FRANJINA OBITELJ:

Sveti Franjo se rodio u dobrostojećoj obitelji, u Asizu, u Italiji, oko 1181. god. Njegov otac bi je bogati trgovac tkaninama. Često je zbog posla išao u Francusku pa je stoga i sinu dao francusko ime: Francesco – Franjo. Nada se da će Franjo jednoga dana naslijediti njegov posao ili da će biti vitez.

ZAROBLJENIŠTVO I POČETAK PROMJENE:

Franjo je imao bezbrižan život i volio se zabavljati po ulicama Asiza. S 20 godina sudjelovao je u građanskom ratu i bio zarobljen. Razbolio se, pa je oslobođen. Nakon povratka u Asiz, u njemu je započela polagana promjena tj. FRANJINO OBRAĆENJE. Nije mu više bilo do ranijih zabava. Razmišljao je o smislu života.

SUSRET S GUBAVCEM:

Franjo je jednoga dana jašući na konju prošao pored gubavca. Bilo mu je odvratno gledati ga pa je produžio. Posvijestio je sebi da je Isus prisutan u tom trpećem bratu. Sišao je s konja i poljubio gubavca, vjerujući da je u tom trpećem čovjeku prisutan živi Isus.

KAD JE U CRKVI MOLIO DA UPOZNA VOLJU BOŽJU

Isus oživi s raspela i tri puta mu kaže: Franjo, vidiš li da se moja Crkva ruši. Idi i popravi je! Franjo je isprva mislio na malu crkvicu sv. Damjana, pa se dao na popravljanje crkvice. Kasnije je shvatio da je Isus mislio na nešto puno veće: na duhovnu Crkvu tj. na vjernike.

LOŠE STANJE U CRKVI:

U to vrijeme u Crkvi je vjera bila POVRŠNA. Vjersko znanje bilo je slabo. Širilo se KRIVOVJERJE. U svećenicima se ohladila ljubav prema Isusu.

SAN PAPE INOCENTA III:

Papa je u snu vidio baziliku sv. Ivana Lateranskog, majku svih crkava, kako se ruši. Vido je također jednog malog redovnika koji podupire crkvu na svojim ramenima kako bi spriječio pad. papa je prepoznao u Franji tog redovnika kojeg je sanjao, kasnije kad mu je došao u posjet.

PRED BISKUPOM U ASIZU:

Kad mu je otac Bernardone zamjerio i bio ljut na njega – što previše daje siromašnima Franjo je stojeći pred Asiškim biskupom, u simboličnoj gesti svukao odjeću pokazujući tako da se odriče očeve baštine. Baš kao i u trenutku stvaranja, Franjo nije imao ništa, samo život koji mu je Bog dao i u čije se ruke predao.

FRANJIN POZIV:

Počeo je živjeti kao pustinjak. 1208. se događa još jedan važan korak na njegovu putu obraćenja. Slušajući odlomak iz Evanđelja po Mateju Isusov govor o apostolima koje je poslao u misiju – Franjo se osjećao pozvanim ŽIVJETI U SIROMAŠTVU i posvetiti se propovijedanju.

PRVI FRATRI – FRANJEVCI:

Franji se pridružuju i drugi koji žele živjeti kao on. kad ih je bilo 12 odlaze kod pape Inocenta III. tražiti dopuštenje za osnivanje novog reda u Crkvi (1209.) Papa u Franji prepoznaje redovnika koji spašava Crkvu od rušenja. Tako je započeo red “Male braće” tj. fratri.

ŽIVOT “MALE BRAĆE”

Molili su, radili i propovijedali. Mala braća – prvi fratri – živjeli su jako SIROMAŠNO. Radili su svojim rukama i prosili. Zato su se franjevci (kao i dominikanci) nazivali PROSJAČKIM REDOM. Događala su se i čudesa sa hranom.

OBNOVA NARODA BOŽJEG – SLUŠANJEM BOŽJE RIJEČI.

Franjo je svojim jednostavnim životom i propovijedanjem želio obnavaljti Božji narod; pozvati ih natrag na slušanje Riječi i na poslušnost Kristu.

FRANJO, KLARA I KLARISE.

