Molitva je razgovor s nevidljivim Božjim svijetom, anđelima i svetima. Što je razgovor sa bilo kim? Ili s drugog gledišta – Što mi radimo kada uključimo nekog u razgovor? Radimo nekoliko stvari.

Prvo. Počinjemo razgovarati s nekim kad postanemo svjesni te druge osobe. Svjesnost je, dakle, prvi uvjet za razgovor. Pretpostavimo da samo govorim glasno za sebe, a da ne shvaćam da me čuje. Je li to razgovor? Pa ne. Zašto ne? Zato što nema svijeti o  prisutnosti druge osobe. Zapravo, vjerojatno većina ljudi provodi veći dio svoga sata buđenja svjesni samo svoje prisutnosti i ničije druge.  Dok pravi razgovor uvijek je dijalog, u svijesti o nečijoj prisutnosti osim moje. I tako mnogi ljudi prolaze kroz život, bojim se, samo slabo svjesni prisutnosti bilo koga drugog osim svoje. Zato su ljudi egocentrični, čak i kad su očito u razgovoru glasno s nekim drugim, najčešće zapravo razgovaraju sa sobom. Pravi razgovor započinje kada postanem svjestan drugog, s naglaskom na drugog, a ne samo na sebe.

Drugo. Osim što sam svjestan prisutnosti drugog razgovor znači da želim podijeliti s tom drugom osobom nešto od onoga što imam. Želim dati nešto od sebe, od onog što imam u sebi, dio sebe dati toj osobi. Postoje misli u mojoj glavi, postoje osjećaji u mom srcu, postoje želje u mojoj duši, i to je nešto što ne želim zadržati samo za sebe. Zato, ulazim u razgovor jer želim to podijeliti. Onda je nekako logično da ne bi trebo započeti razgovor osim ako imam nešto dati drugom, pretpostavljajući da ta osoba to još nema. Zato je i najveći čin ljubavi između ljudskih bića razgovor, pod uvjetom da je razgovor pravi, a ne da je lažan.

Treće. Razgovor uključuje mnogo više nego se u početku misli. I pokret mog tijela je takav da sam okrenut prema onom s kim razgovaram. To je samo vanjski simbol onog što bi trebao činiti unutar sebe. Ali, kao što znamo, sasvim je moguće fizički biti okrenut prema nekom, a zapravo bez razgovora. Ne postoji razgovor vrijedan tog naziva, ako nisam stvarno okrenut drugoj osobi. Pravi, iskreni razgovor, duboki, istinski, razgovor je rijeđi nego što mislimo. Često, vjerujem samo upotrebljavamo ljude kao zvučne ploče za slušanje vlastitoga glasa. Jednostavno nam pomažu da se saslušamo. Pravi razgovor ima elemenat samoodricanja, samopregaranja, gdje se okrećem od valstitih preokupacija, valstitih misli i želja, prema nekom drugom.

Četvrto. Koja je svrha mog razgovora s nekim? Svrha bi trebala biti komunikacija. Moja namjera bi trebala biti da premostiti jaz koji me odvaja od druge osobe tako da se ujedinim s drugom osobom, u jednoj riječi, da komuniciram preko prenošenja nečeg od mene da postane dio onog drugog s kim razgovaram. Mi tako postajemo ujedinjeni dijeljenjem vlastitog duha s drugom osobom. Naš je Spasitelj cijelo vrijeme izražavao duboki smisao razgovora kao komunikacije kada je rekao apostolima kako mu više nisu stranci nego prijatelji. (usp. Iv 15,15). Zašto? “Jer sam podijelio s vama nešto što je bilo u meni. Rekao sam ono što je do sad bilo samo u mojim mislima. Postali smo ujedinjeni jer je sada dio mene postao dio vas. Ujedninjeni smo jer prije nego sam ovo podijelio s vama to je bilo samo dio mene.” I da bi naglasio važnost onoga što je činio (svojim riječima) govori da je najprije Otac bio taj koji je bio u razgovoru sa Sinom, Otac sa sinom dijeli od svoje punine, kako bi sada Sin mogao dijeliti od te punine s drugima koji bi postali njegova djeca jer bi primali od onoga što je prije pripadalo samo Presvetom Trojstvu. “Vi pripadate meni” (još uvijek Isus u parafrazi) “I ja pripadam vama jer imamo zajedničke tajne skrivene u Bogu za svu vječnost.” Mogli bismo s poštovanjem re-definirati Trojstvo kao vječan, beskonačan razgovor među Trima osobama koje sačinjavaju božanstvo.

Peto. Svaki razgovor, na ovaj ili onaj način, iziskiva odgovor od onoga kojem govorim. Razgovor je ne samo govoriti nekom nego govoriti s nekim. Ako ta osoba ništa ne govori meni onda ja mogu održati govor, mogu davati obavijesti, ali jedva da se to može nazvati nekim razgovorom. Način na koji druga osoba reagira je nešto bitno. Može to biti samo osmijeh, ovisno o tome što kažem, može biti da se samo namršti. Može to biti samo povremena riječ ili dvije, može biti samo da, sa različitim nijansama. Znate naravno da postoji pedeset različitih načina da se kaže da. Nije važno što ja kažem toj osobi to mora izazvati neku reakciju, da mi kaže nešto, inače nismo u razgovoru. Potrebno je barem dvoje da bude razgovor, čak iako jedna osoba uglavnom govori, a druga ponajviše sluša. Treba također dodati, samo za zapis, kad govorim javno, osim ako gledam u skriptu, uglavnom gledam prema publici. Želim biti siguran da smo u razgovoru. …

više na: o. Hardon S.J.