Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…)