Jednom prilikom Luka prenosi da se Gospa neće ukazati taj dan jer je među nazočnima jedan veliki grešnik, mason. Dakle, glavni razlog zašto se nekima ukazuje  a drugima ne, zavisi od toga da li su u milosti ili u grijehu. Djeca su u prednosti upravo zato jer uglavnom još ne poznaju teški grijeh. I onda su u milosti. Ista logika vrijedi i za druga ukazanja. Tako Bog Otac kaže da se neće drugima ukazati zato jer nisu dostojni, a sveta Bernardica odgovara Marici da se neće ukazati Milanu i Vinku zato jer su grešnici, ali da hoće djeci. U špilji su dobrodošli samo oni koji su u milosti Božjoj. Jednom zgodom Isus šalje sve vani zato jer su svi grešnici. A drugi put glas dva puta poručuje: grešnici van, pravednici unutra. Bezbožnici se lišavaju mnogo milosti tako sv. Jakov poručuje: –Ja ću čuvati pravednike, grešnike neću!

Možemo reći da je to u skladu sa učenjem kršćanskim koje kaže da se grešnik svojevoljno odvraća od Boga i lišava se milosti i Božje pomoći, a oni koji su u milosti imaju tu milost i poseban blagoslov i zaštitu u životu.

Najvažniji razlog ukazanja je poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Gospa na to poziva u više navrata i na razne načine. Tako jednom traži da se na tu nakanu moli Zdravo Marijo, a drugi put tri puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Na upit zašto se ukazuje Gospa odgovara: nek se grešnici obrate. Anđeli sa svoje strane opetovano šire poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Tome se pridružuje sveci koji se ukazuju. Tri hodočasnika iz Supetra bivaju ispraćeni upravo sa porukom da mole za obraćenje grešnika. Isus u liku Dobrog pastira kaže: Ja sam Sin Božji, i odmah zatim: Želim da se obrate grešnici. Žalostan je jer ga oni vrijeđaju i traže molitvu za njih. Jednu Zdravo Kraljice, a drugi put poručuje da se moli dan i noć. 11.7. Luka vidi Isusovu muku od bičevanja do razapinjanja. Duboko potresen dječak pita Isusa zašto toliko trpi, a Isus mu odgovara: za grešnike. 8. 8. Isus je propet, ali bez križa, sav je u krvi, neki ga bodu u prsa, u noge, u ruke, odasvud mu teče krv. Govori: Molite za obraćenje grešnika. Vidite što meni čine grešnici. Vaši grijesi vrijeđaju moje rane. Sada se vidi da se ne radi samo o onima koji su otpali od vjere nego da su svi ljudi grešnici i da svojim grijesima muče Isusa. Doista teologija uči da je Isus umro za svakog pojedinog čovjeka kako bi ga spasio. Ne spašavaju se samo oni koji svojevoljno odbace njegovo otkupljenje. Nakon njihove molitve malo kasnije opet se ukazuje propeti Isus, no sad samo krvi, gdje su čavli, i daje objašnjenje: Nije mi lakše samo me malo manje bodu grešnici. Ovdje se očituje moć molitve koja slabi snagu grijeha, i time ublažuje Isusovu muku koja se pred djecom uprisutnjuje. I po treći put, isti dan, ponavlja se viđenje Isusove muke. Hvataju ga, vežu, tuku, krune. I kad ga pitaju – Tko ga to muči – on odgovara: Vaši grijesi. 24-9. Isus umire na križu i govori: Ja umiren za vas na križu. Zašto mi ne vjerujete? Zašto me ne slušate? Na ovaj način Isus upućuje bolni vapaj svima da se obrate. 

No Gospa obećaje i obraćenje grešnika. Tako 8.7. kaže Luki da će se grešnici postupno kroz 3 godine obratiti. Na koga se točno misli ne znamo ali očito ne govori o obraćenju svih grešnika i za pretpostaviti je da misli na one koji imaju mogućnosti doći na mjesto ukazanja. Dva dana kasnije kaže da će se grešnici obratiti da će mir zavladati svijetom i da će se svi vratiti svojim kućama. Ni ovdje se ne govori izrijekom o svim grešnicima, ali se daje povod za zaključivanje da se radi o velikom broju. Kako se ne spominje nikakav vremenski rok teško je odrediti na koga se to odnosi. Drugi svjetski rat je završio pred godinu dana i mir je doista zavladao svijetom, a svojim domovima su se doista vratili svi preživjeli. 29.7. Tatjana  Vučić vidi vrpcu koju drže dva anđela i na čijoj stražnjoj strani piše: Više se od polovice bezvjernih obratilo. Ovdje se može raditi o onima koji su bili otpali od vjere, ali su se nakon ukazanja ponovno vratili. U prilog tom tumačenju je što je manje od tjedan dana kasnije Isus kazao da sada ima mnogo ljudi poput Jude te da treba moliti da se taj broj smanji. Izjava anđela od 6.8. da će se svi grešnici obratiti ne stoji ako se primjeni na cijelo čovječanstvo. Ali stoji ako se odnosi na neku pojedinu skupinu. Primjerice onih koji su tada bili nazočni u špilji. U prilog toga da se misli prvenstveno na obraćenje mještana, te onih koji dolaze kao hodočasnici imamo više potvrda.

8.8. ukazuje se glava Božja i govori: Hoćete se obratiti svi. U špilji su svi grešnici, samo su 4 pravednika. 10.8. Isus kaže da mu je želja da se svi obrate, da okupljeni svojim dolskom pokazuju da su se obratili te da je ostalo samo nekih 20-ak neobraćenih.

