Cilj i kraj našeg postojanja je povratak Bogu

Zapravo, ako je ona posljednji korak na ovoj silaznoj ljestvici, od Boga do nas, onda je ona i prvi korak našeg uspona k Bogu. To je značenje izreke:  per Mariam ad Jesum  – po Mariji k Isusu. 

Sveti Anselm to objašnjava u veličanstvenoj molitvi: „Kroz tebe, o slavna Gospo, postajemo dostojni uspinjati se do tvoga Sina Isusa, koji se udostojao sići k nama, uvijek kroz tebe. Kroz tebe, o Djevice, možemo doseći slavu Onoga koji je po tebi došao k nama u našoj bijedi “(Molitva 54, PL 158, str. 960-961).

S tim u vezi, sveti Bernard navodi da u našim “putovanjima u tuđinu imamo dobrog odvjetnika koji nam je prethodio i koji nas kao Majka suca i Majka milosrđa zagovara svojom poniznom i učinkovitom obranom za spas . “(Druga nedjeljna propovijed u oktavi Uznesenja BMV, PL 183, str. 431).
I ona sama Bezgrješno Začeće to potvrđuje kada u Fatimi izjavljuje da je njezino Bezgrješno Srce naše utočište i put koji nas vodi k Bogu.

Nije li Marija nakon svog utjelovljenog Sina prvo stvorenje koje se vratilo Bogu?

Da, to nije samo prvo, već nas uključuje i u svoje jedinstvo s Bogom. To je besprijekorna slika, prototip svih otkupljenih. Štoviše, ona je u određenom smislu predstavnik svih otkupljenih, prema izvanrednoj rečenici svetog Tome Akvinskog: “Na Blagovijest je zatražen pristanak Djevice umjesto pristajanja cijele ljudske prirode” (Sum III, q. 30, čl. 1). Papa Pio XII. U svojoj enciklici  Mystici Corporis  to potvrđuje ovim jezgrovitim komentarom: “Dala je svoj pristanak u ime čitavog čovječanstva”.
Povratak svijeta Bogu stoga započinje novim Božjim savezom s čovječanstvom.

Međutim, ovo božansko sjedinjenje ne događa se odmah s čovječanstvom u cjelini. (…) Bog je  obnovio mir između Boga i čovjeka. (…) Mariju je Bog izabrao da predstavlja čovječanstvo i kroz svoj  fiat, pozdravlja vječnu Riječ na zemlji. Na taj način, s njezinim pristankom, povratak svega stvorenog Bogu postaje moguć. Marija je stoga naš potpis na mirovnom ugovoru o našem spasenju.

Način na koji čovjek mora odgovoriti na Božju otkupiteljsku ljubav objašnjava se ne samo u Božjim zapovijedima i u učenju Krista i Crkve (objektivno sredstvo spasenja); ali je i konkretno postavljena pred njegove oči u Marijinoj osobi. Njezin stav mora postati naš; njezina riječ, naša riječ; njezin  fiat , naš  fiat . Samo u mjeri u kojoj u svom životu oponašam Marijin pristanak, moje će srce biti otvoreno Kristu i njegovoj milosti.

Izvor: RS

Neki su sveci dobili milost vidjeti čistilište

Sveta Faustina opisuje njeno iskustvo u svom dnevniku: “Vidjela sam svog anđela čuvara koji me naredio da ga slijedim. U jednom trenutku sam bila u maglovitom mjestu punom vatre u kojem je bila velika gomila duša koje su patile. Mnogo su molili, ali bez pomoći, za sebe; samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su njih palili mene uopće nisu doticali. Moj anđeo čuvar nije me ostavio ni na trenutak. Pitao sam te duše što je njihova najveća patnja. Jednom su mi odgovorili da im je najveća muka bila čežnja za Bogom. (…) [čula sam unutarnji glas] koji je rekao: “Moja milost ovo ne želi, ali pravda to zahtijeva” (20).

U svom pisanju o Čistilištu, sveta Katarina iz Genove kaže: “Suočeni s Božjom savršenom svetošću, duše nekih preminulih osoba osjećaju se toliko jadne i nedostojne da mu se približe da se same podvrgavaju nezamislivo velikim i istovremeno pročišćujućim mučenjima. Unatoč tome, sretne su jer znaju da su spašene.

