1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

Proroci

74. Bog je u nastojanju da svoj narod uzdrži u vršenju zakona, da ga potiče na tu dužnost i osobito da ga čuva od idolopoklonstva kojemu je bio sklon u svako doba uzdizao izvanredne ljude, koji se zovu proroci, a oni su po Božjem nadahnuću najavljivali buduće događaje.
75. Neki od tih proroka, kao Ilijai Elizej, nisu ostavili ništa napisano, ali uspomenu na njih i na njihova djela čuva sveta povijest Božje objave. Ostali proroci, njih 16, ostavili su napisana svoja proročanstva, koja su sačuvana u Svetom pismu.

76. Četiri proroka, to su bili: Jeremija, Danijel, Ezekijeli Izaija nazivaju se velikima, jer su njihova proročanstva obilnija, ostalih dvanaest naziva se malima, jer su njihova proročanstva manja.
77. Glavna zadaća proroka bila je održavati živo sjećanje na Gospodinovo obećanje da će doći Mesija i pripremati ljude da ga dočekaju i prepoznaju. Oni su stoljećima unaprijed najavili točno doba kada će doći, štoviše točno su opisali okolnosti njegova rođenja, života, muke i smrti, tako da nam se čini, kad čitamo cjelinu proročanstava, da su ti proroci zapravo više povjesničari nego proroci.

Neka proročanstva koja se odnose na Mesiju

78. Evo nekih proročanstava, koja se odnose na vrijeme Mesijina dolaska:

Prorok Danijel je potkraj babilonskog sužanjstva jasno najavljivao da će Mesija doći, da će živjeti, da će ga Židovi odbaciti i ubiti poslije sedamdeset tjedana godina i da će malo poslije toga Jeruzalem biti razoren, te da će Židovi biti rastjerani i bez mogućnosti da se svi povežu u jedan narod.

79. Proroci Hagaji Malahija najavljivali su Židovima da će Mesija doći u drugi hram i to prije njegova rušenja.

                Prorok Izaija je opisao mnoge pojedinosti rođenja i života Mesijina, pa je najavio da će se poslije njegova dolaska neznabošci obratiti.

80. Događaji koje se navijestili ovi i drugi proroci, potpuno su se ispunili. Ispunilo se je sedamdeset tjedana, Jeruzalem je bio razrušen, bio je srušen drugi hram, Židovi su bili i još su uvijek raspršeni po svijetu, poganski su se narodi obratili (svi koji su se pokrstili), prema tome moralo se dogoditi, da je Mesija došao.

Još više sva su proročanstva imala svoj zaključak u osobi našeg Gospodina Isusa Krista i samo u njemu, prema tome on je bio pravi, obećani Mesija.

U drugom poglavlju učimo – o Božjoj Objavi. Objava je otkrivanje. Bog nam otkriva sebe kroz povijest. Pokazuje koji plan ima s nama. Otkriva da je taj plan ljude učiniti Njegovom djecom i dionicima raja.

U povijesti ljudskog roda Bog nam se otkriva preko ljudi, svojih odabranika. Najprije se otrkiva Adamu i Evi, a nakon što se ljudki rod izopačio otkriva se Noi i s njim sklapa savez. Nakon Noe objavljuje se Abrahamu od kojeg čini cijeli jedan odabrani narod (Izrael). Abraham i njegov sin Izak, te Izakov sin Jakov jesu patrijarsi (praoci) i sam Bog se kasnije Mojsiju predstavlja kao: Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. S Mojsijem sklapa savez na Sinaju i daje mu svoje zapovijedi. Kasnije se objavljuje preko proroka (4 velika i 12 malih) i navješta jedan novi i vječni savez i jedno kraljevstvo koje neće imati kraja. Otkriva da će se iz loze slavnog izraelskog kralja Davida roditi Mesija, Spasitelj, Isus. Isus je  u starom zavjetu od više proroka navješten. I Isusov dolazak na zemlju jest punina Božje Objave. Isus je savršena objava Božja. U Njemu vidimo kakav je Bog. U Njemu je punina objave. Sve što nam je bitno za spasenje nalazi se tu, ali Crkva sav sadržaj Božje objave polako sve više otkriva. A što je s privatnim objavama? One mogu pomoći življenju vjere, ali ne mogu ispravljati ili dopunjati ono što je jednom objavljeno.

IZ KOMPENDIJA:

6. Što Bog objavljuje čovjeku?

U svojoj dobroti i mudrosti Bog se objavljuje čovjeku. Djelima i riječima objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskoga života.

7. Koje su prve etape Božje Objave?

Već od početka Bog se otkriva praroditeljima Adamu i Evi te ih poziva na usrdno zajedništvo sa sobom. Nakon njihova pada ne prekida svoje objave, već obećava spasenje njihovu svekolikom potomstvu. Nakon potopa sklapa s Noom savez između sebe i sviju živih bića.

8. Koje su daljnje etape Božje Objave?

Bog odabire Abrahama pozivajući ga da izađe iz svoje zemlje, da ga učini »ocem naroda mnogih« (Post 17,5), obećavajući mu da će u njemu blagosloviti »sva plemena na zemlji« (Post 12,3). Abrahamovo će potomstvo biti nosilac božanskih obećanja danih patrijarsima. Bog čini Izrael svojim izabranim narodom, izbavivši ga iz egipatskoga ropstva, s njime sklapa Savez na Sinaju i po Mojsiju mu daje svoj Zakon. Proroci navješćuju korjenito otkupljenje naroda i spasenje koje će uključiti sve narode u novi i vječni Savez. Iz izrael­skoga naroda, iz plemena Davidova, rodit će se Mesija-Pomazanik: Isus.

9. Koja je etapa punina i dovršetak Božje Objave?

To je ona ostvarena u njegovoj Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, posredinku i punini Objave. Budući daje Jedinorođeni Sin Božji koji je postao čovjekom, on je savršena i konačna Očeva Riječ. Poslanjem Sina i darom Duha Svetoga Objava je već potpuno dovršena, mada Crkvi ostaje da postupno tijekom vjekova dosegne sav njezin domašaj.

10. Koja je vrijednost privatnih objava?

Premda ne pripadaju u polog vjere, one mogu pomoći življenju same vjere samo ako zadrže svoju usmjerenost prema Kristu. Crkveno učiteljstvo, na koje spada razlučivanje takvih privatnih objava, stoga ne može prihvatiti one objave koje bi htjele nadići ili ispraviti dovršenu Objavu koja je Krist.

….

“Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći« (sveti Ivan od Križa).

KOMPENDIJ KKC