22.8. Gospa sa žalosnim pogledom poručuje: Još ima mnogo grešnika u vašoj okolini. Nastojte da se skoro obrate. Dan iza toga Gospa najavljuje da će se svi Boljani obratiti. 8.8. Sv Tereza od Djeteta Isusa kaže da se pola grešnika u Bolu općenito obratilo, da bi htjela da se i druga polovica obrati. Taj proces ne završava brzo jer 23.9. Gospa kaže da je mnogo žalosna radi Boljana koji je vrijeđaju. Kao rješenje, osim molitve traži se i evangelizacija i to u globalnim razmjerima. 4.8. čuje se glas: Recite narodi moji, recite po cijelom svijetu da se obrate grešnici, i činite pokoru i Isus će svima oprostiti. Ovim se želi uključiti sve kršćane u poslanje obraćenja grešnika. Osim toga i vidioci sa drugom djecom koja mole s njima u špilji osobno dobivaju poziv. 22.8. Isus u pratnji tri anđela kaže: Djeco, idite širom svijeta i širite moju vjeru. Kako je to izvodivo? Ako imamo na umu da su se neki od njih, poput Luke Juginovića kasnije odselili i imali prilike biti u raznim zemljama, onda to može biti jedno makar djelomično objašnjenje. Onima koji unatoč svega ostaju tvrdokorni u svome grijehu upućuje se oštra opomena. 4.8. Gospa dva puta ponavlja: Recite grešnicima da se obrate što prije jer vas hoće Isus sve pomoliti. Dva dana kasnije jedna svetica poručuje: Dragi Isus će vas pokositi strašnom smrću ako se grešnici ne obrate. 7.8. poslije podne Marica vidi vrpcu sa natpisom: Obratite se grešnici, obratite, bit će vam bolje. Obratilo se više od pola bezvjernika. Do pet mjeseca, ako se ne obratite dragi Isus hoće da vas pokosi teškom smrću. Do pet mjeseci kleknite na gola koljena i bit ćete sretni i zadovoljni kad me vidite. Malo kasnije Isus u liku Dobrog Pastira dodatno pojašnjava: Obratite se, obratite i bolje vam se obratiti. Vidite što vas čeka. Prvo kuga, drugo srdobolja, treće glad, najveća nevolja. Kazna kako vidimo, će se odvijati stupnjevito, ali ona je navještena uvjetno, pa znači kako se nije ostvarila da se na poziv obraćenja odgovorilo. Zadnja kazna sa kojom ide kraj svijeta sa kojom ide poruka: kršćani neka se ne boje, grešnici neka se boje! Ako opomene i vremenite kazne ne poluče učinak onda slijedi polaganje računa pred Bogom nakon smrti.

Agent Ozne pita Isusa preko Marice Lalić: – Što će biti s onima koji su klali i ubijali? – Čekam da im sudim, odgovorio je Isus.

Čudesna obraćenja

Na mjestu ukazanja mnogi su dolazili iz znatiželje, bez vjere. Tako Mina Cvitanić zapisuje 9.7. u 18 h. Mnogo naroda. Neki omladinci prave smetnje, nepristojno se ponašaju, padaju razne neumjesne primjedbe o svetim ukazanjima. Pobožni posjetioci se zgražaju, neki ih karaju. Sutradan narod koji je ostao pred špiljom galami, tako ometa molitvu. Na upit Marice da li da prekine molitvu zbog buke Gospa odgovara: neka se mole da se može moliti uvijek i na svakom mjestu.

11.8. dolazi neki čovjek iz Supetra koji ulazi u špilju, bjesni, vrijeđa, psuje i ruga se svemu. Isus nalaže Marici da odmah iziđe radi nazočnih grešnika i ona to čini plačući, a s njom odlaze i svi drugi. 20-7- Luka vidi Gospu sa mnogo medalja na prsima, koja kaže da je čudotvorna Gospa Sinjska. I odgovara mu da će se ukazati i onima koji ne vjeruju. Nekoliko dana kasnije Gospu ujutro vide Vice Elezović i Marija Barhanović koji prije nisu vjerovali u istinitost ukazanja. A s njima i Vinka Paušić koja vjeruje u ukazanja ali nije vidjela ništa. Vjera je presudna za svakoga pa stoga Gospa poručuje: Tko vjeruje taj će se spasiti.

U drugoj prigodi kad je mole za čudo Gospa kaže: Tko ne vjeruje ovo ovdje ići će u pakao. Kako ovo protumačiti ako Crkva uči da privatne objave nismo dužni vjerovati. Zavisi na koga se ovdje misli. Sigurno se ne misli da cijelo čovječanstvo jer ne mogu vjerovati ako ne znaju uopće za ukazanja. Dvojbeno je koliko se to može odnositi na one koji su o tome čuli samo površno ili negativnu informaciju. Očito je da se to može odnositi u prvom redu na one koji su imali viđenja i u manjoj mjeri na one koji su bili izravni svjedoci događanja i milosti. Onoga tko prima Božje milosti one i obvezuju i što ih više ima to mu je veća i odgovornost.

29.7. Gospa kaže Tatjani da će učiniti čudo u špilji. 1.8. okupljeni mole Gospu da što prije učini čudo, Možda se nadaju da će to uvjeriti i one zadnje sumnjivce. Vjerojatno je čudo i znak kojeg Isus naviješta Isus Marici 5.8. kad kaže ja ću vam dati znak ali ne sada. 7.8. poslije podne u špilju ulaze neki koji ne vjeruju i rugaju se s ukazanjima među kojima je Venka Dulčić i Solinka Katica Katić, njena gošća. Marica ulazi i vidi Dobrog pastira sa 31 ovcom koji joj kaže da nije zadovoljan sa svima jer između vas su dva velika grešnika i poziva na obraćenje. Marica vidi razne prizore muke Isusove, a nazočne u špilji mole: Smiluj nam se, oprosti nam naše grijehe! Isus govori: Obratite se, obratite, šutite i gledajte kako ja trpim na ovom križu, kako se mučim za vas. Molite za obraćenje grešnika. Ja sam umro za vas na križu. Sada, zbogom. Nestaje ga. Molimo. Čuje se glas: Sada idite kući jer će se sada u ovoj špilji jedno veliko čudo dogoditi i sad zbogom. Izlazimo, ali sumnjamo da je to varka nečistog Duha i opet se vraćamo. A Marica pita – U ime Boga reci nam koji je ono glas rekao da idemo kući. Isti glas: ono je rekao tvoj drugi sveti anđeo čuvar. Izlazi. Tada neki opet neki ulaze u špilju jer žele vidjeti čudo a nesvjesni su da će oni sami biti protagonisti čuda.

Venka ima viđenje Presvetog, Gospe s Isusom , Gospe Karmelske koja joj kaže da je Blažena Djevica Marija. Za to vrijeme Katica vidi polumjesec, zvijezdu i raspetog Isusa. Zatim krik, vika u pećini. Dulčić i Solinka izlaze prestravljeni iz pećine. Viču: Ponor, ponor crveni. Dulčić pada onesvještena. Druga priča: vidjeli smo obadvije isto: Veliki debeli križ, na njemu Isus sav u ranama, krv izlazi iz rana, žile na rukama napete, tijelo se trza od boli, zrake rasvjetljuju križ, ispod križa strahoviti ponor kao more, crven, pun ognja. Jezoviti prizor za koji kaže da ga neće nikada zaboraviti. Katica je kako je sama ispripovjedila pobjegla iz sljedećeg razloga. Ona kaže: Krist koji je gledao pred sebe u onaj užas krvi i vatre, polako je polako podizao glavu i pogled usmjerio k njoj. Kristov pogled upućen njoj bio je blag, milostiv, nježan. I ona ga nije mogla izdržati. Pobjegla je na cestu zajedno s Venkom sa glasnim vapajem, usklikom iznenađenja, tajanstvenim, velikim, lijepim otkrićem. Isuse.