“Sveti otac Pio jednom je rekao jednom svećeniku, don Domenicu Labellarte-u, utemeljitelju četiriju ustanova posvećenog života:

“Sine, cijeli život proveden u najgorim mučenjima je bolji nego jedan dan u čistilištu.”

Kad vidimo stanje kod sebe vidimo da se nalazimo u krizi… I Crkva se nalazi u krizi. Ta kriza nje prije svega ekonomska nego DUHOVNA KRIZA. Zato to treba riješavat na duhovnoj razini.

Odgovor je – vratiti se izvorima. A to zapravo znači BITI SVET.

Mi govorimo u vjerovanju – Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Svetu Crkvu. Uvijek se tu govori o svetima u CRKVI, A KOJI NISU ONI SE NE MOGU SPASITI. Oni nisu dio Crkve. Kad je čovjek u grijehu on nije član Crkve nego samo formalno.

Uzmimo jedan primjer:

Netko dobije s rođenjem u nasljedstvo 1 milijun eura no uz neke uvjete. Uvjet je da da od svoje 6 pa do 18 godine zadrži tu istu svotu ili da je poveća. Život jedne takve osobe bi izgledao drugačije nego kod osobe koja nije dobila to nasljedstvo. Ako smo roditelji tog djeteta onda bismo ga osposobljavali da upravlja imetkom kako bi se tu stvar moglo prepustiti njemu. Inače može izgubiti svo to nasljedstvo i cijeli život može biti osuđen na život u oskudici. Ako u tom zadatku uspije produžava mu se rok do 21 godine, a ako uspije uvećati imetak onda mu se daje jamstvo da neće biti siromašan.  To da se dijete „baca u vatru“ sa 6 godina nije neobično. Prije se djetetu povjeravalo zadatke i kad je bilo tako malo, npr da čuva stado. U konačnici, i  mi računamo da je odgovornost za GRIJEH od tih godina. To nije prerano. Danas je dijete u školi opterećeno brojnim zadacima. Ima školske obaveze, druge aktivnosti, vanškolske i tako do 18-e.

Ako razmišljamo o tome to postaje jedno ponašanje koje je prihvaljivo. Svi razmišljamo kako materijalno zbrinuti djecu. To je nešto što većina ljudi prihvaća.

Primjer: ima jedan trener tenisa koji je svoga sina trenirao da od treće godine trenira. I to je nastavio i kasnije. Susreo samo ga nakon 20ak godina i pitao što je s njim? Rekao je kako nije ostavario neke velike rezultate, ali da radi u jednoj velikoj Američkoj firmi.. i otac je osjećao da je postigao svoj cilj.

Mi ovu sliku brige za zemaljsko možemo prenijeti na DUHOVNI ŽIVOT.

Nasljedstvo je POSVETNA MILOST.

Kada bi se mi ponašali prema tom nasljedstvu – posvetnoj milosti – kao da je to kapital trebali bismo učiti dijete da se s tim nosi do svoje osamnaeste godine i da postane svet. TAKO da spasi  SVOJU DUŠU. Ako to ne ostvari ima produžetke, to se misli na čistilište. Ili ako promaši, pakao. Mi imamo i svece koji su postali sveci sa 12-13 godina. I tada se može biti svet. Kad mi tražimo od djece da nađu svoje mjesto pod suncem tako isto možemo razmišljati u duhovnom svijetu. Ako mi ne držimo do toga onda ispada da se djeca odgajaju kao pogani, oni koji do duhovnog ništa ne drže, pa kad odu od kuće onda se odmetnu od Boga.

Kako mi vrednujemo posvetnu milost koju smo dobili da se razvija?

Bog je svet. Samo Bog je zapravo svet. To je isključivo obilježje Boga. Zato kažemo: „svet svet, svet“. Bog je najveća svetost. To je nešto što nadilazi našu narav. Nadnaravna svetost nadilazi mogućnosti našeg bića. Sva stvorenja su poznata kao oni koji nisu sveti.

