Kad je Bog stvarao čovjeka zamislio je za nj život bez rada. Imao je sve. Raj. Ali, čovjek je zloupotrijebio svoju slobodu i povjerovao sotoni radije nego Bogu. Poželio je – biti kao Bog. Poželio je da nema nikog iznad njega tko bi mu rekao: „To smiješ, a to ne smiješ!“ Grdno se prevario i grdno pogriješio kad je odlučio okrenuti leđa Bogu. Tako je uslijedila i kazna. Radit će u znoju lica svoga. Više neće imati sve na gotovo. I čovjek je shvatio da je trebao slušati svog Stvoritelja, jer samo tako može biti sretan. Al shvatio je kad je bilo kasno.

A Isus je eto došao u tu našu radnu stvarnost. I posvećuje ono što je nama teško. On nas primjerom uči – radu. Ali ipak, nije tek rad ono što čovjeka čini čovjekom. Nije čovjekova vrijednost u njegovoj tituli. Da je tako onda bi Isus za apostole birao one iz viših slojeva. Ali nije. Njegovi su apostoli bili obični jednostavni ribari, poslani da propovjedaju o njemu širom svijeta, a nisu ništa znali o pedagogiji, o metodama poučavanja, nisu išli na teologiju, nisu imali planove i programe, nije ih zamarao kurikulum i sl. … a ispunili su svoj zadatak.

Ipak, Isus je kroz povijest birao ljude raznih slojeva društva. Kako u početku ribare i carinike, tako i kasnije – i kraljeve i kraljeve službenike. I kraljice i domaćice. I svećenike i redovnike i laike… Jer on želi da svaki čovjek na svom mjestu otkrije što Bog od njega želi. A na kraju od svih želi isto – da rade na slavu Božju i da pronalaze vrijeme za molitvu, za druženje s Bogom kojem na kraju svi idemo u susret.

Zaustavljam se kod poziva domaćice. Isus je to dobro pokazao prilikom posjeta u obitelji prijatelja Lazara gdje su ga ugostile Lazarove sestre Marija i Marta. Marta je zapravo bila glavna domaćica. A domaćica ko domaćica, brine se za mnogo. I nije joj drago da joj sestra uopće ne pomaže. Takvi smo mi. Ko Marta. Ima li nas dvoje koji mogu nešto učiniti, ili troje ili četvero… odmah ćemo početi tužiti one koji „zabušavaju“… Dok smo djeca tužimo ih roditeljima, kasnije možda ogovaramo, ali Marta nije sestru ogovarala okolo – ona ju je tužila – Isusu. Drugi put, kad vidimo da naša sestra ili brat ne radi što nam se čini da bi trebalo valjalo bi ih tužiti – Isusu. A druga stvar, Isusu nije toliko važan samo trud, ni da se od jutra do mraka vrtimo radeći nešto, naizgled korisno… koliko da od svog rada malo zastanemo i osluhnemo – što nam On to ima reći.

Kako ćemo mi osluhnuti što nam Isus ima reći kad se treba napraviti sto posala?  Ili nama nije problem 100 posala, možda je lijenost veći problem. A Isus, kad kori Martu, a hvali Mariju, nipošto ne podržava lijenost. Znamo i to da je lijenost jedan od glavnih grijeha. I nije to dalmatinska ni crnogorska boljka, već boljka ljudske naravi sklone da se ponaša kako je lakše, a ne kako je bolje. Isus samo želi Martinu pozornost skrenuti na  bitno – na Isusa.

Martu je Isus ukorio, a ipak postala je sveta domaćica. Rad domaćice često se ne vrednuje. Rad je to koji se ne vidi. Što se skuha to se pojede, pa se uprljano očisti i tako po redu. Na kraju dana ništa se tu ne vidi od tog rada, ali ljubav prema bližnjem zahtjeva ta naizgled nevidljiva djela. Jer bližnji vide, pa i ako ne vrednuju. Bog vidi i vreduje.

A Bog vrednuje više od svega kad pogled svoje duše ne odvraćamo od Njega. On ne želi da nas zarobi ni rad ni lijenost.

