AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

Prof. dr. Tomislav Terzin u jednom od mnogih intervjua (od kojih su neki i cenzurirani) govori o trenutnoj krizi, te stručno i argumentirano ukazuje na opasnosti koje nosi politika promicanja mRNK cjepiva.

Ponajprije ukazuje na to da je vrlo lako moguće da je virus koji je totalno promijenio način života na zemlji – nastao planski, u laboratoriju.

Vidi: 1. dio: Virus iz laboratorija: https://www.youtube.com/watch?v=UzNNj…

Ukazuje i na nešto puno opasnije od samog virusa, (čija smrtnost je ispod 1%, iako ga mediji predstavljaju kao veliku opasnost) a to je utjecaj tzv. “pandemije” na psihičko zdravlje ljudi.

2. dio: Psihološki rat: https://www.youtube.com/watch?v=ksj8b…

Kako to da svjetski moćnik Bill Gates, koji je po profesiji stručnjak za kompjuterske programe, odjednom postao važan u polju medicine? Zanimljiva je povezanost između načina na koji funkcioniraju kompjuterski virusi i antivirusni programi koji se svake godine moraju obnavljati i “cjepiva” kojim se svako neko vrijeme tijelu mora vraćati imunitet na virus. Ono što je bilo u teoriji kao nešto moguće, postalo je stvarnost…

3. dio: Kompjuterski i pravi virusi: https://www.youtube.com/watch?v=Wfha8…

Prof. Terzin objašnjava da nije cjepivo sve što se zove cjepivo ili injekcija. I kokain se daje u injekciji. Nova tehnologija mRNK je nešto sasvim drugačije od dosadašnjih cjepiva. To je nešto što utječe na naše gene. Napravljena je da se primjenjuje na pojedinca koji ima bolestan gen, a ne za masu ljudi. Ovako se čini velika šteta, genocid nad čovječanstvom, tako da se inficira ljude umjesto da ih se liječi…

4. dio: Svakom dozom sve manji imunitet: https://www.youtube.com/watch?v=gg-d0…

Ljudi više često ne razmišljaju nego djeluju pod strahom za vlastiti život. Hvataju se za sve što misle da će im pomoći, pa i za to cjepivo. Na žalost, medijska manipulacija u tome svesrdno pomaže.

5. dio: Strah kao oružje: https://www.youtube.com/watch?v=9JDvu…

U cijelom svijetu vlada jedna te ista priča. Stvara se jedan novi obrazac ponašanja – globalni fašizam pod velom humanizma. Novi svjetski poredak.

(6. dio: Globalni fašizam pod velom humanizma: https://www.youtube.com/watch?v=NjS2w…)

(Video): “Oni najprije stvore (1.) zaključke – koga ne žele,
a onda stvore (2.) znanost – da objasne zašto ih ne bi trebalo željeti.
Tako, siromašni ljudi su za njih ‘zaraza’, ‘bakterija’… Razumijete?
Hitler je smatrao da je nacizam (nacionalsocijalizam) samo biologija na djelu. … “

(O eugenici za vrijeme drugog svjetskog rata vidi na: wikipedia
Nacistička eugenika (“nacionalsocijalistička rasna higijena”) označava nacističku rasnu politiku koja je u središte ideologije postavljala po njima superiornu “arijsku rasu” U Reichu je eugenika bila poznata pod sinonimom rasna higijena, a završetkom rata oba termina postepeno su potisnuta iz upotrebe te ih je zamijenio termin ljudska genetika …) Procjenjuje se kako je preko 400 000 osoba sterilizirano protiv vlastite volje, a preko 70 000 ljudi ubijeno je raznim otrovima (program eutanazije)

(…) Ne možemo o eugenici razmišljati samo kao o nečem što je završeno sa Hitlerom. Dijeliti djecu na onu koja su vrijedna života i na onu koja nisu je također EUGENIKA.

(…) Eugenika razlikuje ljude na one koji su vrijedni, na one koji su djelomično vrijedni i na one koji su bezvrijedni.

(…) Pojam ‘eugenika’ znači ‘dobri geni’. U devetnaestom stoljeću Galton je tvrdio da je vrijedno stvoriti novu populaciju. Galton je mislio da su neki ljudi manje vrijedni, a neki više. Radi napretka potrebno je promovirati onu višu klasu koju je on smatrao boljom i ne dopuštati reprodukciju onima koji su nižeg sloja, koji su smatrani glupljima…

(usp.video na poljski; Eugenika – u ime napretka)

O eugenici piše i svećenik don Josip Mužić u knjizi: “Rat protiv čovjeka”

Čitamo tako i o Američkoj antipopulacijskoj politici. Primjerice, kako Amerika želi Japan učiniti bezopasnim? Tako da smanji njegovo stanovništvo, da ih eliminira 80%. A kako to provodi? Tako da pošalje u Japan ekipe sa posebnom zadaćom da se ozakoni pobačaj i kontrolira rađanje. Rezultat? 1950 godine natalitet je opao 50%. Mirovine su smanjene, a dob odlaska u mirovinu je povećana sa 60 na 65 godina.

