Uvod

Na jednom mjestu nobelovac Ivo Andrić kaže ovako: “Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano – u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao” (Ex Ponto). Te Andrićeve riječi kriju u sebi duboku istinu, a ona jednom broju današnjih ljudi postaje kristalno jasna i dragocjena poput onog bisera i onoga blaga o kojima je Isus govorio u svojim prispodobama (usp. Mt 13,44-46), a da bi nas poučio da znamo što staviti na prvo mjesto u svom životu i koju nam je cijenu platiti da sačuvamo to što držimo neizmjerno vrijednim.

Mislimo na one ljude, svuda u svijetu, koji se drže svoje savjesti i iz vjernosti tom Božjem glasu spremni su izgubiti sve. Doslovno sve. Mislimo još uže na one ljude koji se u trenutačnoj situaciji vezanoj oko cijepljenja protiv bolesti COVID-19 nipošto – ni po cijenu najvećih nagrada, ni po cijenu najvećih kazni – ne žele odreći svoje savjesti, a koja im kazuje da je cijepljenje cjepivima koja su okaljana pobačajima duboko moralno pogrešno i ne žele ni na koji način imati udjela u tome.

Savjest u svjetlu prihvaćanja i odbijanja cijepljenja

Pitanje je, dakle, što te ljude danas toliko čini stamenima da su spremni prihvatiti – ako je to cijena koju moraju podnijeti, a čini se da će morati – npr. otkaz na poslu za koji su uložili desetljeća samoodricanja, da su spremni prekinuti školovanje i studij i zapriječiti si put prema akademskom napredovanju i dobrobitima koja iz toga proizlaze, da su spremni prihvatiti izopćenje iz društvenog života na svim razinama i živjeti u kućnim ili nekim drukčijim logorima, da su spremni čak i biti odbačeni i prezreni od strane Crkve, uz vjerojatnost da neće imati ni pristup sakramentima, itd.?

Razum nam govori da to nitko ne bi činio bez neizmjerno velikoga razloga, toliko velikoga da njegova vrijednost nadilazi baš sve drugo. To je ta dubina i ljepota savjesti – najintimnijega dijela ljudskog bića u kojem se živo osjeća Božja prisutnost i ljubav, i poradi kojeg se po svaku cijenu i podnoseći svaku žrtvu želi ostati sjedinjen sa svojim Stvoriteljem i svojim Otkupiteljem. Zaključujemo da je upravo ta vjernost Božjem glasu koji nam govori ovo treba učiniti, a ovo se nipošto ne smije učiniti, ono što tolike vjernike koji se ne žele cijepiti protiv bolesti COVID-19 drži duhovno mirnima i spremnima prihvatiti što god treba. U tom smislu za njih ne postoje nikakvi poticaji i ne postoje nikakve kazne kojima bi ih se moglo uvjetovati ili uvjeriti u promjenu razmišljanja, jer se od vrhunske vrjednote – biti vjeran Božjem zakonu i Božjem glasu – ne odstupa.

Teško je to razumjeti onima koji, najčešće u svojoj dobronamjernosti i dobrohotnosti, na cijepljenje gledaju kao na čin ljubavi prema bližnjemu, sebi i Bogu, jer sami ne propituju moralnu složenost cjelokupne situacije niti se zamaraju problematikom okaljanosti cjepiva pobačajima, štoviše u tome nerijetko vide i plemenitu žrtvu od koje čovječanstvo ima koristi, pa je razumljivo da iz takve perspektive ne mogu ni shvatiti da bi sve to nekoga drugoga moglo duboko i iskreno mučiti u dubini njegova bića. A kad takvi, tj. oni koji su dobronamjerni i koji su iskreni vjernici, ne mogu razumjeti što znači priziv savjesti, kako to očekivati od nekih drugih, koji nemaju ni dobronamjernosti, ni vjerskog znanja ni ljudskog razumijevanja?