On nas sve poziva da se zaustavimo – kao Martina sestra Marija – u molitvi, do Njegovih nogu.

…

Svetu domaćicu Martu slavimo 29.7.

U petnaestom stoljeću, u državi Portugal.

Ko Ivan od Boga kasnije je znan

a u njem nam je primjer obraćenja dan.

Sa devet od kuće bježi ta narav živa,

pa u Španjolsku ode gdje pastir biva.

Mali lutalac odrasta i u vojsku se javi

pa je loših misli sve više u glavi.

Jednom su ga nedužna na vješala htjeli

al su istinu o njemu ipak uvidjeli.

Ipak protjeran bi iz vojnog okruženja

pa se u njem nešto polako mijenja.

Stupa u službu Karla Velikoga, kralja,

protiv Turaka se bori i živi kako valja.

Čini pokornička i bogoljubna djela,

kako bi okrijepio u boli potrebita tijela.

Nakon rata i trideset godina javi mu se želja

da u svoju zemlju ode, do svojih roditelja.

A kod kuće pustoš, roditelji nisu više živi,

dd tuge su umrli, pa on sebe sada krivi.

Kao pastir opet u Španjolsku se vraća

al ga srce vuče do većih zadaća.

U Afriku tad ide i robove pomaže,

živjeti za druge to mu je najdraže.

Da jednu obitelj spasi na posao ustaje

ceste popravlja i plaću za njih daje.

I nakon što težak život u Africi kuša,

u Španjolsku se vraća, ispovjednika sluša.

I dobro mu krenu to što tamo radi

slike i molitvenike prodaje u Granadi.

A na veliko slavlje okupilo se mnoštvo ljudi,

pa se i u njem želja za Riječju Božjom budi.

Ni slutio nije što će bit tog dana

u Granadi, na slavlje svetog Sebastijana.

I tako ga posao prodaje slika i molitvenika

uvede u crkvu da čuje glasovita propovjednika.

Bile su to riječi svetog Ivana iz Avile

Što su snažnu promjenu u njemu učinile.

Ganut do suza iz crkve ide van i plače

zbor grijeha žali, Boga želi voljet jače.

Koji ga vidješe bacaše na nj blato

a on je u sebi Bogu zahvaljivao za to.

Za grijehe je bio spreman pretrpjeti i više

ne mari što ga luđakom proglasiše.

Kad kući dođe razda sve što ima

na radost siromašnima i bolesnima.

Novim žarom za Boga i bližnjega gori

u bolnicu odlazi i bolesne dvori.

Nakon godinu dana Družbu osniva

gdje pobožnoj braći tu želju otkriva.

Po savjetu Gospinu ta Dužba nastane

i s njom nova nada bolesnicima svane.

A da bi kupljena bila i kuća im prva

s braćom vrijedno radi i prodaje drva.

Tu će sad u miru bolesnike njegovati

a da je Ivan Božji to i narod shvati.

Kad požar nasta svi su bez daha

al on u vartu ulazi bez imalo straha.

…

Bitka za taj život bez uspjeha je bila

a i njega samog groznica je uhvatila.

Razboli se nakon dvanaest godina službe

i oprašta se polagano od svoje Družbe.

Na put dušu sprema do nebeskog slavlja

a braći u nasljeđe primjer ostavlja.

Primjer kako se Bogu u  bratu služi

I kako se s Isusom na taj način druži.

Za života je Ivan i strog i radostan bio

u molitvi i radu Bogu omilio.

U pedeset petoj umire, u vjeri i nadi,

u ljubavi za Boga, u gradu Granadi.

Da bolestan čovjek sliku Krista skriva

i Ivanov život živ podsjetnik biva.

IVANE OD BOGA,  BRATE,  REDOVNIČE,

TVOJA LJUBAV JE NA DJELU

TO NISU PRAZNE PRIČE.

ČUJ MOLITVE SVOJE KRŠĆANSKE BRAĆE

PA DA MILOSRĐE UPOZNAJU

KROZ MNOGE NEDAĆE.

NA DAN BOŽJEG SUDA TI MOLI ZA NAS

DA ISUSU S DESNA BUDEMO,

DA U NJEM VIDIMO SPAS.

]]>