Među Franjinim slušateljima bila je djevojka iz plemićke obitelji – Klara. Klara je rado slušala svetog Franju i željela nasljedovati Isusa kao on, u molitvi, siromaštvu i jednostavnosti. Franjo osniva red za žene – KLARISE (simboličnim šišanjem kose – Klara se odriče svijeta i želeći živjeti za Boga) Klarise su redovnice koje žive u zatvorenom samostanu (“Izolacija” od svijeta; život s bogom; za duše…)

FRANJEVAČKI REDOVI:

franjevci, klarise, franjevke, franjevački trećoreci (trećoreci ne žive u samostanu, nego kod kuće – nastojeći u svom okruženju živjeti franjevačku duhovnost)

FRANJO I SULTAN:

Franji je stalo da širi evanđelje po svijetu, kao je Isus to i tražio. S tom željom uputio se čak muslimanskom sultanu. Franjo je bio naoružan samo vjerom i poniznošću kronike bilježe da ga je sultan srdačno primio.

FRANJO I GROF CATANI:

Grof Orlando Catani bio je očaran Franjinim propovijedanjem na trgu. Poklonio mu je svoje planinsko imanje La Verna. Tamo je Franjo rado odlazio na molitvu.

FRANJO I BOŽJA STVORENJA:

Franjo je volio sva Božja stvorenja. Na žalost, danas ga se često spominje samo po tomu) Priroda je bila i ostala jedan od puteva upoznavanja Boga. Jedna Franjina pjesma: Vjek’ hvaljen budi o moj Gospodine (za stvorenja što si ih stvorio…)

STVOROVI SLAVE STVORITELJA

Iz životopisa sv. Franje kojeg je pisao sv. Bonaventura: “… Kod svete Marije Porcijunkulske na smokvi je sjedio cvrčak i pjevao. Budući da je Gospodinova slugu koji bijaše vičan diviti se Stvoriteljevoj veličini i u malim stvarima, svojim pjevanjem češće poticao da slavi Boga, jednoga dana ga je pozvao, a cvrčak kao da je poučen s neba, doleti na Svečevu ruku. I kad mu je otac rekao: Pjevaj brate moj cvrčku, svojom pjesmom slavi Gospodina Stvoritelja”. Cvrčak je bez oklijevanja počeo pjevati i nije prestao, dok na očevu zapovijed nije odletio na svoje mjesto. Ondje je ostao osam dana. Svakoga bi dana na očevu zapovijed dolazio, pjevao i odlazio. Napokon je čovjek Božji rekao subraći: “Podajmo već slobodu svome bratu cvrčku. Svojom nas je pjesmom dosta razveseljavao i osam nas dana poticao da slavimo Boga.” I čim je cvrčak dobio dopuštenje, odmah se udaljio i više se ondje nije pokazivao, kao da se na neki način nije usuđivao prestupiti Svečev nalog.

FRANJO I OBRAĆENJA:

na Franjine propovijedi mnogi su se obraćali. Među njima je bio i jedan razbojnik kojeg su se ljudi bojali, a živo je u planinama La Verne. Nakon obraćenja postaje jedan od FranJine braće, franjevaca – brat Angello.

FRANJO RAZGOVARA S ISUSOM.

Molitva je razgovor s Bogom. U ljeto 1224. Franjo proživljava teške trenutke i razgovara s Isusom u molitvi. Isus mu se ukazuje.

FRANJO NIKADA NIJE POSTAO SVEĆENIK

Imao je veliku ljubav prema euharistiji. Također i poštovanje prema svećenicima ali se sam nije smatrao dostojnim da bude svećenik. ostao je brat ĐAKON – pomoćnik svećenicima. Bojao se za svoju Malu braću – fratre -da će izgubiti poniznost ako se daju na dugo školovanje. Redu Male braće mogli su pristupati mnogi jednostavni kršćani.

VIĐENJE U LA VERNI I FRANINE STIGME:

Franjo je jednom prigodom molio u planinama La Verne. Imao je viziju Raspetog Isusa u obliku anđela, serafa. Iz raspetog su izlazile zrake koje su Franji probole ruke, noge i prsa na mjestima Isusovih rana. Franjo je tako na osobit način živio svoje suobličenje Isusu. Dobio je stigme (Isusove rane). Bilo je to 1224. Stigme je imao dvije godine, do svoje smrti.

“LJUBAV NIJE LJUBLJENA!”