Bog je svojom milošću posvetio čovjeka i to tako da ga je učinio dionikom svojih, Božjih milosti. Isus Krist je pravi Sin Božji, a mi smo posvojena djeca Božja. U predslovlju svete mise molimo: „Svet si Gospodine, izvore svake svetosti“. Bog je izvor svetosti i to se prenosi na druge. Zato se i za Isusa kaže da je svet. „Sveti sluga Božji“. Ljudi pred Isusom upoznaju svoje stanje grešnosti. „Odstupi od mene Gospodine grešan sam čovjek!“ Obuzima ih ova svijest da tu postoji ogromna razlika. Sveci koji su se približili Bogu oni su imali najveću svijest grešnosti (sv. Leopold se npr. ispovijedao svaki dan) Naš senzibilitet je drugčiji i nama te „sitnice“ ne smetaju. Kad gledamo na izgled onda je tu svaka sitnica važna. A tako treba držati i do duše.

Krist posvećuje ljude svojom mukom, smrću, uskrsnućem, uzašašćem na nebo, priopćavanjem Duha Svetoga. Po Božjoj milost postajemo sveti. Zato su se prvi kršćani zvali „sveti“. To je postajalo ime za sve vjernike. Tu se radi prije svega o jednoj ontološkoj svetosti. Tiče se bića. Ta ontološka svetost (duhovni kapital) traži da mi s tim surađujemo.

Kad čitamo Novi zavjet vidimo „ovo je volja Božja – vaše posvećenje“. To podrazumjeva s jedne strane da je Bog svjestan stanja u nama, što je u nama proizveo grijeh naših praroditelja, grijesi naših bližnjih, i kad unatoč tome traži da budemo sveti kao što je Otac naš nebeski. On zna da mi to svojim silama ne možemo. On to od nas traži jer nam je dao sposobnost da to možemo bit. Mi smo dobili duhovni kapital. Posvetna milost. Na nama je hoćemo li to iskoristit ili ne. Može se dogoditi ne samo da ne postanemo sveti nego se može dogoditi i da izgubimo vjeru. Oni koji se odmetnu. Odmetnici znaju biti gori nego oni koji su bili uvijek pogani. Zato je njihova odgovornost izuzetno velika.

Posvetna milost sa sobom nosi POBOŽANSTVENJENJE. Isus Krist posvećuje čovjeka, daje mu sposobnost da bude popust Boga, daje mu Duha Svetoga i svoju milost. Tako se čovjek pobožanstvenjuje.   Kad gledamo nekoga koji živi kršćanski onda kažemo da živi kao anđeo, dok kad vidimo onoga koji živi drugačije za njega koristimo druge izraze. Anđeoski život je život najbliže Bogu.

Tko se rađa od tijela on je tijelo, tko se rađa od Duha on je duh. I mi smo djeca Božja jer smo se u Kristu rodili iz vode i Duha. S druge strane, samo Bog može pobožanstvenit čovjeka. Samo svet može posvećivat. Bog nas čini dionicima božanske naravi. Njihova narav je preobražena po milosti Božjoj. Ne samo da razmišljaju drugačije, nije im stalo samo do zemaljskih stvari, nego je njihova volja i način funkcioniranja drugačiji.

Pobožanstvenjenje je visok cilj.  Današnjem čovjeku to je cilj koji ga i ne zanima. Čovjek u sebi ima težnju koja je od Boga upisana… Vidimo kod prvih ljudi nagovaranja sotone: bit ćete kao Bog. Danas je ta napast puno veća, jer oni su bili bez grijeha, a mi smo ljudi opterećeni grijehom… Tajna društva, kao masonerija, vjeruju da će svojim obredima inicijacije pobožanstvenit čovjeka. Oni se zovu vojnicima i već drže malim bogovima na zemlji. Kao što su u Grčkoj izmišljali bogove, tako su i oni smatrali da su nadišli ono ljudsko. I to je napast kojoj čovjek stalno podliježe. (biti kao Bog).

Na nama je da s Bogom surađujemo da dođemo do tog cilja, do vječnog spasenja.

Drugi put je da se pokušava ukrasti taj dar sa svojim vlastitim lukavstvima i svojim nekim postupcima, jer je drugčije ponižavajuće za nas. I to su zamke sotone.

