Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Sveta Gertruda iz Helfte (Gertrud von Helfta), poznata i kao Gertruda Velika, bila je njemačka redovnica cistercitkinja i mističarka, rodila se 6. 1. 1256. u Eislebenu (Sachsen-Anhalt). Ostavila je veliki trag u povijesti Crkve, naročito po svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovom. U petoj godini života roditelji su ju smjestili u cistercitski samostan svete Marije u Helfti, nedaleko Eislebena. U tom samostanu ostala je do kraja života. U ono vrijeme njemački ženski samostani bili su i svojevrsni internati za djevojčice. Gertruda je bila izrazito nadarena djevojčica, a posebno se isticala u latinskom jeziku, filozofiji i književnosti, posebno pjesništvu. Do svoje 25. godine postala je istinskom poznavateljicom književnosti, a njezina redovnička ćelija bila je osvijetljena „intelektualnim svjetlom“, kako bi to rekao njezin veliki suvremenik Dante. Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo 1281. pretvorilo u plamen ljubavi. Ostavila je zapis o tome: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja, Svijećnice, u onaj željeni čas kad se moli povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mojem srcu.« Bio je to onaj milosni trenutak, kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, a čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. Zaredale su se nove vizije i mistični doživljaji, osnova njezinog daljnjeg stvaranja. Tada je redovnica, stručnjakinja za književnost i filozofiju, počela pisati rasprave, prožete poezijom božanske ljubavi, ukrašene najprofinjenijim slikama i usporedbama. Bila je to poezija zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju prodire u božanske tajne i ljepote najljepšeg bića.

(izvor sveci.net)

Kad je imala trideset postala je poglavarica tog samostana. Osobito je voljela razatrati muku Kristovu i tomu bi posvetila velik dio svog vremena. To je smatrala prvom dužnošću onih redovničkog poziva. Meditirajući o tom ili o svetoj euharistiji često ne bi mogla suspregnuti suze. O otajstvu Isusova života govorila je s velikom pobožnošću tako da je ostavljala veliki dojam na one koju se je slušali. Poznata je i po darovima ekstaze i jedinstva s Bogom u molitvi. Priča se kad je u crkvi jednom čula riječi: “Vidjeh Gospodina licem u lice” da je doživjela Božji pogled tako snažno da se to iskustvo da se to iskustvo ne može riječima izraziti.

Ta Božja ljubav koja je gorjela u njoj i obuzimala njenu dušu bila je jedini izvor iz kojeg su izvirale sve njene aktivnosti i osjećaji.

Postom i pokorom, savršenom poslušnošću i stalnim podređivanjem svoje volje – to su bila sredstva kojima je željela postići potpuno samoodricanje i podvrgavanje Božjoj volji. Duboka poniznost i krotkost bila je temlj njenih ostalih kreposti kojima ju je Božja dobrota uresila.

Imala je veliku ljubav i prema dušama pa je znala biti i kao sv. Marta. U njenoj velikodušnosti i suosjećanju imale su udjela i mnoge duše iz čistilišta.

(izvor: https://catholicsaints.info/butlers-lives-of-the-saints-saint-gertrude-virgin-and-abbess/)

/dopunjeno/UPDATED/

Sv. Stanislav najmlađi od isusovačkih svetaca, uzor mladima u odlučnosti da postane svetac. U njegovu pozivu roditelji su se žeskoko protivili. Rođen je 1550. god u Poljskoj i umro u Rimu 15.8. 1568. u dobi od osamnaest godina. Njegov je otac bio Poljski senator i do dobi od čestrnaest godina Stanislav je imao svoje privatne učitelje kod kuće.

Otac ga je poslao, zajedno sa straijim bratom Pavlom u Beč na školovanje, u društvu Ivana Bolinskog (koji je bio važna osoba u svečevu životu) da bude njihov pratitelj i učitelj.

Otišli su u srednju isusovačku školu. Stanislav je bio vrlo posvećen studiju, ali je također dosta vremena posvećivao i molitvi. Već je u dobi od četrnaest godina bio poznat kao vrlo osjetljiv na ono što su ljudi govorili, a posebno na sve što se ticalo čednosti. Nepristojne priče ne samo da mu se nisu sviđale nego kad bi njegov otac zabavljvao svoje političke prijatelje takvim šalama rekao bi: “Nemojte to pričati pred Stanislavom jer će se onesvjestiti!”