Venka nije bila u pravoj nesvijesti nego u stanju sličnom komi, s oduzetim nogama pa su je zato stavili na konja i odveli kući. Putem uzbuđeno priča boji se da neće moći hodati. Tješimo je. Sutradan ujutro kad idu obadvije u crkvu ispovijede se. Venka je kao mala bila pobožna vjernica, znala na pamet sve crkvene blagdane, i htjela biti redovnica no 1943.-e je evakuirana pred Njemcima na Vis gdje je pristupila Prvoj Dalmatinskoj i prošla ratni put do Trsta. Katica, 19.-ogodišnjakinja, već je 1941.-e sa 13 godina primljena u Savez komunista. A u vojsci je bila od kapitulacije Italije, 1943.-e sveukupno nešto više od 2 godine. Spremna je svjedočiti pred svima pa i pred Oznom o istinitosti onoga što je doživjela. Pa i pod cijenu otpuštanja s posla ili zatvora. Bodrila je druge: Nemojte se plašiti, ne odstupajte od ovoga. 10.8. su Katica i Venka ponovo u špilji i sada vide razne prizore iz Isusova života. Imala je također viđenje žena koje idu po vodu na bunar među kojima se posebno isticala jedna žena koju je pratilo malo dijete. Žarko je molila da čuje Gospin glas iako to ne zaslužuje. A u zamjenu je dobila objašnjenje onog što je vidjela ispisano na bijelom platnu. Mali Isus nudi pomoć svojoj majci. On bi joj pomogao nositi vrč s vodom.

Progoni

Dominikanci koji su imali gimnaziju na Bolu su se držali po strani i nisu se izjašnjavali znajući da mogu imati problema sa vlastima. Tako nalazimo zapisano: jedna je ujutro bila procesija. Padre Bepi je bi župnik tada i onda su svi došli u crkvu. Govori: ja ću vam otvorit crkvu, ali ja nemam ništa s tim. To je bilo strašno vrime za svećenike i tako to. Kako vidimo svećenici se drže na distanci. Luka je bio pozvan na razgovor kod Udbe u Supetar gdje ga je ispitao Jure Burazin davši mu čokoladu. Tadašnje vlasti su osudile trojicu intelektualaca koji su se istakli u sudjelovanju na ukazanjima na godinu i pol zatvora. Najveću kaznu je dobio Božidar Jakšić. Nekim kazivačima prva asocijacija na ukazanje Majke Božje je stavljanje stroge mjere gušenja tog ukazanja. Kako sami ističu mnogi su zbog tog događaja završili na neko vrijeme u zatvoru. Božidar Jakšić je Boljanin koji je kao student došao svojoj kući za vrijeme ljetnih praznika i tako se susreo sa ukazanjima. Osobno sam nikad nije imao nikakva ukazanja ali je čvrsto vjerovao u njih i postao glavni njihov svjedok. On je uhapšen u Bolu 25.8. 1946.-e gdje je pritovren. Uvečer je premješten u Supetar, a sutradan odveden u Split na Katalinića brig gdje je bio sam u ćeliji. Uz njega je, kako se kasnije doznalo, bili uhapšeni: Toni, Franko, Dinko i Zdenka. Titov govor u Splitu protiv Gospinih glasnogovornika u Bolu unaprijed je odredio ishod suđenja. Glavni lokalni list Slobodna Dalmacija, sukladno tome piše, da se radi o prijevari. Sudac Marijani osudio ih je za prevaru i igranje sa vjerskim osjećajima, širenju laži i kao takvi su neprijatelji države i ruše državni poredak. Zdenku su izdvojili jer je ona krivnju prebacila na Božidara i rekla da se ona ne slaže s politikom optuženih. Zanimljivo je da je ona ostala pri tom da nije lagala o onom što je vidjela. Ali da ne zna kako je to vidjela i čula. Na pitanje suca tko je držao svjetlo ona nije mogla dati nikakav odgovor jer je to bilo ne izvedivo. Glavni optuženi je bio Božidar i proglašen je krivim za organiziranje i širenje laži o čudima te je osuđen na 4 godine prisilnog rada i 2 godine gubitka građanskih prava. Franko je osuđen na dvije godine prisilnog rada. Dinko na jednu, a Zdenka na 6 mjeseci. Kad su Gospu pitali što će biti sa uhapšenima ona im je rekla da će se svi vratiti živi i zdravi svojim kućama, Toni u srijedu, Franko ubrzo nakon njega, Dinko odmah nakon Franka i Božidar nešto kasnije od Dinka. Istina je da su se svi vratili živi. Toni, koji se navodi, uopće nije bio suđen pa je kao takav prvi izišao iz zatvora, a odgovara i redoslijed puštanja na slobodu. No, teško je pomiriti godine zatvora sa najavom brzog izlaska. Božidar za razliku od drugih sudionika ukazanja je jedini vjerovao do kraja, a ostali su se povukli pod pritiskom vlasti. O netrpeljivosti političkog okruženja tog vremena prema tom događaju ali i o ustrajnosti vjernika govori Petar: I onda se umišala politika pa su tu djecu proganjali, zatvarali i tako dalje, ali su ljudi išli gore i hodočastili i dalje. Rezultat progona je bio da se u Bogu do 1990.-e godine uopće nije pričalo. Samo su rijetki doznali o tome. Tako je Nenad tada doznao od drugih da mu je baka bila vidjelica. A da mu ona, iako još živa, nije nikad govorila o tome. On stoga zaključuje: Jednostavno ne živi kao nešto što je postojalo. To je zaboravljeno. Sustav je to satro, satro u glavama ljudi.

Okupljanja vjernika

7.7. Gospa kaže da je izabrala špilju za svoja ukazanja. I to djeci. Vijest se brzo proširila i ljudi su se počeli okupljati u sve većem broju. Svaki dan poslije podne se odlazilo pješke do špilje gdje bi se molilo i primalo poruke. Preko tjedna znalo je biti oko 150 ljudi, a preko vikenda broj se udvostručio jer su brodovima dolazili hodočasnici iz drugih mjesta. Tadašnji župnik Postira 5.8. 1946.-zaapiso: Noćas u tri sata krcata Darinka – brod koji može primiti 75 osoba, otišao u Bol. Ne toliko na fjeru koliko da ispitaju istinitost ukazanja u jednoj špilji, o čemu već par mjeseci govori čitav Brač. Da se navodno jednom dječaku i djevojčici ukazuje Majka Božja, kao i mnogim drugi sveci.

