Thomas Martin je bio luteran (ogranak protestantizma) koji se obratio na katoličku vjeru. Počeo je čitati knjigu “Ispovijesti” od svetog Augustina, jer je on važan učitelj o “Milosti” na kojoj protestanti inzistiraju, pa je zaključio da baš i ne zvuči kao luteranski biskup, nego više kao – katolički… i počeo se zanimati za katoličku vjeru.

Onda ga je jednom neki dječak pozvao na katoličku misu. Otišao je i bio fasciniran tim zajedništvom u pjevanju “Slava Bogu na visini”, jer sva ta djeca koja su se okupila sa raznih strana i prvi put su se sreli znali su tekst sasvim dobro, i osjećao je njihovo zajedništvo, što nije viđao kod luterana, jer oni su stalno na svoje luteranske službe nosili hrpe papira, bez kojih se teško mogu snaći, i takva atmosfera se  kod njih nije mogla zamisliti.

… Jednom prigodom jedan ga je gospođa pitala je li katolik, a on je mislio da je, jer  ga je ta vjera sve više počela zanimati, ide nedjeljom na mise… pa je i rekao da je. A onda je shvatio da to nije kao kad su luteran, pa odeš kod drugih protestanata, metodista npr. Gospođa ga je pitala kad je primljen u katoličku Crkvu, pa se čudio… a onda je shvatio… I tako, postao je član Katoličke Crkve, a ne samo to nego i redovnik, dominikanac…

Više na videu

Kako su kršćanski i katolički blagdani poganizirani?  

Halloween karakterizira fenomen koji je postao sve češći u anglosaksonskom svijetu. To je fenomen kršćanskih i katoličkih blagdana gdje proslave postaju poganizirane. Dva najznačajnija su svakako Božić i Uskrs.

Božićna drvca i Djed Mraz postala su dva popularna simbola onoga što bi trebalo biti blagdan rođenja Isusa Krista. Uskrs je povezan s kunićima i novim darovima za proljeće.

Od početka televizije od 1941 god. organizirana televizija u našoj zemlji (SAD) od otprilike 1980 dakle 14 godina sve uskrsne emisije su bile isključivo o poganskim i nekršćanskim događajima ili simbolima. Konačno, putem organiziranog napora i pritiska bojkota tih postaja konačno su se srušili i počeli dobivati malo razmišljanja o značenju Uskrsa. Četrdeset godina mrtve tišine na televiziji u Čikagu o pravom smislu uskrsne nedjelje.

Prosvjed protiv Katoličke Crkve

Halloween, iako nije poznat kao takav, zapravo je još zloglasniji. Halloween simbolizira ono što se nekada dogodilo katoličkim zemljama, u velikoj mjeri zahvaljujući usponu anti-katoličkog protestantizma u šesnaestom stoljeću i bez obzira na značenje koje povezujete s protestantizmom, pazite da ne zaboravite da povijesno protestantizam – proizlazi iz prosvjeda protiv Katoličke Crkve.

To je ono što povijesno znači protestantizam: prosvjed protiv Katoličke Crkve i njezinih učenja!

Vigilija Svih Svetih – Rođendan protestantizma.

Rođendan protestantizma je 31. listopada, 1517, dakle vigilija, uočnica svetkovine Svih Svetih. Na taj dan Martin Luther je pribio svojih 95 teza, kako ih nazvao, na vrata dvorca u Wittenbergu, u Njemačkoj.

Među tim tezama, Luther je zanijekao Crkvi pravo da daje odriješenje od grijeha, u ime Isusa Krista. Tri godine kasnije Luter je bio osuđen od strane pape Lea X kao heretik.

I prije Lutherove smrti 1546 god. negdje oko trećine Europe je otpalo iz Katoličke Crkve.

I sve je to započelo na Halloween, listopad 31., 1517. (!!!)

… Poučavao sam (govori o. John A. Hardon) na šest  protestantskih sjemeništa uključujući Lutheransku školu teologije, kroz sedam godina. Nisam niti na trenutak pravio kompromis s katolicizmom. Pomislili bi ste da će me protestanti nakon tri dana fizički izbaciti vani. (O, volim protestante!) Moja majka udovica, uzela je dvije djevojke pomoćnice koje su živjele kod nas dok sam ja napunio šesnaest godina. Bile su luteranske vjeroispovijesti. Tako sam čuo za Martina Luthera još kad sam imao tri godine. Siguran sam da su one djevojke Suzana i Judita, bile jedine od lutherana u Americi koje nisu jele meso petkom(!)…

U povijesti svijeta je Vigilija Svih Svetih je rođendan protestantizma.