Isprva su njih trojica, Stanislav, Bolinski i  Pavao odsjeli u jednom od domova koje su isusovci nudili svojim učenicima, ali tada je vladajući car oduzeo imovinu isusovcima tako da su morali pronaći smještaj drugdje. U svakom slučaju, oni su se smjestili u jednoj protestantskoj obitelji (luterani), što Stanislav nije volio, ali su Pavao i njegov učitelj inzistirali, i onda je počelo bratovo ruganje Stanislavu zbog njegove pretjerane pobožnosti. Dugi sati u kapeli i više vremena u molitvi. Nema dokaza da ga je nekad i udario, ali je bio vrlo grub.

Jednom prilikom Stanislav mu je rekao: “Ako se ovako nastavi – otići ću, a i ti i Bolinski ćete morati za to odgovarati mami i tati”.

Njegov životopisac bilježi da je puno učio što je dobro znati, jer učenikov zadatak je da uči. Revno je molio i primao bi pričest tjedno što je u to doba bilo maksimalno. Mrzio je satove o plesu. (o. Hardon komentira također kako ni on nije volio ples I kako smatra da je to bio važan preduvjet njegova duhovnog poziva).

To je trajalo dvije godine i prepostavljam dijelom zbog okolnosti u kojima je živio, a i zbog slaba zdravlja u svakom slučaju postao je teško bolestan. Zatražio je pričest. No luteranski vlasnik stana rekao je: “Ne u mojoj kući!” U očaju, sv Stanislav se pomolio – a onda je njegova je molitva uslišana – tako da su se pojavila dva anđela koja su mu donijela svetu pričest.

Neke od njegovih ranijih slika prikazuju ga gdje ga pričešćuju dva anđela. Tijekom te iste bolesti vidio je i Gospu koja mu je rekla da će se oporaviti i da i trebao ući u Družbu Isusovu. Oporavio se i odmah je počeo tražiti prijam. Šesnaet je mlada dob, ali u ranija vremena mladi su bili poprilično zrei u dobi od šesnaest.

Po zakonu je mogao biti primljen, ali provincijal u Austriji se bojao primiti ga zbog protivljenja njegova oca. Stoga je shvatio da je jedino moguće otić u drugu zemlju. Zato se Stanislav pješke uputio iz Austrije u Njemačku, oko 350 km, a tek što se bio oporavio od teške bolesti.

Tamo je provincijal bio (kasnije svetac!) sv. Petar Kanazije što je bilo od pomoći. Petar je prepoznao dječakovu svetost i obećao je promotriti stvar. U međuvremenu brat Petar i Bolinski su krenuli u potragu, ali ne na pješke nego na konju.

Kanazije ga je zadržao oko dva mjeseca u Njemačkoj, a onda ga je poslao u Rim, no poslao je dvojicu da ga prate na putu. Baš u to vrijeme u Rimu je generalni poglavar zajednice bio Franjo Borgia, još jedan kasniji svetac. Franjo je Stanislava primio u red 1567. God., u dobi od sedamnaest godina.

U međuvremenu je za to čuo otac, pisao mu i prijetio isusovcima. U svakom slučaju Stanislav je ostao čvrsto pri svom. Stanislav je pisao ocu riječima da će on učiniti sve što želi, ali ne i ono što on vjeruje da je suprotno Božjoj volji.

Tijekom dvije godine novicijata o njemu se govorilo da se čini kao da cijelo vrijeme moli. Čim bi ušao u kapelu ili crkvu on bi se promjenio. Često bi za vrijeme mise bio u ekstazi, osobito poslije svete pričesti.

Sljedeće ljeto je ponovo obolio. Bio je u novicijatu točno devet mjeseci. Deset dana prije svetkovine Velike Gospe 15.8., komentirao je kako su radosni bili sveci u nebu kad im se dušom i tijelom pridružila Gospa na dan njenog uznesenja u nebo te kako se nada da će na taj dan i on biti tamo s njima. Upravo oko ponoći, petnaestog rekao je kako je opet vidio Gospu skupa s anđelima. Umro je oko tri.

