/isticanje teksta: admin/

Dana 16. rujna 2026., Dikasterij za nauk vjere, Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva i Dikasterij za međureligijski dijalog objavili su bilješku pod nazivom „Putovanje nade: Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra Aetate “.

Dokument sadrži mnogo toga što bi svaki katolik trebao potvrditi. Osuđuje vjersko nasilje, antisemitizam, prisilu, mržnju, prezir i kršenje vjerske slobode. Podsjeća da svaka osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo jer je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Potvrđuje važnost miroljubivih odnosa među ljudima i inzistira na tome da međureligijski dijalog ne smije pasti u relativizam ili sinkretizam.

U bilješci se također izričito navodi da ne postoje dva paralelna puta spasenja, da je Krist „jedini Otkupitelj“ i da je vjernost Isusu Kristu – „Putu, Istini i Životu“ – neodvojiva od autentičnog dijaloga.

Ove tvrdnje su istinite i potrebne.

Ipak, drugi odlomci koriste jezik koji, ako se čita bez kontrolirajućeg svjetla Svetog pisma i vječnog crkvenog nauka, može izazvati veliku zbrku. Vjernici se s pravom mogu pitati je li dijalog stavljen iznad evangelizacije; treba li sljedbenike nekršćanskih religija smatrati onima koji već putuju autentičnim putovima prema Bogu; treba li Crkva i dalje tražiti njihovo obraćenje; i ostaje li misionarski mandat koji je Krist povjerio svojoj Crkvi obvezujući u svojoj punini.

Opsežna i nužna osuda antisemitizma u bilješci također postavlja povezano pitanje: Kako Crkva može potvrditi trajno ostajstvo Izraela, a da ne dopusti da ta potvrda postane teološko odobravanje političkog cionizma ili nekritička obrana moderne Države Izrael?

Budući da ta pitanja dotiču srž katoličke vjere, moralnog svjedočanstva Crkve i vječnog spasenja duša, ne mogu se odbaciti kao puki otpor dijalogu. Ona zahtijevaju jasne razlike i puninu katoličkog nauka.

Kao biskup, zadužen pred Bogom čuvati poklad vjere i utvrđivati ​​vjernike u istini, nudim sljedeći nauk:

1. Misionarski mandat nije opozvan

Poslanje Crkve ne proizlazi iz promjenjivih povijesnih okolnosti, socioloških potreba ili crkvenih strategija. Ono proizlazi iz Isusa Krista.

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin je zapovjedio apostolima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“ (Matej 28,18-20).

Sveti Marko bilježi zapovijed jednako izravnim riječima: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Marko 16,15-16). 

Crkva nije izmislila ovo poslanje i stoga Crkva nema ovlasti da ga napusti. Nijedan dikasterij, biskupska konferencija, teološka škola ili pastoralni program ne mogu osloboditi Crkvu od zapovijedi koju je dao sam Gospodin. 

Činjenica da je svijet postao međusobno povezano „globalno selo“ ne čini misionarski mandat zastarjelim. Ona čini narode neposrednije prisutnima jedni drugima i stoga nam čini misionarsku odgovornost Crkve još hitnijom.

Kulturni pluralizam ne poništava božansku objavu. Sličnost među religijama ne čini njihove proturječne tvrdnje jednako istinitima. Zahtjevi mirnog suživota ne dopuštaju Crkvi da prikrije identitet Onoga po kojem se daruje istinski mir.

Drugi vatikanski koncil uči: „Crkva hodočasnica je misionarska po samoj svojoj prirodi, jer iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga vuče svoje podrijetlo“ (Ad Gentes, 2).

Crkva nije povremeno misionarska. Ona je misionarska po samoj svojoj prirodi. Ako prestane evangelizirati, ne napušta samo jednu aktivnost među ostalima, već djeluje protiv vlastitog identiteta.

Svaki prikaz međureligijskog dijaloga koji ne čuva ovaj misionarski identitet je nepotpun. Svako tumačenje dijaloga koje potiskuje poziv na vjeru, pokajanje, krštenje i zajedništvo s Kristom proturječi Gospodinovom nalogu. 

2. Isus Krist nije jedan vjerski učitelj među mnogima

U središtu kršćanske vjere ne stoji teorija religije, već Osoba Isusa Krista.

Naš Gospodin ne kaže samo da uči put, prenosi dio istine ili nudi jedan mogući oblik duhovnog života. On izjavljuje: „Ja sam put i istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6).

Sveti Petar proglašava: „I nema spasenja ni u kome drugome. Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima po kojem bismo se mi mogli spasiti“ (Djela 4,12).

Sveti Pavao uči: „Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkupljenje za sve, kao svjedočanstvo u vrijeme određeno“ (1. Timoteju 2,5-6). 

To nisu periferne ili pregovaračke tvrdnje. One pripadaju temeljima kršćanstva. 

Isus Krist je vječna Riječ koja je utjelovljena. On je pravi Bog i pravi čovjek. On je punina i dovršenje božanske objave. Njegov križ je jedina žrtva kojom je svijet otkupljen. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad grijehom i smrću. Svaka milost dana bilo kojem ljudskom biću dana je po Njemu.

Deklaracija Dominus Iesus potvrdila je ovu doktrinu protiv teorija koje bi kršćanstvo smjestile uz druge religije kao jedan ograničeni izraz univerzalnog religijskog otajstva.

„Stoga se mora čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere da se univerzalna spasenjska volja Jednog i Trojedinog Boga prinosi i ostvaruje jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14).

Spasenje se ne proizvodi neovisno od strane različitih religija. Bog može djelovati u srcima onih koji vidljivo ne pripadaju Crkvi, a elementi istine i dobra mogu se naći u njihovim tradicijama. Ali gdje god je prisutna milost, to je milost Isusa Krista. Gdje god se daje spasenje, ono se daje kroz Njegovo pashalno otajstvo. Gdje god se nalazi istina, ona sudjeluje u Onome koji je Utjelovljena Istina.

Crkva stoga ne može govoriti kao da je Krist samo kršćanski doprinos širem religijskom razgovoru. On nije jedna manifestacija božanskog misterija jednako dostupnog kroz međusobno proturječne religije. On je utjelovljeni Sin u kojem je Božje otajstvo definitivno objavljeno.

3. Što znači „poštovati“ druge religije

Izjava (dokumenta) Nostra Aetate da Crkva „ne odbacuje ništa što je istinito i sveto“ u drugim religijama – mora se čitati sa jasnoćom.

Predmet Crkvenog priznanja jest ono što je istinski istinito i sveto – a ne zabluda kao zabluda, idolopoklonstvo kao idolopoklonstvo ili lažno učenje kao lažno učenje. Istinu treba prepoznati jer sva istina u konačnici dolazi od Boga. Moralnu dobrotu treba poštovati jer svako istinsko dobro odražava dobrotu Stvoritelja. 

Ali prisutnost neke istine unutar religije ne čini religiju istinitom u cijelosti. 

Religijski sustav može očuvati prirodne istine o Bogu, molitvi, postu, žrtvi, obitelji, pravdi ili moralnom životu, a istovremeno nijekati Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Krista, Njegovu otkupiteljsku smrt, Njegovo tjelesno uskrsnuće ili sakramentalni poredak koji je On uspostavio. 

Kontradiktorne tvrdnje ne mogu biti istinite u istom smislu u isto vrijeme. Isus Krist ne može istovremeno biti i ne biti božanski Sin Božji. Ne može istovremeno tjelesno uskrsnuti od mrtvih i ne uskrsnuti. Euharistija ne može istovremeno biti i ne biti Njegovo Tijelo i Krv. Bog ne može istovremeno biti Sveto Trojstvo i ne biti Sveto Trojstvo.

Milosrđe ne zahtijeva od nas da se pretvaramo da su takve kontradikcije beznačajne. Iskreno poštovanje prema drugoj osobi zahtijeva iskrenost u vezi s istinom. Stoga moramo pažljivo razlikovati tri stvari: 

Prvo, sa svakom ljudskom osobom treba postupati s ljubavlju i poštovanjem prema njezinom Bogom danom dostojanstvu.

Drugo, sve što je istinito i dobro u drugoj religijskoj tradiciji može biti prepoznato i cijenjeno.

Treće, zablude o Bogu i spasenju ne mogu se hvaliti, čuvati ili tretirati kao alternativne objave koje je Bog dao.

Bezuvjetno poštujemo sve osobe. Potvrđujemo istinu gdje god se ona nalazi. Odbacujemo zabludu jer zabluda ne može spasiti i jer ljubav želi za svaku osobu puninu istine.