Hodočasnici se vratili oko 11.30. od njih nitko nije vidio ali da su osim djece vidjeli odrasli. Vidjeli su zanos onih koji su navodno imali milost gledati Gospu. Vratili su se oduševljeni pjevajući Gospine pjesme. Sva ta pričanja treba uzeti s velikom rezervom. 10.8. skupilo se preko 550 vjernika sa raznih strana koji su spontano priredili u redu i pobožno procesiju od crkve Gospe od Karmela pa oko Gospojice do špilje. Cijelim putem se molilo i pjevalo a narod je vrlo sabran i miran. Vratili su se opet u procesiji opet u redu i s velikim ganućem. Dan koji se ne zaboravlja po sveopćem mišljenju. Hodočasnici s Brača su bili došli posebnim brodom. Sutradan su stigli hodočasnici sa Supetra, Sutivana, Miraca, Sumartina, Vrboske, Jelse, i nekih drugih mjesta s Brača. Znamo još za druge procesije koje su bile kasnije. Ukazanja su se nakon ljeta premjestila bliže mjesta pokraj crkvice svete Lucije. 8.7. na upit Luke Gospa se prvi put predstavlja sa riječima: Ja sam Majka Božja. Isti dan u dva navrata poručuje da će se svima ukazati u nedjelju kroz pola godine i da će to biti u špilji. 10.7.opet kaže da će je moći vidjeti svi nakon 6 mjeseci. I to u prvu nedjelju te da tada narod ne ulazi u špilju nego ostane na cesti odakle će je svi moći vidjeti gdje će ona biti na vratima špilje. Špilja, kako je rečeno, može primiti vrlo mali broj ljudi, 10ak, dok je ispred moglo stati puno više. Sutradan ponavlja da će se ukazati svima na prvu nedjelju, za 6 mjeseci, te da će to biti tijekom velike mise. Za taj mjesec najavljuje također 15 čuda. Ovdje i drugdje na svijetu. 1.8. Gospa pojašnjava da se 6 mjeseci računa od njenog prvog ukazanja. Ne znamo što se dogodilo za 6 mjeseci, ali kako je prvo ukazanje bilo 25.6. to je trebalo biti točno na Božić, iste 1946.-e godine. Doista, pred Božić 1946.-e Luka je najavio 3 dana tmine. Tada se svaka kuća u Bolu, bez obzira na vjerska uvjerenja, opskrbila svijećom, pripremivši se za izvanredno stanje. Kako se na Božić nije dogodilo ono što je bilo najavljeno praćenje ukazanja se značajno smanjilo. Kada su se točno završila ukazanja nije poznato. Neki drže nakon godinu dana, a neki nakon nekoliko godina.

Prvi vidioc Luka Jugović je počeo živjeti poput svojih drugih vršnjaka. S bratom Pjerinom osnovao je prvi vokalno-instrumentalni sastav „hobotnica“. Udaljio se od vjere, a neki čak drže da je pod utjecajem vjere postao ateist. Kada je imao 20 godina mjestom je odjeknula vijest da je komitet iz Supetra pozvao i upisao u školu, da je dobio smještaj za dom  i stipendiju. Sve to na temelju pisma kojeg je bio uputio predsjedniku Titu. Naslovio ga je: „Dragi oče“ i pitao „Kako je moguće, da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje? Plačem nad svojom sudbinom. Da učinak bude bolji nanio je na pismo i malo vode da izgledaju kao prolivene suze. To mu je omogućilo da se školuje. U Zagrebu je završio srednju glazbenu školu. Kako je bio sposoban brzo je diplomirao, a onda apsolvirao i nastavio poslijediplomske studije na Bečkoj akademiji za glazbu i kazališnu umjetnost. Elfi, Lukina udovica nije htjela govoriti o ukazanjima. Luka je kao odrastao, u najmanju ruku, zatajio ukazanja a svojoj supruzi je na samrti na pitanje o ukazanjima odgovorio: Da, sve je bila istina!

Za suvremenike, vjernike događaji su bili utješni i ohrabrujući. Danas mnogi mještani uopće ne znaju o ukazanjima, a od onih koji znaju mali broj njih vjeruje u njihovu autentičnost. Svi su vidioci mrtvi, a nitko od živućih svjedoka ne želi pričati o tome.

Na pitanje jedne mještanke: Zašto se dogodilo ukazanje? Ona je kazala da nas podsjeti tko smo. 1994. Božidar Jakšić održao je mali prikaz u mjesnom kinu o ukazanjima, a kasnije je predvodio svečanost otkrivanje spomen ploče  na mjestu ukazanja. Tada nitko od živih sudionika nije došao. Špilja ukazanja je bila porušena radi proširenja ceste, 1976,-e tako da je ovo ta spomen ploča jedino obilježje ukazanja i za koju i danas vode brigu neki vjernici. Jakšić je šutio o ukazanjima sve do dolaska Hrvatske države, a kad je mogao govoriti, onda kao da nikoga nije bilo briga.

Danas, sa vremenskim odmakom, kad su se promijenile ne samo okolnosti, nego i svjetonazor ljudi pa i vjernika, može se uočiti da neki spominju ove fenomene u kontekstu vjerskog turizma, žaleći što nisu postali svetište poput Međugorja. No, to je materijalističko poimanje koje je daleko od vjere. Pravi razlozi ukazanja su neki drugi: da ohrabre ljude u tom teškom poratnom vremenu, da im obnove vjeru i da mogu unatoč svega bit apostoli.

Djeco moja…

Noćas je opet padała kiša. Oprała je naš grad. Ali, nije to obična kiša. To su suze heroja, ratnika, izmučenih patnika, majki, djece, izmrcvarenih, poniženih, ali nepokorenih.
To su suze prerano posijedjelih, prerano odraslih – vaših vršnjaka i malo starijih od vas, prije 30 godina.
Zato, danas, nemojte se čuditi suzama onih koji mogu plakati. Još manje se čudite onima na čijem oku suzu nikada niste vidjeli, jer svoje suze kriju. Ma, vojnik ne plače. Vojnik stisne zube i ide dalje. Zato, plače nebo nad našom Hrvatskom. Jer majka Domovina plače nad svojom djecom.

A vi, djeco moja, sokolovi moji, razvedrite nebo nad ovom svetom zemljom.
Sve što radite, radite iz petnih žila, iz srca – iz duše. Kao Oni nekada.
Nisu branili Domovinu 5, 10, 15 ili 20 posto. Branili su je iako je na njih nasrtala Sila više od 15 puta od njih veća.

Pazite, 30.000 nasuprot 1.800. To je više od 1.5000 posto. To je neizrecivo.
Kad vam se nešto ne da, sjetite se njih i radite bar 100 posto. Moći će ponosno gledati, oni na nebu i ovi još na zemlji, na vas.
Tako ćete im polako početi vraćati dug.
A Hrvatska, ova lijepa blagoslovljena Hrvatska ići će dalje.
Nije čudo da “mala Hrvatska” pobijedi jednu “veliku Rusiju”.
Nije čudo imati vrhunske tenisače, košarkaše, olimpijce. Nije čudo živjeti u prelijepim gradovima i selima zemlje koja ima sve, baš sve i more i polja i šume.
Sve to je zarađeno, zasluženo kroz stoljeća.