Htjeti izgubiti puno da dobiješ sve

Andrić bi nam ovdje vjerojatno lako objasnio da su ljudima polako oduzimane slobode, odnosno polako su gubili, počevši od onih vremena kada se izrijekom tvrdilo da ne postoji baš ni zrnce mogućnosti da bi se netko mogao prisiljavati na cijepljenje, jer bi to značilo sumrak demokracije, sve do iz dana u dan sve većeg stezanja obruča po kojem ubrzano idemo prema stanju da bez cijepljenja nećemo moći baš ništa. To polako gubljenje izaziva u ljudima protivljenje, žalost, suze, borbu…, ali onoga trenutka kada čovjek dođe pred zid i ne bude imao više ništa izgubiti, ostat će mu jedino uprt pogled u ono što je ostalo, što mu nitko ne može oduzeti i što će tada prepoznati kao doista najdragocjenije. Naravno, to je sam Bog, odnosno to je snaga vjere koja ključa iz vrela čiste savjesti i koja se kao takva prepoznaje kao blago i dragocjeni biser, ono što se ne ispušta i što je jedino stvarno sveto. Tada čovjek u poniznosti i iskrenosti srca otkriva veliku istinu po kojoj zaključuje da ako Boga ima u duši zapravo ima sve, odnosno kako to Sveto pismo lijepo kaže: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31). Ili kako to kaže blaženi Alojzije Stepinac: “Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.”

U tom je svjetlu današnja situacija prilično prispodobiva vremenu življenja starca Eleazara i sedmorice braće Makabejaca iz vremena prisilne helenizacije (usp. 2 Mak 6-7 i druga mjesta), a njihov nam plemeniti primjer može biti veliko osnaženje i učvršćenje u vjeri da nam Božja Providnost u gubitku daruje neizmjeran dobitak. Kao što su se u vrijeme prije no što će Eleazar, braća Makabejci i njihova majka podnijeti žrtvu mučeništva najprije zbivala velika otpadništva od vjere, a mnogi Židovi oportunistički išli lakšim putem, zaboravili zakone svojih otaca i počeli prinositi žrtve nepostojećim bogovima, tako i danas mnogi vjernici postaju sljedbenici onoga što su neki nazvali COVID-religijom i vjerojatno ne primjećuju kako uvelike pridonose da se crkveno učenje o poštovanju ljudskog života od začeća do prirodne smrti srozava u bezdan. Kako su to nekad činili obični ljudi, još su više prednjačili svećenici i vjerska elita, a ni danas nije bitno drukčija situacija. S druge strane, unutar svećeničkih redova, i negdašnjih i današnjih, pronalazimo i one druge – koji su bili spremni i koji jesu spremni dati svoj život za Boga i Božje zakone i u tom smjeru voditi vjernike.

Savjest onih koji odbijaju cijepljenje protiv bolesti COVID-19 u svjetlu mučeništva starca Eleazara, sedmorice braće Makabejaca i njihove majke

A kako stvari stoje, dat će i naše vrijeme i starce Eleazare i mnoštvo makabejskih mladića i mnoštvo hrabrih majki Makabejki. Bogu hvala već sada na tom, vjerujemo, skorom mučeništvu dijela Crkve, jer ne sumnjamo da će se i tu obistiniti Tertulijanove riječi da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Starac je Eleazar, reklo bi se danas, trebao učiniti samo jednu bezazlenu prijevaru – glumiti da jede svinjetinu i ne bi mu ni dlaka s glave pala. Današnji vjernici također trebaju samo zažmiriti na jedno oko zbog okaljanosti cjepiva pobačajima i samo u ovom slučaju olabaviti obvezatnost Božje zapovijedi: Ne ubij!, odnosno trebaju tek zavrnuti rukav i primiti jednu običnu injekciju (doduše, u nekoliko doza, s vjerojatnošću eksponencijalnog umnažanja). Starca su Eleazara uvjeravali da to može učiniti čiste savjesti, jer on kao pobožan čovjek jako dobro zna da ne postoje drugi bogovi i taj njegov hinjeni izvanjski znak nikako ne bi značio odbacivanje vjere u jednog i jedinog Boga, a nas danas također slično uvjeravaju da možemo čiste savjesti primiti cjepivo, jer je žrtvovanje ljudskih bića na temelju kojih su nastala cjepiva bilo toliko davno, a uz to i bez ikakve naše odgovornosti, da se stvarno ne trebamo time ni na koji način opterećivati. Ukoliko nam ipak ostaje zrnce sumnje, imamo za primjer Svetog Oca.