Katoličanstvo jezika.

Kad sam govorio sestrama Misionarkama ljubavi – pitao sam ih koliko njih ima kojima je engleski materinji jezik – skoro da nije bilo nijedne. Pitao sam: Koliko vas kod kuće nije pričalo engleski? Skoro sve su digle ruku. I ja sam digao ruku. Ja nikad kod kuće nisam pričao engleski. Nikad. Onda sam im rekao: “Sestre, kao što sam rekao Majci Terezi više od jednog puta, među vašim dužnostima, jer engleski je službeni jezik vaše zajednice, – jedna od vaših dužnosti je da učinite taj jezik – katoličkim. One su sada u stotine zemalja. Sestre iz Tanzanije, iz Zambije, iz zemalja kojima ne možete ni izreći ime, ali morale su naučiti engleski jezik. Ako ne mogu naučiti engleski – onda nemaju poziv za tu zajednicu. Katolicizirajte taj jezik! Engleski jezik je ne samo naj ne katoličkiji, engleski je je i najviše anti-katolički jezik u ljudskoj povijesti. Čujete li me? Engleski jezik je jezik koji je naj-anti katoličkiji u povijesti.

Engleska književnost, biblioteke od tisuća knjiga, napisane su od strane onih koji ne samo da nisu dijelili katoličku vjeru nego su odgojeni i to uglavnom još od djetinjstva u atmosferi koja je blago rečeno neprijateljski raspoložena prema Katoličkoj Crkvi.

Svetkovina Svih svetih i 1.1. i sukladno tomu vigilija te velike svetkovine je 31. listopada. Ima već petnaest stotina godina kako je ta vigilija postala dan zabave i zločestih trikova, varanja. Nije slučajno da su sljedbenici Martina Luthera ispustili svetkovinu Svih Svetih, nego su od samog početka zanijekali štovanje svetaca i nazvali ga praznovjerjem. Čašćenje svetaca  je za protestante hereza.

Logično, onda da je Vigilija uoči svih svetih postala noć ismijavanja štovanja svetaca i zazivanja njihovog zagovora kod Boga, na nebu. “Ne postoje sveci u nebu” – to je temeljni princip obojice: i Luthera i Johna Calvina.

Moj plan: ući u trag slavlju Hellowena. …  pratiti povijest Halloween-a prije zore kršćanstva, a to je nastavak praksa gdje kršćanstvo nije imalo čvrstih korjena te je ponovo oživjelo u obliku poganskog folklora gdje je katoličko kršćanstvo oslabljeno ili potisnuto političkom moću: i nešto odgovornosti katolika u engleskim govornim područjima gdje se Halloweenu pokušalo vratiti kršćansko značenje.

Riječ Halloween napisana sa sva “e” i sa dva “l”. Doslovno bi to bilo “all hallows even“. Drugim riječima, u starom engleskom jeziku “hallow” znači “svi sveti” a riječ “een” je kratica za večer (prije) tj. even-ing. U vjerskom kontkestu to je vigilija uoči svih svetih, svetkovine koja se slavi od strane rimokatolika i hvala Bogu od anglikanaca. Spomenimo papu Grgura III. On je odredio ovaj datum za slavlje kad je posvetio kapelu u bazilici sv. Petra i njegova nasljednika, a zatim proširio svetkovinu na cijelu Crkvu.

Studenti folklora vjeruju da nekršćanski običaji Halloweena predhode počecima kršćanstva i da su povezani sa rimskim festivalom žetve, Pomona u Rimskom carstvu, druidizma u Njemačkoj, u Škotskoj i Irskoj također prije zore kršćanstva. Ovi utjecaji kako nam govore znanstvenici završavaju sa korištenjem orašastih plodova i jabuka kao tradicionalnog voća, te od figura vještica, crnih mačaka, kostura, koji se povezuju s poganima prije Krista.

Antičke prakse Halloweena obnovljene.

