– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

Prije 2000 godina vijest o Isusovu rođenju prošla je nezapaženo. Nije bila vijest da je začet Bog. Što bi zanimalo medije onog vremena? Zanimalo ih je kakva je društvena, politička situacija, koliko imaju vojnika, koliko imaju četa, koliko je moćan Herod, koliko sinedrij, veliki svećenik. U tim odnosima moći ispalo bi da Bog nema nikakve šanse: „Što On može promijenit da postane čovjek? Moć je već podijeljena, nema šanse da se išta promijeni“.

Gospa se oko toga ne zamara. Ona zna da nosi Boga i da je nitko i ništa ne može rastaviti od Boga. Ide neopterećena kod rodice Elizabete, ne samo da ima Boga, ona ispunja one ljudske obaveze i ne zamara se što će biti što neće biti. A to je program i cijelog našeg života. Ne moramo se zamarat o tome što govore mediji, što svjetska zdravstvena organizacija, što razne institucije moćnika. Jer što to znači u Božjim očima? Ništa, osim da li sam povezan s Bogom i jesam li spreman to zadržati po cijenu bilo čega?… VIDEO-AUDIO

U ratno vrijeme javio se odnijeti bolesničko pomazanje, no nakon toga – njemačka ga je vojska ubila i zapalila.

Rafo je rodom iz Prugova, krsno ime mu je Mate, a redovničko Rafo (Rafael).

(…)

U jesen god. 1943. njemačka SS dobrovoljačka divizija Prinz Eugen formirana u ožujku 1942. od folksdojčera (etničkih Nijemaca) dobrovoljaca iz Hrvatske, Srbije, Rumunjske i Mađarske koja je bila poznata po brutalnosti i prema civilnom stanovništvu, tako da su zbog toga dobivali ukore čak od vrhovnog SS zapovjedništva iz Berlina, vrši oko Sinja borbene akcije “protiv partizana”.  Kada  je 24. IX. javljeno fratrima u sinjskom samostanu da teški ranjenik Stjepan Čarić u obližnjim Brnazama traži svećenika da mu podijeli svete sakramente, svi su bili uznemireni. Znali su da se u Brnazama  vode oružani sukobi i da je opasno po život tamo pristupiti.

Kad je fra Rafo za to saznao, odmah je izrazio želju da će poći  tamo i ponijeti sv. pričest i bolesničko pomazanje te ispovjediti tog bolesnika. Kad mu je konačno njegov gvardijan odobrio, sam se ispovjedio  i u redovničkom habitu krenuo u Brnaze. Bio je potpuno svjestan da svoj život izlaže smrtnoj opasnosti, ali je smatrao da je važniji vječni spas jednoga čovjeka nego vlastiti zemaljski život.

Nakon  što je bolesniku uspio podijeliti svete sakramente na povratku prema kući pokušao je njemačke vojnike opomenuti da ne uhićuju i ne ubijaju nedužne ljude, koji nisu ni komunisti ni partizani.

Prema iskazima svjedoka  jedan ga je njemački časnik uhapsio, izrugivao ga i bacio mu iz ruku “sveto ulje”. Potom su ga vojnici odveli u kuću Ivana Malbaše gdje je s još nekoliko zarobljenika ubijen i onda u podrumu iste kuće zapaljen.  Iz navedenih se činjenica jasno vidi da je fra Rafo mučenik (grč. martis: svjedok) tj. osoba koja je dala život u svjedočenju za kršćansku vjeru.

(…) Izvor

(vidi “Milost…” – prvi dio razm.)

Milost u sakramentima

– Tu je poanta – zašto nam je Isus ostavio sakramente.  Zato nam je ostavio EUHARISTIJU koja nas preobražava u Krista, čini da možemo živjeti po Kristovu. Zato nam je ostavio ISPOVIJED da možemo krenuti otpočetka –  slobodni od grijeha. Zato nam je ostavio sakrament KRIZME da možemo biti jaki u vjeri…

Pitanje je s kakvom vjerom to primamo? I da li to tražimo s vjerom?

