Posljednjeg dana posjeta Rumunjskoj papa će proglasiti blaženima SEDAM GRKOKATOLIČKIH BISKUPA koji su mučeni iz mržnje prema vjeri, POD KOMUNISTIČKIM REŽIMOM. To su samo neki kršćani u Rumunjskoj, među biskupima, svećenicima, laicima – mučenicima. Jedan od njih je IOAN PLOSCARU, biskup koji je umro 1998, u dobi od 87 godina, od čega je 14 godina proveo u zatvoru u nehumanim uvjetima.

Izvještaj o svojoj kalvariji objavio je u knjiz koja je 1993. objavljena u Rumunjskoj, a onda u Italiji 2013. god. Evo nekih odlomaka.

BLAGO PROGONJENIMA. PRIČA O SUVREMENOM MUČENIKU

Tu je i upečatljivo svjedočanstvo koje je 23.3.2004. u Vatikanu pročitao Tertulijan Ioan Landa, grkokatolički svećenik, a koje je ponovo objavljeno u cjelosti.

Godine 2004. Tertulianu je bilo 82 godine. Umro je 2013. Njegov iskaz je vrlo konkretan, a u isto vrijeme i duhovan. Malo Solženjicina, malo djelo mučenika. Između milosti i misterija bezakonja koje je dovedeno do granica nezamislivog. Božjom Providnošću koja djeluje i kroz ruke sadističkih čuvara zatvora.

U vremenima u kojima je mučeništvo zloupotrebljena riječ, čak primjenjivana i na islamski ”shahid” gdje se netko raznese uzrokujući masakr, ovo je svjedočanstvo koje pomaže ponovo uspostaviti istinu. Apsolutno se ne smije propustiti.

“Ali nebo iznad nas je veće”, autor Tertulian Ioan Langa.

Moje ime je Tertulian Langa, imam osamdeset i dvije godine života koje više nemam. Od toga šesnaest je dodijeljeno komunističkim zatvorima.

Sa dvadeset četiri godine, 1946. godine, bio sam mladi asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu. Ruske postrojbe okupirale su gotovo trećinu Rumunjske, a meni je, kao članu fakulteta, nagoviješteno da hitno moram postati član učiteljskog saveza kojim manipulira komunistička partija, potisnuta na vlast od strane oklopnih sovjetskih snaga.

Već sam bio svjestan čvrstog stajališta Učiteljstva katoličke crkve protiv komunizma, koje je definiralo kao inherentno zlo. Dakle, u mojoj savjesti nije bilo mjesta za kompromis. Odustao sam od svoje sveučilišne karijere i povukao se na selo kao radnik na farmi, ali to nije bilo dovoljno, jer me je fakultet već poznavao kao militantnog katolika i antikomunista.

Protiv mene je ubrzo improviziran optužni dosje, a kako su optužbe utemeljene na okolnostima koje još nisu inkriminirane kaznenim zakonom (odnosi s biskupima i nuncijatu, apostolat laika), moj je dosje bio grupiran s dosjeima velikih industrijalaca. Nakon saslušanja praćenih užasnim postupanjem, prokurator je sa savršenom komunističkom logikom izjavio:

“NEMA DOKAZA O KRIVNJI optuženog u njegovom dosjeu, ALI IPAK tražimo maksimalnu kaznu: PETNAEST GODINA PRISILNOGA RADA. Naposljetku, da nije kriv, on ne bi bio ovdje. ”

Protivio sam se: “ Ali ti ne možeš me osuditi bez dokaza! ”

A on:“ Nije moguće? Evo kako je moguće: DVADESET GODINA prisilnog rada zbog prosvjeda protiv pravde naroda. ” I to je bila kazna.

To se dogodilo prije nego što je grčko-katolička crkva u Rumunjskoj bila zabranjena. Uzeto je zdravo za gotovo da će moje uhićenje i mučenje koje sam primijenio uspjeti pretvoriti u instrument za buduće optužbe biskupa i svećenika Grkokatoličke crkve i Vatikanske nuncijature.

Podjelit ću SAMO NEKOLIKO SITUACIJA iz mog ispitivanja i zatvaranja u komunističkim logorima za istrebljenje.