4. Jesu li druge religije „putevi istine“?

Bilješka podsjeća na jezik koji sljedbenike drugih religija opisuje kao „suputnike na putu istine“ i kao „hodočasnike istine“ s kojima kršćani dijele dio putovanja. Ovaj jezik zahtijeva bitnu razliku.

Osoba može tražiti istinu, a da još ne posjeduje puninu objavljene istine. Osoba može iskreno odgovoriti na svjetlo savjesti i na milost koju Bog daje, a istovremeno ostati u zabludi oko ozbiljnih vjerskih pitanja. U tom subjektivnom smislu, možemo prepoznati drugo ljudsko biće kao su-tragatelja ili hodočasnika.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka religija sama po sebi autentičan put koji je Bog uspostavio i koji vodi prema spasenju. Osoba i religijski sustav ne smiju se miješati. 

Osoba može biti potaknuta milošću dok se pridržava uvjerenja koja sadrže ozbiljne pogreške. Bog može upotrijebiti fragmente istine, prirodni moralni uvid ili iskrenu molitvu kao pripremu za primanje Evanđelja. Ali Krist djeluje kroz takvu milost – ne sama vjerska pogreška.

Crkva uči da oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Krista ili Njegovu Crkvu mogu postići spasenje ako iskreno traže Boga i odgovore na milost. Pa ipak, ta mogućnost ne čini vjersko neznanje spasonosnim dobrom i to ne čini evangelizaciju nepotrebnom. 

Katekizam uči: „Iako Bog, na načine koje poznaje, može one koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Evanđelje, dovesti do vjere bez koje mu je nemoguće ugoditi, Crkva ipak ima obvezu, a i sveto pravo, evangelizirati sve ljude“ (KKC 848).

Stoga možemo hodati uz osobe drugih religija u građanskom prijateljstvu, djelima milosrđa, obrani ljudskog dostojanstva i težnji za mirom. Možemo ih slušati i tražiti međusobno razumijevanje. Ali ne možemo tvrditi da su vjerski sustavi koji niječu Krista paralelni putovi objavljene istine.

Hodamo uz druge ne zato što je Krist nepotreban, već u nadi da će ga svaka osoba susresti.

5. Dijalog i navještaj ne smiju biti odvojeni

U bilješci se s pravom primjećuje da dijalog i naviještanje pripadaju poslanju Crkve. Također se kaže da su neodvojivi.

Pa ipak, neki od njegovih izraza riskiraju zasjeniti tu nerazdvojivost. Konkretno, odlomak 46 kaže da misionar, nakon što je svjedočio o Kristovoj ljubavi, „jednostavno čeka“ da ga drugi pitaju o toj ljubavi.

Strpljenje i poštovanje slobode su neophodni. Obraćenje nikada ne smije biti prisilno. Vjera se ne može proizvesti manipulacijom. Ipak, samo čekanje na upit nije adekvatan prikaz apostolskog poslanja. Apostoli nisu čekali da im se narodi približe. 

Sveti Petar je javno propovijedao raspetoga i uskrslog Krista, pozivajući svoje slušatelje na pokajanje i krštenje (Djela 2,22-41). Sveti Pavao je ulazio u sinagoge i javna mjesta, raspravljajući i propovijedajući. Naviještao je Krista u Ateni, Korintu, Efezu i Rimu. Molio je svoje slušatelje da se pomire s Bogom. 

Učinio je to jer: „Ljubav Kristova nama upravlja“ (2. Korinćanima 5,14).

I opet: „Teško meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ (1. Korinćanima 9,16). 

Dijalog može prethoditi navještaju, pratiti navještaj, uklanjati prepreke navještaju ili pomoći kršćanima da shvate kako najbolje naviještati. Ne može trajno zamijeniti navještaj. 

Papa Ivan Pavao II. učio je: „Međureligijski dijalog dio je evangelizatorskog poslanja Crkve. Shvaćen kao metoda i sredstvo međusobnog upoznavanja i obogaćivanja, dijalog nije u suprotnosti s poslanjem ad gentes ; štoviše, on ima posebne veze s tim poslanjem i jedan je od njegovih izraza“ ( Redemptoris Missio, 55). 

Isti papa upozorio je da dijalog ne oslobađa Crkvu od naviještanja Isusa Krista i pozivanja drugih da prime puninu objave. 

Dijalog je postao iskrivljen kada se mir među religijama kupuje šutnjom o Kristu. Dijalog u kojem kršćani mogu slobodno raspravljati o bratstvu, ekologiji, migracijama ili socijalnoj pravdi, ali im je implicitno zabranjeno pozivati ​​druge na vjeru u Krista, nije u potpunosti kršćanski dijalog. To je ograničavanje kršćanstva unutar granica koje je uspostavio religijski pluralizam.

Crkva ulazi u dijalog kao Crkva Isusa Krista. Ona ne može staviti svoj identitet u zagrade. 

6. Prozelitizam nije isto što i evangelizacija

Mnogo zbrke proizlazi iz riječi “prozelitizam”.

Ako prozelitizam znači traženje sljedbenika putem prisile, obmane, političkog pritiska, prijetnji, materijalnih poticaja, iskorištavanja siromaštva ili nepoštivanja savjesti, mora se odbaciti. 

Nitko ne može biti prisiljen prihvatiti vjeru. Bog želi slobodan čin vjere, a Crkva brani vjersku slobodu svake osobe.

Ali u suvremenoj upotrebi, “prozelitizam” se ponekad koristi tako široko da se čini da uključuje svaki namjerni napor da se druga osoba uvjeri u istinitost katoličke vjere ili da se ta osoba pozove na obraćenje.  Takva upotreba je neprihvatljiva.

                      Nije pogrešan prozelitizam:

• Proglasite da je Isus Krist Gospodin;
• Objasni zašto je katolička vjera istinita;
• Branite vjeru od prigovora;
• Pozvati osobu da se pokaje i vjeruje u Evanđelje;
• Poticati pohađanje mise ili sudjelovanje u kršćanskoj pouci;
• Pozovite nekrštenu osobu da primi krštenje;
• Pozvati krštenog nekatolika da uđe u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom;
• Molite se i žrtvujte za obraćenje onih koji ne poznaju Krista.

Ove aktivnosti pripadaju evangelizaciji kada se provode istinito, s ljubavlju i bez prisile. 

Izjava u odlomku 54 da prozelitizam više nema smisla smatrati „jedinim načinom interakcije s drugima“ može se razumno shvatiti kao odbacivanje agresivnog ili manipulativnog načina interakcije. Ne može se shvatiti kao izjava da obraćenje više nije prava nada ili svrha kršćanske misije.

Crkva ne traži obraćenike kao trofeje, političku imovinu ili dokaz institucionalne moći. Ona traži obraćenje duša jer želi da svaka osoba sudjeluje u Kristovom životu.

Željeti obraćenje druge osobe nije čin agresije. Ispravno shvaćeno, to je čin nadnaravne ljubavi.

7. Vjerska sloboda ne znači vjersku ravnodušnost

Crkva brani vjersku slobodu jer ljudska bića moraju biti slobodna od prisile u vjerskim pitanjima. Vjerska sloboda odnosi se na imunitet od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina ili države. To ne znači da su sve religije jednako istinite.

Pravo osobe na slobodu od prisile ne utvrđuje istinitost svega u što ta osoba vjeruje. Katolik može braniti građansku slobodu muslimana, hinduista, budista, Židova, ateista ili pripadnika druge religije, a istovremeno i dalje ispovijedati da je Isus Krist jedini Spasitelj i da punina objavljene istine postoji u Katoličkoj crkvi. 

Sloboda se odnosi na način na koji se prihvaća vjera. Ona ne ukida moralnu obvezu traženja i pridržavanja vjerske istine.

Dignitatis humanae uči da su svi ljudi dužni tražiti istinu, posebno u onome što se tiče Boga i Njegove Crkve, i, kad se istina jednom spozna, „prigrliti je i čvrsto se držati nje“ ( Dignitatis humanae, 1) . 

Vjerska sloboda i misionarski navještaj stoga nisu neprijatelji. Prisila krši ljudsko dostojanstvo; navještaj se obraća ljudskoj slobodi i poziva je na istinu.

8. Duh Sveti i nekršćanske religije

U bilješci se navodi da Duh Sveti djeluje u ljudskoj povijesti i unutar različitih kultura i religija naroda. I to se mora pažljivo razumjeti.

Duh Sveti može djelovati u svakom ljudskom srcu. On može probuditi pitanja, razotkriti prazninu grijeha, potaknuti pokajanje, ojačati želju za istinom i pripremiti osobu da primi Krista. On nije ograničen vidljivim crkvenim granicama.