Oko mjesec dana kasnije njegov brat Pavao je stigao u Rim ne znajući da je Stanislav umro s očevim pismom kako se Stanislav mora vratiti kući. Stanislav je već bio pokopan. Ovo iskustvo je obratilo Pavla i učitelja Bolinskog.

Bolinski je komentirao kao taj blaženi dječak nije nikad čuo lijepe riječi od svog brata Pavla, a obojica su znali kako je svet bio.

Godinu dana kasnije i Pavao je ušao u red isusovaca. Stanislav je kanoniziran 1726. On je jedan od zaštitnika Poljske i stoljećima je uzor Crkve, osobito mladih.

Umro je u dobi od osamnaest. Nema on nekih svojih spisa. Što nas onda može naučiti sv. Stanisalav?

Prva lekcija: I u mladosti može postojati velika svetost. Bit svetosti je milost koju on dariva. Jedan primjer iz života. Djevojčica Jean kojoj je o. Hardon bio kum na krštenju, imala je oca koji je bio teški komunist, a majka je bila katolkinja.  Kad je djevojčica imala dvije i pol godine govorila bi kako puno voli Boga. U dobi od četiri je rekla mami: “Ja tebe mama puno volim, ali Boga volim više.” “ i naš Gospodin mene voli tako puno da će me brzo odvesti od tebe.”, –  a bila je savršenog zdravlja. Umrla je u dobi od pet godina. Pričestila se na bolesničkoj postelji i znam da je meni osobno puno pomogla, kaže o. Hardon. Bog dakle daje svoju milost komu hoće i kad hoće, a mi moramo taj dar prepoznati.

Druga lekcija: U okruženju suprostavljanja i svetost može rasti. Postoje ljudi koji prouzrokuju nevolje, kušnje, ponekad i veliku patnju svojim ponašanjima, nerazumjevanjima i sl. Ključ za takvo suprostavljanje nije nekad lako nći. To je vrlo dragocijen ključ. To je ključ koji otvara svetost i ne bi ga valjalo izgubiti. To neće učiniti progone ili kritiziranje manje bolno, kao što nije niti Stanislavu, ali čini taj teret podnošljivijim i daje nam motiv, razlog za ustrajanje u tim suprostavljanjima. Svetost raste sa suprostavljanjima i često od strane ljudi koje volimo, možda vrlo bliskima, članova iste obitelji ili zajednice. O. Hardon nastavlja o životu u zajednici isusovaca u ova luda vremena, kako isusovci nastoje živjeti u duhu sv. Ignacije ili ovog sveca, sv Stanislava, vjerno – ali ne poštuju to svi.

Treće: Imao je veliku pobožnost prema Presvetom sakramentu. Svaki slobodan trenutak koji je imao ako bi mu dopustio učitelj novaka proveo bi pred Presvetim sakramentom. Skoro božanskim instiktom duša koja teži za svetošću je kao magnet privučena svetoj euharistiji…

Četvrto: Pobožnost prema Gospi. Vidimo iz pobožnosti sv. Oca Ivana Pavla II da je pobožnost prema Gospi nešto kao urođeno poljskom narodu. U životu mladog Stanislava vidimo da je želio nasljedovati Gospu, biti kao ona. Mislim da je to jedan aspekt pobožnosti prema Gospi koji je najviše zaboravljen. Nasljedovanje. A osobito u njenoj dubokoj vjeri. Isus nije imao vjeru jer je nije trebao. On je Bog. Ima viziju Oca. On nije trebao nadu. Gospa je trebala I vjeru I nadu. I zato je ona za nas najbolji uzor za nasljedovanje u vjeri i nadi. Na oba pdručja Stanislav ju je nasljeovao do stupnja heroizma.