Tako je smanjenje čovječanstva u stvari bitno sredstvo za očuvanje moći i obranu od drugih zemalja.

Nekad je Američka politika kontrolu rađanja provodila uglavnom preko privatnih organizacija kao što je “Planned Parenthood”, a koje su financirali bogataši. Kasnije je i sama Američka država stala iza ove antipolupacijske politike za koju se odvajaju i sredstva poreznih obveznika.

A ta politika se uspješno provodi u slučaju ekonomskog pomaganja nerazvijenim zemljama. Uvjetovali bi pružanje pomoći time da se provode antipopulacijske mjere. Također, ženama bi se dijelila defektna ili zabranjena kontracepcijska sredstva koja bi često uzrokovala bolest i smrt.

Kad je 1966. Propao urod u Indiji vlada SAD-a je iskoristila situaciju i dala je uvijet za pružanje pomoći a taj je bio – prisilna STERILIZACIJA. Indija je to prihvatila kako bi izbjegla masovni pomor od gladi. Sterilizaciju same bolnice nisu mogle provesti pa su se podignuti kampovi s priučenim osobljem. Jedan liječnik, primjerice, morao je ugraditi 300 spirala mjesečno, inače bi mu bila smanjena plaća. Onima koji su se podvrgavali zahvati kao i izvršiteljima davali su se poticaji, a u suprotnom bi se ucijenjivali. Primjerice, bila bi im uskraćivana voda za navodnjavanje i sl.

Kasnije, kad Indija više nije bila potrebna pomoći, process sterilizacije nije prestajao. Vršilo se 3 milijuna sterilizacija godišnje.

Čini se da je puno isplativije ulagati u kontrolu stanovništva nego u razvoj, pa kad je ustanovljeno da SAD troši 1/3 zaliha zemlje (!), a stanovništvo SAD-a je 6% stanovništva, riješenje se ne vidi u tomu da se SMANJI RASTROŠNOST, nego u tomu da se kontrolira rađanje.

Šef ureda za populaciju USAIDA-a, T. Ravenholt, izjavio je da je njegov cilj STERILIZIRATI jednu četvrtinu žena na zemlji i tako obraniti trgovačke interese svoje zemlje. Tako je prvi put jasno rečeno kako je DEPOPULACIJA – STRATEŠKI AMERIČKI CILJ ZA NACIONALNU SIGURNOST.

Kad je u Bangladešu 1984.-e bila katastrofalna poplava ta neprilika se iskoristila tako da se osnovna pomoć u hrani uvjetovala STERILIZACIJOM.

McNamara i Svjetska banka također rade u tom cilju. To se dobro vidi na primjeru Indije kojoj je ponuđena pomoć kad je zapala u krizu, ali pod uvjetom da se još više poradi na kontroli stanovništva. Tako je sterilizacija postal uvjet za dodjeljivanje zemlje, vode, struje, karte za živežne namirnice, licence z rikše. Policajci su hvatali pojedince za sterilizaciju. Odredi za demoliranje buldožerima su rušili sirotinjske kuće – ponekad čitava naselja – kako bi naoružani policijski odredi mogli odvući istjerane stanare u prisilne sterilizacijske kampove. Mnogima je bio zanijekan novi stan sve dok ne bi prihvatili sterilizaciju.

Tako se u 1976. došlo do rekordne brojke od 8,2 milijuna sterilizacija, što je McNamara pohvalio.

Mnogo toga o radu Svjetske banke je skriveno. Za pretpostaviti je da su pravi razmjeri daleko veći od onih vidljivih. Unutar banke postoji i poseban odjel za populaciju koji zapošljava oko 500 ljudi, a o čijem se radu ništa ne zna.

(…) Budući da se sve više i više podiže glas protiv ovakve politike i raznih zlouporaba koje se rade, pobornici demografske kontrole su našli novo polje djelovanja.

To sada uspješno čine preko RODNE IDEOLOGIJE. Tako pod izlikom “ljudskih prava i sloboda” mogu ostvarivati svoje eugeničke ciljeve.

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

P

• U svojoj knjizi “Rat protiv čovjeka”, u njezinom trećem dijelu naziva Holokaust najmanjih, obrađujete i pitanje pobačaja. Što nam o tome možete reći, u kontekstu ovodobne “kulture smrti”, između ostalog?