Čujte ovo. U latinskim zemljama večer 31. listopada je promatran samo kao religijski događaj. Ali u Velikoj Britaniji – tamo je započeo, a onda se uvezao u Irsku i SAD drevni Halloween poganski običaj su obnovljeni pod kršćanskim praksama.

Dokaz da Halloween odražava utjecaj iz dva prije spomenuta izvora (božice Pomone i druidizma) vidljivo je u činjenici da je katolicizam potisnut od strane Henrika VIII i njegovih nasljednika i zapamtite potisnuto progonstvom. Što s dogodilo? Nešto skrivenog poganstva među ljudima prije zore kršćanstva izbilo je na površinu. Npr. vjera da duhovi pokojnika posjećuju rodbinu u potrazi za toplinom i veseljem kad nastupi zima. To je također razdoblje kad se priprema hrana za zimnicu.

Kristijanizirane poganske prakse.

(…) Tijekom stoljeća Crkva je je učinila napor koji je opisan u knjizi sv. Oca (u uvodu ovog govora spomenutoj: “Prijeći prag nade“) Crkva je zadržala datume određenih blagdana i svečanosti. Npr. glavni blagdan koji je bio posvećen Bogu sunca bilo je nešto što je Crkva prihvatila za ime Dana Gospodnjeg “Sun-day”. Krivo bi bilo reći da je Crkva gradila na tim festivalima, nego je polako pokrštavala ne samo blagdane nego i značenje koje stoji iza blagdana. To je vrlo važno. I imajte to na umu kad čitate knjigu (“Prijeći prag nade”).

Najvažnija žetva koju Bog želi su  – duše.

Pod Božjim vodstvom Crkva nastoji radije nego da pogazi ili potisne ili izbriše što je dobro među ljudima radije da jednom kad se ljudi obrate – graditi na onom što je dobro, i da da ljudima kao što je ovdje slučaj sigurno je kraj listopada i početak studenog vrijeme žetve gradeći na tom zadržati sjećanje na zahvalnost Bogu za dobro koje je učinio.

I naravno koja je najvažnija žetva? To bi ispunilo moj dan ako mi netko odgovori na ovo pitanje  – koja je najvažnija žetva u Božjim očima? Najvažnija žetva koju Bog želi jesu – duše. Duše! Duše koje slavimo na dan Svih svetih, kako nas Crkva uči tijekom stoljeća, nisu samo kanonizirani sveci nego svi oni koji su dosegli Nebo. … Dan nakon toga spominjemo se siromašnih duša koje još uvijek trpe u čistilištu i to je najuzvišenija žetva kojoj Crkva želi da prisustvujemo.

Nisu svi biskupi osudili Arija.

Npr. 325. god. na prvom općem crkvenom koncilu Arije je osuđen jer je zanijekao Isusovo božanstvo. Nisu svi prisutni biskupi osudili Arija. Broj ne znamo sigurno. Nisu većina, ali značajna manjina se vratila s koncila u svoje biskupije na strani Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo (!) I gotovo bez iznimke bili su sa sjevera što mi sada zovemo anglo-saksonskim zemljama. Čujete li? Vrijeme: 325. god. (!!!)

Anglosaksonska kultura je duboko de katolicizirana.

Nije slučajno u godinama poučavanja teologije, kako sam istaknuo ne samo u prošlim naraštajima, već i kroz stoljeća, najrazornija krivovjerja dolaze iz tih zemalja. I žao mi je što moram to reći ali tu ne isključujem ni Irsku. Kad Irci postanu heretici postanu militantni. Do kraja srednjeg vijeka proslava Svih svetih ili popularno Halloween (Noć vještica) čak i samim korištenjem te riječi u vjerskom kontekstu vrijeđa ime (svetkovine) što pokazuje koliko je duboko anglosaksonska kultura de katolicizirana.

Samo je jedna reformacija  – reformacija katoličke Crkve.

Krajem srednjeg vijeka, slavlje Svih svetih je bio dio godišnjeg kalendara rimokatoličke Crkve. Tada je došao protestantizam i njegovi simpatizeri su taj pokret nazvali – reformacijom. Nikada – osim ako niste odgovorni za ono što govorite – nikad ne upotrebljavajte tu riječ “reformacija” kad govorite o protestantizmu. Nikad. Postojala je samo jedna reformacija i to je bila reformacija Katoličke Crkve. Ali vidite kako su i same te riječi prodrle u naš engleski riječnik.