Peto: Hrabrost da se čini volja Božja. Moderni svijet puno priča o hrabrosti. Reći ćete Richard lavljeg srca je bio hrabar. Ok. U mnogo slučajeva ljudi pokazuju životinjsku hrabrost da poduzmu neke teške zadatke, da se penju na veliku planinu, da preplivaju neki veliki kanal, da lete nekim opasnim letjelicama… No, hrabrost je prije svega snaga da se izdrži. Drugim riječima, hrabrost je snaga da se izdrži. Stanislav nam pokazuje što je prava kršćanska hrabrost. Hrabro, čvrsto podnoseći svaku kušnju koju bi Bog poslao. Srce kršćanske hrabrosti je izdržljivost.  Drugim tiječima, osoba je nepokolebljiva u onom što zna da je Božja volja unatoč poteškoćama koje treba prijeći. Isus je govorio o jarmu i bremenu. Naravno. Božja milost čini da se teret lakše nosi, ali treba hrabrost da se nosi jaram… Sakrament krizme je sakrament koji nas također snaži. Daje hrabrost za življenje vjere, za svjedočenje vjere, za dijeljenje vjere i ako je potrebno – hrabrost da se umre za vjeru.

Šesto: Želja i volja da se bude svet. Bog daje milost komu hoće. Ali tko postaje svet? Svet postaje onaj tko hoće postati svet. Tko su sveci – to su oni koji su htjeli biti sveci. Tko ne želi biti svetac oni to ne žele. Snaga volje je bitna. I to skupa sa Božjom milošću. Stanislav nas uči kao netko tak mlad može psotati velik svetac. On je upotrebljavao svoju volju kako bi je stalno usklađivao s voljom Božjom.

Sedmo: Život redovištva proviđa sredstva potreba za rast u svetosti koja ne možemo naći vani. Stanislavova velika želja da živi redovnički život trebala bi biti ispit savjesti svim redovnicima da se zapitaju s koliko velikodušnosti žive svoj poziv. To je poziv od Boga, to je dar sebe. Mislim da se može reći kako Stanislav ne bi bio kanoniziran kao svetac da nije proveo devet mjeseci u samostanu. To je dio Božje Providnosti. … Poziv Božji nije dovoljan za svetost nego mi moramo nastaviti u odgovaranju na taj poziv. Ako odgovaramo velikodušno – Crkva nam garantira svetost.

Sv. Stanislave moli za nas.

Izvor: o. Hardon S.J.

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor

Koja je uopće svrha siromaštva? Tri su razine svrhe Franjinog siromaštva. Neke od tih pripadaju tradiciji svakog redovništva i jednostavno su nasljedili prakticiranje siromaštva, a neke su baš tipično franjevačke. Ovdje su tri razine tipično franjevačke perspekitve.

Prvo, moramo biti na čistu kad govorimo o svrhi redovničkog života – koja je uopće svrha redovničkog života. Redovništvo ima veze s Bogom, moral ima veze sa ponašanjem, aposolat ima veze s drugima.

Koja je VRIJEDNOST SIROMAŠTVA U REDOVNIŠTVU? Drugim riječima, što siromaštvo ima veze sa mojim odnosom s Bogom? Franjo bi rekao: Mnogo.

Kao prvo, siromaštvo daje osobi slobodu za molitvu i u molitvi. Što biste vi rekli: Tko više moli – bogati ljudi ili siromašni ljudi? Zašto siromašni? Zato jer su više u potrebi. I opet, općenito govoreći, što mislite tko moli više: uspješni ljudi ili neuspješni? Ili, tko moli više: ljudi koji su u društvu poštovani ili oni koji su ponižavani i odbacivani? Siromaštvo je to koje ljude baca na koljena pred Bogom.

U mom životu, kao svećenik susreo sam mnoge bogate ljude, a također i siromašne (govori o. Hardon) Osim što kod bogatih ljudi imate ljudi koji su izvanredno obdareni Božjom miloću, a oni su iznimke, oni se ponašaju tako da osjetite njihovu moć i njihovo bogatstvo. Kao npr. oni će vas namjerno zadržavati da ih morate čekati. A siromašni ljudi, oni su zahvalni za sve, pa i najmanju uslugu, za pismo, za telefonski poziv i sl. Siromaštvo nam daje osjećaj ovisnosti o Bogu.

Za Franju glavna svrha života redovnika je – moliti. Zašto uopće biti redovnik? Zato da moliš. Zar ne možeš moliti, a da nisi redovnik? Naravno da možeš. Ali Franjo bi rekao, ako prakticiraš siromaštvo, osobito ono koje on želi od svojih sljedbenika onda možeš  – moliti bolje.