Uhapšen sam u Blaju, u uredu biskupa Ioana Suciua, apostolskog upravitelja grčko-katoličke metropolitanske vizure Rumunjske i budućeg mučenika. Javio sam se njemu, glavi naše Crkve, da tražim prosvjetljenje Svete Providnosti, jer se moj duhovni otac, biskup Vladimir Ghika, drugi budući mučenik, skrivao. Netko mi je ponudio mogućnost da napustim zemlju. Budući da je to bio važan korak, nisam ga htio uzeti bez utvrđivanja je li to Božja volja. I odgovor je došao: moje uhićenje. Shvatio sam da ću svoj život provesti u zatvorima koje je stvorio komunistički režim, ali bio sam spokojan: slijedio sam put Svete Providnosti.

ŽELJEZNA ŠIPKA

Sjećam se Velikog četvrtka 1948. Dva tjedna, svaki dan, tukli su me štapom po stopalima, kroz moje cipele: činilo se da je munja proletjela kroz moju kralježnicu i eksplodirala u mozgu. Ali nisu mi postavljali nikakva pitanja. Spremali su me, koristeći šipku da me omekšaju za ispitivanje. Bio sam vezan rukama i nogama i visio naopako, a moji tamničari stavljali su u usta čarapu koja je već dugo bila zaposlena u cipelama i ustima drugih korisnika socijalističkog humanizma. Čarapa je postala reduktor buke koji je spriječio da zvuk prođe izvan mjesta ispitivanja. Ali praktički je bilo nemoguće ispustiti samo jedan jauk. Štoviše, psihološki sam bio zmrznut: više nisam bio u stanju vikati ili se kretati. Moji mučitelji su ovo ponašanje protumačili kao fanatizam s moje strane. I nastavili su s sve većim bijesom, izmjenjujući se u mučenju. Noć za noć, dan za danom. Nisu me ništa pitali, jer nisu bili zainteresirani za odgovore, već za uništenje osobe, nešto što je odgođeno za dolazak. I kao što je napor da se uništi moja volja i zasjeni moj um, bio produljen, tako je i mučenje bilo neograničeno produljeno. Udarane cipele otpale su mi s nogu, komad po komad.

Na Veliki četvrtak, u obližnjoj crkvi, slavili su liturgijski obred, praćen zvonima koja su cvilila kao da su uplašena. Počeo sam. Isus je sigurno čuo moj zagušeni krik kad sam, kako ne znam, zavijao iz toga pakla: “Isuse! Isuse!” Izlazeći kroz čarapu, moj je vapaj bio neshvatljiv za tamničare. Kao što je to bio prvi zvuk koji su čuli od mene, rekli su da su zadovoljni, sigurni da su me slomili. Odvukli su me na deku u ćeliju, gdje sam se onesvijestio. Kad sam se probudio, inkvizitor je stajao preda mnom sa papirom. “Bio si tvrdoglav, kriminalac, ali ne izlaziš odavde dok ne izneseš sve što se kriješ unutra. Imaš pet stotina papira. Piši o svemu u svom životu: sve o tvojoj majci.” , tvoj otac, vaše sestre, braća, rodbina, prijatelji, poznanici, biskupi, svećenici, redovnici, političari, profesori, susjedi i kriminalci poput vas. Ne zaustavljajte se dok ne završite s radom. “Ali nisam ništa napisao. Ne iz neke vrste fanatizma, nego zato što nisam imao snage: čak je i moj um bio prazan.