Poziv na svetost je jedna poruka osolobođenja. Zašto? Živimo u svijetu u kojem vlada dogma uspjeha. Vidimo da djevojke žene misle kako moraju bit lijepe kao top modeli i sl. oni moraju zadovoljiti kriterije koji su jako zahtjevni. Ovaj svijet traži puno. Modeli koji su stavljeni za uzore (kao npr. Bill Gates) uspjeli su ostvariti veliko bogatstvo. Zajedniči rezultati uz veliko zalaganje… traži se ljepota, postizanje bogatstva, snalažljivost, uspjeh,… razne su varijacije na temu, za žene i muškarce, ali sve se svodi na to: imetak, karijera i ugled.

Jedan suvremeni autor, teolog, kaže da je teže doći do uspjeha kojeg traži suvremena kultura nego do onog koje traži evanđelje. U evanđelju Isus kaže: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti! Uzmite moj jaram na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Doista jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Isus ne taji da je to jaram,  zahtjevno, ali daje mir i spokoj … svi vi koji ste umorni i opterećeni ja ću vas odmoriti… To je nešto gdje čovjek nalazi zadovoljstvo, nalazi da je ostvaren, ne služi jaram za to da ga ubija i tlači, nego da ga drži u kondiciji.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo toga da moramo biti pobjednici, možemo se opustiti ne moramo se stalno dokazivati, pokazivati u lijepom svjetlu, trošiti silnu energiju da bi se pokazali da jesmo ono što nismo. Bog nas ljubi onakve nas je stvorio…  kakvi jesmo. Možemo biti ono što jesmo. Možemo reći da je to jedan pokazatelj ljubavi između muškarca i žene: oni su kadri ljubiti onog drugog onakve kakav je, ne nastoje jedni drugo preodgojiti, on nju ili ona njega… nema borbe tko će koga nadvladati, da osoba bude drugačija…

Mala siromašna djeca… znaju se odmarati u naručju Boga koji ih voli takve kakvi jesu. Mi mislimo da ne zaslužujemo biti ljubljeni pa se stalno moramo dokazivati. Čovjek radi lakomosti mora se takmičiti s drugima da postigne rezultat. To se prenosi i na odnos s Bogom.  Misli da dok nije riješen svake nesavršenosti ne može ući u dobar odnos s Bogom. Pod Božjim pogledom shvaćamo da nije tako. Naše siromaštvo ne može spriječiti Boga da nas ljubi. Sve smo dobili besplatno, sve najbolje stvari. Mi bi htjeli kupiti ulaznicu u raj jer onda nije mi nitko ništa dao. Bog traži da primimo dar. Odgovorni smo da s njime surađujemo.

Preko Božjeg pogleda i Božje ljubavi čovjek se oslobađa zastrašujućeg pritiska, koji tjera u očaj, da mora postati dobar da bi zaslužio ljubav. Netko se nauči živjeti kreposno, ali to još nije svetost. To je pohvalno, ali nije svetost. Razlika je između dobrog čovjeka i svetog čovjeka, bogonositelja. Bog želi da radosno i odvažno težimo za svetošću. Bog nam to želi i može dati. Ta suradnja je prije svega na razini težnje. Da stremimo prema tom cilju. To je cilj našeg života. Da se ne brinemo…

I kad mi o tom razmišljamo vidimo da se u srcu događaju razne stvari. Kad čovjek treba kupiti neku stvar onda o tom razmišlja. Ako je to auto, cipele ili sl. onda o tom razmišlja, ide u dućan, pita druge ljude, obilazi i više dućana, i na kraju kupi ono što njemu najviše odgovara. Tu je naše srce na neki način obuzeto s tim. Kad bi nas tako prožimao duhovni cilj, da budemo sveti, da nam to bude duhovna preokupacija, onda bi nas sve vodilo tom Cilju.

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove; voditelj don Josip Mužić, 23.9.2018.)

(vidi “Milost…” – prvi dio razm.)