– Svakodnevno se pred našim očima događa nasilno oduzimanje života nerođenoj djeci, o čemu se šuti, a fenomen postaje sve veći. Genocid ovako ogromnih razmjera apsolutno je nepoznat u povijesti, a jedinstveni fenomen jest da se opravdava teoretski, postao je ozakonjen, potpomognut je od države i općeprihvaćen od javnog mijenja. Vrhunac jest da je ubijenoj djeci oduzet status žrtve, ne samo u statistikama, nego i u govoru, jer je naziv “dobrovoljni prekid trudnoće” ili “čišćenje” zamijenio riječ ubojstvo.

U polemici koja se povela u Italiji može li se pobačaj zvati holokaustom talijanski sveučilišni profesor Giorgio Israel, koji je za vrijeme nacizma izgubio veliki dio svoje obitelji, o tome nema nikakve dvojbe. “Što se tiče pitanja pobačaja, griješi tko ga nastavlja smatrati kao nekoć: to jest kao jednu dramatičnu pojedinačnu odluku, donesenu u vlastitoj savjesti i često u samoći. Već godinama zavladala je sklonost da se pobačaj smatra praksom društveno priznatom i da se izbrišu njene negativne konotacije. Nije više nešto što treba izbjegavati, prvotna društvena svrha nije više ona da mu se umanji incidencija već, naprotiv, da ga se koristi kao oruđe za programiranje prokreacije, sve do toga da se konfiguriraju obilježja jedne nove eugenike. (…) A da genetsko reprogramiranje ljudske vrste ima veze s eugeničkim nacističkim programom to je jasno i bez objašnjenja Fukuyame”.

• Je li i koliko pobačaj još jedno moralno zlo, da tako kažemo, ovoga našega “liberalnoga i politički korektnoga” svijeta? Što donosi legalizacija pobačaja?

– Suprotno očekivanjima zagovornika pobačaja, s legalizacijom se broj pobačaja povećao u neviđenim razmjerima, pa se primjerice u Rumunjskoj u godinu dana praktički udvostručio, u Japanu u šest godina porastao skoro pet puta, u Bugarskoj u trinaest godina porastao je sedam puta, a u SAD-u kroz trinaest godina od 10 do 12 puta. Istraživanje provedeno u Italiji pokazuje da 32% Talijanki ne bi bile napravile pobačaj da je ostao nezakonit, to znači da je u toj zemlji od 1978. do 1990. život izgubilo 800.000 djece! Paralelno i broj nezakonitih pobačaja, umjesto da se smanjuje, doživio je rapidno povećanje. Samo u Engleskoj, od legalizacije 1968., broj legalnih pobačaja u šest je godina porastao pet puta, a broj ilegalnih čak petnaest puta. I danas, unatoč masovnom propagiranju i dostupnosti svih mogućih kontracepcijskih sredstava, pobačaj i dalje raste, iako prave razmjere tragedije prikrivaju sve učinkovitija abortivna sredstva, kao što je tzv. pilula za dan poslije.

Osim djece, žene su unatoč obećanjima koja su im davana, najveće žrtve pobačaja jer im ostavlja dugoročno negativne posljedice, kako zdravstvene, poglavito reproduktivne, tako i psihičke, kao što su tjeskoba, depresija, sklonost samoubojstvu i ovisnosti. U siromašnim zemljama pobačaj nerijetko uzrokuje i smrt majke. U subsaharskoj Africi računa se da je 2008. godine bilo napravljeno 5.510.000 nesigurnih pobačaja, koji su imali za posljedicu 28.500 mrtvih žena.

Naravno, položaj žene u društvu uvelike se promijenio zadnjih desetljeća. Žena je bolje obrazovana, postigla je “razinu kontrole nad svojom plodnosti bez presedana”, rasterećena je od dobrog dijela kućanskih poslova, bolje je plaćena i ostvaruje rekordnu zaposlenost izvan kuće. Unatoč ovom ogromnom objektivnom napretku u zadnjih 35 godina (1972.-2006.) konstatira se, kako pokazuje znanstveno istraživanje američkih profesora Betsey Stevensona i Justina Wolfersa, na subjektivnom planu apsolutni i relativni pad sreće žena u odnosu na muškarce. Za ovaj paradoks autori nemaju objašnjenje. No, lako je moguće da se odgovor krije u redefiniranju muško – ženskih odnosa. “Oslanjanje na kontracepciju i pobačaj za spletkariti i planirati naše obitelji i budućnost nije ojačalo ženu. Ojačalo je muškarca”.