VUČICA

Nakon četiri dana, ista osoba: “Jeste li završili pisanje?” Vidjevši da papir nije dotaknut, rekao je: “Ako je tako stvari, skini se! Želim te vidjeti kao Adama u raju.” I dani su prolazili taki, dani golih koža na pločniku, udobnost tipična za humani socijalizam. Nakon nekog vremena na vratima se pojavio još jedan pojedinac: “Da vidimo, što imamo na papiru? Ništa? I dalje tvrdoglav! Vidjet ćete da imamo i druge metode.” Onda je otišao. Vratio se s golemom vučicom, s opasnim očnjacima. “Vidiš li je? Ovo je Diana, herojski pas na kojeg su pucali kriminalci u planinama. Ona će te naučiti onome što moraš učiniti. Počni trčati!” A ja: “Kako to mislite, trčati? U sobi dugoj devet metara?” U sobi se nalazila i žarulja od tri stotine V, presvijetla za sobu od devet do šest metara i fiksirana ne na stropu, nego na zidu, u visini očiju. “Trčanje!” Vučica, režanje, bila je spremna za napad. Trčao sam šest ili sedam sati, ali sam to shvatio tek u zoru, kad se svjetlo počelo uvlačiti u ćeliju i čuti pokret u zgradi. Povremeno je čovjek dopustio vuku da se pobrine za svoje potrebe. Meni to nije bilo dopušteno. Kad sam počeo gubiti ravnotežu i pokazivati ​​znakove zaustavljanja, budan vuk, kao po zapovijedi, zarinuo je zube u moje rame, vrat i ruku.

Trčao sam joj ispod očiju i njezinih očnjaka trideset devet sati bez prekida. Na kraju sam se srušio, a vuk se nagnuo prema meni. Ugrizla me za vrat, ali bez davljenja. Tada sam osjetio nešto vruće i peckanje na čelu i očima, i shvatio sam da mi zvijer mokri po licu. I iz riječi moje mesnice shvatio sam da sam trčao trideset devet sati. “Mogli bismo poslati ovog na maraton u Riu! Kakva izdržljivost, fašistička svinja!” No, budući da me čak ni maraton nije uspio uvjeriti da dam izjavu o biskupima i nuncijaturi, ili o nekom prijatelju koji su tražili, mislili su da je korisno preći na drugi oblik uvjeravanja: vreću pijeska.

 TORBA PJESKA

Sljedećeg dana, u uredu, vezali su mi ruke i noge pred stolom na kojem je biila mala vreća pjeska. Iza mene se nalazio čuvar, blijed i bez riječi. Na stolu u kutu bio je ćelav čovjek s kozjom bradicom, očito pokušavajući izgledati poput Lenjina. Bio je i bez riječi, ali je napravio znak da pomakne glavu. Moj mučitelj je razumio zapovijed. Uzeo je torbu i ritmično me tukao po glavi, prateći svaki udarac riječima: “Govori!” Desetci, stotine puta; Ne znam, možda tisuće: “Govori!”. Ali nitko me ništa nije pitao. Postojao je samo onaj glasni, monotoni glas koji mi je udarao u mozak imperativ da govorim, da odgovorim na svako pitanje koje je inkvizitor stavio na moju savjest. Nije mi bilo teško dešifrirati tu sotonsku ideju o tome da se nadvlada moja volja. Nakon otprilike dvadeset udaraca, Počela sam primjenjivati ​​moralno načelo “agere contra”, činiti suprotno, govoreći sebi pri svakom udarcu: “Neću govoriti!” Deseci puta, stotine puta. Kroz autosugestiju sam u sebi usadio odgovor “Neću govoriti!”, S rizikom da postanem rob tom načinu izražavanja. I to se dogodilo: od tada sam automatski odgovorio na bilo koje pitanje koje mi je postavio na bilo koju temu: “Neću govoriti!”  Trebalo mi je cijelu godinu mentalnog napora da se oslobodim ovog zlokobnog refleksa.