Zato, pogled uprite na ljude koji su tu, kraj vas. Ljude koji ne govore puno, a puno su dali. Oni vam imaju puno za reći, a ako i ne govore, govori vam podatak gdje su nekad davno bili kad vas i nije bilo.

Nisu bježali u Svijet, oni su išli na prvu crtu. Zaboravili su na sebe, da zaštite one koji se sami nisu mogli zaštiti.

Ostavljali su tople domove i zamijenili ih za hladne i kišne rovove.
Umjesto tuševa, kupala ih je kiša.
Glazbu s radija i TV zamijenila im je stravična grmljavina topova.
Bijeli svijet, u kojem su se sakrili drugi, zamijenili su pocrnjelim nekadašnjim kućama u kojima bi na koji tren predahnuli, onako obučeni u odoru i čizme. Krevete s bijelim plahtama čuvali su za vas.
Zato, kiša nije kiša. Kiša su suze i vašeg oca, strica, ujaka, majke, susjeda, prolaznika, bojovnika.
To su suze hrvatskog ratnika.

18. studenoga 2021.

Voli vas vaša mama.
Dr. Nada Vilić – Srednoselec

Izvor: dragovoljac.com

Umrli  nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – 

Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.

Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”

Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.

Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.

Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.

Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“

Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.

Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.

Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!

Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?

Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)

Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.

Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.

Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.

Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA

M.G.

Zadnji je čas da se probudimo jer je zlo na vrhuncu svoje moći i u završnoj fazi uspostave protubožje svjetske diktature

***

Iskustvo Crkve u Hrvata je bogato i može poslužiti kao polazište za jedan pokušaj razumijevanja sadašnjega trenutka s motrišta vjere imajući na umu uz katoličanstvo jednako pravoslavlje i islam koji su prisutni na našim prostorima.

Svjedočanstvo engleza Frederica Boltona: … Ispričao nam je da nakon što vlakovi stignu u Jugoslaviju, ta nastaje pravi pokolj. U međuvremenu smo još slali ljude. Jedan od njih me pitao mogu li mu jamčiti kamo ide. Rekao sam da nisam siguran, ali da mislim da znam.  Rekao mi je: “Englezu je zadana riječ svetinja.” Osjetio sam da ne mogu dalje raditi takvo što. To je postala namjerna obmana. (video u prilogu)

…

Izvor: priznajem.hr (video)

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Mnoštvo zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi.

O takvom surovom svijetu, o čitavoj lepezi fenomena u kojima se očituje suvremena kultura smrti, progovorio je još jednom i dr. Josip Mužić, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, objavivši netom prije Božića u izdanju Glasa Koncila novu knjigu “Rat protiv čovjeka”…

…………

Za one koji knjigu još nisu imali prigodu pročitati, a to bi željeli, recite nam ukratko što budući čitatelj može pronaći (pročitati) u ovoj vašoj novoj knjizi, kojim se temama bavi i što predstavlja?

– Knjiga je podijeljena u četiri tematske cjeline.

*Prvi dio opisuje patnju djece na raznim područjima u cilju da pruži jedan cjeloviti uvid što sve trpe djeca diljem svijeta danas. To je doista pravo mjerilo napretka određenog vremena. Za razliku od onoga što mi mislimo, situacija je danas o tom pitanju mnogo gora nego ikad u prošlosti, tako da smo mi sada usred najmračnijeg novog doba.

Drugi dio upozorava da se ovo ne događa slučajno, već da je uvelike programirano i opravdano eugeničkom ideologijom iza koje stoje zapadne elite i međunarodne institucije u cilju drastičnog smanjenja svjetskog stanovništva.

Treći dio obrađuje odnos prema nerođenoj djeci koja su lišena svih prava, a u prvom redu onog najosnovnijeg – na život. Legalizacija pobačaja, eksperimenti i ekonomska eksploatacija najmanjih, praćeni su verbalnim akrobacijama, intelektualnim manipulacijama i podmetanjima kako bi se opravdalo takve prakse i uvjerilo javnost, protivno svim znanstvenim činjenicama, da nije posrijedi ubojstvo nevinog i bespomoćnog ljudskog bića, nego etički dobro postupanje. Posrijedi je globalni genocid u kojem, prema statistikama UN-a iz 1997., samo u pobačaju strada 53 milijuna djece svake godine, što nadmašuje cjelokupne žrtve Drugog svjetskog rata.

Posljednji dio bavi se revolucijom samog čovjeka koju donosi biotehnologija dovodeći nas u ime ohole iluzije samostvaranja i nadilaženja čovjeka (transhumanizam) u opasnost samouništenja.

………………

Naslovnica, koja je vrlo efektna, čini se podosta apokaliptičnom, s obzirom na simboliku s djetetom na devastiranom planetu kakav je naša Zemlja, no ujedno je i optimistična jer ipak su djeca naša budućnost. Kako to komentirate?

– Prema mom uvjerenju djeca su jedini nositelji budućnosti i nikakva tehnološka iznašašća ili ideologije ne mogu im biti zamjena. Bez obzira na to koliko moćnici u svome kompleksu svemogućnosti mislili da mogu podvrći kontroli nastanak i razvoj ljudskog života, prihvaćajući pritom svođenje čovjeka na predmet, rođenje svakog novog djeteta ih demantira. Pravi odgovor svim protuživotnim snagama i strukturama jest pomoći ljudima da se oslobode od protuprirodnog straha od novog života koji im je nametnut i ponovno otkriju uzvišenu ljepotu i neprocijenjivu vrijednost rađanja i podizanja djece. Tu se krije ključ za egzistencijalnu radost koja može pobijediti i iskorijeniti ovo sivilo i beznađe koje se sve brže širi oko nas i u nama.

………………….

Neosporno je kako ovodobna civilizacija plaća danak tehnološkom i tehničkom napretku, ali i pogubnom utjecaju ideologija, konzumerizma i posljednjih godina virtualne, digitalne prakse, koja zatire ljudskost i humanost. Tko je odgovoran za takvo stanje, u kome najviše stradava sam čovjek, kako smo se uopće mogli naći u takvoj pogubnoj situaciji?

 – Duboko smo zakoračili u vrijeme koje je prognozirao Karl Marx u svom djelu ‘Bijeda filozofije’: ‘Napokon je došlo vrijeme kad je sve što su ljudi dosad smatrali kao neotuđivo, postalo predmet razmjene, prodaje i moglo se otuđivati. To je vrijeme kad su čak i stvari koje su se dosad predavale, ali nikad razmjenjivale; davale, ali nikad prodavale; stjecale, ali nikad kupovale: vrlina, ljubav, uvjerenje, znanje, savjest itd., kad je jednom riječi sve postalo predmet trgovine. To je vrijeme opće korupcije, sveopće prodajnosti, ili, da upotrijebim ekonomski izraz, vrijeme u kojem se svaki predmet, bio fizički bio moralni, donosi na tržište kao trgovinska vrijednost, da bi tamo bio ocijenjen po pravoj svojoj vrijednosti.’