• Hrvatska je već skoro tri godine u EU – može li se reći i da je podlegla diktatu EU pravila? Što zapravo i ne čudi, budući da EU ionako zaobilazi europsku kršćansku tradiciju ugraditi u svoje dokumente, ustav EU…

– Što više raste svijest ljudi o stvarnosti pobačaja, to više jača i agresija njegovih zagovornika, koja se često okreće izravno protiv kršćana u kojima vide najveću prepreku za ostvarenje svojih ciljeva. Hillary Clinton je na feminističkoj konferenciji održanoj 24. travnja 2015. godine u New Yorku, zatražila da i same vjere promijene svoj nauk o pobačaju: “Vjerska vjerovanja” koja osuđuju reproduktivna prava žene “moraju biti promijenjena”. Pri tome je i otvoreno zaprijetila državnom represijom: “Prava moraju postojati u stvarnosti, ne samo na papiru. Zakoni moraju imati logističku potporu i iza njih mora postojati politička volja. Ukorijenjeni kulturološki kodovi, vjerska uvjerenja, društvene predrasude – sve to mora biti promijenjeno”. Nigerijski biskup Emmanuel Badejo na to je komentirao: “Mislim da postoje tri vrste ljudi u svijetu: Oni koji vjeruju u Boga, oni koji ne vjeruju u Boga i oni koji misle da su bogovi. Hillary Clinton po mom mišljenju je jedna od onih koja misli da je ona Bog. Ja nisam dužan vjerovati u to”.

Na istome tragu je bio i američki predsjednik Barack Obama koji sebi dozvoljava inverzije vjerskih učenja. Naime, na konferenciji Planiranog roditeljstva 2013., Obama je svoj govor završio porukom: “Bog vas blagoslovio!”. Da je to doista i mislio, potvrđuje njegov drugi istup godinu dana kasnije (2014.), kada je poručio srodnoj organizaciji (Organizing for action), koja promiče pobačaj i istospolne brakove, da rade “Božji posao”. Kako ubijanje djece nema nikakve veze s Bogom monoteističkih religija, ovdje se može raditi samo o nekom obliku njegove negacije. Mislili smo da smo nadišli neljudske odnose u društvu, ali smo upali u daleko veću nevolju prihvaćajući da je čovjek djetetu vuk i otvorili Pandorinu kutiju svakog zla. Rezultat je da se ljudski život sve manje cijeni, što svjedoči ogroman porast nasilja, te da su ljudi sve nesretniji, posebno u bogatim zemljama koje snose glavnu odgovornost za svakovrsno zlostavljanje i usmrćivanje djece u svijetu.

• Pobačaj i ljudska prava – kakvo je tu stanje?

– Pobačaj je onaj koji najviše ugrožava ljudska prava kako majke tako i djeteta. Kako upozorava prof. J.Lejeune, time je ugrožena najsnažnija veza između majke i djeteta: “Ako se sjećate svoje mladosti, čak i ako ste vrlo mladi, još prije deset godina, nitko od vas nije nikada ni pomislio da bi našoj majci ikada palo na pamet da nas ubije... Ali danas, sa zakonom o pobačaju, imamo normalnu djecu koja su sada stara nekoliko godina, a kada postanu tinejdžeri, oni će možda razmišljati je li ih se njihova majka htjela riješiti kada su bili u maternici. Psihološki ovo je iznimno važna činjenica. U svim civilizacijama kroz povijest majka je uvijek bila utočište i sigurnost bez obzira u kojoj ste životnoj dobi. A danas se djeca čude što su preživjela, što ih majka nije ubila zbog postojanja mogućnosti njezina izbora hoće li imati dijete radi same sebe, a ne poradi samoga djeteta. Ovo će prekinuti psihološku vezu između zaštitničkog lika i uloge majke u odnosu na dijete. U psihu djece koja se rađaju ugrađujemo novi kompleks, a to je da su mogli biti ubijeni! Ako dodamo tome i činjenicu da možete promijeniti majku i koristiti zamjensku, to dodatno uništava neke od najvažnijih poveznica među generacijama”.

Psihijatri i psiholozi sve više pažnje posvećuju nesvjesnom obiteljskom nasljeđu pa tako Anne Ancelin Schützenberger govori o “transgeneracijskoj memoriji”, neki o “staničnoj memoriji”, a Ivan Böszörményi-Nagy, jedan od osnivača obiteljske terapije, koristi pojmove “obiteljska pravednost” i “velika knjiga obiteljskih računa”. U skladu s ovim hipotezama pobačaj bi – kao teško, bolno iskustvo koje je najčešće neiskazano – imao izravan utjecaj kako na majku tako i na braću i sestre nerođenog djeteta. U međuvremenu i iz prakse dolazi potvrda povezanosti prvih faza života s kasnijim jer veliki broj psihoterapeuta svjedoči o tome. Dr. Ludwig Janus, predsjednik Međunarodnog društva za prenatalnu psihologiju i medicinu (ISSPM), izvještava da su dvije trećine njegovih odraslih pacijenata koji su prolazili kroz psihoterapiju pretrpjeli psihološke traume upravo u prenatalnom i perinatalnom periodu. Kada se radi o spontanom prekidu željene trudnoće, bol radi gubitka jest očita pa postoji i literatura za roditelje kako pomoći braći i(li) sestrama da to prebole. Budući da, kako je dokazano, pobačaj može imati negativne posljedice na psihičko zdravlje žene, jasno je da on također, u većoj ili manjoj mjeri, ima utjecaja i na njenu rođenu djecu.