Ali Duh Sveti nikada ne proturječi Sinu. 

Duh ne nadahnjuje nijekanje Kristova božanstva, odbacivanje Utjelovljenja, odbacivanje Križa ili odbacivanje Evanđelja. On može djelovati u osobi unatoč takvim zabludama, privlačeći je prema potpunijoj istini. To ne znači da On pozitivno želi same zablude.

Prisutnost Duha među narodima je misionarska i kristološka. On priprema čovječanstvo za Krista, suobličuje duše Kristu i uključuje vjernike u Tijelo Kristovo. Kao što Gospodin uči: „A kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu… On će mene proslaviti“ (Ivan 16,13-14).

Svako pozivanje na Duha Svetoga koje Krista čini nepotrebnim protivno je objavljenoj misiji Duha. 

9. Antisemitizam, cionizam i moderna Država Izrael

Nedvosmislena osuda antisemitizma od strane Crkve mora se potvrditi bez zadrške. Mržnja, progon ili sumnja usmjereni protiv Židova zato što su Židovi teško je kršenje ljudskog dostojanstva i grijeh protiv ljubavi i pravde. Strašna povijest antisemitskog nasilja, koja je kulminirala Holokaustom, nikada se ne smije zaboraviti, umanjiti ili ponoviti. 

Ipak, osuda antisemitizma ne smije se manipulirati u odobravanje političkog cionizma ili bezuvjetnu obranu moderne Države Izrael.

Potrebno je pažljivo razlikovati nekoliko stvarnosti: židovski narod, židovsku religiju, Izrael biblijske objave, različite oblike političkog cionizma i suvremenu Državu Izrael. Ove su stvarnosti povijesno povezane, ali nisu identične. Njihovo miješanje proizvodi ozbiljne teološke i moralne pogreške.

Moderna Država Izrael je politička država. Mora se prosuđivati ​​prema istim načelima prirodnog moralnog zakona, pravde, ljudskog dostojanstva, legitimne obrane i zaštite nevinog života koja se primjenjuju na svaku drugu državu. Ona nema božansko izuzeće od moralnog suda.

Biblijska obećanja dana Izraelu ne mogu se smatrati općim teološkim odobrenjem za politike, teritorijalne zahtjeve, vojne akcije ili postupanje s drugim narodima koje poduzima moderna vlada. Nijedna suvremena država ne može tvrditi da su njezini postupci izvan moralne kontrole zbog privilegiranog vjerskog statusa.

Crkva prepoznaje jedinstven i trajan odnos židovskog naroda prema povijesti spasenja. Sveti Pavao uči da ostaju voljeni zbog patrijarha i da su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rimljanima 11,28-29). Ovom otajstvu treba pristupiti s poniznošću, poštovanjem i pažljivom pažnjom prema cijelom Svetom pismu.

Ali neopoziv karakter Božjih darova ne uspostavlja dva paralelna saveza spasenja, jedan po Isusu Kristu i drugi odvojen od Njega. Niti poistovjećuje modernu državu Izrael s Crkvom niti toj državi daje teološki status mesijanskog Božjeg naroda. 

Isus Krist je u svojoj Krvi uspostavio Novi Savez. U Njemu obećanja dana Izraelu dosežu svoje ispunjenje i otvorena su svim narodima. Oni koji pripadaju Kristu – bili Židovi ili pogani – okupljeni su u jedno Tijelo.

„Nema više Židova ni Grka… jer svi ste jedno u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Galaćanima 3,28-29). 

Crkva je novi i sveopći Božji narod, sastavljen ne prema rasi, nacionalnosti ili političkom državljanstvu, već kroz utjelovljenje u Krista. Kao što sveti Petar piše krštenima: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečen od Boga“ (1. Petrova 2,9).

Ovo ispunjenje ne smije se izraziti kao prezir prema židovskom narodu ili kao da je Bog postao nevjeran svojim obećanjima. Ali niti se trajni misterij Izraela smije pretvoriti u političku teologiju koja modernu nacionalnu državu tretira kao svetu, izvan svake kritike ili automatski opravdanu u svemu što čini.

Nijedna vlada nije iznad Božjeg zakona.

Izraelci posjeduju nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Palestinci posjeduju isto nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Židovski civili nikada ne smiju biti tretirani kao legitimne mete zbog ponašanja njihove vlade. Palestinski civili nikada ne smiju biti tretirani kao potrošna roba zbog ponašanja terorističkih organizacija. 

Ubojstvo civila, terorizam, uzimanje talaca, neselektivno nasilje, kolektivno kažnjavanje, prisilno raseljavanje i namjerno uskraćivanje životnih potreba ne mogu se opravdati etničkom pripadnošću, religijom, povijesnom patnjom, teritorijalnim zahtjevima ili tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti.

Prošla patnja jednog naroda ne daje njegovoj vladi dopuštenje da nanosi nepravdu drugom narodu. Također, nepravda koju su pretrpjeli Palestinci ne opravdava antisemitizam ili nasilje nad Židovima.

Katolici stoga moraju odbaciti dva suprotstavljena iskrivljenja: antisemitizam, koji židovskom narodu pripisuje kolektivnu krivnju ili zlobu, i nekritički kršćanski cionizam, koji političku odanost Državi Izrael pretvara u navodni zahtjev biblijske vjere. 

Kritika određenih politika ili vojnih akcija izraelske vlade sama po sebi nije antisemitizam. Postaje antisemitska kada Židovima pripisuje kolektivnu krivnju, koristi mržnju ili rasne stereotipe, uskraćuje židovskom narodu njihovo ljudsko dostojanstvo ili opravdava nasilje nad njima.

Isti moralni standard mora se primijeniti na antipalestinsku mržnju i na retoriku koja odbacuje živote, prava ili patnje Palestinaca. Ni židovska ni palestinska patnja ne smiju se tretirati kao moralno beznačajne.

Crkva ne smije dopustiti da nužna borba protiv antisemitizma ušutka legitimni moralni sud. Autentično prijateljstvo ne zahtijeva moralnu sljepoću. Poštovanje svakog naroda zahtijeva da se isti moralni zakon primjenjuje na sve.

Crkva ne stoji ni uz etničku mržnju ni uz političko idolopoklonstvo. Ona stoji uz istinu, pravdu, nevine i mir koji se može utemeljiti samo na priznavanju dostojanstva svake ljudske osobe.

10. Autoritet vatikanske note

Vjernici bi također trebali razumjeti prirodu dokumenta o kojem se raspravlja.

Bilješka koju su izdali dikasteriji, a odobrio za objavu Rimski papa, zaslužuje ozbiljnu i poštovanu pažnju. Ne smije se s njom postupati s prezirom. Istovremeno, takva bilješka nije po autoritetu identična Svetom pismu, nepogrešivoj definiciji, svečanoj koncilskoj konstituciji ili stalnom i univerzalnom nauku Crkve.

Crkveni dokumenti moraju se tumačiti prema hijerarhiji istina i u kontinuitetu s pokladom vjere.

Nijedna izolirana rečenica ne može se tumačiti kao da poništava:

Kristov misionarski nalog;

Dogmu da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj;

Nužnost vjere i krštenja;

Božansku ustanova Crkve;

Misionarsku narav Crkve;

Ili obvezu evangelizacije svih naroda.

Tamo gdje je kasniji tekst pogodan za ortodoksno tumačenje, katolici bi ga trebali čitati u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom. Tamo gdje je formulacija dvosmislena, dvosmislenost se mora razjasniti onim što je Crkva dosljedno naučavala. 

Izraz ne može steći ortodoksno značenje samo zato što se pojavljuje u crkvenom dokumentu. Njegovo značenje mora biti u skladu s vjerom koja je jednom predana svecima.