Engleski jezik nije baš prikladan za katolicizam.

Kao što sam već rekao, više nego jednom, … nakon 15 godina poučavanja teologije na latinskom mojoj subraći isusovcima i studentima moji pretpostavljeni su mi rekli da dođem ovog rujna predavati teologiju na engleskom. “Jest li sigurni?” To je bila za me najveća pokora. A razlog za to nije subjektivan. Engleski jezik jednostavno nije “vozilo” za katolicizam. Čujete li me. Jednostavno nije. (… ) Nakon tzv. reformacije protestanti su odbacili ovu svetkovinu svetih i vigilije zajedno sa drugim važnim blagdanima kao što su Božić i Uskrs. Gdje se Božić vratio kao blagdan – to je samo zbog Katoličke Crkve.

Jedna i najvažnija činjenica u modernoj povijesti.

Jednom je njemački politički vođa Bismar bio upitan što on misli koja je najvažnija činjenica moderne povijesti? Jedna najvažnija činjenica moderne povijesti, bez oklijevanja, najvažnija činjenica suvremene povijesti je da – Engleska i SAD govore istim jezikom. Mi mislimo da smo slobodni od Engleza! O ne. Ideološki smo pod kontrolom. Znam svaki slog koji govorim. Kako dobro to znam.

Halloween – povratak nekvalificiranog poganizma.

Imigranti iz Velike Britanije, i naravno kad govorimo o Velikoj Britaniji ne mislim samo na Englesku… Jednom sam morao ostati u Londonu preko noći. Promatrao sam oko sebe koliko  ljudi od njih deset govori dobro engleski. Moj izračun je od deset – tri. Sedamdeset posto anglikanskih ljudi više nije britanski: tu su sve vrste drugih zemalja, ali to više nije Engleska. Većina engleskog govornog područja nema pojma što se događa. 90%  knjiga objavljenih na engleskom jeziku sigurno nije katolička. Drugim riječima, donešene su poganske prakse koje su bile u modi prije Krista, posebno u SAD-u. U posljednjim desetljećima 19.og st. neki napor u SAD-u je napravljen da se kontroliraju počinjene zloće jer su neke (ako ne i većina) postajale mali kriminal. U nekim gradovima previše oduševljeni slavljenici su pravili velike štete osobito onima koji im se nisu sviđali. Zaključak je da je Halloween povratak nekvalificiranog poganstva u kulturama u kojima je protestantizam dekatolicizirao naciju i uklonio jedan od najčešćih znakova autentičnog katoličkog mentaliteta, konkretno, slavlja Svih Svetih.

***********************

Naša odgovornost.

Zaključak o ovomu je: Naša odgovornost. Halloween je postao tako ugrađen u našu nacionalnu kulturu da se jednostavno uzima zdravo za gotovo. Skoro da nikom ni ne smeta ovaj povratak poganskih običaja u nekad kršćansku naciju. Naša odgovornost je da učinimo što god možemo da obnovimo taj blagdan – i da mu vratimo mjesto koje mu pripada u kalendaru katoličke Crkve. Kako? Tako da poznajemo svece. John  Calvin (začetnik jednog ogranka protestatnizma, nakon Lutera) je napisao: “Nema svetaca! Nema svetaca!” Zazivati svece je prema protestantima – bogohuljenje.

Upoznajite svece i promovirajte njihove spise.

Naša je katolička odgovornost da upoznamo svece u koje vjerujemo, čak i ako se radi o jednoj maloj knjizi sveca ili svetaca iz kalendarske godine. Znajte svece. Promovirajte njihovo učenje. Ima opsežnih pisanja. Objavljujte život svetaca. Ovo nije pretjerivanje. Prije mog ređenja, kad nije još bilo kopiranja, imao sam ručno napisanih oko 5000 kartica citata svetaca.

Trebamo svece! 

Prihvatite svece. Ovo je jedan od razloga zašto Crkva kanonizira svece: jedan je da nas napogrešivo uvjeri da su kanonizirani sveci u nebu, a drugo da učimo kako su sveci živjeli i razmišljali te da nasljedujemo njihov primjer, njihove kreposti.