Međutim, starac je Eleazar odlučno odbio bilo kakvu mogućnost glume, a pri tome je pokazao zašto to čini – iz prave ljubavi prema Bogu i Božjim zakonima te kao poticaj mladićima da ostanu vjerni vjeri svojih otaca i postojani u čuvanju Božjih zapovijedi, svjesni da je Bog Gospodar i ovog i vječnog života. Takvih nam primjera – onih koji ne gledaju samo kako za kratko produžiti svoj i tuđi život, nego gledaju prije svega dobro vjere i spasenje duša – danas uvelike nedostaje u Crkvi, što posljedično vodi do razočaranja mnogih vjernika zbog mlakosti i šutnje (naj)većeg dijela njezinih pastira.

Sedmorica braće Makabejaca su, slijedeći primjer starca Eleazara, poradi potpune poslušnosti svojoj savjesti, jedan po jedan doživljavali ovakav ovozemaljski kraj: odsjekli su im jezik, ogulili kožu s kosom s glave, odsjekli udove te ih tako izmrcvarene i osakaćene pekli na nekim velikim užarenim tavama. Sve je to morala gledati njihova majka, a jedni druge su bodrili da izdrže poradi vjere u uskrsnuće. Na kraju su ubili i majku. Neki bi danas na takvu i toliku žrtvu možda odmahivali glavom i rekli da je to običan fanatizam. Ta samo su trebali progutati koji zalogaj svinjetine i prividno prignuti koljeno pred božanstvima u koja stvarno ne vjeruju. Opet, ako napravimo usporedbu s današnjim vremenom, od vjernika se očekuje samo ubod i ništa više. Sedmorica braće Makabejaca, njihova majka i starac Eleazar jako su dobro znali za što su i s kojom nadom položili svoj život, a čvrsto vjerujemo da i danas ima mnoštvo onih koji istom čvrstoćom i vjernošću Bogu i Božjim zakonima – ni po koju cijenu – ne žele obezvrijediti Božju zapovijed Ne ubij!

Zaključak

Na kraju možemo samo zaključiti da je savjest nešto najdivnije i najintimnije što je Bog darovao čovjeku. Svakome daje njegovu savjest i zato je svatko pozvan djelovati po tom Božjem glasu koji čuje u sebi. Naravno pod uvjetom da ga doista osluškuje. U tom svjetlu onaj kome savjest kaže ne cjepivu treba po toj savjesti postupati, a svatko drugi bi to trebao poštovati. Na to je nedavno upozorio i papa Franjo, rekavši da o prizivu savjesti jednostavno ne može biti pregovora. U praksi to nažalost ne vrijedi – ni u Crkvi ni u društvu – pa nam se valja prisjetiti Andrićevih riječi i bez ikakve tjeskobe gledati na gubitke koji će nam očigledno slijediti, svjesni da nam je onaj zadnji gubitak zapravo cilj koji želimo postići, jer kad nam doista Bog bude na prvom mjestu, sve nam ostalo dođe kao suvišak. U međuvremenu neka nam češće na pameti budu Stepinčeve riječi da će nam ostati dvije ruke koje uvijek možemo sklopiti na molitvu, a ako to činimo bit ćemo najjači.

Izvor: vjera i djela – vjeroučiteljica Snježana Majdančić Gladić

U studenom 1534. godine parlament je primio zakon, po kojemu je kralj jedini poglavar Crkve u Engleskoj. Odmah su tražili i od Thomasa More-a da prizna taj zakon.

On je to odlučno odbio s motivacijom da se više neće baviti političkim stvarima  i da ne može raditi protiv svoje savjesti i time upropastiti svoju dušu.

Nagovarali su ga sa svih strana da bi popustio. Njegovi prijatelji nastojali su ga skloniti dokazujući mu “da on ne mora biti drugačijeg mišljenja nego engleski parlament”.