Milost u sakramentima

– Tu je poanta – zašto nam je Isus ostavio sakramente.  Zato nam je ostavio EUHARISTIJU koja nas preobražava u Krista, čini da možemo živjeti po Kristovu. Zato nam je ostavio ISPOVIJED da možemo krenuti otpočetka –  slobodni od grijeha. Zato nam je ostavio sakrament KRIZME da možemo biti jaki u vjeri…

Pitanje je s kakvom vjerom to primamo? I da li to tražimo s vjerom?

Vjerujemo li da moguće Bogu ono što nama nije moguće, da je Njemu moguće postići to da mi živimo ono na što nas on poziva – da budemo sveti, da budemo savršeni kao što je Bog Otac; da je Njemu to moguće i da mu je do toga stalo. Onda, s naše strane, osim želje treba biti i suradnja s Božjom milošću. Bog nam želi dati tu milosti. Preko KRŠTENJA nam daje posvetnu milost, da budemo djeca Božja. Pitanje je želimo li mi s time surađivati, da se ta milost u nama razvija, raste, da nas preobražava… Ili nas je strah ili o tome ne razmišljamo, i s time se ne želimo baviti.

Objava Božje ljubavi

Sveti Pismo je objava BOŽJE LJUBAVI ljudima i ta se ljubav objavljuje u raznim pojmovima. Objavljuje se preko VJERNOSTI. Mi vidimo da čovjek zakaže. Mi vidimo da mi prvi zakažemo puno puta i stalno se ispovijedamo no BOG OSTAJE VJERAN svojim obećanjima. Njemu se ne događa da se umori, da padne i sl. On uvijek ostaje uz nas. To imamo u povijesti Starog zavjeta, židovskog nardoa… Vidimo koliko je puta židovski narod iznevjerio Boga. Međutim Bog je ostao vjeran. Ljubav se tu pokazuje kroz vjernost. Zato je i danas Izraelski narod izabrani Božji narod jer preko Njega Bog očituje svoje planove koje je on iao s njima. On od njih nije odustao. TO je narod – „znak“. TO je znak svima da Bog vodi i upravlja poviješću, da nisu to gospodari naši političari, masoni, moćnici… Bog je jedini Gospodar povijesti. Zato je potrebno da stalno imamo jedan podsjetnik – Izraelski narod je živo svjedočanstv toga. TO je narod koji je 40 godina živio od mane. MILOST Božja se tu manifestirala u materijalnom obliku – Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za jesti i to je bio poziv za njih da mogu spremno ući u Obećanu zemlju, da mogu živjeti po Božjem. Tu su prošli jednu školu Providnosti.

Božja ljubav se osim u vjernosti očituje u MILOSRĐU. Ona se pokazuje na razne načine. Vidimo da Bog kažnjava zato jer nam želi dobro, ali i blagoslivlje iznad toga. Dobro koje činimo kao vjernici se umnaža i vraća se neizmjerno puta više od zla kojeg činimo, a to je zbog Božjeg milosrđa. Tako Bog stvara ravnotežu. Mi često činimo više zla nego dobra i onda se Bog pobrinuo da sve ono dobro koje činimo tako uveća da ono zlo bude neutralizirano.

Ljubav Božja se očituje i kao jedno VELIKODUŠNO OBEĆANJE. Kako vidimo još na prvim stranicama Svetog Pisma Bog već tada, kad su ljudi počinili grijeh, otkriva dio svog plana spasenja čovjeka. Kad kaže da će zmija ženi satrti glavu on tu već navješta Gospu i njenu ulogu u povijesti spasenja. I onda vidimo toliko puta kroz povijest spasenja da nam priprema za Dolazak Mesije. Daje nam proročanstva o Mesiji koja su pokazala da je On onaj očekivani Mesija. Tu se ispunilo preko deset poroštava o tome kako će Mesija završiti. Tako i na koncu svog života on ispunja proročanstva. Bog dakle daje obećanja. I to velikodušna obećanja. I tu očituje svoju ljubav.

Božja ljubav se dakle očituje u konkrentim oblicima: u vjernosti, u milosrđu i u velikodušnim obećanjima.

