Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Don Josip je u propovijedi rekao kako „živimo u vremenu koje je skeptično i rezervirano prema čudima“. 

Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav.  Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.

Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.

Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.

Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.

Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.

Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.

Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima,  … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.

Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.

Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.

Jedan hercegovac reče kako su Turci  odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.

Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.

A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…

Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.

I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.

A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.

U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.

Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.

Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici,  nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.

Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama  da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov  svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …

(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)

…

Danas se spominjemo sv. Franje Ksaverskog… 

Nije je cijeli život bio revan katolik, niti je razmišljao o tome da bude svećenik, a kamoli isusovac. (tada su isusovci bili novost…) Al evo sv Ignacije je nakon dugo nagovaranja postigao od njega da dođe na duhovne vježbe

I on je na tim duhovnim vježbama stao pred Gospodina i sagledao svoj život donio odluku i ostao vjeran.

Koliko znači jedna dobro donešena odluka! Da se čovjek ne okreće iza sebe, da je ne dovodi pitanje, da se ne koleba.

Imao sam vremena da promislim, vidio sam to pred Bogom, trebam ići naprijed, ako trebam premještati brda… Trebam to ostvariti…Bog to hoće od mene

Bog je preko njega učinio velike stvari radi čega ga i danas častimo kao sveca.
On je toliko učinio na obraćenju Japana, više nego toliki misionari koji su došli nakon njega.

Niti je znao japasnki, niti poznavao kulturu, niti neke druge stvari, a opet evo Bog se s njim služi

Kad je naša odluka nepokolebljiva, kad se u sebi ne dvoumimo, kad ne otvaramo pitanja suvišna, i bespotrebna … Nego živimo predanje Bogu… Bog otklanja zapreke, rješava ono što treba rješavat

(…)

Mi smo u godini koja je posvećena svećeniku (2010..)– svećenička godina i tako možemo razvijat solidarnost među nama. Možemo

I sebi posvjestit koliko ovisimo o drugima, koliko  vjernici ovise o tome kakav je svećenik, a svećenik ovise o tome kakvi su vjernici.

Koliko možemo biti pomoć. I ako je svaki svećenik dužan moliti časoslov to je i molitva Crkve i molitva za vjernike.

I dužan je svaki župnik svake nedjelje dužan misu prikazivati za baš vjernike te župe.

To su samo neki oblici kako je svećenik pozvan i dužan solidirazirat se sa vjernicima,

a isto tako je dužan svojim životom činit žrtvu.

Ujedno su  vjernici pozvani da čine to isto..

Kad bi doista svi ispunjali svoju zadaću da podržavamo jedni druge  molitvom i žrtvom onda bi svi bili drugačiji, onda bi stvari bi se događale puno brže nego što se događaju danas

I zato iskoristimo i ovu godinu da molimo za svete svećenike,

…a i  da imamo svete obitelji.

Pa evo posebno – nova zvanja, da nam ovogodišnji đakoni, koji su ređeni…

budu prilika da u njima vidimo budućnost  Crkve

i da molimo Boga da im da predanost u njihovu služenju svima nama. Amen.

…

2. dio propovjedi don J. Mužića, na blagdan Franje Ksavesrkog, 2010.

…

Isus govori o kući sagrađenoj na stijeni. ... I doista ljudi su gradili, često na brdima, takve utvrde, kao što imamo na Klisu, koje je teško osvojiti. Stijena je čvrst teren, a opet i položaj je takav da kad se ljudi tu utvrde praktički su neosvojive. I možemo reći da je to slika onoga na što smo mi pozvani.

Stijena je – Bog. Na njega možemo računat, On je uvijek tu sa svojom pomoću, ne napušta nas i prati nas u svakom našem i najmanjem koraku.

… Što svatko od nas može učiniti a to je možemo reći prikazano u slici kuće.

Ta kuća je u biti ono što u prvom čitanju se zove ‘‘značaj ”a njegov je značaj čvrst” – kaže se i taj značaj nam zvuči gotovo nepoznato, arhaično.. ne znamo što to znači, malo se koristi, a kad se to koristi u odgovarajuću svrhu pa kad to koristimo kaže se ”karakter”.

Pa nije nam ni tada previše jasno. Neke riječi s vremenom izlaze iz upotrebe, kako ih ljudi više ne žive tako se više ne koriste. Ne koriste se rječi kao: čast, dostojanstvo, nevinost, čistoća, nedužnost…

To je nešto što nam izlazi iz upotrebe jer su došli drugi sadržaji,  pojmovi, a ipak je to nešto izuzetno važno.

Čovjekov značaj je ono što čovjek učini sam od sebe – surađujući s Božjom milošću

Ovo je dakle izgradnja sebe, to je ono za što se čovjek trudi… Što nam daje postojanost, po čemu su  prepoznatljivi, što nas resi i karakterizira… … tu može upotrijebiti poslovica koja kaže: ”Htjeti – znači moći!”

Kad je na to vezan onda vidimo da čini, onda volja ostvaruje što je naumio

I preko toga se često pokaže da je potrebno puno truda, ustrajnosti, postojanosti, …

Današnji svijet se tome u nekim stvarima čudi.

Nedavno je bila vijest u nekom tisku kako je jedan indijac 15 godina kopao tunel kroz planinu da bi mogao parkirat auto ispred svoje kuće da mu ga netko ne ukrade. ono što je izgledalo suludo – a svi su to prihvatili kao pogodnost za sebe.

