Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

Jedan svetac je rekao: “Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado…”

……..

Prihvaćajući Božju volju moramo se i uplitati – ako primjetimo da se nekom nanosi nepravda. To smo dužni napraviti, ako možemo popraviti situaciju, ali ako ne možemo popraviti onda moramo prihvatiti volju Božju i u tom imati svoj MIR. Ne biti nestrpljivi zbog nevolja koje nas snađu. Bog je postavio i granice moru i ono ne prekriva cijelu zemlju. Napasti koje nas snađu Bog dopušta. On ima svoje vrijeme i cilj: a služi za naše spasenje a ne za propast. I nevolje nam se daju za spasenje. „Kao zlato u vatri tako se i čovjek kuša u vatri poniženja“. Prihvaćati poniženja za moje dobro – to ne znači prihvaćati poniženja drugoga. Ako je za nas nešto poniženje, i ako neće biti štete za drugoga onda ću to prihvatiti. Kad su župniku Arškom poslali pomoćnika on kaže da mu je to bila najteža pokora, a smatrao je da je to bilo za njegovo dobro. Potrebno je da imamo napasti.

Mi smo u ruci Božjoj kao gromade mramora. Mojsije je iz gromade isklesao Mojsija. Gromada nije imala slobodne volje da se odupre. Ako se ne odupiremo Bogu onda on može od nas učiniti nešto neusporedivo bolje nego ikakav kipar ili slikar. Kad kipar radi s dlijetom onda mora odstraniti komadiće i to je ozbiljan i zahtjevan posao. Tako Bog od nas želi napraviti svoju sliku, ali se treba predati Njemu. Kad bismo mi dopustili Bogu da nesmetano djeluje… Svi sveci su dopuštali Bogu da u njima djeluje. Bog je onaj koji je tu na djelu. Nebeska tijela slijede putanju koja im je zadana i zato vlada red. Ako se ne bi podvrgla zakonu onda bi nastao kaos u svemiru. I mi bismo to osjetili. Tako je i sa našom voljom. Ako se podlažemo volji Božjoj i kad je Božja volja prva sve drugo dođe na svoje mjesto. No, ako se naša volja udalji od Boga onda grijeh napravi kaos u odnosima oko nas i u nama. Posljedice toga su i na  tjelesno zdravlje i na to da se čini zlo drugima. Rušimo dobro koje je Bog dao u naš život.

Podudaranje naše volje volji Božjoj je ključ savršenosti. Što se više podlažemo Božjoj volji to više napredujemo. Sv. Tereza Avilska svojim sestrama je o tom govorila – da će najbrže napredovati u duhovnom životu ona koja se najviše teži za tim da se podvrgne Božjoj volji, jer na tom počiva naše spasenje. Umrijeti svojoj volji, pobjediti oholost, podvrgavati svoju volju je zaista žrtva i koja je stoga Bogu najmilija; tako se stječe neizmjerna milost i bogate zasluge za vječnost.

Ima jedna pripovjest o pobožnom redovniku koji se naizgled nije ništa razlikovao od ostalih, a samo doticaj njegove odjeće je liječio bolesne. Poglavar upita redovnika – kako to da on to postiže a niti dugo moli niti posti… ? Redovnik je odgovorio da ne zna kako, ali da naslućuje da bi razlog mogao biti u tom što se JAKO TRUDIO HTJETI ONO ŠTO BOG HOĆE… sve prihvaćam iz njegove ruke i ništa ne istražujem… Želim da se Božja volja potpuno ispunja na meni i sa svim stvorenjem…

Poglavar ga zatim upita kako to da se nije uzrujao kad se sve zapalilo, i žitnica i životinje. Redovnik je odgovorio da se ne brine jer zna da nas Bog može nahraniti i sa malim komadom kruha jednako kao i sa drugom hranom. Zato je uvijek zadovoljan pa došlo što mu drago.

Kad mi molimo OČE NAŠ molimo da bude VOLJA NJEGOVA no to baš ne nalazi mjesta u našem životu, kao da tu volju ne želimo provesti, a upravo tu se krije i naša zemaljska SREĆA. Ne samo da se naša volja poklapa sa voljom Božjom nego nas Božja volja čini i sretnima. To nam daje najsavršeniji mir. Kralj Alfons je to shvatio. On govori o potpunom vođenju Božjem i sve prihvaća iz ruke Božje.