Ima četrdeset godina kad sam pročitao da se sv. Alfons Liguori zavjetovao da nikada neće gubiti ni trenutak vremena (!) i to  je promjenilo moj život.

Mi trebamo svece. Poznavati ih. Promovirati ih. Objavljivati njihove životopise. Upotrijebiti medije da bismo učinili svece poznatima kako bi učinili da ih se zaziva i nasljeduje. A vi majke i očevi sve što vam mogu reći je da je moja majka uspjela završiti prvih pet razreda gimnazije u Europi. Pitao sam druge pa pitam i vas – jesu li svi obrazovani ljudi inteligentni? Da ili ne. Jesu li? Nisu. Ima tako puno glupih, a doktori su znanosti (snimate li?… ) Sljedeće pitanje. Ako svi obrazovani ljudi nisu inteligentni – jesu li svi inteligentni ljudi obrazovani? Ne. I stanje obrazovanja u našoj zemlji je… tako…

Memorirajte rečenice svetaca. Memoriranje Biblije. Povratak svetaca.

Nisam ovo planirao ali evo – do našeg sljedećeg susreta… pronađite tri citata svetaca i pokušajte ih zapamtiti.

Memorirajte što više teksta iz Biblije i pisanja svetaca. Tijekom godina poučavanja svećenika rekao bih im da nema ništa vrijednije kao memorirati što više Biblije, posebno Novog zavjeta i pisanja svetaca. Mi to trebamo. I posljednja preporuka – Upotrijebite Halloween kako biste vratili SVECE u naše život i našu nacionalnu povijest. Zahvaljujem vam na prilici da govorim o Halloweenu na način na koji treba o tom govoriti. Hvala na pažnji. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

U velikoj enciklopdiji Britanica biografija Marthina Luthera počinje riječima: “veliki vjerski reformator“. Nakon 11 000 riječi pohvala Lutheru (!!!) završava uspoređujući ga sa Jeremijom prorokom koji je od Boga pozvan da ” čupa i sadi, da ruši i gradi” na ruševinama Rimske Crkve koju je on pomogao rušiti. Taj članak potpisuje James MaKinnon, profesor Crkvene povijesti na fakultetu u Edinburgu, autor također nekoliko knjiga o Reformaciji.

Luterovo obraćenje, prema MacKinnonu je opisano kao sjajno otkriće, utemeljeno na iskustvu da se spokoj misli ne može pronaći u vjernosti praksama Katoličke Crkve.

“Unatoč najtočnijem obdržavanju pravila svoga reda, najstrožeg asketizma, Luther nije pronašao mir savjesti ili sigurnost prihvaćanja u Božjim očima”

Činjenica je da je Luther bio sve samo ne precizan i asketa kako ga opisuje Britanica. Mnogo ranije nego što je napustio Crkvu pisao je u povjerljivu pismu da je toliko zauzet da “rijetko imam vremena za molitvu časoslova ili za slavlje mise”. Grisar je ispravno primjetio ovu ispovijest da je njegova dužnost bila organizirati poslove tako da može obdržavati ove svoje molitvene dužnosti kao redovnik i svećenik. Ti sati su strogo propisani. Služenje svete mise je središnja obaveza za svakoga svećenika. “Ako Luther nije znao kako uskladiti svoje poslove, ako je odbacio glavne dužnosti u svom redovničkom i svećeničkom životu, onda se treba bojati da se postepeno udaljio od svog staleža.” Nema sumnje da je bilo “velikih duhovnih borbi u potrazi za milosrdnim Bogom”, ali zanemarivanje molitve, koja je redoviti izvor milosti, na duže vrijeme – čini da oslabi Lutherov otpor prema strastima i napastima te konačno završi u otpadu od vjere.”

