PROPOVIJED, Don Josip Mužić, 25-a obljetnica svećeničkog ređenja

Blagdan Presvetog Trojstva je misterij koji nadilazi sve nas i svatko se pred tim Misterijem osjeća malenim i ograničenim.

Svjesnost vlastite slabosti pomaže nam da ne postanemo farizeji. Ta napast ne prestaje, nego samo uzima nove oblike. Farizeji su sami sebi dostatni. Misle da im Bog i Božja milost nisu potrebni. Čovjek mora znati svoje ishodište i da je dobio od Boga poziv da bude kršćanin.

 Svi mi trebamo stalno zahvaljivati i razvijati ljubav. Kad Bog vidi našu nezainteresiranost On se miče. Zato je aktualna ona molitva iz prvog čitanja: „Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima – pođi s nama!“ Ne samo s narodom… To je cijeli jedan program života. Mojsije zagovara za narod i traži da Bog bude s njim. Tu se stvara neraskidivo zajedništvo s Bogom. Dio cjeline koja je usko vezana s Bogom. To zajedništvo je u znaku križa. To je zajedništvo koje usrećuje.

Imamo osobno i zajedničko iskustvo Boga. Iskustvo Boga u zajednici može osnažiti čovjeka da se vrati na prvu ljubav i da je osnaži.

Supružnici su pozvani na naravnu i na nadnaravnu ljubav, da jedno drugom budu oslonac i ohrabrenje na putu prema Bogu. Kad čovjek korača s nekim ne osjeća se slab. Tako i kod nas svećenika i Bogu posvećenih osoba – ljudi koju su nama povjereni nama postaju oslonac.

Kad je čovjek slab vidi ljude koji su mu povjereni i onda mu pomaže snaga njihove vjere. To je tajna kršćanskog zajedništva.

Na blagdan Presvetog Trojstva vidimo da je i Bog – ZAJEDNIŠTVO. Bog je u svom otajstvu Trojstveni Bog. Nešto od tog otkrivamo u evanđelju kad Isus govori: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime tu sam ja među njima.“ To je obećanje koje nam omogućuje da otkrijemo Boga.

 Spasenje je dostupno svima, ali na čovjeku je hoće li ga ili neće prihvatiti, hoće li sam sebe osuditi na propast. U današnje vrijeme relativizma kad se želi da nema razlika to je izuzetno aktualno.

 Izazov je dati današnjem svijetu donositi Isusa, jedinog Spasitelja i tako riskirati da nas proglase netolerantnima.

Kršćanstvo je trenutno najprogonjenija religija na svijetu, ali na Zapadu se o tom ne govori. Zapad je davno otpao od vjere.

O današnjoj proslavi – Kad sam se vratio iz Italije sa školovanja i započeo svoju svećeničku službu povjerena mi je služba u crkvi svetog Filipa Nerija gdje su dolazili studenti i radnička mladež. Uz podršku nadbiskupa Franića okupljali smo se tu svake subote. Jedan stariji svećenik me pitao kako se planiram organizirati pa sam mu rekao da planiram imati svetu misu ne samo subotom nego SVAKI DAN. Rekao mi je da mi je da to nije realno jer je to prevelika obaveza. I kad vidimo stanje na našim selima vidimo da je sveta misa nedjeljom, a ostalih dana se ne zna. Uglavnom je to misa za pokojne i to kako svećeniku i ožalošćenima odgovara. Nema stalnih svetih misa, jer je to doista obaveza.

Želio sam da euharistija bude središte mog života i zato sam u centar stavio svetu misu, da ona bude žarište, a onda na temelju toga dolazi sve ostalo. I mogu zahvaliti Bogu što sam to mogao i ostvariti kroz ovih 25 godina. Nisam odstupao od toga a to sam ne bi mogao.

Mladu misu slavio sam 1992. godine i to je bilo skromno. Ovu 25.u obljetnicu slavim puno svečanije. Nije razlog samo tadašnje ratno stanje već i uvjerenje da u današnje vrijeme treba puno više Bogu zahvaljivati na ovakvim obljetnicama, nego na samom početku puta. Svećenik se lako može uputiti tim putem, ali ustrajati – to može samo uz Božju pomoć i podršku ljudi koji podržavaju to zvanje.

