RAD  – To je ono što čini velik dio našeg dana pa je važno kako se prema radu odnosimo. Postavio sam studentima pitanje – što bi oni radili kad bi dobili jednu bogatu mirovinu. Jedan franjevački bogoslov je npr. rekao da bi otišao na rivu i pio kavu. Drugi slučaj, jedan penzioner koji se vratio iz Njemačke, ali je još u snazi, čovjek koji ima preko 60 godina, na pitanje što sad radi – kaže da čeka smrt. Tako, ljudi mogu na različite načine pristupiti svom vremenu i radu.

Je li rad pokora?

Rad se uglavnom doživljava kao pokora. Kao da je to nešto protiv čovjeka, pa se zato želi živjeti bez rada.

Ali već u zemaljskom vrtu, prije grijeha, Bog je dao čovjeku nešto da radi. Tu je rad bio radi čovjekova zadovoljstva. Čovjek je mogao gledati djelo svojih ruku, kako stvari napreduju itd. To je nešto što čovjeka može radovati. Bog je rad zamislio drugačije, da bude na dobro čovjeku, a ne da mu bude teret, da mu to bude radost, da tako ostvaruje sebe i da tako surađuje s Bogom.

Sve se mijenja ovisno o tome kakvu svijest čovjek ima o onom što radi: za čim ide, što u tome traži?

Kriteriji društva u kojem živimo

Kad razmišljamo o položaju žene u društvu, vidimo da živimo u vremenu kad se čini da se žena može ostvariti samo u radu izvan kuće kao da je to rad koji je jedino društveno prihvatljiv, a ono što radi za obitelj i u kući – to se ne smatra radom. To donosi posljedice  žena koja tako odraste, a tu svijest usvajamo svi kroz školovanje (Tako se žena pita: „A zašto sam studirala pa da se sad bavim kućnim poslovima i djecom!“). I onda se osjeća frustrirano.

Raditi onako kako je prirodnije

U biti, kad gledamo što je bolje, što je prirodnije i što čovjeka može više radovati to je biti cijeli dan s onima koje voliš, podizati djecu. To je najviše što možeš učiniti za druge. Tjerati karijeru – to iskrivi ženinu prirodu, a i mušarcu to nanosi štetu ako se ne zna obuzdati.

I zato je život drugačiji nego prije kad su obitelji živjele na selu, kad se radilo u kući i oko kuće, muž i žena bili su skupa, djeca su bila u blizini, obitelj je bila na okupu, bili su zadovoljni, nisu radili za druge, i ništa im nije falilo. A danas ljudi idu na posao opterećeni, vrate se frustrirani, bore se sa obavezama  koje ih čekaju kod kuće. Mi postavljamo stvari tako da radimo protiv ljudske naravi.

I ono što je najvažnije – da radi za Boga i svoje najbliže, to se sad pretvara u to da radi za neke kapitaliste, bankare i sl. i rad poprima neku drugu dimenziju.

To se onda održava i na međusobne odnose. Ako ljudi nisu radosni, nego opterećeni,  onda ne znaju donositi radost ni drugima, uvijek su smrknuti, smućeni, neraspoloženi i tako svoje opterećenje prenosimo na druge. Tako život gubi ljepotu koju je Bog zamislio.

Ono što se danas smatra bontonom i kulturom ponašanja to je ono što je proizišlo iz naravnog i kršćanskog promišljanja kako drugima olakšati život. Biti prijazan, susretljiv, to olakšava međusobni život i čini ga ugodnijim. Kad si otresit i loše raspoložen to se prenosi i na druge i to se onda širi. Zato bi trebalo raditi bez tenzija.

Ako čovjek želi biti suradnik Božji onda bi to trebao živjeti bez neurednih navezanosti, bez tjeskoba koje dolaze iz tih navezanosti.