11. Pastoralna načela za vjerne katoličke svjedoke

Budući da se biskup nikada ne smije smatrati oslobođenim dužnosti poučavanja istine, obrane poklada vjere, upozoravanja na pogreške koje ugrožavaju duše i poticanja vjernika da ostanu postojani u Kristu, stoga nudim sljedeća pastoralna načela kao biskupsku pobudu katolicima diljem naše nacije i svima koji žele ostati vjerni misionarskom nalogu Isusa Krista:

• Svaki katolički napor u međureligijskom dijalogu mora biti utemeljen na nedvosmislenom ispovijedanju da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj čovječanstva.
• Druge religije ne smiju se predstavljati kao paralelni putovi spasenja ili kao alternativne objave koje posjeduju jednak božanski autoritet.
• Mogu se prepoznati istinski elementi istine i dobrote pronađeni u drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno, vjerovanja koja proturječe božanskoj objavi ne smiju se potvrđivati, tretirati kao spasonosna sama po sebi ili namjerno prikrivati ​​kada je potrebna jasnoća.
• Dijalog se nikada ne smije koristiti za obeshrabrivanje obraćenja, krštenja, primanja u Katoličku Crkvu, apologetike, kateheze ili izričitog naviještanja Evanđelja.
• Katolici koji sudjeluju u međureligijskom dijalogu trebaju biti duboko obrazovani u Svetom pismu, Svetoj predaji i autoritativnom nauku Crkve. Nepoznavanje katoličke vjere nije otvorenost, a doktrinarna nesigurnost nije poniznost.
• Suradnja ljudi s drugim religijama u obrani ljudskog dostojanstva, pomaganju siromašnima, traženju pravde i radu na istinskom miru pohvalna je kada ne zahtijeva doktrinarni kompromis ili ne stvara vjersku zbrku.
• Katolici moraju biti posebno oprezni u pogledu zajedničke molitve i sudjelovanja u nekršćanskim vjerskim obredima. Ne smije se činiti ništa što stvara privid da sve religije štuju Boga na jednak način ili da njihovi obredi posjeduju jednaku istinu ili spasenjsku vrijednost.
• Biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, kateheti, odgajatelji i roditelji trebaju jasno objasniti bitnu razliku između prisilnog prozelitizma i autentične evangelizacije. 
• Katoličke institucije nikada ne smiju prikazivati ​​obraćenje kao sramotu, čin neprijateljstva, oblik kulturne agresije ili relikt ranijeg doba. Slobodno i s ljubavlju pozvati drugu osobu da upozna Isusa Krista čin je milosrđa.
• Katolici bi trebali izričito moliti za obraćenje svijeta, širenje Evanđelja, spasenje duša i okupljanje svih naroda u jedinstvo Kristove Crkve.
• Nužna osuda antisemitizma od strane Crkve nikada se ne smije koristiti za sprječavanje legitimne moralne kritike politika ili postupaka Države Izrael.
• Kritika Države Izrael nikada ne smije pripisivati ​​kolektivnu krivnju židovskom narodu, nijekati njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu sigurnost, koristiti antisemitske stereotipe ili postati izgovor za mržnju ili nasilje.
• Ista kršćanska briga za pravdu mora braniti dostojanstvo, sigurnost i legitimna prava i Izraelaca i Palestinaca. Patnja jednog naroda nikada se ne smije koristiti kao opravdanje za ravnodušnost prema patnji drugog. 
• Nijedna politička ideologija, nacija, vlada ili vojna sila ne mogu se tretirati kao izuzete od prirodnog moralnog zakona. Svaka država i svaka politička vlast stoje pod Božjim sudom.
• Katolici se moraju oduprijeti svakom pokušaju – bilo crkvenom, kulturnom ili političkom – odvajanja ljubavi od istine. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi postaje oružje. Autentično kršćansko svjedočanstvo zahtijeva oboje. 

Nudim ova načela kao ispunjenje odgovornosti koja je dana svakom biskupu da čuva apostolsku vjeru i proglašava riječ „kada je to zgodno i kad je nezgodno“ (2 Timoteju 4,2). Potičem vjernike da ispitaju svaki suvremeni prijedlog koji se tiče vjerskog dijaloga u svjetlu Svetog pisma, Svete predaje i vječnog nauka Crkve.

Nijedan katolik ne bi smio dopustiti da pogrešna želja za društvenim prihvaćanjem ušutka ime Isusa Krista. Nijedan svećenik, učitelj ili roditelj ne bi smio ostaviti one koji su mu povjereni u nesigurnosti oko nužnosti Krista, misionarske prirode Crkve ili vrhovne dužnosti traženja spasenja duša. 

Moramo govoriti s ljubavlju, strpljenjem i poniznošću. Ali moramo govoriti. 

12. Istina i ljubav ne mogu se razdvojiti 

Crkva odbacuje dvije suprotstavljene pogreške u svojim odnosima s drugim religijama.

Prvo je neprijateljstvo: prezir prema onima koji vjeruju drugačije, prisila, ruganje, diskriminacija ili nasilje. Takvo ponašanje proturječi dostojanstvu ljudske osobe i Kristovoj ljubavi.

Drugi je indiferentizam: tvrdnja da su vjerske razlike u konačnici nevažne, da su sve religije jednako Bogu voljne kao putovi spasenja ili da je pozivanje drugih na obraćenje nepotrebno ili uvredljivo.

Katolički put nije ni neprijateljstvo ni ravnodušnost. To je istina u ljubavi.

Poštovat ćemo one koji vjeruju drugačije. Branit ćemo njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu slobodu. Strpljivo ćemo slušati, surađivati ​​u pravednim ciljevima, ispravljati laž bez prezira i odbijati svaki oblik prisile. Ali nećemo šutjeti o Isusu Kristu. 

Nećemo skrivati ​​Njegovo božanstvo kako bismo olakšali dijalog. Nećemo govoriti kao da je Križ samo jedan kršćanski simbol među mnogima. Nećemo svesti evangelizaciju na dobar primjer bez navještaja. Nećemo tretirati krštenje kao nepotrebno, Crkvu kao neobaveznu, niti obraćenje kao kršenje bratstva.

Najdublje bratstvo se ne postiže uskraćivanjem istine koja spašava. 

Niti ćemo dopustiti da vjerski dijalog postane instrument političkog favoriziranja. Osudit ćemo antisemitizam bez odricanja od prava i dužnosti da prosuđujemo postupke Države Izrael prema moralnom zakonu. Branit ćemo židovski narod od mržnje, a istovremeno ćemo braniti dostojanstvo i živote Palestinaca. Nećemo dopustiti da nas patnja jednog naroda učini slijepima za patnju drugog.

Apostoli nisu žrtvovali svoje živote za tvrdnju da su sve religije različiti izrazi iste potrage. Mučenici su umrli jer su ispovijedali jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje i jedno spasonosno ime: Isusa Krista.

Svijetu ne treba Crkva koja se stidi Evanđelja. Treba Crkva koju prožima ljubav prema Kristu i stoga koju prožima ljubav prema dušama. 

Čujemo ponovno riječi svetog Pavla: „Dakle, mi smo poslanici Krista, Boga koji nas potiče. Za Krista vas molimo: pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). 

Ovaj apel ostaje misija Crkve. Ostat će takva sve dok se Krist ne vrati u slavi.

Povjeravajući sve narode zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije, i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla, ostajem

U Kristu,

Biskup Joseph E. Strickland

IZVOR

Povijest je puna ljudi koji su tvrdili da dolaze od Boga, ili da su bogovi, ili da nose poruke od Boga — Buda, Muhamed, Konfucije, Krist, Lao-tze i tisuće drugih, sve do onoga koji je na današnji dan osnovao novu religiju. Svatko od njih ima pravo biti saslušan i razmotren. Ali kako je potrebno vanjsko i izvanjsko mjerilo onoga što treba mjeriti, tako moraju postojati neki trajni testovi dostupni svim ljudima, svim civilizacijama i svim dobima, pomoću kojih mogu odlučiti hoće li bilo tko će od njih ili hoće li svi oni biti opravdani su u svojim tvrdnjama.

Ovi testovi su dvije vrste: razum i povijest. Razum, jer ga svi imaju, pa i oni bez vjere; povijest, jer svatko u njoj živi i o njoj bi trebao nešto znati.

Razum nalaže da ako je bilo koji od ovih ljudi stvarno došao od Boga, najmanje što bi Bog mogao učiniti da podrži svoju tvrdnju bilo bi unaprijed najaviti njegov dolazak.

Proizvođači automobila govore svojim kupcima kada mogu očekivati ​​novi model. Ako je Bog poslao ikoga od sebe, ili ako je sam došao sa životno važnom porukom za sve ljude, činilo bi se razumnim da bi prvo dao ljudima do znanja kada Njegov glasnik dolazi, gdje će se roditi, gdje će živjeti, doktrinu koju će podučavati, neprijatelje koje će stvoriti, program koji će usvojiti za budućnost i način Njegove smrti.

Po tome koliko se glasnik poklapa s tim najavama, moglo bi se prosuditi o valjanosti njegovih tvrdnji. 

Razum nas dalje uvjerava da ako Bog to nije učinio, onda ništa ne bi spriječilo bilo kojeg varalicu da se pojavi u povijesti i kaže: “Dolazim od Boga” ili “Anđeo mi se ukazao u pustinji i dao mi ovu poruku .” U takvim slučajevima ne bi bilo objektivnog, povijesnog načina testiranja glasnika. Imali bismo samo njegovu riječ za to, a naravno da bi mogao i pogriješiti.