Vjerujemo li da moguće Bogu ono što nama nije moguće, da je Njemu moguće postići to da mi živimo ono na što nas on poziva – da budemo sveti, da budemo savršeni kao što je Bog Otac; da je Njemu to moguće i da mu je do toga stalo. Onda, s naše strane, osim želje treba biti i suradnja s Božjom milošću. Bog nam želi dati tu milosti. Preko KRŠTENJA nam daje posvetnu milost, da budemo djeca Božja. Pitanje je želimo li mi s time surađivati, da se ta milost u nama razvija, raste, da nas preobražava… Ili nas je strah ili o tome ne razmišljamo, i s time se ne želimo baviti.

Objava Božje ljubavi

Sveti Pismo je objava BOŽJE LJUBAVI ljudima i ta se ljubav objavljuje u raznim pojmovima. Objavljuje se preko VJERNOSTI. Mi vidimo da čovjek zakaže. Mi vidimo da mi prvi zakažemo puno puta i stalno se ispovijedamo no BOG OSTAJE VJERAN svojim obećanjima. Njemu se ne događa da se umori, da padne i sl. On uvijek ostaje uz nas. To imamo u povijesti Starog zavjeta, židovskog nardoa… Vidimo koliko je puta židovski narod iznevjerio Boga. Međutim Bog je ostao vjeran. Ljubav se tu pokazuje kroz vjernost. Zato je i danas Izraelski narod izabrani Božji narod jer preko Njega Bog očituje svoje planove koje je on iao s njima. On od njih nije odustao. TO je narod – „znak“. TO je znak svima da Bog vodi i upravlja poviješću, da nisu to gospodari naši političari, masoni, moćnici… Bog je jedini Gospodar povijesti. Zato je potrebno da stalno imamo jedan podsjetnik – Izraelski narod je živo svjedočanstv toga. TO je narod koji je 40 godina živio od mane. MILOST Božja se tu manifestirala u materijalnom obliku – Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za jesti i to je bio poziv za njih da mogu spremno ući u Obećanu zemlju, da mogu živjeti po Božjem. Tu su prošli jednu školu Providnosti.

Božja ljubav se osim u vjernosti očituje u MILOSRĐU. Ona se pokazuje na razne načine. Vidimo da Bog kažnjava zato jer nam želi dobro, ali i blagoslivlje iznad toga. Dobro koje činimo kao vjernici se umnaža i vraća se neizmjerno puta više od zla kojeg činimo, a to je zbog Božjeg milosrđa. Tako Bog stvara ravnotežu. Mi često činimo više zla nego dobra i onda se Bog pobrinuo da sve ono dobro koje činimo tako uveća da ono zlo bude neutralizirano.

Ljubav Božja se očituje i kao jedno VELIKODUŠNO OBEĆANJE. Kako vidimo još na prvim stranicama Svetog Pisma Bog već tada, kad su ljudi počinili grijeh, otkriva dio svog plana spasenja čovjeka. Kad kaže da će zmija ženi satrti glavu on tu već navješta Gospu i njenu ulogu u povijesti spasenja. I onda vidimo toliko puta kroz povijest spasenja da nam priprema za Dolazak Mesije. Daje nam proročanstva o Mesiji koja su pokazala da je On onaj očekivani Mesija. Tu se ispunilo preko deset poroštava o tome kako će Mesija završiti. Tako i na koncu svog života on ispunja proročanstva. Bog dakle daje obećanja. I to velikodušna obećanja. I tu očituje svoju ljubav.

Božja ljubav se dakle očituje u konkrentim oblicima: u vjernosti, u milosrđu i u velikodušnim obećanjima.

Milost  kao Božja blagonaklonost, besplatna i puna milosrđa

Grčki izraz „haris“ koji se latinski prevodi „gratia“, a hrvatski „milost“ je izraz koji najčešće označava ovu Božju blagonaklonost koja je puna milosrđa, koja je besplatna. Ona nam se očitovala i priopćila u Isusu Kristu. Milost se izlila u svoj punini u Isusu Kristu i u Njemu se otkrila u svoj punini. To je vrhunac povijesti spasenja. Možemo reći da je Isus vrhunac Božje ljubavi, vrhunac objave uopće.