Poznata je rečenica svetog Franje. Boljela ga je duša od spoznaje da je Bog postao čovjekom kako bi umro za nas, a od ljudi nije voljen. Hodao je putem i plačući govorio: “Ljubav nije ljubljena”

FRANJO I PRVE BETLEHEMSKE JASLICE:

Franjo je započeo prve žive jaslice. U životopisu svetog Franje (kojeg je pisao sveti Bonaventura, franjevac) piše kako je Franjo dobio dopuštenje da uprizori Betlehem dovodeći u jednu seosku talijansku špilju životinje. Potom je pozvao seljake da gledaju u taj prizor dok je on propovijedao o Betlehemskom Djetetu.

FRANJINA POKORA:

U životopisu kojeg je pisao sv. Bonaventura navodi se kako je Franjo svoje tijelo nazivao “Bratom magarcem” kojeg je usljed navale napasti, udarao bičevima.

FRANJINA SMRT:

Franjo umire 2 godine nakon što je primio stigme. Umire ležeći na zemlji u noći 3.10.1226. svetog Franju slavimo 4.10.

FRANJINA HALJINA

– (odraz njegova siromaštva) Od 2001. čuva se u La Verni. Od haljine su uzimani djelići, kao relikvije.

NEKA ČUDA SVETOG FRANJE:

Kad se Franjo (pred kraj svoga života penjao na brdo La Verna već je bio onemoćao i vid mu je oslabio. Pratio ga je jedan seljak. Bila je velika žega. Franjina vjera učinila je da se pred njima pojavi izvor vode kako bi utažili žeđ.

IZLIJEČENJE NOGU:

Neki prosjak Bartol bio je zgrčen i nije mogao hodati bez pomoći štapa. Jedna mu se noga stanjila i osušila. U svojoj bijedi obrati se molitvom svetom Franji. U snu mu se ukaže Franjo i reče mu da ode na kupalište te da će tamo ozdraviti. Bartol povjeri svoje viđenje biskupu. Biskup ga blagoslovi i uputi kuda ga je Franjo poslao. Bartol, koji je šest godina bio teško bolestan, iz kupališta je izišao zdrav.

UKOČENI VRAT SE ISPRAVIO:

Kod Franjina lijesa dovedena je djevojčica koja je godinama imala iskrivljeni vrat i čija glava je bila prignuta do ramena. Ona je prema gore mogla gledati samo ukoso jer joj je glava bila prignuta. kad je glavu prignula do Franjina lijesa vrat se odmah ispravio, a onda je plačući od sreće počela trčati okolo. Na ramenu se vidjela udubina od dugotrajnog položaja glave.

MOLITVA SV. FRANJE KOD ULASKA U CRKVU:

KLANJAMO TI SE GOSPODINE ISUSE KRISTE, ovdje i po svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svetome križu otkupio svijet.

U ČEMU NAM DANAS SVETI FRANJO MOŽE BITI UZOR:

Duboka, iskrena ljubav prema Isusu. Želja za širenjem evanđelja (čak i tamo gdje je bilo opasno ići). Jednostavnost, skromnost, poniznost. Snažna VJERA, pouzdanje u BOGA. Ljubav prema Bogu STVORITELJU i njegovim stvorenjima. LJUBAV PREMA CRKVI KOJA SE RUŠI… Obnavljanje Crkve svojim kršćanskim, PREDANIM ŽIVLJENJEM.

Gornji tekst u obliku video-slajdova možete pronaći na kanalu: Vjerni Bogu

Postoje teolozi koji su u skladu s tradicijom i naukom Crkve od početaka, ali su ušutkani od strane modernih teologa. Primjerice – po pitanju pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu moderni teolozi mogu o tom i jako pobožno pričati, ali su u većoj ili manjoj mjeri otišli od doktrinalnih temelja.

Teolozi ove teologije oslobođenja imaju jednu stvar zajedničku a to je da naglašavaju povijesnog Krista u odnosu na Krista vjere i to temelje na tvrdnji da Isus nije propovijedao o sebi (to bi značilo niti na pobožnost prema Njegovu Srcu) nego o svom Kraljevstvu, a Njegovo Kraljevstvo je osloboditi financijski i materijalno siromahe od njihova zemljskog siromaštva.

Vjerojatno najviše sistamatiziran među njima je bio Boff Leonard, brazilski pisac čiji je roman Isus Krist osloboditelj postao klasik. Prema njemu Isus nije došao donijeti objašnjenje ove stvarnosti nego je došao pozvati na hitnu i kompletnu promjenu stvarnosti.

