Kraljica Margareta je bila rodom iz Mađarske, (kao i sveta kraljica Elizabeta Ugarska). Ona je kasnije odselila u Englesku, a onda se s majkom, zbog progonstva, odselila u Škotsku kako bi pobjegla od kralja koji je osvojio zemlju.

Kralj Malkolm ih je rado primio i zavolio princezu. Iako je kralj bio dobra osoba – na njegovu dvoru stanje nije bilo dobro.

Margareta i Malkolm su se vjenčali. Malkolmovo srce bilo je omekšano ljubavlju njegove žene, ali i stanje na cijelom dvorcu se popravilo. Kraljica Margareta je učinila da su se na dvoru svi počeli bolje ponašati, dame na dvorcu su počele imitirati njenu čistoću i odanost. Svi su se počeli ponašati civilizirano.

Kralj i kraljica su im dali lijep primjer načinom na koji su molili i brinuli se za siromašne vlastitim rukama. Željeli su da svi budu sretni. Bili su blagoslov za sve ljude Škotske.

Prije nego je kraljica došla bilo je mnogo loših običaja među njima. Uporno je nastojala dobiti dobre učitelje i ispraviti krive prakse. Gradila je nove crkve i brinula se da i svećenici imaju lijepo, vezeno ruho.

Bog ju je obdario sa šest sinova i dvije kćeri. Voljela i je jako i dobro ih odgajala.

Margareta nije dopuštala da njena djeca budu odgajana u ispraznostima ovoga svijeta,  u oholosti i užicima, što je često bila nesreća onih koji su živjeli na dvorcima.

Od malena bi ih učila da imaju malu ljubav za stvari ovoga svijeta, a da s najvećim žarom traže ljubav Božju, a i da se boje Božjeg suda i grijeha.

Birala je za njih učitelje koji su bili pobožni vjernici znajući da će njihove osjetljive duše poprimiti nešto od osobnosti onih koji ih odgajaju. Riječi često mogu biti suhoparne, ali njihova djela su ono što će ostaviti dubok dojam na dječja srca.

Majka je i sama bila djeci dobar primjer pa su joj se i djeca pridružila u duhovnim vježbama i djelima milosrđa.

Svakoga dana iskreno je molila Boga da ih očuva u nevinosti i da ispuni njihove duše osjećajima za vrline koje je nastojala u njih usaditi.

Nije bila samo brižna prema djeci nego i prema onima koji su radili na dvorcu, prema službenicima kao i prema domaćinima.

U njoj su vladali razboritost, pobožnost, marljivost, ljubav, skromnost i vjera.

Njen muž i sin poginuli su u borbi protiv Engleske. Njen drugi sin je ostao na životu i prenio vijest majci. Margareta se razboljela i umra 16.11. i umrla tri dana nakon muža i starijeg sina. Svetu Margaretu j kanonizirao papa Inocent IV prepoznajući njenu osobnu svetost, vjernost Crkvi, obnovu Crkve i djelotvornu ljubav.

izvor 1 : http://fatherjulian.blogspot.hr/2012/11/st-margaret-of-scotland.html

izvor 2: life of saints, Butler

Roditelji su birali, što je bilo predvidljivo, TV zvijezde, slavne osobe iz svijeta glazbe ili filma…

a onda je došao red na djecu…

a što su djeca odgovorila?
Pogledajte…

Kako nas je sv. Ivan Pavao II učio: “Temeljni je zadatak obitelji služenje životu; to je ostvarenje u povijesti Božjeg blagoslova iskazanog u početku, a ostvaruje se prenošenjem Božje slike s čovjeka na čovjeka u činu rađanja ( FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Čitava povijest spasenja zapisana u Starom i Novom zavjetu tvrdi da je Bog stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Moglo bi se reći da je Bog u Presvetom Trojstvu bio “samodostatan” i bez potrebe za nekim – a ipak je stvorio čovjeka s kojim će moći podijeliti svoju ljubav. Otajstvo vjere u Trojedinoga Boga govori da je Bog Sin začet od Boga Oca, a Duh Sveti proizlazi iz njih oboje. U određenom smislu, ljudska obitelj bi trebala odražavati taj međuodnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Žena je stvorena od dijela tijela muškarca, ali uzajamna ljubav i intimno jedinstvo muža i žene stvara novi ljudski život. Sveti Ivan Pavao II naglašava : “Plodnost je plod i znak bračne ljubavi, živo svjedočanstvo potpunog uzajamnog predanja supružnika (FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Tako je Bog dao čovjeku ulogu u djelu stvaranja. Supružnička ljubav trebala bi ispuniti zapovijed: “Plodite se i množite i napučite zemlju” (Post 1, 28). Katekizam Katoličke Crkve ističe: “Pozvani da daruju život, supružnici sudjeluju u stvaralačkoj moći i očinstvu Boga. Bračni parovi bi trebali smatrati svojim istinskim poslanjem prenositi ljudski život i obrazovati svoju djecu; oni bi trebali shvatiti da na taj način surađuju s ljubavlju Boga Stvoritelja, i da su na neki način Njegovi interpretatori. Oni će vršiti ovu dužnost s osjećajem ljudske i Kršćanske odgovornosti “(KKC, 2367).