Objava Božja u Kristu ne događa se samo u nekom Njegovu naučavanju nego i preko Isusova života, uključujući onaj skroviti život u Nazaretu, preko Isusova djelovanja, preko Isusovih čudesa… To je sve objava Božje ljubavi. Milost je jedno stanje života, naravnog i nadnaravnog koji se prima od Boga na dar.

Sv. Pavao piše Efežanima „Otac nas je zamilovao u ljubljenome“ Svojom nas je milošću zamilovao u Ljubljenome. To je jedan hrvatski prijevod kojeg možemo shvatiti onoliko koliko nam riječ to dopušta. „Ljubljeni“ je Isus Krist. Mi smo u Isusu Kristu postali ljubljena djeca Božja. Bog nas je zavolio, zamilovao, na taj način daleko veći od onog kako nas je ljubio prije, zato jer se dogodilo nešto novo, jedna preobrazba. Milost je ona koja nas oslobađa od grijeha i daje nam sinovstvo Božje. Kad ljudi ponavljaju neki grijeh, posebno na području spolnosti, onda je jedan od načina kako prestati griješiti na tom planu, kao npr. sam sa sobom, a nema tu puno mudrosti, je s jedne strane izbjegavat grešne prigode (najčešće danas internet), a s druge strane – koristiti milost Božju svaki put kad padneš – idi i ispovijedi se što prije. Bog ne samo da tu oprašta grijeh nego te i jača da ponovo ne upadneš u taj grijeh. To je dvostruha funkcija sakramenta ispovijedi. S jedne strane osobađa od grijeha,jer nam Bog oprašta, a s dug strane nas jača da ponovno u taj grijeh ne padnemo.

Tu se događa da ono što je nama našim silama nemoguće postane moguće preko Boga. Da ono malo što možemo činiti da to malo činimo: da izbjegavamo grijeh i da ako padnem da se što prije ispovijedimo. Često puta prorade i ljudski motivi koji budu od dodatne koristi a to je da u čovjeku proroati oholost i teško mu pada svaki put svećeniku dolaziti ispovijedati grijehe – „Ne želim se sramotit“ i to može biti jedna kočnica da ne griješimo. Zato je dobro imati stalnog ispovijednika i čovjek onda brže raskrsti sam sa sobom. To je dodatni motiv koji također pomaže.

Borba protiv grijeha  (i onih lakih); Milost od nas čini nove ljude

Mi vidimo da slabosti (kao što je oholost) možemo iskoristiti za dobro. Tamo gdje smo slabi, gdje padamo, tamo se trebamo kloniti grešnih prigoda i činiti što je do mene da u grijeh ne upadnem. I onda se polako ostvaruje ono što se čini nemoguće. Samo, stvar je u tome da se mi od toga brzo umorimo. Mi mislimo da ako smo se riješili onih kapitalnih grijeha, smrtnih grijeha, da je to dovoljno, velika je šansa da neću doći u pakao, završit ću u raj ili čistilište i šta ću se ja onda zamarati s tim malim stvarima. U biti, cijeli je život jedno napredovanje. Mi bi trebali cijelo život ići naprijed, biti što bliže Bogu. Što više od toga ostvarimo na ovoj zemlji to će nam lakše biti kasnije. I ako završim u čistilištu nije svejedno hoću li tamo provest 10 godina ili 10000 godina. Tu se ipak osjeti razlika. I Isplati se o tome razmišljat. I čistilište može biti svakakvo. Sinoć je svećenik govorio o tome kako je čovjek svoju ženu koja je bila oduzeta njegovao osam godina. I tih osam godina nama izgleda stvarno ogromno. A u čistilištu 8 milijuna godina… Zašto bi ja bio u čistilištu osam milijuna godina… Tamo znam da ću se sigurno spasiti, da ću doći u raj, ali treba izgurat osam milijuna godina… A zašto sebi dozvoliti takve stvari? Možemo stvarno ići korak po korak i nikada ne stajat nego ići naprijed. I to je ono što nam daje jednu draž života, nove izazove, otkrivati nove horizonte, sve veća zadovoljstva.