Milost  kao Božja blagonaklonost, besplatna i puna milosrđa

Grčki izraz „haris“ koji se latinski prevodi „gratia“, a hrvatski „milost“ je izraz koji najčešće označava ovu Božju blagonaklonost koja je puna milosrđa, koja je besplatna. Ona nam se očitovala i priopćila u Isusu Kristu. Milost se izlila u svoj punini u Isusu Kristu i u Njemu se otkrila u svoj punini. To je vrhunac povijesti spasenja. Možemo reći da je Isus vrhunac Božje ljubavi, vrhunac objave uopće.

Objava Božja u Kristu ne događa se samo u nekom Njegovu naučavanju nego i preko Isusova života, uključujući onaj skroviti život u Nazaretu, preko Isusova djelovanja, preko Isusovih čudesa… To je sve objava Božje ljubavi. Milost je jedno stanje života, naravnog i nadnaravnog koji se prima od Boga na dar.

Sv. Pavao piše Efežanima „Otac nas je zamilovao u ljubljenome“ Svojom nas je milošću zamilovao u Ljubljenome. To je jedan hrvatski prijevod kojeg možemo shvatiti onoliko koliko nam riječ to dopušta. „Ljubljeni“ je Isus Krist. Mi smo u Isusu Kristu postali ljubljena djeca Božja. Bog nas je zavolio, zamilovao, na taj način daleko veći od onog kako nas je ljubio prije, zato jer se dogodilo nešto novo, jedna preobrazba. Milost je ona koja nas oslobađa od grijeha i daje nam sinovstvo Božje. Kad ljudi ponavljaju neki grijeh, posebno na području spolnosti, onda je jedan od načina kako prestati griješiti na tom planu, kao npr. sam sa sobom, a nema tu puno mudrosti, je s jedne strane izbjegavat grešne prigode (najčešće danas internet), a s druge strane – koristiti milost Božju svaki put kad padneš – idi i ispovijedi se što prije. Bog ne samo da tu oprašta grijeh nego te i jača da ponovo ne upadneš u taj grijeh. To je dvostruha funkcija sakramenta ispovijedi. S jedne strane osobađa od grijeha,jer nam Bog oprašta, a s dug strane nas jača da ponovno u taj grijeh ne padnemo.

Tu se događa da ono što je nama našim silama nemoguće postane moguće preko Boga. Da ono malo što možemo činiti da to malo činimo: da izbjegavamo grijeh i da ako padnem da se što prije ispovijedimo. Često puta prorade i ljudski motivi koji budu od dodatne koristi a to je da u čovjeku proroati oholost i teško mu pada svaki put svećeniku dolaziti ispovijedati grijehe – „Ne želim se sramotit“ i to može biti jedna kočnica da ne griješimo. Zato je dobro imati stalnog ispovijednika i čovjek onda brže raskrsti sam sa sobom. To je dodatni motiv koji također pomaže.

Borba protiv grijeha  (i onih lakih); Milost od nas čini nove ljude

Mi vidimo da slabosti (kao što je oholost) možemo iskoristiti za dobro. Tamo gdje smo slabi, gdje padamo, tamo se trebamo kloniti grešnih prigoda i činiti što je do mene da u grijeh ne upadnem. I onda se polako ostvaruje ono što se čini nemoguće. Samo, stvar je u tome da se mi od toga brzo umorimo. Mi mislimo da ako smo se riješili onih kapitalnih grijeha, smrtnih grijeha, da je to dovoljno, velika je šansa da neću doći u pakao, završit ću u raj ili čistilište i šta ću se ja onda zamarati s tim malim stvarima. U biti, cijeli je život jedno napredovanje. Mi bi trebali cijelo život ići naprijed, biti što bliže Bogu. Što više od toga ostvarimo na ovoj zemlji to će nam lakše biti kasnije. I ako završim u čistilištu nije svejedno hoću li tamo provest 10 godina ili 10000 godina. Tu se ipak osjeti razlika. I Isplati se o tome razmišljat. I čistilište može biti svakakvo. Sinoć je svećenik govorio o tome kako je čovjek svoju ženu koja je bila oduzeta njegovao osam godina. I tih osam godina nama izgleda stvarno ogromno. A u čistilištu 8 milijuna godina… Zašto bi ja bio u čistilištu osam milijuna godina… Tamo znam da ću se sigurno spasiti, da ću doći u raj, ali treba izgurat osam milijuna godina… A zašto sebi dozvoliti takve stvari? Možemo stvarno ići korak po korak i nikada ne stajat nego ići naprijed. I to je ono što nam daje jednu draž života, nove izazove, otkrivati nove horizonte, sve veća zadovoljstva.