MacKinnon hvali Luthera koji ima ulogu “proroka poslanog od Boga da ponovno otkrije Evanđelje i oslobodi Crkvu od rimske tiranije. Pripadao je dugoj liniji od Boga inspiriranih autora koji su od davnina i vremena patrijarha uspješno sačuvali i obnovili Crkvu. U tom slijedu vrijedan je stajati odmah pored Izaije, Ivana Krstitelja Pavla i Augustina” (!?!?!) Ali, ako je Luter nadahnut duhom koji od Boga dolazi, kao što tvrdi, kako objasniti manifestaciju nasilja nad Božjim zakonom a koji je počinio čini se prema djelovanju tog istog duha? Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da je stvorio tako strašne citate: “… Budi grešnik i griješi hrabro, ali vjeruj još hrabrije.”  A onda pohvale i u vezi ne primanja sakramenata. Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da kaže: “Svaka osoba treba biti slobodna u vezi primanja sakramenata. Ako itko ne želi biti kršten neka mu se udovolji. Ako tko ne želi primati svetu pričest neka mu bude njegovo dragocjeno pravo.” ?

Štoviše, duh Božji je čist i neokaljan, i nadahnjuje čistoću u onima koje ispunja. A Luter je, (kojim duhom nadahnut?) živio u svetogrdnoj vezi sa Katarinom Bora govoreći o tom kao o Božjoj volji: “Bog je to želio. On me iznenada zaronio u ubrak, dok sam se ja još držao sasvim drugačijih pogleda” . Boguhuljenje. –

U cijelom opsegu njemačkih pisama, kako tvrdi suvremeni povjesničar, ne postoji ništa što se može usporediti sa Lutherovim riječnikom. Njegovi razgovori u šest svezaka nisu bez razloga nazvani: “kolekcija opsjednutosti“. Učenici oko njegova stola često su Lutherove primjedbe u rukopisima oklijevali izraziti nepristojne riječi svog učitelja, pa su stavljali znakove “I” ili “X”.

Schatzger, jedan od najvećih Luterovih kritičara govori o tome kako Luther svoje neprijatelje, a misleći pri tom osobito na Rim i papu, oslovljava sa najprljavijim riječima. Ipak, unatoč tomu, ako je vjerovati enciklopediji Britanica – “Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj ljubaznosti.

Njegova govor bio je prijateljski. Neosporno je također da je imao duboku pobožnosti i najegovo nastojanje oko kršćanskih kreposti, njegova suzdržavanje i spremnost na pomirenje. Ovo je ipak samo pusta izmišljotina, kojoj se ne protive samo katolici ili neprijatelji protestantizma, nego bilo tko tko se potrudi čitati par stranica iz Lutherovih spisa.

Članak o Marthinu Lutheru u svojoj pogrešnoj interpretaciji Lutera može se donekle opravdati emocionalnošću autora koji je želio ostati vjeran “velikom njemačkom reformatoru”.

……………..

Nije lako ispričati još jedan članak napisan o Majci Božjoj, (to je drugi primjer koji kazuje o eniklopediji Britanica) koji nije potpisan, a tko god da ga je sastavio na umu je imao diskreditirati glavno učenje marijanske teologije.

Da je Marija poslije imala djecu zaključuje iz evanđelja (!) Mat 1,25. Kaže nadalje da je nauk o Marijinom trajnom djevičanstvu bila bez važnosti u očima evanđelista. Pa, ipak, postoji li u ranoj crkvenoj posvijesti neki temelj za ovakav nauk? Ne baš. Što se tiče postojećih spisa nema dokaza da je takvo što bilo poučavano bilo gdje u prva tri stoljeća.

Prije 200.-e godine sv. Irenej je opominjao heretike koji su dovodili u pitanje Marijino djevičanstvo koje, kako reče, jest “pravilo vjere koje se ima držati od strane svakog vjernika” pod prijetnjom otpada od Krista. I baš pred kraj stoljeća platonski filozof Celzius je izrugivao djevičansko rođenje Kristovo uspoređujući ga sa grčkim mitovima. Origen, isti onaj kojeg Britanica citira protiv marijina djevičanstva, zapravo odgovara Celzijusu da piše više kao lakrdijaš nego kao filozof.

U trećem stoljeću sv Hipolit brani Marijin integritet govoreći da je to tradicija apostolska.