Izaija: „O da si pazio na zapovijedi moje, sreća bi tvoja ko rijeka bila“ Tako i deset Božjih zapovijedi su kao znakovi koji nas vode do odredišta… Job u istom smislu govori “s Bogom se sprijatelji i pomiri … “Jobu je bilo teško iako je prihvatio Božju volju, no nije bio uvjeren, bunila se njegova narav, tražio je odgovor, bio je nemrian, patio je…

Kod rođenja Spasitelja čujemo riječi: „Slava Bogu na visini i MIR na zemlji miljenicima njegovim“ Tko su miljenici? To su oni koji su suglasni s Njegovom voljom. Nije teško biti suglasan s Božjom voljom ako sve ide kako hoćemo, ali ako ne- prihvatiti i to – Takva je sreća rezervirana samo za one koji se podlažu Božjoj volji. Volja Božja nam daje ono što smo tražili – sreću.

Sreća je kao sjena. Prati nas. Ako je želimo dohvatiti ona bježi. Ako se okrenemo Bogu, kao suncu, onda će sjena ići za nama, bit će u našem posjedu. Prihvatiti volju Božju znači i zemaljsku sreću.

Jedan svetac kaže: Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado.

S druge strane je ono što neki vjeruju – u fatalizam – da je sve što mi se događa – „sudbina“. Tako nevolje, tako zla, neprijateljstva i td.. Nešto posve drugo je kad vidim Boga iza svega. Znam da je On prisutan, znam da je trpio na križu zbog nas. Nema tu fatalizma nego pouzdanje u Božju Providnost. Tražiti Božju volju nije fatalizam ni bezosjećajnost, da se čovjek isprazni od svih osjećaja. Nema tu neke praznine, nego ima Boga. Kad se oslobodimo svoje volje dolazimo do Božje volje. (…) Duša odana Bogu je u stanju u kojem je Božanski Spasitelj koji iako je pribit na križ, iako je u moru boli, Njegovo Božansko srce je puno neizmjerne radosti. Ima mir i radost jer je ispunio volju Očevu. Ne može se nijekat da su boli, siromaštvo, sramota – u opreci sa srećom. No,  kad duša posvetila ispunjanju Božje volje – čovjek se osjeća zadovoljan i sretan. Otac Ante Gabrić i Majka Tereza su se potrošili za druge i Boga i tako su se ostvarili. Približili su pojam sreće kakva je moguća ovdje na zemlji i prenosili su to i na druge.

Kako protumačiti Isusove riječi: „Tko se ne odreče samog sebe i ne uzme svoj križ i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“. Odgovor je: Naš Božanski Učitelj traži da se odrečemo sebe i da idemo za Njim. On obećava ovdje na zemlji stostruko čega se odreknemo. Obećaje i da će nam pomoći nositi križ jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako“. Ako to ne osjećamo proizlazi da nismo uzeli jaram ni odrekli se svog naravnog mišljenja…

Ova bi vjera bila za nas nepresušno vrelo one neizrecive radosti, što ju po riječima istoga Apostola moramo uvijek imati: “Radujte se u Gospodinu uvijek!, Ponavljam: radujte se!” (Filip 4,4). Čudnovat primjer za ovu istinu pripovijeda nam Tauler. Ovaj pobožni svećenik željno je naime čeznuo da što više napreduje u kreposti. Pošto se u svojoj čednosti nije oslanjao na svoj vlastiti sud, molio se kroz osam godina žarkom i poniznom molitvom Bogu da mu pošalje duhovnog vođu koji će mu pokazati najkraći i najsigurniji put kojim će omiljeti Bogu.Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!” Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga?Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

…

… Pitanje je perspektive: tražim li svoju volju ili se trudim gledati volju Božju. Bog uvijek u svemu što se događa želi naše dobro. Ne možemo reći da nas on mrzi zato što nam je poslao ovu ili onu bolest, nezgodu, teret,… Nevolje su dokaz njegove ljubavi. One teku iz ruke koja je na križ bila pribita. Misliš li da je za te siguran put bez boli? Znamo da je ljudima dano da rade u znoju lica svoga… Tako je i sa radom za njihovo vječno dobro. I vječna dobra treba isto tako stjecat.

Ne postoji bolje sredstvo od križa. Zato je važno da se ne okrivljuje nekog drugog nego gledam križ tu… da ne mješam tu sudbinu jer time radim protiv svoje savjesti.. Bogu treba prepustiti sve: boli, tjeskobe, pritiske, on je Onaj koji to nosi u svom Srcu. Tako ja molim svog Oca … Sve ovisi o tom što ja hoću i kako ću se postavit. Važna je ljubav prema Božjoj volji, da je mogu željet. Predati se Božjoj providnosti. To je moguće kad se duše uvjere da Božja Providnost određuje godine i dob, ono tužno i lijepo… (..) Bog se ne umara činit dobro. Ne propušta ni jednu priliku. Bolest, nesreća, sve Bog okreće u dobro i kakvog bi se zla onda trebalo bojat? (…)

…

Duhovna obnova; 2. dio razmatranja, voditelj don Josip Mužić,

5.6.2016. Kaštel Stari