Ako bi posjetitelj došao iz strane zemlje u Washington i rekao da je diplomat, vlada bi od njega tražila putovnicu i druge dokumente koji bi svjedočili da predstavlja određenu vladu. Njegovi papiri morali bi prethoditi njegovom dolasku. Ako se takvi dokazi o identitetu traže od delegata drugih zemalja, razum bi to svakako trebao učiniti s glasnicima koji tvrde da dolaze od Boga.

Svakom podnositelju zahtjeva razlog govori: “Kakvi su zapisi postojali prije tvog rođenja da dolaziš?” Ovim se testom mogu ocijeniti podnositelji zahtjeva. (A u ovoj preliminarnoj fazi, Krist nije ništa veći od ostalih.) Sokratu nije imao tko proreći njegovo rođenje. Buda nije imao nikoga tko bi unaprijed najavio njega i njegovu poruku ili rekao dan kada će sjesti pod drvo. Konfucije nije imao zabilježeno ime svoje majke i svoje rodno mjesto, niti su oni dani ljudima stoljećima prije nego što je stigao, tako da kad on dođe, ljudi znaju da je on Božji glasnik.

Ali, s Kristom je bilo drugačije. Zbog starozavjetnih proročanstava, Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nije bilo najava o Budi, Konfuciju, Lao-tzeu, Muhamedu ili bilo kome drugom; ali bilo je najava o Kristu. 

Drugi su samo došli i rekli: “Evo me, vjerujte mi.” Bili su, dakle, samo ljudi među ljudima, a ne Božansko u ljudskom.

Krist je jedini istupio iz te linije rekavši: “Pretražite spise židovskog naroda i srodnu povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana.” (Za sada se poganski spisi, pa čak i Stari zavjet mogu smatrati samo povijesnim dokumentima, a ne nadahnutim djelima.)

Istina je da se proroštva Staroga zavjeta mogu najbolje razumjeti u svjetlu njihova ispunjenja. Jezik proroštva nema egzaktnost matematike. Ipak, ako netko pretražuje različite mesijanske struje u Starom zavjetu i usporedi dobivenu sliku s Kristovim životom i djelom, može li sumnjati da drevna predviđanja ukazuju na Isusa i kraljevstvo koje je on uspostavio?

Božje obećanje patrijarsima da će preko njih biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji; proroštvo da će Judino pleme biti najveće među ostalim hebrejskim plemenima do dolaska Onoga Koga će se svi narodi pokoravati; čudna, ali nepobitna činjenica da se u Bibliji aleksandrijskih Židova, Septuaginti, nalazi jasno najavljeno djevičansko rođenje Mesije; proročanstvo Izaije 53 o sluzi patniku, Sluzi Gospodnjem, koji će položiti svoj život kao žrtvu za prijestupe svoga naroda; perspektive slavnog, vječnog kraljevstva kuće Davidove — u kome su osim u Kristu ova proročanstva našla svoje ispunjenje?

Samo s povijesnog gledišta, ovdje je jedinstvenost koja Krista izdvaja od svih ostalih utemeljitelja svjetskih religija. A jednom kada se ispunjenje ovih proročanstava povijesno dogodilo u Kristovoj osobi, ne samo da su sva proročanstva prestala u Izraelu, nego je došlo do prekida žrtvovanja kada je žrtvovano pravo pashalno Janje.

Okrenite se poganskom svjedočanstvu. Tacit, govoreći u ime starih Rimljana, kaže: “Ljudi su uglavnom bili uvjereni u vjeru drevnih proročanstava, da će Istok prevladati, i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.” Suetonius, u svom izvještaju o Vespazijanovu životu, prepričava rimsku tradiciju ovako: “Bilo je staro i postojano vjerovanje na cijelom Istoku, da će Židovi prema nedvojbeno određenim proročanstvima postići najvišu moć.”

Kina je imala ista očekivanja; ali budući da je bio na drugom kraju svijeta, vjerovao je da će se veliki Mudrac roditi na Zapadu. Anali Nebeskog Carstva sadrže izjavu: U 24. godini Tchao-Wanga iz dinastije Tcheou, 8. dana 4. mjeseca, na jugozapadu se pojavila svjetlost koja je obasjala kraljevu palaču. Monarh, zadivljen njegovim sjajem, ispitivao je mudrace. Pokazali su mu knjige u kojima je ovo čudo označavalo pojavu velikog sveca Zapada čija je religija trebala biti uvedena u njihovu zemlju.

Grci su Ga očekivali, jer je Eshil u svom Prometeju šest stoljeća prije Njegovog dolaska napisao: “Ne očekujte kraj, štoviše, ovom prokletstvu dok se Bog ne pojavi, da prihvati na svoju Glavu bolove vaših vlastitih grijeha kao zamjenu.”

Kako su mudraci s Istoka znali za Njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih proročanstava koja su Židovi kružili svijetom, kao i iz proročanstva koje je Daniel uputio poganima stoljećima prije svog rođenja.

Ciceron je, nakon što je prepričao izreke drevnih proročišta i Sibile o “Kralju kojeg moramo prepoznati da bismo ga spasili”, upitao u očekivanju: “Na kojeg čovjeka i na koje vremensko razdoblje upućuju ova predviđanja?” Četvrta Vergilijeva ekloga prepričava istu drevnu tradiciju i govori o “čednoj ženi, koja se smiješi svom djetetu, s kojim će željezno doba proći.” Svetonije je citirao suvremenog autora u smislu da su se Rimljani toliko bojali kralja koji će vladati svijetom da su naredili da se ubiju sva djeca rođena te godine – naredba koja nije ispunjena, osim Herod.

Ne samo da su Židovi očekivali rođenje Velikog Kralja, Mudraca i Spasitelja, već su Platon i Sokrat također govorili o Logosu i Univerzalnom Mudracu koji “još dolazi”. Konfucije je govorio o “Svetcu” Sibilama, o “Univerzalnom kralju” grčkom dramaturgu, o spasitelju i otkupitelju koji oslobađa čovjeka od “prvobitnog najstarijeg prokletstva”. Sve su to bile na nežidovskoj strani očekivanja.

Ono što odvaja Krista od svih ljudi je to što se prvo očekivao od Njega; čak su i pogani čeznuli za izbaviteljem ili otkupiteljem. Sama ta činjenica ga razlikuje od svih drugih vjerskih vođa.

Druga značajna činjenica je da je jednom kada se pojavio, pogodio povijest s takvim utjecajem da ju je podijelio na dva dijela, podijelivši je na dva razdoblja: jedno prije Njegovog dolaska, drugo nakon njega. (prije Krista i poslije Krista)

Buddha to nije učinio, niti bilo koji od velikih indijskih filozofa. Čak i oni koji niječu Boga moraju datirati svoje napade na Njega, AD tu i tu, ili toliko godina nakon Njegovog dolaska.

Treća činjenica koja Ga odvaja od svih ostalih je sljedeća: svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. A Isus – on je ušao u ovaj svijet –  da umre.

Smrt je Sokratu bila kamen spoticanja – prekinula je njegovo učenje. Ali Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo je Njegovih riječi ili djela razumljivih bez upućivanja na Njegov Križ.

Predstavio se kao Spasitelj, a ne samo kao Učitelj. Ništa nije značilo poučavati ljude da budu dobri osim ako im nije dao i moć da budu dobri, nakon što ih je spasio od tereta krivnje.

Priča svakog ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. U Kristovoj Osobi, međutim, Njegova smrt je bila prva, a Njegov život posljednji. Sveto pismo ga opisuje kao “Jaganjca zaklanog od početka svijeta.” Ubio ga je u namjeri prvi grijeh i pobuna protiv Boga.

Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je križ bio prvi, i bacio svoju sjenu natrag na Njegovo rođenje. Bio je to jedini život na svijetu koji je ikada proživljen unatrag. Kao što cvijet u zidu s pukotinama govori pjesniku o prirodi, i kao što je atom minijatura sunčevog sustava, tako i Njegovo rođenje govori o misteriju gibeta. Išao je od poznatog do poznatog, od razloga njegova dolaska očitovanog imenom “Isus” ili “Spasitelj” do ispunjenja njegova dolaska, naime do njegove smrti na križu.

Ivan nam daje svoju vječnu prapovijest; Matej, Njegovu vremensku prapovijest, putem Njegove genealogije. Značajno je koliko je Njegovo vremenito podrijetlo bilo povezano s grešnicima i strancima! Ove mrlje na grbu Njegove ljudske loze upućuju na sažaljenje prema grješnima i strancima Saveza. Oba ova aspekta Njegove samilosti kasnije će biti bačena protiv Njega kao optužbe: “On je prijatelj grešnika” “On je Samaritanac.” Ali sjena umrljane prošlosti predviđa Njegovu buduću ljubav prema uprljanima.