Odgovornost je u prvom redu na ekonomskim i političkim vladarima ovoga svijeta, koji u procesu globalizacije ostvaruju sve veću koncentraciju moći i u tu svrhu su, bez obzira na razlike, međusobno povezani raznim javnim i tajnim organizacijama. Rezultati su svima vidljivi i opipljivi. Prema UN-ovu izvješću 1998., troje najbogatijih ljudi u svijetu imalo je više imovine negoli sve najmanje razvijene zemlje skupa sa svojih 600 milijuna stanovnika, dok je 2012. godine 85 najbogatijih ljudi svijeta raspolagalo imovinom koliko i tri milijarde siromašnih, odnosno gotovo pola čovječanstva. Gdje je tu nestala ona elementarna razdiobna pravednosti koja bi omogućila da svatko dobije nužni minimum za život, a ne da milijuni umiru od gladi? No ništa manju odgovornost ne snose također intelektualci, kojima su dostupna saznanja i koji bi mogli snažno dignuti glas za obespravljene i utjecati na buđenje javnog mnijenja i običnih ljudi, ali se prostituiraju za svoje vlastite sitne interese i šute, odvraćaju pozornost od bitnih problema ili govore samo ono što je trenutno podobno.

………………

Vezano uz prethodno pitanje, dojam je da je danas sve teže običnom čovjeku razlučiti dobro od zla, što uz “kulturu smrti” kojoj smo svednevice izloženi upućuje na nimalo mirnu budućnost?

– Istina je da je običan čovjek u teškom položaju, no ima na raspolaganju i rješenja. U prvom redu trebao bi se obraniti od zaglupljivanja koje se provodi preko vodećih medija tako da se nauči pravilnim odabirima ponuđenog, korištenju alternativnih mogućnosti poglavito preko interneta i bojkotu štetnog. Statistike pokazuju da u SAD-u djeca prosječno provode pred ekranom sedam i pol sati dnevno te da je to u stalnom porastu. U Europi dijete do osamnaeste godine života provede prosječno četiri pune godine pred ekranom. To je vrijeme koje koriste za zabavu i u koje se ne računa ono provedeno za kompjutorom radi učenja. Ova navezanost u mladenačkoj dobi prenosi se i na kasniji život odraslog čovjeka u obliku jako ukorijenjenih navika koje ne samo da pripadaju u sferu ovisnosti već često onemogućuju samostalno kritičko rasuđivanje. Lako dostupno rješenje je jednostavno prestati koristiti televiziju, makar na neko vrijeme. Osobno već više od 25 godina nemam i ne gledam TV radi uštede vremena i psihičke higijene.

……………..

Eugenika je na zlu glasu još od početka 20. stoljeća, no čini se kako je iznova aktualna, makar uvijena u navodnu brigu za opstanak čovječanstva (prenapučenost). Što nam o tome možete kazati?

– Eugenika je pokazala izuzetnu moć transformacije i prilagođavanja novonastalim okolnostima. Nakon što je pokazala svoju zloćudnu narav u strahotama nacizma, prikrila se i nastavila djelovati našavši nove saveznike u ekološkim katastrofistima i antipopulacijskoj politici SAD-a koja ima za cilj sačuvati njihovu poziciju vodeće svjetske velesile. Danas se eugeničari osjećaju već toliko moćni da s više strana traže njezinu potpunu rehabilitaciju. Već su sada primjene eugenike mnogo veće negoli za vrijeme nacizma, posebno preko upotrebe novih izravnih i prikrivenih sterilizacijskih i kontracepcijskih metoda te genetskog inženjeringa.

………..

Pišete i o pitanju pobačaja, opasnostima od nekontrolirane genetike, genske selekcije… Ima li oko toga glasa u Hrvatskoj, upozoravaju li naši stručnjaci, znanstvenici, humanisti… na taj problem ili prešutno odobravaju “svjetske trendove”?

– Prvi put u povijesti čovjek, ponesen mogućnošću da prepravlja i iznova stvara sam sebe, sam dovodi u pitanje opstanak cijelog čovječanstva. Neki, poput posthumanista, otvoreno zagovaraju nadilaženje postojeće ljudske naravi smatrajući da se uz pomoć biotehnologije može stvoriti nova neusporedivo bolja. Zato se sve više znanstvenika zauzima za uspostavu određivanja strogih granica dokle se može eksperimentirati s čovjekom i izgradnju jedne ekologije koja bi zaštitila ljudsku vrstu. Talijanski filozof A. Tarantino drži da ‘baš najnovija istraživanja ljudskog genoma opravdavaju’ njegovo ‘uvjerenje, po kojem je već vrijeme da se prizna i zaštiti, uz prava pojedine individue, i prava ljudske vrste, kao subjekta koji živi u produljenju milenija, jednim vlastitim životom, različitim od pojedinih individua i narednih naraštaja’. Filozofsku razradu ljudske vrste kao subjekta koji opstaje tijekom milenija nalazi već kod Kanta. Od modernih filozofa o tom pitanju se istaknuo H. Jonas, koji je zasnovao etiku dugoročne odgovornosti za tehnološku civilizaciju, koja nije samo individualna nego i kolektivna, sadašnjeg naraštaja prema budućima. Riječ je o odgovornosti za budućnost čovječanstva koja je utemeljena u potrebi da se izbjegnu pogibelji njegova uništenja od nuklearne energije i negativnog korištenja genetskog inženjeringa. Znanstvenici u Hrvatskoj sve se više bave ovim temama, pa tako imamo vrijednih doprinosa poput knjige filozofkinje Marije Selak ‘Ljudska priroda i nova epoha’, objavljene 2013. godine.

……………

Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Između ostalog imamo problem smanjenja broja djece, odnosno stanovništva, a u svezi s tim malo ili gotovo ništa ne poduzimamo, osim teoretiziranja kako smo u demografskom problemu…

– Stanje u nas je dramatično, jer ne samo da rapidno starimo kao narod nego se u isto vrijeme mlado visokoškolovano stanovništvo iseljava. Jednostavno nestajemo kao narod. I to kao da nikoga od naših političara ne zabrinjava i kao da smo još uvijek zarobljeni mentalnim sklopom komunističkog sistema koji je svaku demografsku skrb gledao sa sumnjom, a nerijetko i osuđivao kao ‘klerofašizam’. Apsurdno je da mi još imamo na snazi zakon iz prošlog represivnog sustava o pobačaju iz 1978., koji je neustavan i nezakonit. Članak 21 našeg Ustava jasno kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, a Deklaracija o neovisnosti i suverenosti RH iz 1991. sa svoje strane ističe da Republiku Hrvatsku obvezuju samo zakoni doneseni u njoj. Potrebno je dosljedno zaštititi ljudski život od začeća apsolutnom zabranom ubijanja nerođene djece i provoditi sveobuhvatnu učinkovitu politiku podupiranja obitelji. Na ovome se testira istinsko rodoljublje i čovjekoljublje!