Potrebno je Bogu zahvaliti na ustrajnosti i u današnje vrijeme moliti da to bude do kraja života jer držim da bez Božje milosti ne bi bilo moguće ostati vjeran. Nužno je da se ima i molitveni život koji jača zvanje.

Drugi motiv ove proslave je i jer sam zahvalan svima vama bez kojih bi moj poziv bio nepotpun.

Poziv svećenika je služenje Crkvi koja oduševljava za Krista. Čovjek može biti pastir, ali ako nema stada onda je to samo teoretski. Pozvao sam na slavlje svoje dobročinitelje i one s kojima sam ostao u vezi unatoč udaljenosti i životnim okolnostima. Nisam mogao pozvati sve poznanike, jer onda bi ih bilo nekoliko tisuća, već one s kojima sam blizak i koji su ostali povezani sa mnom bez obzira na razne okolnosti.

Posebno bih tu izdvojio „kruničare“. Većina ih je iz takvih obiteljskih zajednica, koji se nađu jedan put tjedno na molitvu krunice, a zajednički se nađemo dva puta godišnje (jednom kod Nancy i Patrika, a jedan put u nekom drugom mjestu). Tako se u obiteljima stvara i poticaj da sama obitelj moli krunicu zajedno sa djecom. Na vama je budućnost i nada Crkve. I htio bih da ovo bude ne moja obljetnica nego obljetnica vas, tj. ohrabrenje vama. Da se ne bojite velikodušno umrijeti sebi i svojoj sebičnosti, da umirete za svoju djecu, živeći kulturu života, da budete prva linija duhovne bojišnice.

Sotona se trudi razoriti obitelji, stvarati mrak, zato su obitelji pozvane stvarati svjetla u tom mraku života. Prije su se napadali svećenici zbog pedofilije, danas su na udaru obitelji, djeca, supružnici.

Nakon školovanja u Italiji pitali su me zašto sam se vratio u Hrvatsku, jer bilo je još ratno vrijeme, mogao sam ostati u Rimu i tamo lakše izgraditi karijeru. Razlozi nisu samo vjerski. U Boga nema slučajnosti. Ako me je on stavio u ovaj narod onda on želi da tu i djelujem. Mi smo ovdje na razmeđu svjetova. Mnogi su otišli odavde (i ne možemo im zamjeriti) zbog ekonomskih i sigurnosnih razloga. Teritorijski smo spali na jedan „kroasan“, na ostatke ostataka.

Hvala Bogu imamo svoju državu. No ima onih koji su ostali na svom i koji održavaju vjeru živom na ovim prostorima. Ostali su na položaju tražeći od Boga pomoć, ne bojeći se neprilika. Ako treba poginuti onda poginuti – u zahvalnosti Bogu jer nas je našao dostojnima. Drugi razlog je – tamo u Italiji su crkve velike i prekrasne, ogromne ali prazne. Pustoš u crkvama. Imate crkava u koje može stati 7-8 000 ljudi a unutra imate deset ljudi, a onda kad dođu turisti vjernici se moraju pomaknuti u neku pokrajnu kapelicu na molitvu da ne smetaju turistima. (U nas u crkvu može stati 150 ljudi, ali opet su crkve prazne.) I za koga ćeš tu biti svećenik? Tu je vjera mrtva. I u nas je to pustošenje uzelo maha. Još ima onih koji vjeruju i za koje se isplati dati život. To je ono sjeme gorušičino koje se od malog pretvara u sve više i može zahvatiti cijeli narod…

Svatko sebi može postaviti pitanje: “Što mi je Bog dao?”. Dao mi je puno toga. Lako se događa da zaboravljamo na Božje djelovanje, da pada u zaborav, da ne zahvaljujemo i onda čovjeka zahvati tuga i žalost jer misli da nema izlaza. Gledati prošlost i sadašnjost kao nešto što vrijedi, kao nešto gdje je Bog bio aktivan, nije ostao isključen. „Bogu je sve moguće“ – to je bilo geslo kod moje prve mise i sada. Zbog vjere jedne osobe stanje se može promijeniti iu nas i u Europi. Na nama je da vjerujemo, a na Bogu je da čini čuda.

Napomena: Video sa obljetnice koji je bio na kanalu Vjerni Bogu ne postoji jer je kanal povezan s njim ukinut (u vrijeme korone, zbog cenzure – nad temama slobode ne-cijepljenja)

Nadopuna: Video sa 30 obljetnice je na novom kanalu VJERNI BOGU II