Odgovornost je ključ za ispunjavanje Božje volje u sakramentu ženidbe. Sjedinjeni u jedno tijelo, muž i žena se ne smiju prepustiti sebičnosti i misliti samo na svoja vlastita opažanja i osjećaje. Moraju imati na umu razlog zbog kojeg su sposobni doživjeti ljubav i radost bračnog sjedinjenja. Taj “razlog” je sam Bog koji ih je obdario životom te im omogućio da ga mogu prenijeti.

“Čuvajući oba bitna aspekta – sjedinjenja i stvaranja, bračni čin u svojoj punini zadržava smisao istinske uzajamne ljubavi i usmjerenost prema uzvišenom pozivu čovječanstva – na roditeljstvo” (KKC, 2639). Drugim riječima, sebična težnja za samim seksualnim užitkom i uskraćivanje plodnosti uništava samu srž bračne ljubavi i ometa poredak koji je Bog ustanovio od samog početka.

Sudionici smo rata koji je sotona navijestio čovječanstvu nastojeći uništiti Božje djelo. Pozivajući se na ponos i sebičnost naših prvih roditelja (“biti ćete slični Bogu”), Sotona je uspio raskinuti vezu između Boga i čovjeka, tj. on je donio u svijet grijeh koji vodi u smrt. Na isti način, on nas poziva tražiti nedopuštena iskustva i ugode sugerirajući ponašanja koja dovode do duhovne smrti: pornografija, prostitucija, predbračni odnosi, masturbacija, kontracepcija, pobačaj, umjetna oplodnja, itd.

Kada supružnici zaborave svoju odgovornost prenošenja života, postaju zagovornici i sudionici u “kulturi smrti”,  koja ubire svoju krvavu žetvu u obliku 50 milijuna pobačene djece godišnje, stotine tisuća ljudi začetih umjetnom oplodnjom in vitro te zamrznutih za kasnije selekcioniranje – a da ne govorimo o suzama i patnjama prevarenih supružnika, odbačene i zlostavljane djece te žena koje prodaju svoja vlastita tijela.

Moramo biti svjesni činjenice da je sotona izgubio taj rat, jer je Isus Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem nadvladao smrt i porazio sotonu, te izbavio čovječanstvo od njegove vlasti. Zajedno s Kristom možemo pobijediti u našem svakodnevnom životu, stavljajući na prvo mjesto ljubav i odgovornosti prema Bogu. Moramo čvrsto prionuti k Isusu svim srcem i preporučiti svoj život, brak i obitelj Njegovoj volji. Na taj način možemo provesti apostolat koji nam je Bog povjerio. “Ovaj apostolat”, napominje sv. Ivan Pavao II “provoditi će se u prvom redu unutar obitelji (…), po svjedočanstvu življenja u skladu s božanskim zakonom u svim njegovim aspektima, kroz kršćanski odgoj djece, pomažući njihovo sazrijevanje u vjeri, kroz odgoj u čistoći, kroz pripremu za život, kroz bdijenje kako bi ih zaštitili od ideoloških i moralnih opasnosti koje im često prijete ” (FC, 71 / Familiaris consortio, 71).

Istinska bračna ljubav koju supružnici žive u skladu s Božjim planom uvijek donosi radost. To je radost dijeljenja ljubavi i prenošenja života, radost roditelja koji pomažu svoje dijete u njegovim prvim koracima, koji slušaju njegove prve izgovorene riječi, primajući u naručje i grleći najmanje koji u njima traže utjehu i pomoć. Ta radost koja proizlazi iz uzajamnog darivanja naziva se “civilizacija ljubavi”.

“Civilizacija ljubavi budi radosti: radost, između ostalog, zbog činjenice da je čovjek došao na svijet (Iv 16, 21), a radost i time što su supružnici postali roditelji. Civilizacija ljubavi znači “radovati se istini”  (usp. 1 Kor 13, 6). No, civilizacija nadahnuta konzumerističkim i antinatalitetnim mentalitetom nije i nikada ne može biti civilizacija ljubavi “(Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 13).

Bog je stvoritelj civilizacije, ljubavi i života. Sotona nam, s druge strane, nudi samo sebičnost i smrt. Bog želi da izaberemo – slobodno i iz ljubavi: „ … pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.” (Pnz 30, 19-20) Ne možemo istovremeno odabrati i Isusa Krista i grijeh, jer u Njemu nema grijeha. Mi biramo ili grijeh ili Isusa. O tom izboru ovisit će naš život ili smrt kao i život i smrt naše djece.

Mirosław Rucki

Prijevod: Mia

Izvor: Love and openness to life, Časopis: “Love one another”

a onda mu je stari otac bez riječi – dao lekciju… Donio mu jednevnik – u kojem je mogao pročitati kako je otac bio strpljiv prema njemu, kad ga je kao malen pitao… “Što je to?”… 20 puta strpljivo mu je odgovorio…