Raditi bez Boga (Tjelesan rad) – To mogu i ateisti

Kad radimo bez Boga onda je naš rad – tjelesni rad. To mogu raditi i ateisti. Mi onda krećemo od nas samih, imamo svoje ciljeve i kao da je sve to u našoj vlasti. Nema prostora za to da se može dogodit nešto nepredviđeno, da Bog može intervenirat, … da može pomoći, blagosloviti…

Koliko su ljudi prije držali do blagoslova, a koliko danas? Kad su naši ljudi živjeli na selu onda su razvili posebnu liturgiju: blagoslov polja, blagoslov blaga, blagoslov kuća, blagoslov obitelji, … A što mi danas blagoslivljamo? Mogli bi samo mobitele i računala?! Ispada da nemamo potrebu za blagoslovima nego da je sve to u kontroli ljudi i u našoj kontroli. Ne vidimo da je Bog tu na djelu. Mi vidimo da su vlasnici mobitela i proizvođači ovi veliki kapitalisti kao Bill Gates i drugi, da su vlasnici struje ‘Hep’, ‘Vodovod’ i sl. i sve što nas okružuje vezujemo s ljudima misleći da nama blagoslov ne treba nego samo trebamo tražit ljudske veze, da trebamo samo naći utjecajne ljude i da će onda stvari ići dobro, a ne idu.

Imamo ljude koji su bogati, utjecajni, na položajima, imaju komfor, ali to ih nije učinilo sretnima. Nije sve u tome. To je ono što možemo nazvati tjelesni pristup radu.

Kršćanski rad je – duhovan

Takav ne bi trebao biti kršćanski rad. Naš rad bi trebao biti duhovan.

Mi nismo samo tjelesna bića.

Mi smo ne samo tjelesna bića nego i duhovna. Ako živimo samo na tjelesan način onda živimo slično kao što žive i životinje. Sve ono što ima život ima dušu. Zato filozofija govori o biljnoj duši, životinjskoj duši i o duhovnoj duši – kod čovjeka. Ako čovjek zaboravi da je također duhovno biće i ako živi samo kao tjelesno biće, onda živi slično kao životinja; nema tu puno razlika. I životinje imaju jedno rudimentalno razmišljnje. (Za lisicu kažemo da je lukava i sl.) Znači, oni jedno osjetilno razmišljanje povezano s nagonom i sl., i može živjet onako kao mu dođe instiktivno, nagonski, ali on sebe tako osakaćuje za ovu bitnu, duhovnu dimenziju. Ako ne vodi računa o toj dimenziji, ako ne inkorporira duhovnu dimenziju u svoj život onda on ne može biti sretan, jer je on stvoren za više, stvoren je ova duhovna dimenzija prožimlje ovu tjelesnu, kao što je duša u tijelu da u svim našim aktivnostima ono duhovno bude također zastupljeno. To možemo vidjeti i u odnosima, između djevojaka i momaka, da se danas o toj duhovnoj dimenziji da je se prešućuje i zanemaruje, misli se: evo ako smo uspješni, ako smo završili fakultet, ako imamo posao, ako dobro izgledamo, ako je dobra kemija između nas, onda veza funkcionira. Kako vidimo nije to tako. Puno je teže i zahtjevnije ostvariti ovo duhovno zbližavanje, duhovno zajedništvo, nego tjelesno, fizičko, poslovno, interesno i sl. To može svatko. A ovo duhovno je najvažnije i to je u konačnici ono što nosi jedan brak, jednu vezu, jer na tome se može graditi cijeli život. Na tome se može graditi i vječnost. A ovo sve drugo je prolazno i relativno, može se čovjeku preko noći dogoditi nesreća pa,  da imamo invalida u kući, da moramo mijenjat pelene, mislit o stotim stvarima. Zato je stvar možemo reć instrumentalizirana i zloupotrebljena, jer današnji svijet može puno bolje zarađivat na tome – ako nam prikaže ljubav samo pod vidom nagona, tjelesnog zadovoljstva, onda se tu može zarađivat na kontracepciji, na pobačaju, na bezbroj načina, na industriji zabave, a društvo tu nema nikakvih troškova. Izgradit jednu obitelj, podržat jednu obitelj, društvo bi tu trebalo uložit sa svoje strane, a ne izvlačit novac. To je ono što je puno lakše instrumentalizirat ljubav kao takvu, svesti je samo na tjelesnost i zanemariti ono drugo, …. onda kršćanski život izgleda puno drugačije nego bi trebao izgledati jedan kršćanski život i kršćansko društvo.