Isus, prema Boffu, propovjeda Boga do kojeg se ne dolazi toliko preko molitve i religiozne prakse koliko preko služenja siromašnima u kojima prebiva istinski Bog. Isus dobija bogatstvo i političku moć i on uči totalno novu religiju a to je slavljenje Boga preko truda oko oslobođenja od zemaljskih ugnjetavanja.

Prema tome, poprilično je sporedno u toj teologiji što kršćani misle o Kristu. Bilo da je Isus Božanska osoba koja je uzela ljudsku narav, ili nije, bilo da je uskrsnuo ili nije… to je njima manje važno. (On čak nije prema Hansu Kungu stvarno uskrsnuo nego je to nešto što se dogodilo samo njegovim učenicima – tj. u njihovim mislima). Ono što je zaista bitno i što je temeljna i centralna poruka Evanđelja za ove moderne teologe – jesu li siromašni oslobođeni od ugnjetavanja.

za više usp. o. J. A. Hardon S.J. o teologiji oslobođenja

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor

To odricanje od svega većina konstitucija ne zahtjeva, već nakon zadnjih zavjeta se daje sloboda da se odriče od svakog posjedovanja. (op. o. Hardon: “Moja je nada da će ono što je izborno postati obavezno…. To je nešto što čini veliku razliku: znati da ne posjeduješ apsolutno ništa i da zavjetuješ da nikad ništa nećeš posjedovati.”)

Iz iskustva rada sa konstitucijama vidljivo je da  zajednice pronalaze sigurnost u onomu što im biva dopušteno: posjedovanje i velikih imanja, investicije su legitimne itd… ali jasno je da to ne odražava duh svetog Franje koji je od svojih sljedbenika želio da nasljeduju siromašnog Krista.

Ovisnost o Božjoj providnosti, o ljudskoj velikodušnosti, uključujući i prošenje, iako je to neugodno, ali kao nešto što je dio evanđelja. Prvo, dakle što odražava duh svetog Franje je – deprivacija. Lišavanje vlastitih dobara.  Odricati se posjeda, kao pojedinac ali i kao zajednica.

Nadalje, karakteristika franjevačkog duha je – ovisnost o zajednici preko poglavara. Ni jedna zajednica u katoličkoj Crkvi nije odobrena ako nema u svom pravilu barem ovu vrstu siromaštva – a to je siromaštvo ovisnosti o drugom, o poglavaru. Tu je javlja problem. Jako puno zajednica daje dopuštenje redovnicima da ide na radna mjesta gdje će zarađivati plaću. No, u granicama u kojima netko zarađuje – nije ovisan o poglavaru. “Znam točno što govorim!” – tvrdi o. Hardon. Ima jedna knjiga koju nikad neću objaviti, a to je – Moj život u zajednici Isusovaca, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Molite se za Isusovce koji su izgubili preko 10 000 članova od Koncila, a glavni razlog je taj, prije navedeni. Znam iz iskustva što se događa sa redovničkim životom kad je ovisnost o poglavarima nadomještena zarađivanjem plaće i nastojanjima da se bude financijski neovisan.

Franjo nikad nije stvari radio na pola. Život redovništva, unatoč lijepo obojenim kjigama i krasnim brošurama – nestaje.

Ovisnost koja je u duhu svetog Franje nije samo ovisnost o zajednici, nego i o vjernicima. Nemogu vam dočarati to koliko redovničke zajednice lišavaju vjernike zasluga koje bi mogli dobiti kad bi postojala ta solidarnost između vjernika i zajednica. No, događa se da se zajednice žele financijski tako dobro osigurati investirajući u stvari a ne želeći biti ovisni o vjernicima, uključujući i prošenje…

Treća stvar u siromaštvu – Neovisnost o vanjskim čindbenicima. Za Franju je siromaštvo značilo biti siromašan doslovno, biti siromašan na takav način da ne budeš dužnik, uključujući dobročinitelje. Svetom Franji nikad nije bilo na pameti da bude ovisan o državnim vlastima.