• Hrvatskoj su stigla i upozorenja iz UN-a, da se ne ometa pristup sigurnom pobačaju. Kako to komentirate?

– Naši političari se trebaju osloboditi podaničkog mentaliteta i imati na umu da trebaju služiti svome narodu bez obzira na vanjske pritiske. Političari imaju odgovornost na više razina – prema svojoj savjesti, prema biračima koje zastupaju te prema svim građanima za čije dobro su pozvani raditi. Njihov odnos prema obitelji i napose prema nerođenima ključan je pokazatelj koliko su dosljedni i koliko se na njih može računati. Agencija USAID je 1995. procijenila opasnim rast stanovništva u Hondurasu i predložila provođenje demografske kampanje i politike dvoje djece. Na to je spremno reagirao predsjednik Carlos Roberto Reina, kazavši: “Odgovor na navodnu demografsku eksploziju ne smije biti zatiranje života u utrobi majke. Obitelji pripada odluka koliko djece želi imati”. Ako antinatalisti ne odustanu nakon ovakvih izjava od svoga programa, u najmanju ruku će usporiti ili odgoditi njegovu provedbu, prisiljeni da makar formalno poštuju suverenost određene zemlje. U svakom slučaju mnogi će ljudi progledati.

Često smo svjedoci nesnošljivosti prema svakom ozbiljnijem pokušaju skretanja pažnje na prava nerođenih. Unatoč tome, raste svijest kod ljudi, bez obzira na njihove svjetonazorske razlike, da se radi o nezaštićenim i nedužnim osobama koje imaju pravo na život. Najnovija istraživanja u SAD-u (2013.) pokazuju da je od nedavno po prvi puta broj Amerikanaca koji podržavaju pravo na život nerođenih (48%) veći od onih koji su za pobačaj (45%). Talijanski publicist i agnostik Giuliano Ferrara tako je 2007. pokrenuo inicijativu da se uvede moratorij na pobačaj poput onoga koji se provodi za smrtnu kaznu.

• Što s prigovorom savjesti? Neki se liječnici pozivaju na to pravo i ne žele vršiti pobačaj…

– Kako protuživotna kultura postaje sve jača, tako ona ima i sve više svojih sljedbenika, često u dobroj vjeri. Postoje milijuni osoba koje nimalo ne uviđaju grozotu pobačaja; to su obične osobe nesposobne shvatiti najočitija argumentiranja, ili ih čak čuti. Međutim, usporedno raste sve više i kultura života, koju mnogi usvajaju na temelju vlastitog negativnog iskustva protuživotne kulture. Jedan od znakovitih pokazatelja jest sve raširenije odbijanje sudjelovanja zdravstvenog osoblja u vršenju pobačaja. U Italiji većina liječnika odbija vršiti pobačaj, pozivajući se na prigovor savjesti i taj broj značajno raste. Godine 2005. 58,7% talijanskih ginekologa su odabrali prigovor savjesti, a 2009. taj se postotak popeo na 70,5%.

U demokratskoj Hrvatskoj ginekolozi su iskoristili svoje zakonsko pravo u ogromnoj većini. Stalni porast liječnika i medicinskog osoblja koje se poziva na prigovor savjesti upućuju na činjenicu da svijest o istini o ubijanju nerođenih svakim danom postaje sve jača. Osobe koje su godinama djelovale u suprotnosti s njihovim poslanjem da liječe i spašavaju živote na koncu ne mogu više izdržati te jednostavno odustanu. Radi se o sindromu poznatom kao “pregaranje” (burn out) u kojem dolazi do emotivne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjene radne produktivnosti. U SAD-u je psihijatar dr. Philip Ney osnovao posebnu udrugu The Society of Centurions koja omogućuje upravo takvim osobama da zaliječe svoje rane i da se međusobno podupiru.

• Zaključno – udruga ‘U ime obitelji’, najavila je referendumsku akciju. Može li se ipak pobačaj zabraniti u RH, bez obzira na trenutačnu odluku (i preporuku Vladi da izradi novi zakon) Ustavnog suda?

– Naravno da može, jer suci nisu iznad naroda i moralnog zakona nego u njihovoj službi.

(Dr. Don Josip Mužić, redovni je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, voditelj poslijediplomskog studija “Povijest te ologije i kršćanskih institucija”)

…

Proizvodnja znatnog broja namirnica već danas uključuje testiranja s tkivom fetusa, a da potrošači o tome ništa ne znaju. Godine 2012. Otkriveno je da u tome sudjeluju i kompanije Pepsi i Nestle, koje surađuju s tvrtkom Senomix koja vrši istraživanja s embrionalnim bubrežnim stanicama HEK-293 u svrhu poboljšanja okusa. Na temelju reakcije javnosti američka državna Agencija za sigurnost i razmjenu presudila je da to ulazi u uobičajeno dozvoljeno poslovanje.

