjerujem da je to Gospodin Isus. Prvi put sam bila u takvoj situaciju. Bila sam sakristanka tri godine. Došla mi je pomisao da  stavim u sef, od kojeg sam imala ključ samo ja i svećenik. Svaki dan sam gledala je li se hostija otopila. Pet dana. Gospodine Isuse, ne znam… što se zbiva.

Došla je misijska nedjelja. Nakon mise otvorim sef i osjetim miris pečenog kruha. U nas iza oltara ima jedno mjesto koje je odvod za odlijevanje tako nečeg. Pogledam tu malu hostiju koja se počela otapat, a na sredini sam primjetila pravu pravcatu krv. Gledam u šoku: voda čista, hostija se još nije otopila. Pitam se otkud ta krv. A onda ugledam Mojsija. On stoji pri tom “gorućem grmu” i Bog govori: Mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. I počela sam se pitat zašto je tu Mojsije. I pomišljam kad bi tu bio sveti Otac koji me blagoslivlja, ili netko tko drži hostiju, a tu – Mojsije. (!)

Ne znam koliko sam dugo tu stala i svećenik koji me ugledao pitao je “Sestro što se događa?” i onda mu govorim da je to hostija koja je pala i koja se trebala rastopit. Pokažimo župniku! Župnik je vidio i rekao da vratimo do sefa, jer “ako kažemo drugima da se tu nešto događa svi će htjeti vidjeti. Moramo vratiti u sef i pratiti što se događa!”

Nakon toga je, u srijedu, došao biskup, i molio je sa svećenikom krunicu, a onda je odlučio da će hostiju izvaditi iz vode i položiti na korporal. (…)

Biskup je bio na svetoj misi u jednoj drugoj misi, i dok su drugi sećenici dijelili pričest on je vidio kako pred oltarom kruže hostije. Svećenik koji ništa o tom nije znao, ugledao je da jedna hostija stoji na biskupu. Obratio mu se i rekao mu: “Oče biskupe, na vama je hostija!” Biskup mu je rekao da je uzme. Svećenik je uzeo tu hostiju.

Kad su svećenici otišli nakon mise u sakristiju, i kad je biskup svukao sa sebe misnicu, jedan svećenik opazi drugu hostiju na njegovoj albi pa mu reče: “Oče biskupe, imate hostiju na albi!” 

Po tim događajima biskup je počeo brzo djelovat.

Biskup je pozvao komisiju koja je vršila ispitivanje. I tako su nas ispitivali. Od devete ure do sedamnaeste.

Potom su došli doktori koji su vršili ispitivanja na uzorku iz hostije, te su zapisali u nalazu da se radi o srčanom mišiću čovjeka koji trpi smrtnu agoniju. Biskup je to objasnio kao nešto što je sukladno našoj vjeri, jer mi vjerujemo da je u Hostiji prisutan živi, pravi Isus.

Biskup je shvaćao da bi to čudo trebalo dati ljudima na štovanje, ali trebalo je pripraviti ljude i pripraviti mjesto za štovanje.

Nekad bi ljudi znali komentirati: “Aaa, to je tako malo, tako nevidljivo… “ No, ako znamo da je hostija mala, a krv je bila na sredini hostije, to jest maleno, ali je krv Isusova.

Koliko puta smo na molitvi nestrpljivi, koliko još vremena do kraja… A nismo svjesni da je Bog tu! Pitam sebe i vas – “Da li mi stvarno vjerujemo da je Bog tu posred nas?”

Ne treba sad poći do Sokulke da bi vidjeli. Može, slobodno dođite i tu, ali … Isus je živi na svakoj misi svetoj, na svakom klanjanju… On je posred nas. Stvarno. treba samo otvorit srce, kazat mu što je bilo danas, jučer, da mu damo svoj život. On će sve blagosloviti… (…)

Na pitanje da kaže nešto više o viđenju Mojsija, sestra Julija pripovijeda kako je počela čitati više o Mojsiju nakon tog događaja i kako je pronašla sličnost s Mojsijem u tomu što se on nije osjećao sposobnim jer nije bio riječit, a ona je također bila takva. Imala je problema svaki put kad bi je došao red da pripremi zajedničku molitvu. A sad, evo vidi da mora ići i govoriti drugima, i o tome što se dogodilo u Sokulci.

Na pitanje o novinarima odgovara kako mediji znaju biti krivo motivirani i kako mole za fotografiranje relikvije  – jer, “Zamislite samo, sestro, koliko će to slave Božje biti kad te fotografije obiđu Poljsku”. Rekla sam im (govori sestra) neka jedno od vas klekne, a drugo fotografira kako kleči pred Isusom, e to će onda biti na veliku slavu Božju… ali nisu htjeli. (…)