Kako vidimo nama u životu i male stvari smetaju. Kad jedna mlada obitelj dobije dijete pa za godinu dana drugo, kad vide koji je to nered u kući i da se to više ne može držat pod kontrolom onda je to sad i pitanje napasti kako se nositi sa tim: hoće li se radovati toj djeci koju imaju pa ćepodnositi nered ili će od jutra do mrak abrinut kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je nemoguća misija. Čovjek tada mora to žrtovati i prihvatiti da će biti nereda i da je to sastavni dio života…

Svakako, mi vidimo da su nam male stvari važne, i da polako idemo prema tome da svaka stvar bude na svom mjestu. Ako nam je to važno u kući, ako nam je to važno kod izgleda, kod zdravlja, ako nam smeta i pokvaren zub ili drugi mali defekt… tako bismo isto trebali gledat na svoje duhovne stvari. I jo je jedna smetnja. Kad imate i jedan mali grijeh, malo ogovaranje, tomože biti kao da mjesec dana ne perete zube. Nije to sam mala stvar, ne mogu reći: Lako ćemo! Male stvari ne treba podcjenjivat. I tu nam Bog daje pomoć.  Zato, ako smo se riješili kapitalnih grijeha moramo se riješiti i malih, možemo se boriti da ovladamo svojim apetitom npr. i drugim stvarima u životu.

To je ono da milost mijenja naš život, čini nas novim ljudima. Tu treba samo dopustit Bogu da nas mijenja. I surađivat sa milošću. Milost je zato jedna božanska energija koja osvjetljuje i pokreće moći čovjeka. To je Božja sila koja daje svjetlo da možemo vidjeti životnu stvarnost Božjim očima, koliko toliko, koja nas pokreće i daje nam snagu koja nije od ovoga svijeta.

Milost – u životima svetaca (p. Pio)

I to možemo vidjeti kod svetaca. Oni su činili puno više od onog što čovjek može svojim snagama. Kad bi činili preko svojih sila Bog im je davao da mogu činiti i preko toga, dodatne darove. Otac Pio je tako imao dar bilokacije da je mogao ići po noći dok su se ljudi odmarali i spavali i mislili su da on spava a on bi u bilokaciji otišao u razne krajeve svijeta, tješio one koji su bili u nevolji, pa tako i našeg kardinala Stepinca… Bog čini da se ljudske sile umnažaju. I to je Bog činio u životu p. Pia koji je bio slab. Njega se nije moglo smjestiti ni u kakve ljudske okvire. Za biti svećenik trebalo je 5 godina biti u bogosloviji. A on nije mogao sastaviti tih pet godina.Počeo bi, pa bi prekinuo, pa bi išao kući, pa bi bio bolestan, pa bi nastavio, pa bi opet bio bolestan… Nije se uklapao ni u franjevački red. Dakle, Bog ga je vodio nekim svojim putem, da od njega načini privilegirani instrument Božji preko kojeg je onda činio više nego 100tine ili 1000-e drugih. Računa se da je u životu preko njegove ispovijedaonice prešlooko 5 milijuna ljudi. Ja nisam vodio evidenciju, ali ako svaki dan ispovijedam pola sata, ili 25 minuta, to je 4-5 ljudi, pa x6 dana to je 30, pa x 4 tjedna to je 120, pa x 12 to je 1000 i nešto pa x 20 godina ..mogu doći do 20 000 ljudi ili do 30 000, …  Mnogi svećenici, na žalost, ne ispovijedaju ni pola sata pa se mogu tješit da bar toliko, a kad se usporedim sa padre Piom koji je u ispovjedaonici boravio 8 sati i po 10 sat… Tu se vidi razlika. Nije to samo pitanje količine nego i kvalitete. On je bio Božji čovjek. Svetac koji je vjerovao u Boga istinski i potpuno, davao se i Bog je to umnažao i činio ono što je nemoguće.