Kako vidimo nama u životu i male stvari smetaju. Kad jedna mlada obitelj dobije dijete pa za godinu dana drugo, kad vide koji je to nered u kući i da se to više ne može držat pod kontrolom onda je to sad i pitanje napasti kako se nositi sa tim: hoće li se radovati toj djeci koju imaju pa ćepodnositi nered ili će od jutra do mrak abrinut kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je nemoguća misija. Čovjek tada mora to žrtovati i prihvatiti da će biti nereda i da je to sastavni dio života…

Svakako, mi vidimo da su nam male stvari važne, i da polako idemo prema tome da svaka stvar bude na svom mjestu. Ako nam je to važno u kući, ako nam je to važno kod izgleda, kod zdravlja, ako nam smeta i pokvaren zub ili drugi mali defekt… tako bismo isto trebali gledat na svoje duhovne stvari. I jo je jedna smetnja. Kad imate i jedan mali grijeh, malo ogovaranje, tomože biti kao da mjesec dana ne perete zube. Nije to sam mala stvar, ne mogu reći: Lako ćemo! Male stvari ne treba podcjenjivat. I tu nam Bog daje pomoć.  Zato, ako smo se riješili kapitalnih grijeha moramo se riješiti i malih, možemo se boriti da ovladamo svojim apetitom npr. i drugim stvarima u životu.

To je ono da milost mijenja naš život, čini nas novim ljudima. Tu treba samo dopustit Bogu da nas mijenja. I surađivat sa milošću. Milost je zato jedna božanska energija koja osvjetljuje i pokreće moći čovjeka. To je Božja sila koja daje svjetlo da možemo vidjeti životnu stvarnost Božjim očima, koliko toliko, koja nas pokreće i daje nam snagu koja nije od ovoga svijeta.

Milost – u životima svetaca (p. Pio)

I to možemo vidjeti kod svetaca. Oni su činili puno više od onog što čovjek može svojim snagama. Kad bi činili preko svojih sila Bog im je davao da mogu činiti i preko toga, dodatne darove. Otac Pio je tako imao dar bilokacije da je mogao ići po noći dok su se ljudi odmarali i spavali i mislili su da on spava a on bi u bilokaciji otišao u razne krajeve svijeta, tješio one koji su bili u nevolji, pa tako i našeg kardinala Stepinca… Bog čini da se ljudske sile umnažaju. I to je Bog činio u životu p. Pia koji je bio slab. Njega se nije moglo smjestiti ni u kakve ljudske okvire. Za biti svećenik trebalo je 5 godina biti u bogosloviji. A on nije mogao sastaviti tih pet godina.Počeo bi, pa bi prekinuo, pa bi išao kući, pa bi bio bolestan, pa bi nastavio, pa bi opet bio bolestan… Nije se uklapao ni u franjevački red. Dakle, Bog ga je vodio nekim svojim putem, da od njega načini privilegirani instrument Božji preko kojeg je onda činio više nego 100tine ili 1000-e drugih. Računa se da je u životu preko njegove ispovijedaonice prešlooko 5 milijuna ljudi. Ja nisam vodio evidenciju, ali ako svaki dan ispovijedam pola sata, ili 25 minuta, to je 4-5 ljudi, pa x6 dana to je 30, pa x 4 tjedna to je 120, pa x 12 to je 1000 i nešto pa x 20 godina ..mogu doći do 20 000 ljudi ili do 30 000, …  Mnogi svećenici, na žalost, ne ispovijedaju ni pola sata pa se mogu tješit da bar toliko, a kad se usporedim sa padre Piom koji je u ispovjedaonici boravio 8 sati i po 10 sat… Tu se vidi razlika. Nije to samo pitanje količine nego i kvalitete. On je bio Božji čovjek. Svetac koji je vjerovao u Boga istinski i potpuno, davao se i Bog je to umnažao i činio ono što je nemoguće.