On je imao cilj, nije nikoga za to platio, i možemo reć da je to mala stvar…

Ali oko čega se mi trudimo? Oko studija…

Društvo uvjetuje da moramo produžavat studij, i mi se uhvatimo toga, a ne mora to uopće biti naš poziv. Čovjek može radit neki posao za koji mu je dovoljno 4 razreda škole

Važno da može prehranit svoju obitelj, …Čovjek može radit neki najobičniji posao..

I zašto je onda išao u školu tolike godine… šta će mu titule ako ih ne koristi . Društvo nam nameće imperative…Zato je potrebno postaviti pitanje koji su istinski ciljevi,.. koji me ispunjaju, da sam spreman biti ustrajan i preko toga izgrađivati sebe kao osobu, da za njih vrijedi uložit život i izgrađivat sebe kao osobu.

Mnogima i ono što je najnormalnije: osnivanje braka, ispada iz vidokruga.

Društvo to ne podržava, ne promiče kulturu života nego promiče kulturu smrti a ne života:tu se ne uklapa brak ni bračna vjernost,

Zato se ne zna često ni što je to brak, ni što je to obitelj, ni kakvi odnosi moraju vladaju između muškarca i žene. I to je ono što nas dovodi u situaciju da netko drugi odlučuje i što je za nas i što nije za nas. Zato nam je potrebno imati jakosti da s odupremo bujici ili dominirajućoj struji.

I da jednostavno možemo stati pred Boga i upitati ga:

”Što želiš da ja učinim u svom životu da proslavim Tebe, da budem s Tobom i da se preko toga spasim”,

Ono što Bog želi od svakog od nas odgovara u konačnici odgovara našim najdubljim potrebama. To se poklapa naša težnja s Njegovom voljom. Njegova volja je u biti naša sreća. I zato tražiti volju njegovu znači pronaći sebe, pronaći ključ kako ostavrit jedan uspješan i dobar život.

(…)

…

prvi dio propovijedi don J. Mužića, na blagdan Franje Ksaverskog, 2010. god.

Danas slavimo začeće Marijino, ne Isusovo. Marija je bila oslobođena ljage istočnoga grijeha.  Ta istina vjere nije odmah proglašena, nego je Crkva postepeno do toga došla, svjetlom Duha Svetoga. Marija je u tomu jedinstvena. Bog je u tom nije pitao za pristanak. I to je nešto što je plod molitava cijelih generacija i plod molitava Joakima i Ane. Drugi put je Bog pitao Mariju za pristanak, a ona se nije premišljala danima…

Jedini osim Marije, koje je Bog stvorio bez grijeha bili su Adam i Eva. Živjeli su u posvetnoj milosti. Kad su oni sagriješili onda se istočni grijeh prenosi na sve nas, a ta ljaga se briše krštenjem.

Mi se grijesima udaljavamo od Boga i onda tražimo rješenja za svoje probleme na raznim stranama. A ne treba se nadati da će nas spasiti političari ni njihova dogovaranja, ako je to – bez Boga. Uzalud je uzdati se u ljudsku moć. Marija se nije nikad udaljila od Boga, Bog je njena Prva ljubav.

Bog je u njenom slučaju  zaobišao redovite puteve djelovanja i djelovao na nadnaravan način. Bogu nije ništa nemoguće… pa nije mu onda ni danas nemoguće, ni u našim životima.

Budimo i mi otvoreni Bogu, da to onda bude na osobnu korist i korist sviju nas.

…

(iz propovijedi d JM, po sjećanju)

Iz evanđelja o slijepom Bartimeju don Jozo je naglasio njegovu vjeru i želju da ga Isus ozdravi od sljepoće, te spremnost da do Isusa dođe, iako ga u tomu nitko ne pomaže i ljudi ga ušutkavaju. Bartimej ne može trčati, ali čini što može, baca ogrtač, sav svoj imetak, ono što ga usporava i koristi ono što ima, svoj glas. Vičući izražava svoju vjeru: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” I Isus ga zove da pristupi. Bartimej je progledao očima duše – i prije nego je progledao tjelesnim očima. Isus nagrađuje njegovu vjeru, ozdravlja ga i govori: “Idi, vjera te tvoja spasila!” 

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“ Međutim jasno da se to iskustvo može i premijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.

Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti.

Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svaki dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.

To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke – fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.

Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.

Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.

(cijela propovijed na: Dom Gospodnji

…

Don Jozo zahvaljuje i onima koji su hodočasnike pratili molitvom, kao i one koji su doprinijeli ovom okupljanju. Ovaj put nas se oko oltara i ispred crkve okupilo oko 120-150.

Nakon svete mise, pred crkvom, na Poljani Grgura Ninskog 5, bilo je i druženje sa zakuskom.

…

A osobno, na kraju moram ipak nešto primjetiti, dok se provlačimo jedni pored drugih na uskom prostoru Poljane, da je ovo mjesto nekad bilo slobodnije i prostranije, a nekom osjećaju skučenosti često pridonose susjedni ugostiteljski objekti, pitari i prošireni stolovi, osobito u jeku turističke sezone. No gdje je granica estetskog uređenja okolnih objekata? Nekom su ovi novi pitari (na donjoj slici) pričvršeni čavlima na zid crkve (!) čak i lijepi. Osobno, više mi se doima kao prevelika sloboda koja ne uzima baš u obzir svetost Doma Gospodnjeg tj. crkve.

Okuplja(j)mo se i dalje. U ovu crkvu i ispred crkve. Na molitvu i druženje. U želji i molitvenoj nakani – da svi skupa budemo – bliže Bogu.