… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da  da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem,  onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo  i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo  tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek  napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat,  ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je  sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama.  Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude,  ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica,  počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.

Poslušaj: audio-  propovijed

NAJVEĆI IDOL OD SVIH – VLASTITO JA (i neka ‘moja istina’ na mjesto Božje)

Jednu stvar koju nisam stavio na listu protiv prve zapovijedi je vjerojatno NAJVEĆI IDOL od svih a to je naše VLASTITO ‘JA’. Mi živimo u društvu koje relativizira. Svi mogu imati NEKU SVOJU ISTINU. Ti možeš imati svoju istinu, ja mogu imati svoju istinu… maaa, nije važno ako se suprostavljaju jedna drugoj. Ali BOG je Istina. I ako idem gledati ZAKON BOŽJI i govoriti: pa, ne moram ja raditi sve što Zakon kaže ja mogu odlučiti sam što želim – tada sam učinio SAM SEBE BOGOM. I nema većeg idola od tog. I kad gledamo na ostale zapovijedi i pitamo što s njima – … o kako smo ‘lijepo’ mi uspjeli sve njih staviti sa strane. Kako često se čuje da se Božje ime uzima uzalud. To je danas posvuda! Davao sam ispit savjesti srednjoškolcima i rekao sam: U redu, maknite Božje ime i stavite ime svoje majke tamo, … o, nisu to htjeli učiniti. Pitao sam: zašto ne? O, zato što vole svoju mamu i ne žele pokazati nepoštovanje. Aha, ok. Dakle to je u redu činiti prema Bogu, ali nije u redu prema majci? Kako mi STVARNO VOLIMO BOGA? Treća zapovijed – Nedjelja je, idemo u šoping! Ako moje dijete želi biti profesionalni glazbenik mora ići svirati nedjeljom. Nedjelja postaje običan radni dan: Idemo na posao. I tako mi činimo „veliki posao“ kršeći Zapovijedi. Možete pogledati cijelu listu ostalih.

„PA SVI TAKO ČINE. ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU!“

Prošlog tjedna otac je govorio o tvrdom Isusovu govoru. („Tvrd je to govor, tko to može slušati!“) I ovo je tvrdo učenje Crkve. I zato što to nije uvijek jednostavno mi to moramo ostaviti sa  strane. Na posljetku „SVI TO ČINE.“ Ali to ne čini da to postane OK. Ili ako živimo u 21. Stoljeću mi mislimo da smo više prosvijetljeni nego u prošlosti, ali sve što smo uspjeli dokazati je da Bog koji je istina jest u pravu. Pitanje je samo da li mi to prihvaćamo. Jer mi imamo neku svoju istinu, svoje misli, i to ja onda stavljam ispred onog što je Božje. I tako ja sad mogu opravdavati kontracepciju, preljube, predbračne odnose, abortus, krađu, laganje, pornografiju.. vi nabrojite… i sve je to postalo OK u naše vrijeme. A ne NIJE. Ali mi smo pronašli načine da opravdavamo, da racionaliziramo, baš o svemu. I pogledajmo rezultate… KATASTROFA.