Svaka zajednica bi trebala imati na pameti ove dvije stvari: ovisnost o vjernicima I neovisnot o vanjskim čindbenicima, tako da si slobodan činiti ono što moraš činiti.  Isusovci to nisu. Mi imamo 28 sveučilišta u SAD-u i svako je kontrolirano od strane vlade. Svako. Ne postoji ni jedno sveučilište ili škola u Americi gdje bi provincijal mogao  poslati nekog znajući da će taj poučavati tu. Tako Provincijal u Čikagu npr. nema taj autoritet. On ne može ni premjestiti nekog isusovca s bilo kojeg fakulteta u državi.

Papa Pavao VI se obratio na barem dvadeset franjevačkih zajednica, tjekom njegova pontifikata, naglašavajući i inzistirajući: “Vratite se svom siromaštvu!” To nije stvar pobožnosti, vjerujte mi. To je stvar opstanka – govori o. J.A. H.

Ima jedan članak u jednom “Vjesniku za vjernike” o povezanosti države i redovničkih zajednica i o prijetnji našem postojanju, zato jer Institucija za unutarnje prihode ne vjeruje da dobrostojeće  škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne kojima upravljaju redovnici – imaju pravo postojanja. Bio sam na nacionalnom susretu gdje se raspravljalo o ovoj temi, govori o. Hardon. Moj glavni posao je naravno poučavanje. Ono što znam jest da je naša budućnost – upitna. Zato, Crkva nam nastavlja govoriti: “Vratite se karizmi svoga utemeljitelja!”

Neovisnost o sponama s vladom, koja ima moć. Vlast bi mogla istog trena zatvoriti sve naše institucije jer oni imaju tu vrstu moći legalno u svojim rukama.

Četvrta važna stvar: prilagodljivost apostolskim potrebama. Ovo je također bila karakteristična franjevačka crta. U monaškoj tradiciji, iako su mjesta kao Monte Cassino ili Montserrat ili bilo koji drugi benediktinski samostan mogao imati apostolski posao, ali oni nisu mogli imati jednu prilagodljivost, a to je prilagođavati se raznim ljudima oko samostana, zato što su svojom monaškom tradicijom vezani za samostan: ti si tu, u samostanu. Za Franju nije tako, nego se iz zajednice išlo – k drugima.

Konačno, radišnost. Ako išta ima što je bilo mrsko svetom Franji to je – lijenost.

 Izvor

Franjo je živio u vrijeme kad se Crkva bogatila, pa crkveni dostojanstvenici nisu vjerodostojno prenosili Božju poruku ljudima. Stoga je upravo bilo prikladno da Bog izabere jednog Franju da bude svijetlo svijetu u ono tamno doba srednjeg vijeka. U to isto vrijeme, a na način drugačiji od Franjinog, svijetlo svijetu donosio je i sv. Dominik, utemeljitelj reda propovjednika. Franjin prvi dar nije bio propovijedanje, makar je i propovijedao. Prije svega želio je u svom životu oživjeti život siromašnog Isusa. Želio je na svoj način, obučen u odijelo koje je više bilo nalik vreći nego odjelu, živjeti život evanđeoske Radosne vijesti. Potaknut riječima koje mu je progovorio Isus s križa: „Franjo, idi i obnovi moju Crkvu!“ Franjo je išao – živjeti evanđelje najbolje kako je znao. Odrekao se svega, na čuđenje svog oca i svojih Asižana, i postao Božji siromah. Vrlo brzo okupio je oko sebe desetak učenika koji su htjeli živjeti kao on. Franjo je bio živo evanđelje za sve koji su ga gledali i koji su u njegovu životu htjeli pročitati nešto o Isusu.  I zato su ga slijedili.

Ali, nije uvijek radost izvirala iz njegova glasa. „Ljubav nije ljubljena!“ – vikao bi Franjo, u žalosti što su ljudi izgubili ljubav prema Isusu koji je sama Ljubav. „Ljubav nije ljubljena“ – bio je bolan glas, koji kao da je i sam Bog govorio na Franjina usta. „Ljubav nije ljubljena“ – da može Franjo, ne bi li i danas viknuo svijetu, kao nekad, u želji da barem nekog potakne na čin ljubavi prema Bogu svom Spasitelju, Ljubavi, na Križu razapetoj, za nas…