Rođen od žene, bio je muškarac i mogao je biti jedno sa svim čovječanstvom; rođen od Djevice, koji je bio zasjenjen Duhom i “pun milosti”, On će također biti izvan te struje grijeha koja je zarazila sve ljude.

…

(…) Došlo je do mišljenja da se radi o milosti uvijek kada se netko – nevjernik u nekoj religiji ili sljedbenik bilo koje religije – ograniči samo na to da prihvati samoga sebe kao čovjeka. Po ovim teorijama, kršćanin bi imao samo veću svijest one milosti koja bi bila u svima bez obzira bili kršteni ili ne. Nakon što je umanjena bit i potreba krštenja, velik naglasak je stavljen na nekršćnaske religije koje poneki teolog predstavlja ne kao izvanredne nego kao redovite puteve spasenja.“

-Do kojih posljedica je to dovelo?

Slične hipoteze zasigurno su u mnogome usporile misijsko nastojanje. Netko je počeo pitati se: „Zašto uznemiravate nekršćane, vodeći ih krštenju i vjeri u Krista, budući da je njihova religija njihov put spasenja, u njihovoj kulturi, u njihovu djelu svijeta?“

Na ovaj način, između ostalog, zaboravila se sveza koju Novi zavjet ustanovljuje između između spasenja i istine, čije poznavanje (to na izravan način potvrđuje i Isus) oslobađa i spašava. Ili, kako kaže sv. Pavao: „Bog, naš spasitelj, želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“

Ta istina, nastavlja apostol, sastoji se u tome da treba znati da je „samo jedan Bog i samo je jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkup za sve.“ (1 Tim 2,4-7) To je ono što moramo s poniznošću i snažno, nastaviti navješćivati današnjem svijetu po svijetlom primjeru naraštaja koji su nam predhodii u vjeri.“

Iz knjige “Razgovor o vjeri” – intervju Vittori Messori & Joseph Ratzinger (Benedikt XVI)

U svim religijama ljudi se mole.
A postoje također i molitvene formule.  Posvuda molitva izražava stav koji čovjek ima prema zemaljskom postojanju na zemlji s obzirom na to da postoji i jedna natprirodna moć. Sličnost molitve je u činjenici da se svi ljudi suočavaju s istim izazovima. Svi žive u nadama nastalima rođenjem novog života i u svima je strah od smrti. A između života i smrti – događaju se drame i komedije našeg postojanja na ovoj zemlji.

Komu je molitva upućena
Radikalna je razlika u tomu tko je primatelj naše molitve. Neusporediva je razlika ako se Bogu čovjek obraća kao svom Ocu, Bogu Stvoritelju, Bogu Otkupitelju ili pak ako se u molitvi traži ‘nirvana’ , ako se samo traži viša bit čovjeka.

Čak se i neki ateisti mole.
Bez ikakvog poricanja značenja i nužnosti molitve, kritičar religije, Ludwi Feuerbach, u svom radu « Suština kršćanstva»» (1845) smatra da je osobni Bog židovske i kršćanske vjere puka projekciju ljudskog bića na nebesko božanstvo, koje zamišljamo kao apsolutiziranu ljudsku osobu. Ako je čovjek sam za sebe bog (homo homini Deus), onda je u molitvi okrenut sebi, to je meditacija koja se vrti oko njega samoga: čovjek je istovremeno i subjekt i object molitve.

U kršćanskoj molitvi, međutim, čovjek se obraća Bogu koji nije proizvod čovjekovih misli i želja, već vrhovno biće u njemu. Za razliku od kršćanina, molitelj kojeg je Feuerbach zamislio ne povjerava svoju zabrinutost Bogu Gospodinu, stavljajući sebe pod njegovu dobronamjernu zaštitu. Umjesto toga, prije patnji i poteškoća u životu, on pronalazi utjehu u predanom razmišljanju o svom vlastitom višem biću – to jest, božanskom -: “Gospodin Isus, kad se moli Ocu ‘’da svi budu jedno kao što sam ja i ti jedno’’  (Iv 17,21-22) , otvara perspektive koje su nedostupne ljudskom razumu, sugerira određenu sličnost između jedinstva Božanskih Osoba i jedinstva Božje djece u istini i ljubavi: ta sličnost pokazuje da je čovjek, koji je na zemlji, jedino stvorenje koje je Bog želio za sebe, ne može se naći u potpunosti osim kroz iskreni dar sebe. ” (Gaudium et spes 24). Međutim, ovaj recept za samootkupljenje kroz samo-obožavanje ne djeluje, baš kao što niti čovjeku koji je u životoj opasnostinepomaže savjet da se izvuče iz okova u kojima se nalazi.  (…) Okretanje prema sebi je suprotno kršćanskoj molitvi.

Fizički dijalog
U ovom posljednjem, čovjek se otvara pozivu Boga, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, čineći nas svojom djecom u Kristu. Zbog toga se spasenje ostvaruje ne samo u igri misli, već I u našoj fizičkoj egzistenciji. Znajući da smo smrtni i pokvarljivi, ne sanjamo o tome da možemo nastaviti živjeti u genima koji se prenose našim potomcima ili u spomenicima od minerala i kamena, svjedoka slave drevnih heroja. Zapravo, “oslobođeni smo ropstva pokvarenosti da uđemo u slobodu slave Božje djece” (Rim 8,21).

Ja ću znati što je molitva i kako moliti samo kad se Onaj s kojim želim razgovarati otkrije. Možemo razgovarati s Njim samo ako nam se najprije objavi u svojoj Riječi, u Isusu Kristu, izlijevajući u nama svog Duha Svetoga. ” Ne znamo kako ispravno moliti ali sam Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima a Onaj koji proniče srca i zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete. Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina Njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.  

(Rim 8,26-29).

Kršćanska molitva  koja se razlikuje od molitve svih drugih religija ne samo u detaljima, nego i u svojoj biti. Jedino u odnosu na židovsku molitvu kršćanska molitva nalazi svoj kontinuitet u procesu Božjeg samootkrivanja koje je doseglo svoj vrhunac u osobi Isusa Krista. Što se tiče Krista tu se pojavljuje razlika. Kršćani mogu Boga zvati “Abba”, Oče, samo kroz Krista u Duhu Svetom.  (Rim 8,15). Istina je da psalme i druge molitve Starog zavjeta možemo doslovno usvojiti, ali ih razumijemo i molimo u perspektivi Trojstvenoga Boga: Boga Oca, utjelovljenog Sina i Duha Svetoga koji je u srcima onih koji u Njemu vjeruju.

Molitva u islamu
Islam također poznaje vjeru u jedinog Boga, no shvaćen je kao prirodna vjera u postojanje Boga, a ne kao vjera kao krepost koja nas skupa sa nadom i ljubavlju čini sudionicima u Božjem životu, čineći da ostanemo u njemu i On u nama. Ne možemo se moliti ni s muslimanima, jer njihova vjera u Boga i njegovo samo-otkrivenje ne samo da se razlikuje od kršćanske vjere u Boga, već čak i poriče kršćansku formulu tvrdeći da Bog nema Sina, koji je kao Riječ vječan, koji je od Oca, koji je božanska osoba, koji je s Ocem i Duhom Svetim jedini i trojstveni Bog. Prema tome, vjernici islama nisu Božja djeca posvojena Božjom milošću, već samo njegove sluge. U kršćanstvu molimo da bude volja Božja, volja koju shvaćamo u slobodi i koja nas ne čini slugama, već slobodnim sinovima Božjim.

“Nauči nas moliti”
Stoga, onaj koji nas uči kako moliti Gospodinju molitvu je Božanski Učitelj. Očenaš je, dakle, ne samo molitvena formula i model za druge molitvene formule. To je dio Božje objave, Gospodina i Spasitelja njegovog izabranog naroda, kao povijest spasenja ostvarena u Kristu. Isus nas poziva da stupimo u njegovu molitvu s Ocem. Isto kao što Sin  “Riječ koja je bila s Bogom i Riječ koja je bila Bog” (Iv 1,1) govori s Ocem, budući da je s njim jedini Trinitarni Bog u dijalogu i vječnoj komunikaciji, a sada i mi možemo nazvati Boga “Ocem“, sa Sinom, kroz Sina i Duha Svetoga.