Kinezi su otišli puno dalje. Talijanski list Avvenire 5. svibnja 1995. donosi: „Jedan dnevni list u Hong Kongu otkriva da liječnici bolnica obližnje metropole Shenzhen prodaju fetuse ili se njima hrane kako bi sebi osigurali „jače tijelo“. Samo je jedna skupina katoličkih liječnika ovu stravičnu praksu osudila kao kanibalizam. Pobačeni fetusi korišteni su kao prehrambeni integratori radi dobivanja mekše kože i jačeg tijela. Tjelešca korištena u kuhinji za pripravljanje „juha izvrsnih za zdravlje“. Ovo je izgleda zadnja dijetna „novina“ u Kini, barem sudeći po onome što je zadnjih dana otkrio dnevni list Hong Kong Express Extra, koji je poslao svoje reportere u bolnice Shenzhena, kineskog grada u blizini Hong Konga, odredišta tisuća žena u potrazi za „lakim pobačajima“.

Novinari su utvrdili utemeljenost onoga onoga što je do tada izgledalo kao nevjerojatna glasina: liječnici i bolničari stvarno trguju pobačenim fetusima koje kupci koriste radi poboljšanja općeg stanja organizma. Radi provjere onoga što je tada izgledalo samo kao zbunjujuća glasina četiri novinara Eastweeka (sestrinska publikacija novina Express Extra) otišli su u neke bolnice Shenzhena glumeći da su liječnici i tražeći da dobiju neke fetuse. U Centru zdravlja za žene i djecu jedan liječnik dao je novinarki staklenu bocu. „Ovdje se nalazi deset fetusa, svi su jutros pobačeni. Naravno mi liječnici nosimo ih kući za jelo, ali kako vi ne izgledate u izvrsnoj formi, možete ih zadržati“. U narodnoj bolnici bolničarka je pak na upit odgovorila da su „fetusi na prodaju samo unutar ustanove i nisu na raspolaganju za druge“. Cijena jednog pobačenog fetusa, kako navodi Express Extra, može varirati, ovisno od raspoloživosti, od 10 do 20 dolara svaki, cijena koja je dosta niža od privatnih klinika koje se izgleda „bogate prodajući fetuse. Jedna klinika u ulici Dong Men Lao traži 300 dolara za jedan fetus“.

Kada je liječnica po imenu Yang, iz klinike Sin Hua – nastavlja dnevni list iz Hong Konga – bila pitana jesu li fetusi jestivi, ona je emfatično odgovorila: „Sigurno. Još su bolji od placente. Mogu učiniti kožu glatkijom, tijelo jačim i izvrsni su za bubrege. Kada sam radila u jednoj vojnoj bolnici u Jiangxi provinciji – nastavila je liječnica – često sam nosila fetuse kući. Redovito bi kupovala svinjetinu i kuhala je skupa da napravim juhu. Znam da su ljudska bića i da može izgledati odvratno jesti ih…“

Gospodin Cheng, prenosi list, tvrdi da se hranio juhom od fetusa više od šest mjeseci. Čovjek, četrdesetogodišnjak, odlazio je često poslom u Shenzhen i bio je upoznat s ovom posebnom djetom od prijatelja; neki liječnici su mu pomagali da nabavi fetuse. „Na početku mi je bilo nelagodno, ali su liječnici tvrdili da supstancije sadržane u fetusima mogu doprinijeti izliječenju moje astme…“ Gospodin Cheng bi se nakon svakog putovanja u Shenzhen vraćao u Hong Kong s termosicom koja bi sadržavala od 20 do 30 fetusa. „Redovito bi ih oprao, dodavao povrća, kore od naranče i svinjetinu da bih skuhao juhu. Nakon što sam se tako hranio jedno određeno vrijeme osjećao sam se bolje. Običavao sam uzimati placentu, ali nije bila tako korisna“. Nema problem ni što se tiče rizika infekcije. Gospodin Cheng, doista, uvjeren je da je uvijek nabavljao kvalitetne proizvode. „Opskrbljivao sam se u državnim bolnicama – izjavio je Epressu – Tamo su liječnici kontrolirali trudne žene prije operacije i prodavali su mi fetuse samo ako nije bilo problema. Uz to: kuhao sam ih na visokim temperaturama, tako su bakterije bile uništene.“

Jedna žena od 32 godine, Zou Qin, liječnica u klinici Lou Hou, izvršila je pobačaje na više stotina žena. Prema novinama Express Extra, žena je uvjerena da su fetusi vrlo hranjivi i tvrdi da ih je pojela više od sto u zadnjih šest mjeseci. Zatim tumači „kriterije selekcije“ koji se normalno primjenjuju: „Ljudi više vole fetuse pobačene od mladih žena, posebno ako je prvo dijete; najbolje je kad je još i muško“. Liječnica Zou dodaje da, naposljetku, „bila bi šteta ne jesti fetuse koji bi inače završili na smeću“.