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

izvor: Glas Slavonije

…

Drugi intervju, urednika emisije Riječ i Život sa autorom knjige Rat protiv čovjeka – možete progledati na priloženom videu

Rođen sam ovdje u Škabrnji, kršten u ovoj crkvi – koja je ovdje
(na slici) na zidu…

O svojoj tragediji neću govoriti. Uglavnom, tih dana oni su ovdje u Škabrnji svoje živote dali za obranu države. Prolili su svoju krv za Hrvatsku državu. Nije to kako bi neki htjeli prikazati... to je bio krvavi obrambeni Domovinski rat u kojem je naša Domovina Hrvatska platila visoku cijenu.

Strašno!

…

Na slici dolje je Gospin kip kojem su četnici odsjekli glavu, a na kojem je pronađena usječena sjekira. Na sjekiri je bilo krvi više krvnih grupa.

…
Ovo je lekcija o kojoj ni stariji, a kamoli oni mlađi ne znaju!
Jer je to nešto što jednostavno ”treba zaboraviti i ići dalje.”
Mnogi od nas stali su u čudu slušajuć i čudeći se – kako to da te stvari u dvadeset godina nismo ni od kog čuli???

A živimo u slobodnoj zemlji?!
U zemlji koja slavi Dan državnosti – a ne zna što slavi.
I ne zna ni što je bilo, ni kako je bilo…
Pa nek ovo bude jedan prilog tomu – da se ne zaboravi – istina o Škabrnji – i istina o Domovinskom ratu.
Prilog istini u OBRAMBENOM RATU.

O. Dominik Oswald Rufeisen, bosonogi karmelićanin (1922-1998) pokazuje da  UPORNO TRAŽENJE ISTINE uvijek završi u osobnom susretu s Isusom Kristom, koji živi, poučava, oprašta grijehe i vodi nas u Nebo preko Crkve katoličke.

Piše: O. Mieczyslaw Piotrowski

…

DJETINJSTVO I ODRASTANJE

Oswald R. Rođen je 29.1.1922. god. u selu Zadziele, u Krakovskoj regiji. Njegovi roditelji bili su „napredni židovi“. Nisu nosili tradicionalnu odjeću i kod kuće su govorili Poljski. Kad mu je bilo dvanaest godina učlanio se u mladenačku organizaciju AKIBA koja je radila na povratku židova u Palestinu i na povratku židovske države u granice nekadašnjeg Kraljevstva, u vrijeme kralja Davida. Zahvaljujući tom članstvu postiže samokontrolu, odbojnost prema veselicama, plesu, udobnošću i luksuzu. Nakon obraćenja Oswald nije imao nikakvog problema da prihvati istinu kršćanskog života koji je sa sobom nosio i odricanja, samokontrolu, žrtvu, asketizam…

U svibnju 1939.-e godine Oswald je završio srednju školu. 1. Rujna iste godine njemački nacisti neočekivano su napali Poljsku i počinje Drugi svjetski rat. Sljedećeg dana Oswald je bježao od njemaca skupa s roditeljima i bratom Leonom. U Krakovu su se ukrcali na vlak koji je išao na istok, u Lvov. Njemci su bombardirali i pucali na bespomoćne kolone civila u bijegu. Nakon sedam dana putovanja vlakom morali su nastaviti pješice. Nakon dva dana roditelji su se odlučili vratiti kući, a Oswald i Leon su ušli u područje okupirano Rusima. Stigli su u Vilnus s namjerom da pobjegnu u Palestinu. Gledajući svu okrutnost rata Oswald vidi ekstremno bezakonje i zvjerstvo a što je došlo sa novom demokratski izabranom vladom koja je odbacila Boga i Njegov zakon. Postao je svjestan da jedino zajednica vjernika, spremnih na žrtvu, na krepostan i pravedan život, vođena izgrađenim ljudima, garantira mir te da su to neophodni uvjeti da bi se zajednica uspješno razvijala i vodila sretan život.

U mladosti, iako je vjerovao u Božju opstojnost, Oswald je imao i sumnji. Mislio je kako Bog koji je stvorio cijeli svijet ne treba naše molitve niti religiju i da je daleko od ljudskih zbivanja. Kao dječak čitao je razne knjige protivne kršćanstvu  što je uzburkalo njegove misli. Konačno, zaključio je da su sve religije krive i da je dovoljno vjerovati u jednoga Boga. No nastavio je i dalje tražiti odgovor na pitanje o smislu života. Tek nakon obraćenja shvatio je da su duhovne nedoumice i zbunjenost koju je iskusio u to vrijeme bila poticana od nemoralnih novinara i pisaca čije ideje je usvajao iz knjiga i članaka.

Kako bilo, Oswald je sebe najviše okrivljavao zbog toga što „mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu“. (Mudr 1,4) U svojoj autobiografiji je napisao „kroz svoju ovisnost ja sam pokvario svoju dušu, misli i srce na najgori mogući način. Moja sljepoća je bila tako velika da sam nenamjerno imao poštovanja za bezboža razmišljanja i poglede, dok sam istovremeno osjećao odbojnost prema onome što je bilo usmjereno na Boga i što je Boga uključivalo. Ipak, nastojao sam se voditi svojom savješću, barem u onom gdje sam imao dovoljno snage da nadvladam sotonske napade, ali tako često sam bio nadvladan. Da nisam bio odgajan u zajednici koja je u meni stvorila odbojnost za zabave i udovoljavanje sebi bio bih potpuno pao i slijedio zahtjeve svog  pogleda na ponašanja. U svojim memoarima Oswald piše da je u svojoj mladosti patio od teških ovisnosti što ga je učinilo sličnim životinji. One su vezale moje misli i srce sve više, a i moja osjetila, čega sam se oslobodio tek kad sam se krstio (…). Riješio sam se toga, a to dugujem posebno blaženoj i Prečistoj Djevici Mariji (…) i ako ponovo dođu jedan pogled prema Blaženoj Djevici je dovoljan da odu bez povratka.