Molitvom, dakle, govorimo Bogu .
Ali to nije poput brbljanja pogana koji koriste puno riječi. Sve naše riječi, s kojima izražavamo naše radosti i tuge, ujedinjuju se u jednu RIJEČ, koja je Sin, Onaj koji je uzeo našu ljudskost podložnu smrti i grijehu, otkupljujući nas i čineći nas slobodnima. U Kristu mi se klanjamo Bogu, samo Njega slavimo, jer znamo da smo od Njega, našeg Stvoritelja, primili slavu i ljudsko dostojanstvo. U Kristu također objedinjujemo sve naše molitve, jer je uzeo na sebe sve naše terete i naša trpjenja, prinoseći se Ocu na oltaru križa kao žrtva za spasenje svijeta.

Izvor i vrhunac svih naših molitvi je Euharistija, molitva Krista i Crkve.
Sveta misa, kao sakramentalno prinošenje žrtve na križu, je klanjanje, zahvaljivanje i slavljenje Boga. To je izvor Božje ljubavi i iznad svega tu je snaga ljubavi. Tu možemo tražiti od Boga sve što nam je potrebno duhovno, intelektualno i fizički za dostojanstven život kao pojedinci i kao zajednica. Tražimo da naša nada bude ispunjena u otkrivenju kao djeca usred briga, patnji, oskudica i progona svijeta. Osnaženi Euharistijom, također možemo sudjelovati u žrtvi križa u naknadu za grijehe svijeta, za naše pogreške i naš nemar. I tako možemo u svom tijelu ispuniti “ono što nedostaje u Kristovim patnjama”

Dio plana spasenja
U molitvi ne želimo pitati Boga za suspenziju prirodnih i stvaralačkih uzroka ili za našu dobrobit. Mi smo dio njegova plana spasenja, i dopuštamo mu da nas uključi u provedbu njegova plana u Crkvi i u svijetu. Čovjekova autonomija, povezana s Bogom i ostvarena u njemu, “također je u skladu s voljom Stvoritelja. Zapravo, upravo iz njihovog stanja stvorenja sve stvari primaju svoju vlastitu dosljednost, istinu, dobrotu, svoje vlastite zakone i svoj red; i sve što je čovjek dužan poštivati, priznajući metodološke zahtjeve svake pojedine znanosti ili tehnike.

“Autonomija vremenitih stvarnosti” bila bi potpuno pogrešna ako bi poricala univerzalni i intimni odnos između Stvaranja i Boga. “Stvorenje, zapravo, nestaje bez Stvoritelja. Štoviše, svi oni koji vjeruju, bez obzira na religiju kojoj pripadaju, uvijek su razumjeli glas i očitovanje Boga u jeziku stvorenja. Doista, zaboravljanje Boga čini stvorenje neprozirnim. “Pri pogledu na rajski šator, čovjek koji moli, potresen nesrazmjerom između svoje male egzistencije i nesumjerljivosti kozmosa, uzvikne s čuđenjem:” Što je čovjek da ga se sjećaš? Sin čovječji da se brineš za njega?(Ps 8,5)

 Tko vjeruje u Boga, Stvoritelja neba i zemlje (Post 1,1), također priznaje sličnost svakoga čovjeka s Bogom (Post 1,26), kojem svi, bez izuzetka, duguju svoje postojanje i svoju sličnost Njemu što čini da mu pjevaju hvalospjeve: “Ti ga učini malo manjim od boga, slavom I čašću ga okruni. Ti si mu da vlast nad djelima svojih ruku. “(Ps 8,6s) Ovo je molitva vjere.

Ali koja bi druga svrha mogla biti teološkog razmišljanja o molitvi, ako ne uvjerenje ljudi, da sreća koju oni žele ne može biti druga doli njihov Stvoritelj i Otkupitelj: “Kao što košuta čezne za izvor vodom, tako i duša moja čezne Bože moj, za tobom (Ps 42,2). Shvatili smo smisao naših života kada se molimo Bogu, govoreći sa svetim Augustinom: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!”

Prefekt (emeritus) Kongregacije za nauk vjere, cardinal Muller

 Izvor: lanuovabq

Mi vjerujemo da je Isus Bog. Vjerujemo da je On jedini Bog, a ne jedan od bogova. Sinkretizam želi sve religije izjednačiti. Ima nešto privlačno u tom sinkretizmu. No ne daje ljudima zadovoljstvo, jer svaka religija želi da se njena učenja shvate ozbiljno, a ne tek kao neka pričica. Prihvaćajući sinkretizam omalovažava se ISTINA.
A što je istina? Ne može biti istina da je 2+2=4 i da je 2+2=5… Ili je ISUS BOG ili nije. Mi vjerujemo da je Bog…

Pretpostavlja se da smo kršćani i na to smo navikli, a da i ne razmišljamo što to uopće znači. Zaboravlja se da je u svemu najvažniji ISUS KRIST.

Možemo obavljat molitve, biti na svetoj misi, a zaboraviti na bit svega onog što činimo. Možemo reći da je kršćanski život stalni povratak na to počelo. O našem odnosu prema Njemu ovisi sve drugo. Zato je važno posvijestit sebi tu svoju pripadnost Njemu. To bi se trebalo događati svaki dan kroz MOLITVU.

Molitva je razgovor s Bogom, a Isus je Bog, pa je to onda razgovor s njim. Da ga imamo pred očima stalno. Imati na umu da je Isus Krist središte svega. Baš zato jer smo ljudi i jer imamo oštećenu narav lako nas mogu zahvatiti neuredne želje i čovjek može živjti s tim preokupacijama koje ga udaljavaju od Boga.

Tri su neprijatelja duše: tijelo, svijet i đavao. Tijelo – gleda samo na zadovoljavanje svojih potreba. Svijet nas također nastoji spriječit u tome da razvijamo svoj odnos s Bogom. Sotona se zadovoljava s tim da djeluje neprimjetno. Kod svetaca koji su prepoznavali njegovo djelovanje i odupirali mu se počeo bi ih fizički napadati. Imamo npr. sv. Padre Pia kojeg bi sotona fizički napadao. Mi smo još na početku duhovnog puta pa nas tako ne napada ali može nas napadati na razne druge načine.

Isus Krist nije samo put. Znamo čuti da su „mnogi putevi koji vode do cilja“. Planinari znaju kad se penju na planinu da nije svejedno kojim će putem jer mogu i ne doći na cilj, nego da se treba držati označenih puteva. Isus je jedini Bog. Sve druge vjere su nepotpune ili lažne, ne vode do spasenja već odvode od Boga. Imaju djelove istine. Odgovaraju često traženjima onih koji još nisu upoznali Isusa, ali jedini put do Boga je Isus Krist. Sve drugo ne može nas dovesti do konačnog cilja. No u svijetu vlada relativizam. Diktatura relativizma prema kojoj nije važno kojim putem ideš jer svejedno ćeš doći do cilja. To je laž. (Ne možeo npr. za budizam ni reći da je religija. Prije je jedan filozofski sustav. Ili, Muhamed npr. koji za sebe kaže da je prorok – imao je i ženu od šest godina. Način na koji je živio neusporediv je sa načinom života na koji je živio Isus.) No, Bog se služi i krivim putevima da pokaže kako je on Gospodar povijesti. Na nama je da otkrijemo što je dobro, da to bude poticaj i da svjedočimo drugima.

Svjedočiti da je Isus jedini put proglašava se kao netrpeljivost i nesnošljivost. Kao za vrijeme Rimljana kad su kršćani bili proganjani zato jer nisu pristajali na to da njihova vjera bude jedna od vjera. (Panteon – hram svih bogova…) Kršćani to ne mogu prihvatiti jer bi to značilo staviti Isusa na istu razinu sa idolima ili demonima. Kršćani su govorili: Naš Bog je jedini Bog. I baš zato su proganjani. Da su rekli kako se svim putevima može spasiti tad ne bi bilo spora. Baš zato je kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu.

Na nama je da budemo spremni na progonstva. Ne smijemo dopustiti da nas to zastraši.

Progonstva su i korisna jer se preko njih pročišćavamo, vidimo da je Isus Krist prije svega. Ljudi se često, pa među njima i svećenici, mogu uhljebiti unutar Crkve. I svećenici mogu naći posao, imati plaću, imati riješeno stambno pitanje i nema brige oko kredita i sl. i da ne razmišlja zašto sve to. Da Isus Krist tu bude na prvom mjestu. Živimo u vremenu kad je relativizam postao diktatura. I ako još nije došlo do krvavih progona progoni se na druge načine. U naše vrijeme, gore nego za vrijeme komunizma, žena ostala bez posla zato što je nosila križić oko vrata. Već smo došli na razinu goru od vremena komunizma. Cenzura u medijima. O vjerskim skupovima se ne izvještava (pa i o nedavnom duhovnom koncertu na Gripama). Imamo pravo na to da nam se donose informacije. I to je jedan progon. Možemo očekivati da će se sustav razotrkivati kao diktatura.