Oko 400.e godine katolici svjedoče tradicionalnom učenju… Sv. Jeronim je posvetio poseban traktat trajnom djevičanstvu Blažene Djevice Marije kao odgovor otpadniku Helvediusu. Suprotno učenje naziva se “nepobožnost”, za Origena “ludost”, za Ambrozija “svetogrđe” za Epifana “prenaglenost koja nadilazi sve granice”, za Augustina “hereza”, za papu Siriciusa “perfidnost židova”… Sv. Bazilije piše “svi koji vole Krista neće pobijati tvrdnju da je Majka Božja ikada prestala biti Djevica”.  (Pa čak ni Marthin Luther nije dovodio u pitanje njeno djevičanstvo, iako je upozoravao da Gospa nije božica da se ljudi toliko utječu njezinu zagovoru. …)

Što se tiče Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. To je nešto što je također bitni dio kršćanske objave. Ali za Britanicu to je samo kasniji razvoj srednjovjekovne pobožnosti. (…)

usp. Izvor: o. Hardon S.J.

(Za one koji žele više pročitati o Lutherovim spisima više na katolik.hr)

IZ ŽIVOTA SV. MARKA

Rodio se u Križevcima, pokraj Zagreba, 1580. god. Odlikovao se osobitom pobožnošću prema Gospi. Studirao je kod isusovaca u Gracu gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Tada je odlučio postati svećenik pa je otišao u Rim na kolegij Germanikum. Iz Rima se nakon ređenja vratio u Hrvatsku. Zbog svojih izvanrednih sposobnosti i sveta života bio je pozvan od ostrogonskog nadbiskupa i primasa u Ugarsku, gdje je imenovan kanonikom prvostolne crkve i arhiđakonom.

Na svim časnim položajima Marko je uvijek ostao ponizan. Učinio je mnogo oko spasenja duša. On je kršćane posebno učvršćivao u vjeri jer bez vjere nema spasenja.

U Markovo vrijeme u Ugarsku su stizale vjerske prepirke koje su u zemlju unosili protestanti. Veliki dio novoga višega plemstva pristajao je uz tu novu vjeru koju su već odavna širili Luther i njegove pristaše, a poslije njih Kalvin i drugi otpadnici od vjere. Ti velikaši kalvinisti slali su svoje čete u katolička mjesta da plijene i uništavaju katoličke crkve i samostane, da ubiju izlostavljaju one koji su odani katoličkoj vjeri. Košice su u ono vrijeme bile tvrđava ugarskog kalvinizma gdje su pretežno živjeli kalvini, kojih je bilo oko 20 000, a katolika samo 3000. Tada su kalvinisti i Košicama svom žestinom progonili katolike.

Kad je za to čuo Marko kako su kalvinisti progonili katolike pohiti s dvojicom svećenika isusovaca u Košice da katolicima pruži duhovnu utjehu ida ih učvrsti u vjeri. Tamošnji svi katolici okupljali su se u jednoj kraljevskoj kapelici, jer su sve javne crkve zauzeli kalvini, te su slušali Riječ Božju i prisustvovali svetoj misi. Ali su brzo za to saznali  kalvini, da se tu nalaze neki katolički svećenici. Zato vrlo brzo iznenada dođoše, pohvataše svećenikee i baciše ih u strogi zatvor. Tada najprije pokušaše mladoga Marka svojim obećanjima odvratiti od svete katoličke vjere i pridobiti ga za kalvinističko krivovjerje.

O MUČNIŠTVU SV. MARKA KRIŽEVČANINA

Zapovjednik kalvinističke vojske obećao je kanoniku Marku da će ga osloboditi zatvora i da će mu dati sva dobra szeplačke opatije ako se odrekne katoličke vjere. Marko je to najenergičnije odbio zajedno sa svojim drugovima. Tada im rekoše: onda se spremite na smrt. Sveti mučenici su se međutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su glasno molili Gospodina za ustrajnost u svetoj katoličkoj vjeri i u časovima mučeničke smrti. Sveti Marko odvažno se borio sve do svoje smrti za svetu katoličku vjeru. Borio se pun pouzdanja u Boga protiv grube sile bezbožnika i protiv strašne sile kalvinista. Nije se dao od nikoga zavesti, ostao je do smrti vjeran Kristu i svojim kršćanskim idealima dobro učvršćen u svetoj katoličkoj vjeri. I kad su kalvinisti vidjeli da je Marko sa svojim drugovima ustrajan u vjeri, predadoše ih krvnicima na mučenje.