Franjo je čuo Isusov bolan glas, s križa. Jedna Isusova rečenica odzvanjala je cijelim Franjinim bićem i tjerala ga da ide drugima – približiti Isusa. Nije ih želi impresionirati svojim nastupima i tako im približiti – sebe. Ne. I nije to bilo neko puko čovjekoljublje utemeljeno na prolaznim idealima, bez Isusa.  Shvatio je Franjo dobro, makar ne odmah, da je Crkva prije svega narod, a da se taj narod udaljio od svog Boga i da je on tom narodu poslan. I Franjo više nije bio „sav svoj“. Bio je lud, rekli su. A bio je, zapravo, sav Božji. Sav Isusov. Njemu je vjerovao, Njemu je živio, Njemu je umirao. Nije dugo živio, svega četrdeset četiri godine. Ali, više na zemlji nije trebalo. Toliko je bilo sasvim dovoljno da u svom tijelu dopusti Isusu da živi, da ponovo hoda zemljom, da pronosi vijest evanđelja i da na kraju, dopusti Isusu da u njemu umire. Nije mu bilo svejedno hoće li ljudi vjerovati u Isusa ili neće. Želio je zapaliti cijeli svijet vatrom ljubavi prema Isusu, a u toj svojoj želji je uvelike i uspio. Ne zovu ga bez razloga svecem cijeloga svijeta.  Franjo je otišao kući, Ocu nebeskom, ali je nama ostavio primjer kako se radikalno živi evanđelje.

No, kao što se ni evanđelje ne uzima u svojoj punini, već kako se kome sviđa, niti ne gledajući na nauk Crkve dug dva tisućljeća, tako se i Franjin primjer i primjeri svetaca ne gledaju u punini. Uzme se ono što se komu sviđa. I od Franje ostane samo Franjina karikatura. Jer ako Franju uzmemo samo kao nekakvog ekologa, ili mirotvorca koji je išao svijetom (pa i sultanu) propovjedati samo: „mir, mir, mir… „ učinili bismo od njega karikaturu. A on to nije bio. Franjo je toliko postao Isusu nalik da je dvije godine prije kraja života u svom tijelu nosio i njegove biljege, stigme.

Franjo je bio svjedok živog Boga, Trojstvenog. Nije njega očarao brat sunce ni mjesec koliko Stvoritelj tih svih stvorenja. (usp. Mudr 13). Nije on išao okolo govoriti o nekakvom jedinstvu sa kozmosom, sa samim sobom i sa prirodom, kao da je sve = jedno, i sve jednako važno (kako nam to pokušavaju prenijeti pripadnici New age pokreta) nego sa živim Bogom, koji je Osoba. Nije on išao okolo otvarajući azile za pse i mačke pokušavajući dokazati ljudima da moraju i ta bića (makar Božja) poštivati kao osobe (!), pa nerijetko čujemo po gradovima kako vlasnici životinja nazivaju svoje ljubimce: „curica“, „dečko“ i sl., oblače ih, kao da su bebe, u nekakve haljinice i kaputiće… Nemam ništa protiv pasa i mačaka, osim kad mi rade štetu, ali tek u perspektivi Božjeg stvaranja svega stvorenog radi čovjeka, a čovjeka, stvorena na sliku Božju – radi Boga, shvaćamo pravi poredak stvari. Bog je Prvi. Stvoritelj i Gospodar. A onda stvorenja: čovjek (osoba stvorena na sliku Božju i odgovorni gospodar nad ostalim stvorenjem), pa na kraju životinje i biljke (na službu čovjeku). I nismo mi pozvani na jedinstvo sa svemirom, nego na jedinstvo s Bogom. Ne činimo, stoga, karikaturu od Franje. Nije on dio New Age propagande. On je živio jedinstvo s Bogom, a priroda je za nj bila Božje stvorenje. A među stvorenjima samo čovjek je osoba, samo čovjek ima svijest o samom sebi, samo čovjek može upoznavati Boga i  samo čovjek, stoga, može ostvariti to zajedništvo s Bogom. I, čovjek, biće stvoreno na sliku Božju, stvoren je za uskrsnuće – i duše i tijela. Ne za  reinkarnaciju, pa da se pretvara u nekakav drugi oblik života, u galeba Jonathana ili neku biljku… Vjerujemo u uskrsnuće. Isus nam je to posvjedočio. Isus nam je to obećao. Franjo je živio tu vjeru. Sveci su živjeli tu vjeru. A mi?