DVANAEST INČA

Kao predmet lišen vrijednosti i interesa za ispitivače, prebačen sam u zatvor dvadeset pet metara ispod močvarnog tla Jilave, izgrađenog za obranu glavnog grada, ali neupotrebljiv zbog ozbiljnih oštećenja vode. Ništa nije preživjelo osim čovjeka, najvećeg blaga povijesnog materijalizma. U ćelijama Jilave, siromašni ljudi bili su poput srdela – ne u ulju, već u vlastitim sokovima, od znoja, mokraće i vode koja je prodirala unutra, koja je neprestano curila niz zidove. Prostor je bio iskorišten na najznanstveniji mogući način: komad od šest stopa za jednu nogu za svaku osobu, ležeći na boku na tlu. Najstariji su ležali na drvenim stolovima, bez plahte ili pokrivača. Njihove su bedrene kosti i vanjska strana koljena i mišića ležale uz drvo. Ležali smo na rubovima naših kostiju kako bismo zauzeli minimalan prostor. Naše su se ruke mogu oslanjati samo na gležanj ili rame susjeda. Nismo mogli izdržati više od pola sata; tada su se svi, po zapovijedi, okrenuli na drugu stranu, jer bi to bilo nemoguće napraviti odvojeno. Stog tijela raspoređenih na ovaj način bio je u dvije razine, kao u krevetima na kat. Ali ispod toga nalazila se treća razina, gdje su zatočenici ležali na golom cementu. Na cementu, kondenzirana para daha šezdeset muškaraca, zajedno s vodom koja je prodirala u mokraću i koja je curila iz toaleta, stvorila je viskoznu smjesu u kojoj je nesretnik … U središtu grobnice nalazio se metalni kontejner s oko petnaest do dvadeset galona, ​​za urin i izmet šezdeset muškaraca. Nije imala poklopac, i miris i tekućina su iz njega izlijevali obilno. Da bi se to postiglo, jedan je morao proći kroz “filter“, tešku inspekciju nanesenu na golu kožu, inspekciju tijekom koje je pregledano cijelo tijelo i svi njegovi otvori.

“FILTER”

Drvenim palicama su nam ostrugali usta, područje pod našim jezicima i naše desni, u slučaju da smo kriminalci tamo sakrili nešto. Ista palica prodirala je kroz nosnice, uši, anus, ispod testisa; uvijek ista palica, strogo ista za sve, kao znak egalitarianizma. Prozori Jilave bili su napravljeni da ne daju svjetlo, nego da ga ometaju, jer su svi bili potpuno zatvoreni drvenim daskama pričvršćenim  čavlima. Nedostatak zraka bio je takav da smo, da bismo disali, išli prema vratima u smjenama, po tri, po trbuhu, s ustima naspram rupe ispod vrata, položaj u kojem smo brojali šezdeset udisaja, a zatim drugi zatvorenici bi se oporavili od nesvjestice i nedostatka kisika.

Na taj smo način pridonijeli izgradnji najhumanijeg sustava na svijetu. Jesu li Churchill i Roosevelt znali te stvari kada su, potezom olovke na Teheranskom sramotnom stolu, ustanovili da mi Rumunji trebamo biti uzemljeni raljama crvenog Moloka na Istoku, da bi nas trebalo učiniti užetom njihovu udobnost? I može li Sveta Stolica imati ikakvu ideju o tome?

GOLI U HLADNOĆI

Iz Jilave, nakon dugih godina profanacije naše ljudskosti, prebačeni smo, s lancima za noge, u zatvor maksimalne izolacije, zvan Zarka, paviljon terora zatvora Aiud. Uslijedila je dobrodošlica s istim zlokobnim, đavolskim ritualom profanacije čovjeka, stvorenog Božjom ljubavlju. Tu je opet bilo isto ispitivanje, iste teške čizme koje su se zabijale u naša rebra, trbuhe i bubrege. Usprkos tome, primijetili smo razliku: više nismo bili podvrgnuti režimu čuvanja u mokraći, znoju, kondenzaciji i nedostatku kisika, već smo bili podvrgnuti intenzivnom tretmanu oksigenacije s golom kožom i hladnoćom, kriminalac za kriminalcem (a to znači ministri, generali, sveučilišni profesori, znanstvenici, pjesnici), uključujući i mene, koji nije bio ništa drugo nego veliko “Neću govoriti!”, čvrsto i ponizno pouzdanje da će mi Milost dati da izdržim ovaj test.

Svi smo morali nestati, kao neprijatelji ljudi. Ako ne, kako bi se mogao podići hvaljeni “Novi sovjetski čovjek”? Ćelija u koju sam bio smješten nije sadržavala ništa: nijedan krevet, deku, plahtu, jastuk, stol, stolicu ili prostirku – čak ni prozor. Bile su samo željezne šipke, a ja, kao i svi ostali, bio sam sam u ćeliji. Čudio sam se samom sebi, obučen samo u kožu i pokriven hladnoćom.