Sličan tekst objavljen je u londonskim novinama telegraph 1995. g., prenose internetske stranice takozvane Eutanazijske crkve gdje njihov osnivač Chris Korda, izjašnjavajući se „za kanibalizam“, ovu praksu s oduševljenjem pozdravlja. Odgovor kineskog državnog odjela za zdravstvo bilo je da ne može zabraniti građanima jedenje ljudskih fetusa sve dok to ne uzrokuje oboljenja.

Godine 2003. Kineska policija u Guangdongu pokušala je spriječiti objavljivanje vijesti po kojima se u nekim restoranima te pokrajine poslužuje ta vrsta specijaliteta, a 2006. policija je otkrila ostatke skuhane djece. The Seoul Times objavio je 2008. g. članak na tu temu, dokumentiravši ga s popratnim fotografijama, navodeći cijene djece, način priprave i pojašnjavajući da se smatra kako ovakva „hrana“ posebno povećava seksualnu potenciju. Doktor Warren Lee, predsjednik udruženja po imenu Hong Kong Nutrition Association, tumači kako je jedenje fetusa „neka vrsta tradicionalne kineske medicine“. Iako se kineska vlada trudi da se u javnosti ne pojvaljuju ovakve vijesti, u Kini je raširena ilegalna trgovina placentom koja se jede jer, prema tradicionalnoj kineskoj medicini, pomaže kod liječenja neplodnosti i impontencije. Istovjetna vijest izlazi ponovo 23. srpnja 2013. g. u listu The Seoul Times. Nepobitni dokaz dolazi koncem 2012. g. Kada je na granici s Južnom Korejom zaplijenjeno preko 17.000 čarobnih „tableta“ iz Kine, koje su 99.7% na bazi sasušenog i samljevenog mesa djece ili fetusa, a u Kini su vrlo popularne jer se drže lijekom za razne bolesti.

S dopuštenjem autora – iz knjige Rat protiv čovjeka, 277-280 str

Na tu je činjenicu upozorio dr. don Josip Mužić, autor knjige ‘Rat protiv čovjeka – ideologije i prakse raščovječenja’, koja je u srijedu 30. studenoga predstavljena u crkvi Sv. Dimitrija u Zadru.

O knjizi u izdanju Glasa Koncila govorio je njen recenzent, dr. Borislav Dadić, rekavši da se autor Mužić činjenicama suočava s najvećim i najtežim izazovima svijeta. Uzroci rata protiv čovjeka sve su razorniji i prijete uništenjem čovječanstva. Nazočnima se obratio i dr. Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, pročelnik Katedre filozofije na KBF-u Sveučilišta u Splitu.

Godišnji broj pobačaja u svijetu znači da se u trideset godina ubije milijarda i pol ljudi. „Govori se da je ovo “napredno vrijeme”. Po čemu je to svijetlo doba? Činjenice govore suprotno. To se ne događa samo jer nam tehnologija omogućava to raditi, nego postoji i ideologija koja to sve podržava, eugenika, potekla iz Engleske, pa SAD-a”, rekao je dr. Mužić, upozorivši da taj projekt smatra da je moguće stvoriti “poboljšanu ljudsku rasu”, novog čovjeka.

„Uz moderna dostignuća biotehnike misle da je to moguće. Čovjek je tome smetnja. Zato se želi smanjiti ljudske, biljne i životinjske vrste na minimum. Zamračenje i odstupanje od naravi događa se preko ideologija i moćnih elita koje se smatraju povlaštenim osobama i uzimaju sebi za pravo da mogu odlučivati o sudbini drugih”, istaknuo je dr. Mužić. No izrazio je i uvjerenje da Bog preko jednog pojedinca može promijeniti tijek povijesti.

Sveti Ilija je uporno čuvao vjeru u pravog Boga u okruženju odbacivanja Boga od strane zemaljskih moćnika. Dr. Mužić je istaknuo i značaj naravi koja je zajednička svakom čovjeku. „Narav može biti zajednički jezik u pluralizmu, da se držimo zajedničkih razumskih zasada. Ne postoji samo nadnaravna objava Božja, nego i narav čovjeka. To je drugi dio objave.

Danas je trend da pojedinac sam definira svoju narav. Moderno društvo koje želi izbrisati naravni zakon, kad se nađe u ćorsokaku, izvlači savjest, moralni zakon i narav. Kad su nacistički zločinci na suđenju u Nürnbergu rekli da su postupali legalno, prema zakonu, Sud im je rekao da su trebali postupiti po svojoj savjesti. To je dakle univerzalni, naravni zakon, razlikovati dobro od zla, čije postojanje društvo inače opovrgava u drugim okolnostima”, rekao je dr. Mužić.