Mi često živimo kao da je Isus pokopan i tu je kraj priče. On nevidljiv hoda pokraj nas, a mi živimo kao da je mrtav. Mrtav? On koji je Bog? Zamislite da proglase mrtvim nekog člana vaše obitelji, a da je u stvari – živ. Ne bi li to bila strašna nepravda?! Da ga se ne računa, da se na nj ne obraća pažnja, da je ostavljen negdje da se snalazi kako zna, da ga se okolo proglašava mrtvim, ne postojećim… Naravno da bi bilo nepravedno. A koliko li je onda nepravednije odnositi se prema Isusu kao da je mrtav, kao da nije među nama, a On živ? Ma ne samo da je živ nego je i Život, darovatelj Života. A ipak, mnogi bi i danas rado Isusu održali sprovodni govor. Pokopali ga – i gotovo. Kao onda kad su ga se židovi „riješili“. Ali nije čudno da to žele komunisti, ateisti, muslimani… nego, to čine i kršćani. To čine i Bogu posvećene osobe. Izdaju ga ostavljajući njegov nauk po strani. Izdaju ga držeći većim nauke ljudske od nauka Božjeg, držeći da se u i ime mira i tolerancije može dopustiti sve. O predbračnim odnosima se više ne priča, to je postala „normalna stvar“, i to se naziva lijepim imenom „ljubav“, („vole se, pa šta“) … a tako se sad govori za one u gay-paradama, sutra će i o pedofilima, … itd. Te „ljubavi“ imamo na sve strane, a Ljubavi o kojoj je sv. Franjo propovijedao, o Isusu koji je Bog – ljubav – sve manje. A sve da se ne bi zamjerili ovom ili onom, jer mi, tobože, „ne smijemo suditi“. Prema tome, o grijehu nema govora.

I kad Isusa ostavimo po strani, kad se držimo onoga „ne govori nikom što valja, što ne valja jer to je – suđenje drugoga“,  eto nas u New Age vjerovanju,  prema kojem „grijeh“ i ne postoji. Nema grijeha, nema pakla. Pa kako to ljudima neće izgledati primamljivo. Mogu činit što ih volja. Nema Božje Pravde, samo Milosrđe. Beskrajno. A je li to istina? Nije, jer Isus je govorio o paklu, a uključno i o čistilištu (govoreći o onima koji neće izići iz ‘zatvora’ dok ne plate do posljednjeg novčića). Onaj tko ima dužnost navještati istinu, a preskače ove bitne stvari – bit će odgovoran pred Bogom za duše koje je vodio u propast, svojim krivim naukom. A tko bi od nas želio odgovarati, uz svoje grijehe, još i za grijehe drugih, jednom kad jednom stanemo pred lice Božje?! Sveti Franjo je Bogu, osim sebe doveo i druge. A hoćemo li tako moći i mi? „Nitko ne ide u raj sam“, ali ne ide ni u pakao. Odgovorni smo jedni za druge. Za svoje riječi i svoja djela.

Ako poslušamo Isusa, ako prenosimo Njegove riječi, ne možemo proći bolje nego je i on prošao. Progonit će nas, klevetati, tražiti kako da nam naude. A progonili su i Isusa, pa kako neće one koji se trude biti njegovi. Ne moramo biti u Siriji da bi bili progonjeni. Ne moramo ići među muslimane, kao što je otišao naš franjevac Nikola Tavelić kojeg su mačevima iskomadali, zbog propovjedanja o Isusu. Dovoljno je biti svećenik koji se drži nauka crkve, koji je dovoljno lud i dovoljno hrabar da pliva protiv struje, protiv krivih teologa i lažnih učitelja – za Isusom, dovoljno je biti i laik koji nije potkupljiv i ne odstupa od apostolskog vjerovanja i to prenosi i drugima pa da se bude na meti modernih progonitelja, a koji se nalaze i u crkvenim redovima, koji čak i pobožno kleče i pričešćuju se, a u srcu smišljaju kako da bližnjem napakoste…

U filmu o padre Piu ima jedna rečenica: „Najveće čudo svetog Franje je to da i danas postoje oni koji ga žele nasljedovati.“

Mi, eto možemo biti to čudo svetog Franje, ako ga želimo nasljedovati. „Ljubav nije ljubljena!“ Ljubav – čitaj Isus… i reci da želiš nasljedovati takvog svetog Franju. Pravog, autentičnog, a ne karikaturu koja se od njega danas radi, niti kakvu bajku o Franji i životnjama, o Franji i kozmosu i sl.