Bio je to kraj studenog. Hladnoća je postala sve prodornija, poput neugodnog cimera. Nakon otprilike tri dana, vrata su se otvorila i oni su mi bacili poderane hlače, košulju kratkih rukava, donje rublje, prugastu uniformu i par istrošenih cipela bez vezica i čarapa. Nije bilo ničeg da pokrijem glavu.  Također su mi dali neku vrstu toaleta, bijedan kontejner od oko jednog galona. Nabrzinu sam se obukao. Četvrtog su dana brojali zatvorenike koji su zamrzavali. Dali su mi broj umjesto mog imena: K-1700, godine u kojoj se crkva Transilvanije ujedinila s Rimom. U javnom registru, već sam bio mrtav. Preživio sam samo kao broj, statistika. Tada je došla čorba od četiri i pol unosa: bila je to tekućina izrađena kuhanjem kukuruznog brašna. Za ručak su nam podijelili juhu od graha, u kojoj sam mogao izbrojati osam ili devet punih zrna. Bilo je mnogo praznih ljuski. Za večeru su nam donijeli čaj s koricom spaljenog kruha. Nakon tjedan dana, zamijenili su grahom kašu od mekinja, u kojoj sam izbrojao četrnaest cjelovitih žitarica. S vremena na vrijeme izmjenjivali su grah s kašom od mekinja. Živjeli smo sa manje od onog što se daje kokošima.

HODAJ ILI UMRI

Da bi preživjeli hladnoću, morali smo se stalno kretati, raditi gimnastiku. Čim smo pali, zbačeni od umora i gladi, zaronili smo u san, ali vrlo kratak san, jer je bilo gorko hladno. Glas s druge strane zida me jednog dana probudio iz takvog sna: “Ja sam profesor Tomescu, bivši ministar zdravstva. Tko ste vi?” Kad je čuo moje ime, rekao je: “Čuo sam za vas. Slušajte me pažljivo: dovedeni smo ovdje da budemo istrijebljeni. Nikada nećemo surađivati ​​s njima. Ali tko god ne hoda, umire i postaje suradnik. Recite drugima: tko prestane, umire. Hodaj, bez stajanja. Paviljon, uronjen u turobnu tišinu smrti, odzvanjao je zvukovima naših cipela. Oživljavala nas je tajanstvena volja ljudi da ostanu u povijesti, i poziv Crkve da ostanu živi. Prestali smo raditi tek oko 12:30, na pola sata, kada je oskudna sunčeva svjetlost pala za nas u kut sobe. Tamo, sa suncem na mom licu, ukrao sam malo sna i zraku nade. Kad me sunce napustilo, osjećao sam da me Milost još nije napustila.

Znao sam da moram preživjeti. Hodao sam, ponavljajući sebi kao refren, izgovarajući: “Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti!” I nisam umro! Svakim korakom misaono sam izgovarao molitve, skladao litanije, izgovarao psalme.

Nastavili smo hodati ovim putem sedamnaest tjedana kako ne bismo posrnuli u smrt. Svi koji su izgubili snagu ili volju da se kreću, umrli su. Od osamdeset muškaraca koji su ušli u Žarku, samo je trideset preživjelo. Željezne rešetke, malo po malo, stavljale su mrazove, formirane od izdisaja našeg životnog daha, blistave putničke haljine za put u raj.

ALI SVE JE MILOST

Jako sam vjerovao, mnogo puta, da sam došao do ruba tame. Ali još sam imao dug put. Stigavši, godinama kasnije, u ono što sam zamišljao da mora biti sloboda, shvatio sam da u stvarnosti nije ništa drugo nego drugi način življenja u tami, da hladnoća između grčko-katoličke crkve i hijerarhije njegove pravoslavne sestre Crkve još uvijek nije odmrznula;  da su se naše crkve i dalje oduzimale, a naše stado i dalje nestajalo, ubijano obećanjima. Ali Krist Gospodin je također pobijedio tek onda kad je svojim posljednjim dahom mogao izreći “Consummatum est”; “Svršeno je.”