Svatko je od nas pozvan da bude svet. Poziv na svetost je sveopći poziv. Jedino je to cilj koji moramo ostvariti. Bez toga ne možemo u raj. U raju se nalaze samo sveci. U čistilištu se nalaze oni koji još nisu sveci. U paklu se nalaze prokletnici. U čistilištu su oni koji još nisu postigli svetost i onoliko vremena koliko treba da bi postali sveci. Pa krenimo od toga da nas Bog zove da budemo sveti, da nam daje potrebna sredstva za to, da od nas očekuje suradnju. Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje.

s duhovne obnove, 27.5., 2. dio, voditelj don Josip Mužić

2.dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.

3.dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

U prvom poglavlju Kompendija KC učimo zašto je Bog stvorio čovjeka, kako ga čovjek može upoznati i kako se o Bogu može govoriti

• Bog je stvorio čovjeka da bi čovjek uživao jednom s Bogom u raju. Poslao nam je svoga Sina Isusa, Spasitelja da bi i nas učinio svojim sinovima i kćerima.
• Bog je stvorio čovjeka i u srce mu usadio čežnju za svojim Stvriteljem. Čovjek je stvoren da ostvari odnos s Bogom, svojim Stvoriteljem.
• Čovjek može upoznati Boga i samim svojim razumom, tj. gledajući stvorenja u svemiru može zaključiti da postoji i njihov stvoritelj.
• Osim što Boga može donekle upoznati razumom, Bog se u povijesti čovjeku sam otkriva tj. objavljuje o sebi puno više. U toj Objavi saznajemo o Bogu stvari do kojih ne bismo mogli doći svojim razumom.
• O Bogu možemo govoriti svim ljudima kao o Stvoritelju čovjeka, koji je Božji odraz na zemlji. Naš govor o Bogu uvijek će biti manjkav i nesavršen jer je Bog beskrajno otajstvo…

KOMPENDIJ

1. Kakav je Božji naum s čovjekom?

Bog, u samom sebi neizmjerno savršen i blažen, po naumu čiste dobrote slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života. U punini vremena Bog Otac poslao je svoga Sina kao otkupitelja i spasitelja ljudi, palih u grijeh. On ih je sazvao u svoju Crkvu i djelom Duha Svetoga učinio svojom posinjenom djecom te baštinicima svog vječnog blaženstva.

2. Otkuda u čovjeku čežnja za Bogom?

Sam Bog, stvarajući čovjeka na svoju sliku, upisao je u njegovo srce čežnju da ga gleda. Iako se ta čežnja često zanemaruje, Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti k sebi da živi i u njemu nađe puninu istine i blaženstva, za čime neprekidno traga. Po svojoj naravi i po pozivu čovjek je religiozno biće, sposobno ući u zajedništvo s Bogom. Ta intimna i životna povezanost s Bogom daje čovjeku njegovo temeljno dostojanstvo.

3. Kako se Boga može spoznati samo svjetlom razuma?

Polazeći od stvorenja, tj. od svijeta i ljudske osobe, čovjek samim razumom može sa sigurnošću spoznati Boga kao izvor i svrhu svemira i kao najviše dobro, istinu i beskrajnu ljepotu.

4. Je li u spoznanju Božjega otajstva dovoljno samo svjetlo razuma?

U spoznavanju Boga samo svjetlom razuma čovjek nailazi na mnoge poteškoće. Osim toga, ne može sam ući u nutrinu božanskoga otajstva. Zato ga je Bog htio prosvijetliti svojom Objavom ne samo glede istina koje nadilaze ljudsko shvaćanje, nego i glede ćudorednih i vjerskih, po sebi ljudskome razumu dohvatnih, istina koje tako svi mogu bez poteškoća spoznati čvrstom sigurnošću i bez primjesa ikakve zablude.

5. Kako govoriti o Bogu?

O Bogu se svim ljudima i sa svima može govoriti polazeći od savršenosti čovjeka i ostalih stvorenja koja su odraz, iako ograničen, neizmjerne Božje savršenosti, Ipak, naš govor o Bogu treba trajno pročišćavati od svega što je zamišljajno i nesavršeno, svjesni da se nikada ne će moći potpuno izraziti beskrajno otajstvo Boga.

………….