KAD PUSTIMO DUH OVOG SVIJETA DA UĐE U CRKVU

Kad pogledamo što se događa u Crkvi danas – Crkva i mi trebamo biti KVASAC U SVIJETU, ali što smo mi učinili – otvorili smo Crkvu duhu ovog svijeta. Nekako misleći da svijet ima nešto ponuditi nama i da je to nekako bolje od onog što nam je Bog dao. I tragično, ali sad je SVIJET postao KVASAC U Crkvi. I ako koristimo tu istu analogiju moramo reći da je sve palo. Tijesto nije naraslo. Splasnulo je. Vrijeme je da svijet maknemo – van. A sad ako slušamo pažljivo što nam je Isus rekao u evanđelju možete prepoznati nešto od onog što ste čuli u vijestima zadnjih par tjedana: zle misli, bludnost, krađe, ubojstva, preljubi, pohlepe, zlonamjernosti, prijevare, razuzdanosti, zavisti, bogohuljenja, arogancije, ludosti… i možemo pomisliti: vidi ti sve to! I znate što. Ti i ja ne možemo učiniti puno u vezi onog što se događa u Vatikanu. Gospa se brine za Crkvu. Mi moramo gledati gdje smo mi. Sv. Pavao kaže: mi smo hram Božji, hram Duha Svetoga. Zato trebamo gledati u sebe i zapitati se – gdje sam ja pustio svijet unutra? Gdje sam ja pravio kompromise? Gdje sam ja bio samo slušatelj, a ne i činitelj jer to nije u svijetu popularno. Želim se uklopiti, želim biti kao svi ostali. I tako mi dopuštamo sve to racionaliziranje kako bi nam izgledalo Ok griješiti. Moramo se sjetiti da će jednoga dana svatko od nas doći pred Sud Božji. I mislim da činjenica što živimo u 21 stoljeću neće biti dobra isprika! Niti će biti prihvatljivo ono mišljenje: „ali ja barem nisam činio ono što su drugi ljudi činili!“ znate što bi to bilo u prijevodu? – „Ti možda nećeš biti tako duboko u paklu kao što će biti neki drugi ljudi… „ O, ne…. zar je to neka utjeha? Teško. Mi moramo prepoznati da puštajući svijet unutra i dopuštajući sebi da se suobličimo ovom svijetu radije nego Isusu Kristu ne ide. Opet, pogledajte što je u vijestima! To je katastrofa. Ali to nije samo o onim ljudima. To se i nas tiče. Zato, svatko od nas treba ozbiljno pogledati sebe. Gdje sam ja pustio svijet unutra? Gdje sam ja kompromitirao Božju istinu? Gdje sam ja stavio sebe ispred Božje istine, jer mi njegova istina nije odgovarala, nije se poklapala s ‘mojom istinom’? I bolje mi je da se oslobodim te moje istine i prilagodim se Njegovoj. Gdje sam ja postao ono što Isus kaže – onaj koji mu služi usnama a srce mu je daleko od Njega? A mi ne želimo biti takvi.

SVATKO OD NAS TREBA NAPRAVITI SVOJ IZBOR, ne može se imati oboje: Bog i ovaj svijet

Sveti Jakov govori o vjeri koja je čista i neokaljana. To je ona koja nije okaljana ovim svijetom. Mi smo se okaljali. I vrijeme je da se oslobodimo toga. Vrijeme je za svakog od nas da napravi izbor. Mi možemo živjeti prema duhu ovog svijeta i li možemo živjeti prema Isusovu putu. Koji nas vodi u vječni život. Postoje dvije opcije. I dan dolazi kad ćemo morati napraviti izbor. Mnogi su ljudi mnogo pretrpjeli… Ili ćemo učiniti svoj savez sa ovim svijetom ili sa Bogom. Ne može se imati oboje. Ako je svijet ušao u crkvu – vrijeme je da se taj svijet izgura van. Taj svijet je ušao u naš hram. U hram Duha svetoga. I vrijeme je da ono nesveto istjeramo van tako da Duh Sveti može ući unutra. Tako da ti i ja, ne samo Crkva… zapamtite, to je važno imati na umu.. možete reći, da, ali pogledajte sve to što se događa… Ljudi u Crkvi, svi su grešnici, od pape pa sve do onog najmanjeg, svi smo mi grešnici. Ali učenje Crkve je SAVRŠENO. To je OBJAVA BOŽJA. I ne može se mijenjati. To je isto za sve ljude na kugli zemaljskoj. TO se ne može i neće se promijeniti. .. to što mi mislimo da smo prosvijetljeni i da živimo u 21 stoljeću i da ne moramo činiti ono što Bog kaže – Bog se nije promijenio … Naše ideje. Pogledajte dokle nas je to dovelo. Vrijeme je da se prizna: To je katastrofa. I vrijeme je za izbor, da bi imali vjeru koja je čista i neokaljana od strane svijeta.

Izvor: audio snimka propovijedi; župa sv Rafaela, straphaelcrystal.org