Nisam napisao mnogo o svojim dramatičnim iskustvima. Tko može vjerovati ono što se čini nevjerojatnim? Tko može vjerovati da volja može nadvladati zakone prirode? A što ako bih ispričao čuda koja sam doživio? Ne bi li se oni smatrali pukom fantazijom? Bilo bi mi teže podnositi tu nevjericu nego proći više godina zatvora. Ali ni Isusu nisu vjerovali svi koji su ga vidjeli: “Poslije toga mnogi su se od njegovih učenika vratili i više nisu hodili s njim” (Iv. 6,66).

Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki trenutak koji nam Gospodin daje je ispunjen Milošću – Božjom dobrohotnošću – i našom voljom da na nju odgovorimo ili odbijemo. Na svakome od nas je ne da sve ne svodimo na žestoku i nevjerojatnu priču, nego da shvatimo da prihvaćanje Milosti ne ometa čovjeka, već ga nosi izvan njegovih očekivanja i moći. Iskreno se nadam da će ovo svjedočanstvo otvoriti prozor u nebo.

Jer nebo je iznad nas veće nego što je zemlja pod našim nogama.

Izvor: http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it

Stručan povijesni osvrt na ova mjesta i na naše hodočašće s nama je podijelio Petar Hategan,  profesor hrvatskog jezika koji nam je bio vodič po temišvarskim ulicama. Ako nam svi ti podaci i ne ostanu u sjećanju jedno će nam sigurno ostati – a to je primjer služenja, (u posluživanju nakon svete mise, za zajedničkim ručkom.)  Takav isti primjer imali smo i nakon svete mise u bazilici Marije Radne. Među onima koji posluživaju bio je – svećenik koji nam je objašnjavao povijest svetišta. A u istom tom služenju često smo mogli vidjeti i našeg voditelja puta – don Jozu. Takva svjedočanstva su dragocjena za našu vjeru. Stoga, hvala!

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Evo Petrova osvrta:

U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.

MARIJA RADNA

Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najvećega hodočasničkog mjesta, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor).

U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije. Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).  Izvor

TEMIŠVAR

Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.

.

Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političke, društve i godspodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis), lat. -Tibisis/Tibiscus –
administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 %
cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima – prema popisu stanovništva iz 2011 – 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika). Budući da smo se iz hotela “Central”; veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. – 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum. Cenad.) U Čanadu je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatskougarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin. No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloa Tökesa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškoj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je
osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palača kulture, počela je 1871.
Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstve: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga i sjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.  Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. Piaţa Unirii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum. Domul din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. – 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. – 1748.), Srednja njemačka škola; Nikolaus Lenau; i dr.
Na putu prema bedemovima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.

LUPAK, KLOKOTIĆI, KARAŠEVO – HRVATSKA SELA

Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu. No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku,

.                         

u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. – 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotić, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkul (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) – predivnim zajedničkim pjevanjem.

Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiću, najveća katolička crkva u Karaš- severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkul, vlč. Petar Rebedžila iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotić uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.

Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta – Karaševo – gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžilu (drži još filjale Nermiđ i Jabalče – istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneanc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. Milja Vatav, koreograf KUD-a Klokotić.

Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke
recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija – pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak – i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!

Karaševo, 22. ožujka 2019.
Petar Hategan

…

(fotografije s hodočašća: M.G., G.K., V.D, D.P.)

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Dodatak – o stanovništvu u Temišvaru:

20 octombrie 2011
TOTAL POPULAŢIE : 319279
Români 259754
Maghiari 15564
Germani 4193
Rromi (ţigani) 2145
Ucrainieni 556
Ruşi Lipoveni 70
Turci 102
Sârbi 4843
Tătari 14
Slovaci 385
Bulgari 859
Evrei 176
Cehi 124
Croaţi 101
Polonezi 51
Greci 63
Armeni 23
Ruteni 14
Italieni 199
Albanezi 26
Macedoneni 24
Altă etnie 1314
Nedeclarată 28679

……………………………………………………………….

Vidi također i –

Gospa Tekijska (Gospa Snježna na Tekijama) kod Petrovaradina (blizu Novog Sada)

Zemun, katolička župa, propovijed o narodu i pobačaju