Koja je uopće svrha siromaštva? Tri su razine svrhe Franjinog siromaštva. Neke od tih pripadaju tradiciji svakog redovništva i jednostavno su nasljedili prakticiranje siromaštva, a neke su baš tipično franjevačke. Ovdje su tri razine tipično franjevačke perspekitve.

Prvo, moramo biti na čistu kad govorimo o svrhi redovničkog života – koja je uopće svrha redovničkog života. Redovništvo ima veze s Bogom, moral ima veze sa ponašanjem, aposolat ima veze s drugima.

Koja je VRIJEDNOST SIROMAŠTVA U REDOVNIŠTVU? Drugim riječima, što siromaštvo ima veze sa mojim odnosom s Bogom? Franjo bi rekao: Mnogo.

Kao prvo, siromaštvo daje osobi slobodu za molitvu i u molitvi. Što biste vi rekli: Tko više moli – bogati ljudi ili siromašni ljudi? Zašto siromašni? Zato jer su više u potrebi. I opet, općenito govoreći, što mislite tko moli više: uspješni ljudi ili neuspješni? Ili, tko moli više: ljudi koji su u društvu poštovani ili oni koji su ponižavani i odbacivani? Siromaštvo je to koje ljude baca na koljena pred Bogom.

U mom životu, kao svećenik susreo sam mnoge bogate ljude, a također i siromašne (govori o. Hardon) Osim što kod bogatih ljudi imate ljudi koji su izvanredno obdareni Božjom miloću, a oni su iznimke, oni se ponašaju tako da osjetite njihovu moć i njihovo bogatstvo. Kao npr. oni će vas namjerno zadržavati da ih morate čekati. A siromašni ljudi, oni su zahvalni za sve, pa i najmanju uslugu, za pismo, za telefonski poziv i sl. Siromaštvo nam daje osjećaj ovisnosti o Bogu.

Za Franju glavna svrha života redovnika je – moliti. Zašto uopće biti redovnik? Zato da moliš. Zar ne možeš moliti, a da nisi redovnik? Naravno da možeš. Ali Franjo bi rekao, ako prakticiraš siromaštvo, osobito ono koje on želi od svojih sljedbenika onda možeš  – moliti bolje.

Drugo, povećana ljubav prema Bogu. Sad bi netko mogao reći: Što siromaštvi ima s tim? Pa, moglo bi se reći – mnogo, ili sve. Što se može reći ako osoba nije siromašna – da ima povećanu ljubav za stvoreno, za stvorenja? Mi smo skloni voljeti ono što posjedujemo. I što više imamo zemaljskih dobara to je teže svoje srce odvojiti od onog što znaš da je tvoje.

Treće, siromaštvo duha. Postoji samo jedan uzvišeni put do poniznosti, rekao bi T. Kempenac, a to su poniženja. Ako je poniznost cilj, poniženja su sredstva. Koji ljudi su više ponižavani – bogati ili siromašni? Obrazovani ili neobrazovani? Oni koji imaju visok standard u društvu i velika imanja ili oni koji nemaju nikakva imanja? Naravno, oni koji nemaju nikakva ugleda ni imanja.

(Iz iskustva o. Hardona kad mu je nedostajalo jedan i pol dolar za putnu kartu. Pitao je vozača bi mu mogao dati kartu na povjerenje, a ovaj je odgovorio da ne može. Ima u dnu ulice jedna katedrala pa nek otiđe tamo i pita. On se uputio do katedrale. Tamo je našao svećenika koji ga je sumnjičavo gledao s torbom u ruci kako prosi taj dolar ipo. A onda je morao odrecitirati ispred oltara molitve na latinski, najprije da ga uvjeri da je stvarno svećenik, kako bi mu dao dva dolara, a nakon što mu je dao opet ga je ispratio sumnjičavim pogledom kao da nikad više neće vidjeti ta dva dolara.)

Ponekad je dobro biti u takvoj situaciji, samo da osjetite kako je to – biti siromašan. Siromašni ljudi su ponižavani, vjerujte. …

Izvor