Svatko je od nas pozvan da bude svet. Poziv na svetost je sveopći poziv. Jedino je to cilj koji moramo ostvariti. Bez toga ne možemo u raj. U raju se nalaze samo sveci. U čistilištu se nalaze oni koji još nisu sveci. U paklu se nalaze prokletnici. U čistilištu su oni koji još nisu postigli svetost i onoliko vremena koliko treba da bi postali sveci. Pa krenimo od toga da nas Bog zove da budemo sveti, da nam daje potrebna sredstva za to, da od nas očekuje suradnju. Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje.

s duhovne obnove, 27.5., 2. dio, voditelj don Josip Mužić

2.dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.

3.dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

“Oni koji su nominalno kršćani a glasali su za ratifikaciju IK po savjesti neka računaju da ne smiju pristupati pričesti dok se ne pokaju i javno ne opozovu svoj sramotni čin. Svećenici su takvima dužni po savjesti uskratiti pričest.” – napisao je prof don Josip Mužić na svom facebook statusu što je izazvalo, osim komentara odobravanja, i one koji vrijeđaju Crkvu i svećenike, želeći pokazati da se “svećenici ne mogu stavljat iznad Boga” ii “uskraćivati nekom nešto”…

Kao odgovor na komentare don Jozo je napisao  sljedeće:

Svećenici, a ni laici, nemaju pravo raspolagati svetim sakramentima kako se njima sviđa ili kako je politički korektno. Zakonik kanonskog prava kaže: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.“ (kan. 915). Između ostalih crkveni pravnik fra Velimir Blažević, u knjizi Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, ovako to tumači:

“Rjeđe se događa da nekomu bude izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja, i da se zbog toga takvomu ne može dopustiti primanje svete pričesti, ali se može dogoditi da pričest treba nekomu uskratiti zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu. Da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu. Mogu se, kao primjer, navesti osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju. Takvim se osobama sveta pričest mora uskratiti.“

Hrvatska biskupska konferencija je nedvosmisleno upozorila da je ratifikacija Istanbulske konvencije neprihvatljiva za katolika jer nameće genderizam koji je „novo tumačenje čovjeka koje nije spojivo ni s općeljudskim, a pogotovo ne s kršćanskim poimanjem čovjeka“. Stoga se nitko ne može pravdati neznanjem.

Političari, pa i na najvišim položajima, ako su vjernici katolici nisu ništa iznad „običnih“ vjernika i za njih vrijede isti propisi u vezi primanja sakramenata kao i za sve druge. Oni zastupnici koji su javno izglasali konvenciju dužni su se pokajati, ispovjediti i javno opozvati svoj čin da bi mogli pristupiti pričesti.

Sveti Pavao piše Korinćanima: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11,26-27).

Upravo iz ljubavi prema Isusu i prema grješnicima svećenici su dužni skrbiti o dostojnom primanju pričesti što uključuje u nekim slučajevima i njeno uskraćivanje.

Medijsko nametanje mišljenja nevjernika i agnostika o pričešćivanju

nije mjerodavno za katolike i očit je primjer pokušaja zavođenja diktature relativizma. 

Prof dr don Josip Mužić

Dodatak:

Don Jozo je nedavno gostovao u emisiji “Agape” koju je vodio fra Mario Knezović.  Ovdje možete prelistati (slikopis) emisiju  u kojoj, između ostalog, ima govora i o ovoj temi ne-dostojnog primanja svete pričesti.

Zna se čuti prigovor kao: Što će djeca u redovima za ispovijed? Oni ionako nemaju što ispovjedati nego uobičajene svakodnevne pogreške, kao neposlušnost roditeljima i sl. No, ispovijedanje i lakih grijeha je duši korisno jer uvećava milost u duši i stoga je potrebno ohrabrivati primanje sakramenta ispovijedi kod djece. Iako se većina teologa slaže da prvi teži grijesi bivaju počinjeni u pubertetu to nipošto ne znači da se ne treba ranije pristupati ovom sakramentu.