Drugo, povećana ljubav prema Bogu. Sad bi netko mogao reći: Što siromaštvi ima s tim? Pa, moglo bi se reći – mnogo, ili sve. Što se može reći ako osoba nije siromašna – da ima povećanu ljubav za stvoreno, za stvorenja? Mi smo skloni voljeti ono što posjedujemo. I što više imamo zemaljskih dobara to je teže svoje srce odvojiti od onog što znaš da je tvoje.

Treće, siromaštvo duha. Postoji samo jedan uzvišeni put do poniznosti, rekao bi T. Kempenac, a to su poniženja. Ako je poniznost cilj, poniženja su sredstva. Koji ljudi su više ponižavani – bogati ili siromašni? Obrazovani ili neobrazovani? Oni koji imaju visok standard u društvu i velika imanja ili oni koji nemaju nikakva imanja? Naravno, oni koji nemaju nikakva ugleda ni imanja.

(Iz iskustva o. Hardona kad mu je nedostajalo jedan i pol dolar za putnu kartu. Pitao je vozača bi mu mogao dati kartu na povjerenje, a ovaj je odgovorio da ne može. Ima u dnu ulice jedna katedrala pa nek otiđe tamo i pita. On se uputio do katedrale. Tamo je našao svećenika koji ga je sumnjičavo gledao s torbom u ruci kako prosi taj dolar ipo. A onda je morao odrecitirati ispred oltara molitve na latinski, najprije da ga uvjeri da je stvarno svećenik, kako bi mu dao dva dolara, a nakon što mu je dao opet ga je ispratio sumnjičavim pogledom kao da nikad više neće vidjeti ta dva dolara.)

Ponekad je dobro biti u takvoj situaciji, samo da osjetite kako je to – biti siromašan. Siromašni ljudi su ponižavani, vjerujte. …

Izvor

To odricanje od svega većina konstitucija ne zahtjeva, već nakon zadnjih zavjeta se daje sloboda da se odriče od svakog posjedovanja. (op. o. Hardon: “Moja je nada da će ono što je izborno postati obavezno…. To je nešto što čini veliku razliku: znati da ne posjeduješ apsolutno ništa i da zavjetuješ da nikad ništa nećeš posjedovati.”)

Iz iskustva rada sa konstitucijama vidljivo je da  zajednice pronalaze sigurnost u onomu što im biva dopušteno: posjedovanje i velikih imanja, investicije su legitimne itd… ali jasno je da to ne odražava duh svetog Franje koji je od svojih sljedbenika želio da nasljeduju siromašnog Krista.

Ovisnost o Božjoj providnosti, o ljudskoj velikodušnosti, uključujući i prošenje, iako je to neugodno, ali kao nešto što je dio evanđelja. Prvo, dakle što odražava duh svetog Franje je – deprivacija. Lišavanje vlastitih dobara.  Odricati se posjeda, kao pojedinac ali i kao zajednica.

Nadalje, karakteristika franjevačkog duha je – ovisnost o zajednici preko poglavara. Ni jedna zajednica u katoličkoj Crkvi nije odobrena ako nema u svom pravilu barem ovu vrstu siromaštva – a to je siromaštvo ovisnosti o drugom, o poglavaru. Tu je javlja problem. Jako puno zajednica daje dopuštenje redovnicima da ide na radna mjesta gdje će zarađivati plaću. No, u granicama u kojima netko zarađuje – nije ovisan o poglavaru. “Znam točno što govorim!” – tvrdi o. Hardon. Ima jedna knjiga koju nikad neću objaviti, a to je – Moj život u zajednici Isusovaca, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Molite se za Isusovce koji su izgubili preko 10 000 članova od Koncila, a glavni razlog je taj, prije navedeni. Znam iz iskustva što se događa sa redovničkim životom kad je ovisnost o poglavarima nadomještena zarađivanjem plaće i nastojanjima da se bude financijski neovisan.

Franjo nikad nije stvari radio na pola. Život redovništva, unatoč lijepo obojenim kjigama i krasnim brošurama – nestaje.