– “Kad bih ja bio sam protiv cijelog parlamenta – reče – tada bih se čuvao, ali ja imam za sobom cijelu katoličku Crkvu, taj golemi parlament kršćana”

Žena i kći su ga molile i prigovarale mu, zato što hoće biti izuzetak, kad su drugi pa i sami neki biskupi priznali taj zakon. Kad ga je žena preklinjala da posluša kralja i da sačuva život poradi djece on je upita:

– “Koliko godina ti misliš da bih ja mogao živjeti?”

– “Više od dvadeset”, reče ona!

– “Ah, draga ženo. Ti bi, dakle, htjela da ja za dvadeset godina pustim vječnost”

A na sve druge prigovore More je uvijek ponavljao:

– “Ja ne mogu drugačije raditi nego kako mi nalaže savjest.”

ISPOVIJED je sakrament Božjeg milosrđa, a da bi ispovijed bila dobra potrebno je – ISPITATI SAVJEST. Savjest je Božji glas u nama koji nam govori što je dobro, a što zlo. Stara, dobra definicija koju učimo još kao djeca. Ispit savjest je nešto od čega smo skloni bježati, a to je zapravo duhovna vježba koja bi nas trebala otklanjati zapreke u našem odnosu s Bogom. Postavlja se pitanje – koliko je nama uopće stalo do toga odnosa s Bogom. Ispitivanje savjesti je nešto što Crkva od početaka preporuča i to svaki dan. Za zdravlje i tjelesnu čistoću ljudi su se kadri opsesivno brinuti, a za ovo što je još važnije – malo. Što je čovjek udaljeniji od Boga to je njegova svijest o grijehu manja. Zbog toga se događa da ljudi koji rijetko idu na ispovijed ne znaju što bi ispovijedali jer im je savjest otupjela. Ono što je grijeh postalo im je prihvatljivo i normalno.

Koliko nam u ispitivanju sebe može pomoći psihologija? Sve ono što čovjeku može pomoći u upoznavanju sebe je dobrodošlo. Tako i psihologija. No problem s psihologijom je što se zna shvatiti kao nadomjestak za ispovijed, kao da je to sasvim dovoljno. Zbog toga se na Zapadu događa udaljavanje od vjere, a sve više je odlazaka psiholozima ne žaleći pri tom novca. Mnogi će nam danas reći da nije dobro osjećati krivnju. I zbog toga ispit savjesti može biti odbojan. Zašto bi mi optuživali sebe? Kako gledati na osjećaj krivnje u kontekstu ispita savjesti? Ispitivanje savjesti je nešto što obavljamo u molitvi, u odnosu s Bogom. Bog je onaj koji vodi taj odnos. U tomu se razlikuje od psihologije. Psihologija je na čisto ljudskoj razini. Na ispovijed čovjek i dolazi kad se ispita, utvrdi da je kriv, žao mu je. Ako nema tog stava onda nema osnovne dispozicije za odriješenje grijeha.

Osjećaj krivnje može biti dobar, ali i loše. Dobar je kad nas vodi u pokajanje i na ispovijed. Ali može biti i da imamo malo vjere da nam Bog oprašta. Na ispovijedi ima smisla ponoviti neke stare grijehe ako  smo ih bili preskočili ili ako ako nas to može potaknuti na popravak ponašanja. U suprotnom može se pretvoriti u mučenje sebe, u duhovnu bolest koja se naziva skrupuloznost.

Ipak, nema ih puno problem sa skrupuloznošću, više postoji problem neosjetljivosti na grijeh.

Postavlja se pitanje i o opraštanju sebi. No kao prvo treba imati u vidu da je Bog onaj koji oprašta. Žena koja je učinila abortus teško dugo nosi osjećaj krivnje, i nekad to traje po deset ili dvaeset godina. (…ogroman je broj pobačaja… ) U Hrvatskoj svaka obitelj je izravno ili neizravno pogođena s tim. Problem je što se o tom šuti, što se time ne bavimo. U Americi postoje udruge žena koje su abortus počinile i međusobno razgovaraju, postoje i udruge muškaraca koje su naveli žene na pobačaj… Ogroman je prostor pastroralnog djelovanja. A eto i tu je na djelu gušenje savjesti.