BORAVAK U VILNUSU

U veljači 1941. God., u Vilnusu, Oswaldov brat Leon prima vizu za Palestinu. Oswald je nije uspio dobiti. 22.6. 1941. Njemačka je navijestila rat protiv Rusije. Vilnus je bio teško bombardiran. Oswald je riskirao život da bi pomagao ljudima u kućama koje su paljene i rušene. Kad su Njemci okupirali Vilnus počelo je masovno istrebljenje židovskih stanovnika, poljske inteligencije. Opkolili su ih i upucali u susjednim šumama. Oswald je tražio način kako da pobjegne. Neopažen, ušao je unutar građevine, ispitao jednu plohu ne bi se li uspio uvući i uspio je. Sakrio se iza razbijene starudije. Svjestan svoje beznadne situacije počeo je moliti Boga za pomoć svim svojim srcem. Čuo je skriku žandara, pucnjeve, jaukanja pretučenih i ranjenih ljudi. Poslije nekog vremena, svi ljudi su bilu kšćani na neki kamion i odveženi. Osjećala se mrtva tišina. Oswald je odahnuo. Nitko ga nije primjetio. On je ovo doživio kao jasan znak Božje zaštite. Zahvaljujući Bogu iz sveg srca što ga je spasio, skinuo je s ramena Davidovu zvijezdu i izišao van. Kad je došao do stana uzeo je samo najpotrebnije stvari i 1.11.1941. preprušen u seljaka uputio se prema Bjelorusiji. Tamo je dobio posao kao domar. Uskoro  zapovjednik njemačke policije, u četvrti grada Mir, uvidio je da Oswald savršeno govori njemački i ponudio mu je posao.

POSAO U MIRU

27.11.1941. Oswald je primio njemačku policijsku uniformu i otišao unutra sa šefom žandarmerije – Meister Reinhold Hein – kao njegov osobni prevoditelj i tajnik. Svi su bili uvjereni da je novi prevoditelj poljak i katolik. Uskoro je Oswald zadobio veliko povjerenje Heina koji se prema njemu odnosio kao prema sinu. Neočekivano, on je s Oswaldom dijelio najpovjerljivije tajne. Kao prevoditelj Oswald je bio prisutan kod ispitivanja ratnih zatvorenika. Koliko je to bilo u njegovoj moći on je njihova svjedočanstva prevodio na takav način da bi mogli biti oslobođeni i prebačeni u Njemačku, na posao. Oswald je došao u kontakt sa otporom boraca i upozorio ih na doušnike i vojne operacije. Također je spasio nekoliko stotina sovjetskih ratnih zarobljenika. (…) Kad je od Meistera čuo da je get u gradu Mir određen za likvidaciju 13.8.1942. on je odmah ovu vijest proslijedio židovskim vođama. To je bila tako povjerljiva informacija da čak ni žadarmerija za nju nije znala. Oswald se uključio u pripremanje bijega židova iz geta. Dao im je deset pušaka, streljivo, dvije bombe i pet pištolja. Nekoliko dana prije datuma određenog za uništenje preko 300 ljudi je pobjeglo i sakrilo se u šumama. Mnogi drugi su izabrali ostati pozadi. Njemci su odlučili okružiti geto kako bi spriječili bilo koga da pobjegne. Na nesreću, jedan mladi židov iz geta je otišao Meister Heinu i rekao mu u povjerljivu razgovoru da je to bio Oswald koji ih je informirao o planiranoj likvidaciji geta i opskrbio ih s oružjem. On je naivno vjerovao da će izdajući Oswalda spasiti sebe i židove koji su ostali u getu.

Hein i žandarmerija nisu vjerovali informacijama. Pozvao je Oswalda na razgovor i upitao ga: „Taj židov (spomenuo je njegovo ime) kaže da si ti dao datum židovima za likvidaciju geta. Je li to istina?“ Oswald je sagnuo glavu i rekao tiho: „Da, to je istina“… Hein je nastavio tužnim glasom: istina… a ja sam mislio da on laže. Zašto si mi to učinio? Ja sam te tretirao kao sina, tako sam ti vjerovao, nisam li…“ Hein je nadalje upitao: „Zašto si priznao? Zar misliš da bi vjerovao židovu više nego tebi? Da je to bio netko drugi ja bi ga uništio, ali tebe? Volio sam te, vjerovao ti, ništa nisam krio od tebe, zašto si mi to učinio?“ Oswald je odgovorio: „Iz suosjećanja prema njima“… „Kažeš da ti ih je žao… Meni ih je također žao“ – Hein je odgovorio – ali zašto si im dao oružje?“ „odgovorit ću jedino kad mi daš pištolj tako da se mogu ubiti“ „Dogovoreno, govori onda“ – Hein odgovori.

„Učinio sam to jer nisam Poljak nego židov.“ – Oswad reče. „Ti si stvarno židov?“ – Hein upita iznenađeno. Oswald mu onda ispriča priču svog života. Nakon svršetka on uze pištolj. Hain priđe i reče: „Ti si jako mlad. Već si to učinio dva put… Možda ti se posreći i treći put…“ Heinove oči su bile crvene i ispunjene suzama zbog osjećaja koji su ga obuzeli. Tražio je od Oswalda potvrdu na koju će napisati da je židov. A tada nije bilo sumnje da je određen za osudu… Nakon što su skupa večerali Hain ga je odveo u sobu i ostavio ga pod nadzorom žandarmerije. Kad je Oswald ostao sam u sobi pokušao je pobjeći. Napustio je kuću neopažen i kad je prošao kroz vrata počeo je trčati da spasi život. Nakon nekoliko stotina metara čuo je viku žandarmerije koja ga je trebala čuvati. Neki su se dali u potjeru. Umalo mrtav od iscrpljenosti, nastavio je trčati naprijed, slušajući pucnjeve i zviždanje metaka. Sa svakim uzdahom je molio: „Moj Bože! Spasi me!“ Konačno je došao do snopova naslaganih kukuruza pa se sakrio u jedan snop. Progonitelji su ga mimoišli. Kad se snop raspao, Oswald je jurnuo u neposječeno polje kukuruza i molio svim srcem: „Bože, ako me spasiš sada, znat ću da postojiš. Hvalit ću te dok sam živ i svima ću reći to si učinio za mene!“. Svo vrijeme je čuo žandarmeriju koja ga traži. Jedan je od njih prošao blizu njega ali ga nije primjetio. Počelo se smračivati. Konačno, jedan od njih viknu: „Vidite, uspio je!“ Pala je noć. Oswald je gledao uokolo ne znajući kud bi krenuo. Na posljetku iscrpljen je zaspao u stablu. Sanjao je da je došao u zajednicu sestara Uskrsnuća u gradu Mir i tamo našao utočište. Probudio se s novom nadom i željom za život, ustao je i krenuo prema zajednici. Bila je subota, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15.8.1942.

U svojoj Autobiografiji Oswald je napisao: „Sluša li Bog molitve grešnika u potrebi za milošću? Da, sluša! Čuo me je kad sam molio: „Bože, spasi me!“ (…) Dao mi je da upoznam Njega, koga sam i ne znajući tražio“.

…

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER , br. 30

…
(Nastavlja se)