Dr. Dadić rekao je da je poticaj autoru koji upućuje na velike razmjere rata protiv čovjeka, rat koji se vodi protiv djece. Citirao je Mužića da je u SAD-u u četrdeset godina od legalizacije pobačaja učinjeno 56 milijuna pobačaja, što znači više od 3 300 ubijene djece dnevno. Od tog broja, 93 % pobačaja je učinjeno zbog društvenih, a ne tjelesnih razloga, što se inače navodi kao razlog za pobačaj.

Novi pojam je i handifobija. Broj živorođene djece s Downovim sindromom se smanjuje, jer se u 90 % slučajeva to dijete pobaci, ako se prenatalnom dijagnostikom ustanovi taj poremećaj. Dr. Dadić istaknuo je značajnim što je Mužić akonfesionalno pristupio problemu, premda je katolički svećenik i duhovnik mladih: „U knjizi koristi citate autora različitih svjetonazora jer smatra da svaki čovjek ima mogućnost raspoznavanja dobra i zla i sposoban je živjeti moralno”.

Nasuprot tome, mediji relativiziraju stvarnost, promičući da nema zadanog moralnog imperativa važećeg za sve ljude. Autor piše jasno o ideološkim zamkama koje se nameću čovjeku i pojave naziva svojim imenom, ističući da su u službi depopulacije eugenika i transhumanizam (graditi ‘istinsku ljudsku sudbinu uništavajući ideje i institucije koje se u tome prepriječe’, kontrola i preobrazba svijeta).

Knjiga je znanstveno djelo na 686 stranica, u kojoj autor u devet poglavlja u četiri dijela, u konzistentnoj misaonoj cjelini opisuje teorije i prakse o životu suvremenog čovjeka. Podloga tome su ljudska patnja i briga za čovjekovu budućnost, s posebnim pijetetom za patnju djece kao najnezaštićenijih bića danas. Prvi dio knjige, Patnja djece, ima dva poglavlja: Ukradeno djetinjstvo i Otuđenja od stvarnosti.

Tu tematizira zločin protiv djece, spolno izrabljivanje, trgovinu organima, liječenje dječje psihe i opijate, farmaceutske surogate sreće. Drugi dio, Eugenika i smanjenje pučanstva, ima tri dijela: Eugenika i njene transformacije, Antihumanizam na djelu te Globalna demografska kontrola. „Eugenika je nastala davno prije nacizma i komunizma, srodila se s njima i nadživjela ih.

Sada ide svome vrhuncu. I pojedini ekološki pokreti su usmjereni antipopulacijskoj politici, Svjetska banka, UN, Svjetska organizacija za zaštitu prirode. Ciljevi smanjenja pučanstva su na globalnoj razini, u toj službi je i ekonomska i bankarska politika. U medijima se prikazuju pod zamamnim imenima. Autor objektivno pristupa problematici i navodi niz izvora”, rekao je dr. Dadić.

Treći dio, Holokaust najmanjih, sadrži poglavlja Provedba, Dehumanizacija i Borba za najmanje, gdje Mužić analizira zločin nemilosrdnog ubijanja nezaštićene djece, zloupotrebu njihovih tjelešaca nakon smrti u kozmetičkoj industriji i moderni kanibalizam. Četvrti dio, Samoostvarenje ili samouništenje sadrži poglavlje Nova biotehnološka antropogonija: dizajniranje djece, kiborgizacija čovjeka (spajanje biološkog organizma i mehaničkog stroja).

Pod naslovom Drugo stvaranje upozorava na trgovinu ljudskim tkivima koji se uzgajaju i patentiranje posebnih pojedinaca i populacija koja privlače sve veća farmaceutska ulaganja. Genetokracija genetskim promjenama dovodi do homogenizacije u kojoj nestaju razlike i vlada jednoobraznost. Biotehnologija omogućuje natjecanje među roditeljima oko genetske obdarenosti njihovog potomstva, što pogoduje imućnima.

„Očuvanje obitelji je posljednja utvrda zaštite čovjeka. Nova biotehnološka antropologija teži da se stvori novi čovjek. Kao da je ovaj čovjek pogrešan, kao da je arhitekt ovog čovjeka pogriješio. Biopolitika i redefiniranje ljudske naravi vode završetku shvaćanja čovjeka kakvog poznajemo”, rekao je dr. Dadić, istaknuvši da autor Mužić „u zaključku knjige izražava optimizam.

Istini prije ili kasnije pripada budućnost. Istinski, novi ljudski svijet jača i prolazi kroz porođajne muke, postajući sve više svjestan da je rođenje blizu”.

Izvor: Dr. Mužić u Zadru: Godišnje se u svijetu učini 53 milijuna pobačaja, Croative.net

Više iz knjige: Rat protiv čovjeka

(preuzeto s dopuštenjem autora)

]]>