Ovisnost koja je u duhu svetog Franje nije samo ovisnost o zajednici, nego i o vjernicima. Nemogu vam dočarati to koliko redovničke zajednice lišavaju vjernike zasluga koje bi mogli dobiti kad bi postojala ta solidarnost između vjernika i zajednica. No, događa se da se zajednice žele financijski tako dobro osigurati investirajući u stvari a ne želeći biti ovisni o vjernicima, uključujući i prošenje…

Treća stvar u siromaštvu – Neovisnost o vanjskim čindbenicima. Za Franju je siromaštvo značilo biti siromašan doslovno, biti siromašan na takav način da ne budeš dužnik, uključujući dobročinitelje. Svetom Franji nikad nije bilo na pameti da bude ovisan o državnim vlastima.

Svaka zajednica bi trebala imati na pameti ove dvije stvari: ovisnost o vjernicima I neovisnot o vanjskim čindbenicima, tako da si slobodan činiti ono što moraš činiti.  Isusovci to nisu. Mi imamo 28 sveučilišta u SAD-u i svako je kontrolirano od strane vlade. Svako. Ne postoji ni jedno sveučilište ili škola u Americi gdje bi provincijal mogao  poslati nekog znajući da će taj poučavati tu. Tako Provincijal u Čikagu npr. nema taj autoritet. On ne može ni premjestiti nekog isusovca s bilo kojeg fakulteta u državi.

Papa Pavao VI se obratio na barem dvadeset franjevačkih zajednica, tjekom njegova pontifikata, naglašavajući i inzistirajući: “Vratite se svom siromaštvu!” To nije stvar pobožnosti, vjerujte mi. To je stvar opstanka – govori o. J.A. H.

Ima jedan članak u jednom “Vjesniku za vjernike” o povezanosti države i redovničkih zajednica i o prijetnji našem postojanju, zato jer Institucija za unutarnje prihode ne vjeruje da dobrostojeće  škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne kojima upravljaju redovnici – imaju pravo postojanja. Bio sam na nacionalnom susretu gdje se raspravljalo o ovoj temi, govori o. Hardon. Moj glavni posao je naravno poučavanje. Ono što znam jest da je naša budućnost – upitna. Zato, Crkva nam nastavlja govoriti: “Vratite se karizmi svoga utemeljitelja!”

Neovisnost o sponama s vladom, koja ima moć. Vlast bi mogla istog trena zatvoriti sve naše institucije jer oni imaju tu vrstu moći legalno u svojim rukama.

Četvrta važna stvar: prilagodljivost apostolskim potrebama. Ovo je također bila karakteristična franjevačka crta. U monaškoj tradiciji, iako su mjesta kao Monte Cassino ili Montserrat ili bilo koji drugi benediktinski samostan mogao imati apostolski posao, ali oni nisu mogli imati jednu prilagodljivost, a to je prilagođavati se raznim ljudima oko samostana, zato što su svojom monaškom tradicijom vezani za samostan: ti si tu, u samostanu. Za Franju nije tako, nego se iz zajednice išlo – k drugima.

Konačno, radišnost. Ako išta ima što je bilo mrsko svetom Franji to je – lijenost.

 Izvor

Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu

Život redovništva nikad nije bio u krizi ovako kao zadnjih 50 godina, piše sluga Božji, o. J. Hardon.

Nikad više odlazaka iz kršćanstva,

nikada više profaniranja (sekularizacije),

nikada više takvog de-katoliciziranja kršćanstva.

U tome prednjači Amerika, kaže on, te se nameće zaključak da što je narod bogatiji dobrima ovoga svijeta to se više udaljuje od Isusa Krista.

Gdje je nestalo redovniško siromaštvo, onako kao kod utemeljitelja (svetog Benedikta, Dominika, Franje… )? A to je ono po čemu su redovnici u početku bili prepoznatljivi. Prošenje je danas kod redovničkih zajednica – nepoznat pojam, (govori o. Hardon), i nestaje ono prvotno pouzdavanje u Božju Providnost.  Toga više nema. Svi se čine  nekako dobro osigurani.

Sve je to zapravo započelo protestantizmom, čiji osnivač (Marthin Luther) je bio svećenik i redovnik (augustinac).