Raditi kao Božji suradnici

Raditi na način da naš rad bude duhovan, a ne samo tjelesan znači da kad radimo s Bogom kao njegovi suradnici da nećemo dopuštat sebi da se ljutimo ako vidimo da stvari ne idu onako kako bismo mi htjeli, po našoj volji. Dopuštamo da Bog može bolje od mene znati što je za mene dobro, i da onda On može imat druge planove, i da može moje planove promijeniti modificirati, i ako sam ja sebi zacrtao da u tom roku moram izgradit kuću ili kupit stan, kupit auto i ne ide mi, položit ispit, ako to ne uspjevam, ništa ne riješavam ako se ljutim sam na sebe, ljutim se na profesora, na bilo koga, mogu razmišljat da to Bog dopušta za jedno veće dobro, i pokušat sačuvat mir. Jasno čovjek se trudi, radi, koliko je do njega, ali je svjestan da plod ne zavisi od njega nego da je to u Božjim rukama.

Kad gledamo ispite na fakultetima koji znaju biti vrlo zahtjevni tko nam garantira da ćemo jedan zahtjevan ispit položit? Kad se na pravu polaže Rimsko pravo, ili na medicini anatomija i sl. koliko stvari tu čovjek treba memorirat?! Ako te profesor želi bacit uvijek može pronaći pitanja da te sruši bez problema. Kad se ima državni ispit, pravosudni, za one koji završe pravo, takve neke velike ispite, cijeli fakultet moraš sažet u jedno, tko će garantirat da ćeš to tako dobro naučit da ćeš garant proć. To u konačnici nije u našoj moći. A kad nam stvari idu od ruke, kad redovito polažemo, mi mislimo da je to normalno, da smo mi posebno obdareni, pametni, uspješni i uljuljamo se u to i počnemo sebi pripisivat – e ja sam izgradio to, uspio to, ja, uvijek ja. A gdje je Bog koji mi je dao zdravlje, koji mi je dao milost, pamet, koji mi je dao svijetlo, i dao mi je da profesor bude blagonaklon, i da mi da dobra pitanja, to se sve onda izostavi i zanemari. I jasno da Bog onda nekad dopušta da doživimo neuspjeh, poraze, na profesionalnom planu, na studiju, na nekim drugim planovima, kako bi se otrijeznili i uvijedli da ako živimo svoj život samo svojim silama, bez Boga, onda ću se nasukat, prije ili kasnije. I takav me život vodi u propast. I bolje da me Bog zaustavi sa nekim neuspjesima i da mi pokaže da bi pravi život trebao biti drugačiji, da se tako pripremam za onaj vječni život, nego da reče – dobro kad ti želiš tako, idi i propadni, šta ću ti ja.

Bog se bori za svakog od nas, za svaku dušu cijeli život i Bogu nije stalo da mi propadnemo. Njemu je stalo da se spasimo. Međutim Božje milosrđe je ipak ograničeno. Bog nam daje šansu da se spasimo, do zadnje sekunde našeg života i da možemo biti u zajedništvu s njim. Ali ako mi i tu zadnju sekundu ne iskoristimo i ako sustavno odbacujemo Božju ponudu jasno da će Bog onda prihvatiti ono što smo mi izabrali. I možemo otići u vječnosti propast.

Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu

Oče, danas ti posebno zahvaljujem na milosti što mogu surađivati na izgradnji svijeta darovima koje si mi dao.

Danas, tvojom milošću, želim učiniti sve što mogu na slavu tvoju, za dobro svoje i za dobro svih ljudi.

Nauči me da moj današnji posao bude nastavak ove molitve! Blagoslovi u radu moju obitelj, našu zajednicu i cijeli svijet!

Blagoslovi sve koji danas rade, ali i one koji ne rade, jer nemaju posla ili se ne znaju zaposliti! Sve ti zaposli u svom “vinogradu”, na izgradnji boljega svijeta!

Ne dopusti da se razaramo radom! Ti umorne odmori, umjetnike nadahni, pronalazačima otvori pristup u nove mogućnosti. Daj da te sve hvali i slavi!

Ti si, Oče, poslao svoga Sina da nas nauči raditi. I on je sve radio na tvoju slavu. Neka nas on svojim Duhom obogati da sačuvamo ravnotežu između fizičkog i duhovnog rada!

Marijo, Majko naša, hvala ti što si nas pozvala da se u poslu okrećemo Stvoritelju te da od njega tražimo blagoslov prije i poslije svakog rada!

***************************