Isus je jedina istina, uosobljena istina, kao pravi Bog i pravi čovjek. Sadrži punu istinu o čovjeku i o Bogu. Ako nam osim njega treba nešto drugo onda Isusu nismo pristupili sa dovoljno vjere i produbili odnos s njim. Govoriti o istini nije popularno. Djeluje zastarjelo, prikazuje se kao neki fundamentalizam i drugi oblici religioznosti.

Kad smo čuli da se među kršćanima govori o herezama, o shizmi, o krivovjerjima?... To kao da je nešto što spada samo na prva stoljeća kršćanstva.

Navikli smo živjeti u tome.

Kad krenemo od svojih obitelji vidimo kako se tolerira grijeh. Ako se grijeh tolerira na području morala onda se počne tolerirati i na području nauka.

Kad roditelji npr. toleriraju da im kćer ili sin žive s momkom tj. s curom pod njihovim krovom, a da se nisu vjenčali, oni su postali sudionici u njihovu grijehu. I mi smo se na to navikli. I što se onda događa? Čovjek ima potrebu da opravda grijeh koji živi. Ona počne šestu zapovijed smatrati zastarjelom (Ne sagriješi bludno), pa devetu (Ne poželi tuđeg žendibenog druga) također… pa onda može, ako prilike tako zahtjevaju, odbaciti i sedmu (ne ukradi) jer mu se pružila prilika da ukrade… itd… To je jedno selektivno pristupanje. Čovjek sebi daje za pravo da uzme ili ne uzme ovisno o tome sviđa li mu se nešto ili mu se ne sviđa.  Tako onda ljudi počni razvijati učenje i cijele sustave učenja u kojima će braniti svoje zablude i krivovjerja.

Mi imamo učiteljstvo i Isusa Krista kao mjerilo svega – da se zna što je istina,  a što je laž. Život izvan Isusa Krista, prije ili kasnije vodi u smrt.

Oni koji su s prepustili grešnom životu već za vrijeme ovog života osjete da su izgubili blagoslov Božji. Vide da taj život vodi u propast. Npr. bračni parovi koji su se odlučili živjeti samo za svoje užitke, a bez djece (jedan primjer… ) pokaže se na krau da takav život nema smisla. Nemaju kome ostaviti sve to što su skupljali. To je jedno klanjanje idolima. I kakav će im onda biti vječni život?

Isus Krist kaže da nitko ne može doći k Ocu osim po Njemu. Sv Tereza je govorila o povezanosti molitve i Isusa Krista…  U naše vrijeme govori se o raznim tehnikama i kako se treba isprazniti od svega kako bi moglo doći do ispunjenja. Kad se na duhovom putu ide bez Isusa Krista onda smo izloženi varkama sotone i otvara put u propast.

Isus Krist je autor, svrha i uzor nadnaravnog života ljudi. Autor je jer je darovatelj života. Mi možemo s Njim surađivati, ali ne možemo stvarati milost. Plodovi na kraju uvijek ovise o Bogu. Od nas zavisi hoće li biti potpuni neuspjeh. Možda ne želimo dopustiti milosti Božjoj da dođe do izražaja. Bog traži našu suradnju..

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je svojevrsni program života.Kakvo bih ja shvaćanje o Bogu trebao imati? Bog se objavio preko svojih odabranika, ali u punini se objavio u Isusu Kristu, ne samo preko učenja nego preko djelovanja, preko života. Tu je on uzor. On je svrha nadnaravnog života.

Mi živimo zato da dođemo Bogu i gledamo ga licem u lice, da imamo to blaženo gledanje… On je cilj i svrha našeg života. On vraća život grešnicima. Isus ne čini samo fizička čuda već i duhovna čuda, pokazuje da ima vlast opraštati grijehe. Grijeh je bolest koja može biti bolest na smrt. To je stanje iz kojega čovjek ne može izići sam. Možemo se pokajat, ali ne možemo izići sami. Ne treba se s tim poigravat. Laki grijeh ne prekida vezu s Bogom, a smrtni grijeh prekida svaku vezu s Bogom. Kad čovjek živi u smrtnom grijehu, a ako nema ozbiljne odluke to znači ne samo površnost nego može biti i izravno kušanje Boga. To pokazuje i koliko je vjera površna i da je potrebno produbiti otajstvo grijeha.

Ako vidimo grijeh kao uvredu Bogu to onda čini da stvari vidimo u drugom svjetlu. U obitelji npr. može se dogoditi da neki muž istuče ženu i djecu kad se napije, pa kad se otrijezni onda kaže: žao mi je! I onda opet nastavi isto. Ako on vidi da je to nešto što treba riješiti onda to treba liječiti, od njega se traži da ne upada više u to. Tako je u našem odnosu s Bogom. Treba gledati kroz ljubav prema Isusu. Ako mi volimo Isusa onda se to odnosi i na najmanji grijeh.

Primjer jednog starog franjevca u Međugorju koji se ispovijedao svaki dan, a nekad i dva puta u jednom danu. Leopold Mandić se isto ispovijedao svaki dan… Nisu oni bili skrupulozni nego su imali veći senzibilitet za grijeh i htjeli su ga se osloboditi. Što smo bliže Bogu to nam i duša više reagira na grijeh.

Kad se ogrezne u grijehu onda se stvari shvaća olako. Prelazi se preko krupnih stvari… Ivan piše da je bio poslan od Oca „da imaju život u izobilju“… Kad su učenici pitali Isusa što čemo dobiti mi koji smo sve ostavili i krenuli za Tobom… on govori: „Ne samo život vječni nego stostruko već na zemlji uz progonstva.“ Vidimo da mi često organiziramo život tako da ne vjerujemo u to nego moramo sebi sve priskrbiti… Odnos s Bogom treba prožimati sve i Njemu treba prepustiti sve brige i oko onog materijalnog… Život u izobilju znači biti povezan s Izvorom i dobijati ono što ti je potrebno. A što je potrebno? Sveci su bili i veliki pokornici… trapili se uništavali zdravlje, gledajući našim očima mučili se. Ono što se nama čini kao da im je bilo mučenje njima je to bilo u službi toga da im tijelo bolje služi u vršenju volje Božje.

 Jedan episkop se ogriješio tako da se fizički obračunao s nekim. Za ta je grijeh je skinut sa službe i živio kao laik tri godine. Tri godine je živio tako da je nadničario. Kasnije je živio još do osamdesete, a kad su ga pitali koje mu je vrijeme u životu bilo najbolje rekao je da su to bile one tri godine. Svima se činilo da je to jenda „crna rupa u njegovu životu“ a njemu je to bilo najbolje vrijeme.

 Sve je u konačnici za naše dobro. Treba prihvatiti iz u zahvalnosti ono što dolazi iz Njegovih ruku.

Isus daje život jer je Sin Očev. U svemu je jednak Ocu i zato nam može dati život. On je onaj koji rađa i podiže, daje da se razvija i raste, a to što čini Otac također čini i Sin Božji. Ne samo kao Bog nego i kao čovjek. Daje im preko Duha Svetoga vječni život. On je izvor nadnaravnog života. Kao što Otac ima život sam u sebi tako i Otac ima život sam u sebi.
Pavao u poslanici Rimljanima piše da se trebamo suobličiti sa Sinom, da budemo savršeni… da se pobožnastvenimo preko milosti… Ali to sotona iskoristi, iskrivi. Prva napast: bit ćete kao Bog. Danas imamo društava koji žele da se pobožanstvene, poput masonerije. Da budu kao bogovi. Da se čovjek može duhovno izdizati sve više da ide svojim silama. Sotona ga navede na uvjerenje da može postat kao Bog. Nije slučajno da je sjedište UN-a izgleda kule babilonske. Kula Babilonska je simbol zajedničkog projekta protiv Boga, da se čovjek uzdigne protiv Boga. U praksi ljudi to čine. U praksi ljudi to mogu činiti sami i kolektivno. Postoji osobni teški grijeh, ali postoji i kolektivni. To je ono  što nas direktno odvaja od Boga i postajemo neprijatelji Božji. Bog nam nudi svoje milosrđe ako dopuštamo…

Najveći grijeh je oholost. Kad je čovjek ponizan spreman je primiti. Kad je ohol uvijek su drugi krivi, nije spreman tražiti ono što mu je potrebno jer to ugrožava njegovo dostojanstvo…

(izvor: bilješke sa duhovne obnove, Kamen, Krist Kralj, 26.11.2017, voditelj don Josip Mužić)