Čovjeka je strah gledati u sebe. No pravi pojam za taj strah jest sram. Treba znati da je i varka zlog duha da nam želi stvoriti sram od ispovjedanja. No pri tom treba imati uvidu onu: „Ako me nije bilo sram griješiti zašto bi me bio sram ispovjedati“. Zamka zlog duha jest da nam ukloni sram kad griješimo, a vrati ga duplo kad se treba ispovjediti. Osobito je to slučaj kod grijeha vezanim uz spolnost. Čovjek može ispovjediti sve, a izostavljati jedan grijeh kojeg se srami i to čini da ispovijed nije valjana.

Kod ispista savjesti je slično kao kod inventure – gdje ljudi žele vidjeti kako stoji stanje – tako i kod stanja duše. Ako vidim da sam stvari krivo postavio mogu to postavit drugačije. Potrebna nam je stoga ta inventura duše. Važno je postavljati i pitanje: „Zašto?“ smo nešto učinili, jer odgovor nam pokazuje gdje se trebam pozabaviti s problemom. Nije dovoljno djelovati po principu: „Just do it“, nego uvidjeti korjen problema. Ispit savjesti služi da uvedemo red u život, da se naučimo umijeću življenja.

Nekad je teško razlučiti što je to laki a što teški grijeh. Ljudi možda često i ne znaju da i mislima mogu počiniti teški grijeh. Nisu sve misli naše misli. Misli dakle mogu biti naše, ali mogu biti i od Boga ili vraga. Ako nisu naše moramo naučiti razlikovati jesu li od Boga ili vraga. Sama pomisao na nešto zlo nije još grijeh. Nad mislima možemo imat određenu kontrolu i možemo se s mislima borit. Tada imamo zaslugu pred Bogom, a možemo i kapitulirat i pristat na misli. I tada smo zgriješili. Važno je kako smo se postavili. (Ako gledam dnevnik i u meni s pojavi osjećaj mržnje onda je potrebno nešto poduzeti po tom pitanju, ne gledat dnevnik neko vrijeme na primjer.)

Pristati na neku misao može biti i smrtni grijeh. To je slučaj kad netko želi počiniti taj grijeh samo ako u se pruži prilika.  Neki programi na primjer nisu spojivi sa katoličanstvom. Tako se netko gledajući pornografiju iznutra odaje bludu. Da bi nešto bio smrtni grijeh mora biti 1. Potpuni, slobodni pristanak volje, 2. Svijest da je to grijeh 3. Teška materija. Ako nedostaje i jedan od ta tri elementa ne može se govoriti o teškom grijehu.

Ljudi se znaju opravdavati pred grijehom: Pa slabi smo, ljudi smo, grešni smo… uvjetovani smo ovim ili onim… Koliko smo slobodni i neuvjetovani? Ne možemo biti apsolutno slobodni, jer nismo anđeli. No uzmimo za primjer sud. Kad se na sudu postavlja pitanje čovjeku za ubojstvo onda se tu zna što je objektivno grijeh. Tako na objektivnom planu mogu znati što je objektivno – težak grijeh. I ne možemo voljeti grijeh, ali moramo voljeti grešnika. Tako i sebe isto.

Težak grijeh može se učiniti i propustom, ako npr. ne želim stati i pomoći ako se dogodila neka prometna nesreća, misleći da će to učiniti netko drugi…

Prva napast kod ispitivanja savjesti je duhovna lijenost. A i u slučaju kad se ispit savjesti odluči činiti napast je da se učini brzo i površno. Kao da dublje bavljenje s tim znači ”sitničavo moraliziranje”. No, treba znati razlikovati bitno od nebitnoga. Bitno je osim grijeha uvidjeti i uzrok, a ne baviti se nekim sitnicama (kao npr. jesam li jako zalupio vratima i sl.) …

…

Iz razgovora urednice TV emisije Vidljivi tragovi Danire Matijace sa don Josipom Mužićem, autorom knjige: Ugađanje duše, na temu ISPITA SAVJESTI.