Najprije su ih mučili tri puna dana glađu i žeđu, onda su s njih svukli odijelo, svezali im ruke na leđa i udarali ih rukama i nogama. Pa kad su vidjeli da je neslomljiva odvažnost kršćanskih boraca za svetu Kristovu vjeru, stadoše ih još više mučiti. Njihova već izmrcvarena tijela palili su sa svih strana gorućim bakljama. I naposljetku im odsjekoše mačem glave 1619. god. Tijela svetih mučenika nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Mučenika Marka i njegove drugove mučenike proglasio je svetima papa Ivan Pavao II 1995. god.

Slavi se 7.9.

sv. Marko Križevčanin, sv. Stjepan Pongrácz i sv. Melkior Grodziecki

Izvor: Gospodnje i svetačke propovijedi, A. Živković OFM, 307-308.

Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.

Bog želi da se prenosi Božja Objava zato jer želi da se svi ljudi spase. On je sam zapovijedio učenicima da idu i poučavaju. Isusovi apostoli su njegovu poruku prenosili od samih početaka, najprije svojim nasljednicima, biskupima, a preko njih onda i svim generacijama, do našeg vremena.  Isusova poruka, se osim pisanom riječju, tj. Svetim pismom, prenosila i usmeno. To usmeno PRENOŠENJE ISUSOVE PORUKE se zove apostolska predaja. Predaja i Sveto Pismo su povezani. Zajedno čine sadržaj koji nazivamo poklad vjere ili polog vjere. Taj poklad vjere apostoli su predali cijeloj Crkvi, a na Crkvu tj. Crkveno učiteljstvo, papu u zajedništvu s biskupima, spada da tumači taj poklad vjere. Vidi sliku u prilogu. Radi usporedbe – kod protestanata je autoritet prenošenja Isusove poruke – samo Sveto Pismo. (Upravo stoga danas ima na desetke tisuća protestantskih ogranaka.)

…

kompendij:

PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE

11. Zašto i kako se božanska Objava prenosi?

Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2,4), tj. Isusa Krista. Zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima, po samoj njegovoj zapovijedi: »Idite i poučavajte sve narode« (Mt 28,19). To se ostvaruje apostolskom predajom.

12. Što je apostolska predaja?

Apostolska predaja je prenošenje Kristove poruke koje se od samih početaka kršćanstva vrši propovijedanjem, svjedočenjem, ustanovama, bogoslužjem i nadahnutim spisima. Apostoli su prenijeli svojim nasljednicima biskupima i, preko njih, svim naraštajima sve do dovršenja vremena, ono što su primili od Krista i naučili do Duha Svetoga.

13. Na koje se načine ostvaruje apostolska predaja?

Apostolska se predaja ostvaruje na dva načina: živim prenošenjem Božje riječi (jednostavno nazvanim Predaja) te Svetim pismom, koje je ista, samo zapisana poruka spasenja.

14. Kakav je odnos između Predaje i Svetoga pisma?

Predaja i Sveto pismo usko su međusobno povezani i prožimaju se. Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim otajstvo Krista i oboje proistječu iz istoga božanskog vrutka: tvore samo jedan sveti polog vjere iz kojega Crkva crpi svoju sigurnost o svim objavljenim istinama.

15. Kome je povjeren poklad vjere?

Poklad vjere apostoli su povjerili čitavoj Crkvi kao cjelini. Sav sveti puk nadnaravnim osjećajem vjere, potpomognut Duhom Svetim i vođen Učiteljstvom Crkve, prihvaća božansku Objavu, sve više je shvaća i u životu primjenjuje.

16. Na koga spada vjerodostojno tumačiti poklad vjere?

Vjerodostojno tumačenje toga poklada povjereno je samo živome Učiteljstvu Crkve, tj. Petrovu nasljedniku, rimskome biskupu i biskupima koji su s njime u zajedništvu. Na Učiteljstvo, koje u služenju Božje riječi uživa karizmu sigurnosti glede istine, spada i definiranje dogma, koje su izričaji istina sadržanih u božanskoj Objavi. Ta se ovlast proteže i na istine nužno povezane s Objavom.

17. Koji je odnos između Pisma, Predaje i Učiteljstva?

Međusobno su tako usko povezani da jedno bez drugoga ne može opstati. Zajedno pak, svatko na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju ljudi.