U prošlosti su poznati krivovjerci JANSENISTI koji su bili protiv čestog primanja sakramenta. Talijanski jansenisti su tvrdili da se ne može pristupati sakramentu ispovijedi ako se nema stvarno duoboko kajanje u savršenoj ljubavi prema Bogu. Prema tom mišljenju onda je osoba mogla čekati i cijeli život ne bi li dosegla taj stupanj savršenosti u ljubavi. Smatrali su da treba drastično smanjiti primanje sakramenata ispovijedanja lakih grijeha misleći da to može postati rutina a zbog toga prezrena od strane pokornika.

Papa PIO X u to vrijeme, u nekoliko dokumenata, potiče na često primanje sakramenta, jer su to moćna sredstva Božje milosti kj su Crkvi od Boga dana.

Korjen problema nije u vjernicima nego u onima koji ih trebaju predvoditi tj. na pastirima. Pastiri bi često bili svjesni potrebe sakramenta za spasenje, ali nesigurni u vezi uvjeta za njihovo primanje.

Za primanje sakramenta ispovijedi traži se da se dosegne dob razuma, da se zna razlikovati dobro od zla. Tako i za pričest, čeka se da osoba dođe u doba da zna razlikovati običan kruh od Svete Hostije, te nije potrebno da stekne odmah svo znanje o sakramentu Pričesti, makar se potrebno pripremiti u skladu sa svojom dobi.

U dječjoj dobi najčešće se ne radi o zloći nego o nerazmišljanju.  Ako je dijete motivirano za dobro onda je prilično nesposobno za zle namjere. A ako ima lošu savjest, ako se radi o nekoj krađi, varanju, i sl. takvu savjest treba popravljati, odgajati. Često je važno i u kakvim uvjetima dijete živi i je li često izloženo lošem primjeru od strane starijih.

U svakom slučaju crkvena praksa je da djeca primaju sakramente ispovijedi i pričesti od rane dobi, prije nego li će vjerojatno teže sagriješiti.

Odriješivanjem od lakih grijeha onaj koji se ispovijeda prima posebne milosti.

Ako je tako zašto te milosti ne dobiti što je češće moguće?

Rezultati pastirskog djelovanja pape Pia X bili su vidljivi. Deset godina nakon njegove smrti moglo se primjetiti da je počelo učestalije primanje sakramenata. Papa Pio je prigovore zbog „nepotrebnih dječjih redova za ispovjedanje običnih svakodnevnih pogrešaka“ – nazvao krivim učenjem.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Ali da bi znali što se stvarno događa moramo gledati duboko u dušu. Tvoje srce je stvoreno za Boga i kao bilo koji mišić mora biti prošireno. Što više moliš – to više proširuješ svoje srce i više mjesta daješ Bogu. Bog je najprije ulio Duha Svetoga u tvoje srce na krštenju. Sada, u sakramentu krizme, dar Duha Svetoga raste. Sad dobijaš posebnu snagu da širiš i braniš svoju vjeru.

Ali – tko je Duh Sveti?

Duh Sveti je jedna od tri božanske osobe. Jedan od naziva za Duha Svetoga je Darovatelj života – životvorac. U krizmi Bog ti daje posebne milosti da možeš živjeti kao On, nesebično i za dobro drugih. Možda nećeš osjetiti promjenu u vrijeme krizme, ali Duh Sveti te opečaćuje i štiti. To izlijevanje Duha je ono što je Isus dao svojim apostolima. Nakon smrti i uskrsnuća Isus je obećao učenicima dar Duha Svetoga, a preko njega i snagu koju trebaju da prenose Njegovu riječ širom svijeta. Deset dana kasnije, Marija i apostoli su bili zatvoreni u gornjoj sobi, dok su bili preplašeni i nisu znali što činiti. Jak vjetar je puhnuo i iznad njihovih glava su se pojavili plameni jezici. Njihove duše bile su ispunjene Duhom Svetim. Dobili su nadahnuće i snagu da se suoče sa bilo kojom vrstom progonstva i neprijateljstva. Malo ranije Petar je bio tako prestrašen da Ga je tri put zatajio. Sada hrabro svjedoči svoju vjeru i tog dana 3000 ljudi je postalo sljedbenicima Isusa Krista.