A koje je riješenje? Riješenje je da oni koji se priznaju katolici preispitaju svoju vjeru. Potrebno je da se stvarno pitaju:

• Vjerujem li ja stvarno da je Bog postao čovjekom?
• Vjerujem li ja da je Isus stvarno prisutan u svetoj Hostiji? …

Osim toga moramo vjerovati da je Bogu najugodniji život posvećenog djevičanstva, poslušnosti i siromaštva. Upravo takav život je i on želio živjeti.

Da bi katolik preživio u novonastaloj revoluciji  – mora čvrsto vjerovati da je Bog postao čovjekom. Ne biti onakav katolik kavih je sada većina.

Katolička vjera će opstati samo tamo gdje su katolici “živi mučenici” (J. Hardon)

Kako bi se pripremili biti herojski svjedoci moramo se učvrstiti u vjeru i u ljubavi prema Isusu stvarno prisutnom u svetoj Euharistiji.

Upravo iz tog razloga je papa Ivan Pavao II. početak ovog tisućljeća, jubilarnu 2000. god,  posvetio svetoj Euharistiji.

Tiha molitva u Njegovoj svetoj Prisutnosti dat će nam milosti koje nam trebaju… 

Bilo je to 2004. baš kad sam se vratila iz novicijata, ona je odlazila. I srela sam je u svojoj župnoj crkvi. Prvi put. I zadnji put, u ovom svijetu „slobode“. I Edita je otišla, kako to neki nazivaju – „iza rešetaka“…  „u dobrovoljno zatočeništvo“. A kako to da razumije onaj za kojeg osim ovo života ništa drugo ne postoji? Iz te perspektive naravno da je to nešto ludo i besmisleno. I prošle su četiri godine. Mnogi su mislili da će vratiti, da će s vremenom shvatiti da to nije za nju.  Ali nije. Ne samo da se nije vratila, nego je ona, kao prva Hrvatica među Španjolkama u tom samostanu, i druge odvela za sobom.

Nakon nje, u isti samostan su otišle još tri sestre iz splitske obitelji Mladineo.

2008. Edita je polagala zavjete. Tom prilikom iz crkve sv. Filipa Nerija, sa upraviteljem don Jozom Mužićem, uputili smo se u Avilu i druga hodočasnička mjesta. Dirljivo je bilo gledati Editu iza rešetaka otkud ne kani nikad više izlaziti. U životu molitve želi živjeti svoje zajedništvo s Bogom, već sada. To je ono što je prvi poziv svakog redovnika, a ove sestre žele ostvariti taj svoj poziv unutar zidina gdje nisu ometane događanjima vanjskog svijeta. Baš tu, između tih zidina živjela je i sveta Tereza Avilska, pa smo imali priliku vidjeti i njenu skromnu sobicu. Pravila u samostanu su još uvijek stroga, makar živimo u vremenu kad mnogi samostani popuštaju u prvotnim pravilima, kako bi bili „u korak s vremenom“. U ovom samostanu sestre svjedoče da je ovaj život – ništa – u usporedbi s Bogom za kojeg su i s kojim su izbarele živjeti. To nam govori i Edita.  To nam je govorila i sv. Tereza: „Samo Bog je dovoljan.“

Na ovom svečanom događaju Editinih zavjeta prisustvovala je i ekipa HRT-a koja je snimala svetu misu kratki intervju, nakon svete mise. U priloženom videu možete čuti dio tog razgovora. Iako moje fotografije i snimke nisu baš dobre kvalitete nadam se da vam mogu dočarati nešto od onog što Edita živi u samostanu u Avili.

Naš život je putovanje ka Vječnoj sreći, kaže Edita.

Naš život je, moglo bi se reći i pozornica. Svakom je Bog dodjelio ulogu i nitko mu nije nebitan. Ali, na žalost, tako je lako izgubiti iz vida onog Glavnog Gledatelja. I skupljati aplauze svijeta. A znamo da Bog ne gleda kao što ljudi gledaju. Ljudima je često važna i šminka, i odijelo, i sjaj, i uspjesi, i medalje … ono izvanjsko. Bog gleda što je u srcu. (I nisu to riječi iz “Malog Princa”, nego iz Biblije)

Neka nam u srcu bude ljubav prema Bogu, iznad svega, a u tome neka nam pomogne i primjer života svih onih koji su kao Edita pokazali da ovaj život nije sve, da ima Netko tko nas voli i čeka – u vječnosti.

M.G.