(krizmanicima) Zašto Isus poziva i tebe da primiš to isto izlijevanje Duha Svetoga? Zato jer kao što je slao apostole – On šalje i tebe!

Isus zna da ono što mi trebamo ponekad nije jednostavno – više vjere, nego HRABROST DA ŽIVIMO TU VJERU I DA JE DIJELIMO S DRUGIMA. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli su putovali širom ondašnjeg svijeta i utemeljili kršćanske zajednice koje poznajemo danas. To nije bilo jednostavno. Bili su obilježeni, pljuvani, pa čak i ubijeni. U tvom vlastitom životu, tvojoj školi, tvojoj zajednici, doći ćeš u susret s ljudima koji su u potrebi pokajanja i obraćenja, baš kao što su dolazili i apostoli. To je TVOJ ZADATAK DA SVJEDOČIŠ EVANĐELJE. Ne samo riječima, nego i načinom života, djelovanja u svakodnevnici.

KAKO SE KRIZMA ODRAŽAVA NA NAŠ KRŠĆANSKI ŽIVOT? Postajemo Djeca Božja i primamo izlijevanje Duha Svetoga u krštenju, a to se sada jača i potvrđuje u skaramentu krizme.

Apostoli su polagali ruke na krštenike i krizmali ih prije dvije tisuće godina, a tako to isto čini biskup polažući ruke na tebe. Biskup tada govori: „Primi pečat dara Duha Svetoga“ – i pomazuje tvoju glavu uljem. Kao što vojnici primaju pečat na štit ili oklop tako ti sada imaš pečat – Isusov. (Biraš i svoje krizmano ime – sveca koji će biti tvoj nebeski zaštitnik, molitvena potpora u tvom nastojanju da ispuniš poslanje koje ti je Bog namjenio). Biraš kuma koji će ti biti posebna pomoć ovdje na zemlji. Njegova je zadaća da ti pruži primjer svetosti i da hoda s tobom na tvom putu. Tako, vidiš, krizma nije tek potvrda tvog rasta ili postignuća u vjeri niti prihvaćanje vjere svojom.

Zapravo, to nije tvoje postignuće. Imaš samo primiti dar od Boga i snagu od Duha Svetoga. Bog čini sav posao. On ti daje milost da ideš u svijet kao SVJEDOK ISUSA KRISTA. Zato, kad se krizmaš – primaš sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjest, znanje, jakost, pobožnost, strah Božji. Svaki od ovih darova čini da primaš Božja nadahnuća učinkovitije; možeš prihvatiti te darove i razvijati ih tako da provodiš vrijeme u molitvi s Bogom i trudeći se živjeti dobar, krepostan život. S vremenom možeš vidjeti da sve više odgovaraš na nadahnuća Duha Svetoga i da postaješ sve više kao Krist.

Ali – ako prezreš njegove darove, ako ne provodiš vrijeme s Bogom onda izabireš grijeh.

Sotona je Otac laži koji te zbunjuje u vezi toga što ćete usrećiti i ispuniti. Kao i apostoli, i mi živimo u svijetu borbe između dobra i zla. Sotona je spreman da ti ponudi krivi put. Zbog sakramenta potvrde ti sada nosiš biljeg Isusov i imaš njegovu duhovnu zaštitu, možeš čuti njegov poziv i možeš ga slijediti, s nebrojenim svecima prije tebe, hrabro propovijedajući Evanđelje Kristovo, odbijajući napasti, rastući u krepostima

i postajući ono što Bog želi da budeš – svet/a.