Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

Da bi se stalo na kraj onome što je danas vodeći uzrok smrti u svijetu (42,6 milijuna pobačaja u 2021., prema procjenama Worldometra), potrebno je najprije sa sinovskim povjerenjem zamoliti Gospodara života i zamoliti zagovor sv. nebeske Majke. Na temelju toga rodila se ideja o prvom „Svjetskom danu protiv pobačaja“ koji se obilježava na današnji dan, 8. rujna 2022., na dan Rođenja Blažene Djevice Marije.

Inicijativa odozdo – koja počinje tiho – koju je osmislio komitet Liberi in Veritate i kojoj se priklanjaju neka poznata lica šarolikog talijanskog pro-life svijeta. Vrijeme će pokazati hoće li se uspjeti ukorijeniti i proširiti unutar i izvan talijanskih granica.

Priopćenje za javnost u kojem se predstavlja inicijativa podsjeća nas da praksa pobačaja sa sobom nosi nekoliko žrtava,

“Prva i najozbiljnija” od kojih je očito beba u trbuhu. Ali postoje, u nizu, druge žrtve, kao što su majke, “prevarene do nevjerojatne mjere od strane sustava koji ih je u stanju navesti da ne prepoznaju ono što im je najdragocjenije, život njihova djeteta u njihovoj utrobi”; kao i očevi, “nesvjesni i neodgovorni za svoje spolne radnje do te mjere da izgube svoju ulogu i identitet”. U priopćenju se također naglašava relativistička moralna degradacija koja danas obilježava određeni svijet medicine i zakoni koji negiraju elementarno pravo na život nerođenih. Među žrtvama aktualnog kulturnog konteksta nalazi se i javno mnijenje “nesposobno za vlastito kritičko promišljanje” i uvjereno da milost, poput očekivanja djeteta, može biti “problem koji treba riješiti” pobačajem.

Pokretači inicijative stoga pozornost usmjeravaju na činjenicu da bitke, iako zaslužuju, usmjerene na podizanje javne svijesti o obrani nerođenog života, moraju napraviti “iskorak” kako bi se suočile s trenutnim pomakom. A taj iskorak mora se sastojati upravo u tome da se u središte borbe protiv pobačaja, počevši od danas, stave oružje vjere – sveta misa, euharistijsko klanjanje, molitva i posebno sveta krunica (kako privatno tako i javno), post – i s povjerenjem moliti Boga da stane na kraj pokolju nevine djece, rezultatu đavolskih prijevara u koje su zapala naša društva.

Slavljenje „Svete mise protiv pobačaja“ naznačeno je kao prva i najvažnija od sedam točaka inicijative, koja posljedično ima za cilj uključiti biskupe, svećenike, redovništvo i naposljetku „cijelu Crkvu, kako bi oružjem molitve bila izmoljena milost  od Gospodina našega Isusa Krista”.

Drugo, ističe se važnost vršenja “euharistijskih klanjanja s molitvom svete krunice, da Majka Božja i cijelo čovječanstvo ne dopusti da njezina nevina djeca budu žrtvovana na sotonskom oltaru totalitarnog relativizma”. Među ostalim točkama, prikazivat će se dani posta, organiziranje tematskih konferencija, “stvaranje svjetske mreže molitve za prekid pobačaja”.

Izvor: laNuovabussola.it

Nećete ubiti pobačajem
plod utrobe
i nećeš učiniti da već rođeno dijete propadne

Didache Apostolorum, V, 2

Predugo su crkveni dužnosnici zapuštali svoju dužnost i dopuštali nastavak ovog nečuvenog skandala te odbijali učinkovito braniti nedužne  nerođene.

Bilo je poprilično iznenađenje pročitati ovu disciplinsku mjeru za Nancy Pelosi

Zagovornici života dugo su navikli na crkveno blebetanje po tom pitanju. Predugo i prečesto su crkveni dužnosnici šutjeli i koristili žalosnu taktiku beskonačnog dijaloga, praćenja i slušanja sa tvrdoglavim političarima koji su tako tvrdoglavi u podržavanju pobačaja. Godine prolaze, a pokolj nevinih neometano se nastavlja.

Bilo je kao dašak svježeg daha u Crkvi i kad su drugi biskupi podržali nadbiskupa iz San Franciska ili produžili zabranu i za svoje područje, kao što je to učinio biskup u čijoj biskupiji je ljetnikovac gospođe Pelosi (biskup Santa Rose, Robert Vasa)

Kao da je neka mračna čarolija konačno prekinuta. Zlo je predugo  napredovalo jer su crkveni dužnosnici usvojili ponašanje velečasnog Jamesa Martina o “gradnji mostova” s grijehom, a što kao katolici ne možemo prihvatiti, imajući na umu da je postoji razlika između grešnika i grijeha. Grešnika treba voljeti i pomoći mu da bude vjeran, a grijeh treba mrziti.

Nadbiskup je napisao: “Nakon brojnih pokušaja da razgovaram s govornicom Pelosi kako bih joj pomogao razumjeti teško zlo koje čini, skandal koji izaziva i opasnost za vlastitu dušu koju riskira, odlučio sam da ona ne smije biti primljen na svetu pričest.”

Nadbiskup je tako spomenuo zaboravljene disciplinske mjere, spomenuo je sablazan i teški grijeh te moguće prokletstvo duše, što  je u današnjem društvu “politički nekorektno”.

Nancy Pelosi svakako zaslužuje prijekor, ne samo jer podržava pobačaj nego i za to jer se stavila na čelo bitke podržavajući svaku inicijativu za pobačaja. Pri tome govori da ne nalazi nikakve kontradiktornosti u ovom užasnom stavu i katoličkoj vjeri. Dobila je priliku da se odrekne takvog stava, no ona ipak nastavlja javno djelovati suprotno crkvenom učenju.

Kada netko zauzme stav kao ovaj nadbiskup, to je svakako razlog za zahvalnost i javnu pohvalu.

Zašto tako dugo?

Izvrsno je da netko progovori. Međutim, to je također razlog za razmišljanje. Zašto je trebalo tako dugo?

Pro-life pokret čekao je na ovakve izjave već pedeset godina. Mnogi crkveni dužnosnici osudit će pobačaj kao apstraktno načelo. Međutim, malo tko će zamahnuti svojim pastirskim štapom, navodeći imena i javno sankcionirajući one katoličke političare i suce koji besramno promoviraju pokolj milijuna djece, u ovom slučaju amerikanaca.

Koliko bi milijuna nevinih života bilo spašeno da su crkveni dužnosnici samo ranije pokazali moralnu hrabrost i kaznili promicatelje pobačaja!

Mnogo ozbiljnije razmatranje uključuje ljubav prema Bogu. Mnoge svetogrdne pričesti mogle bi se izbjeći da je tim osobama bilo zabranjeno primanje Presvetog Sakramenta.

Katolici trebaju uzeti u obzir ovu tešku uvredu Bogu i njezine posljedice za naciju. Bog ne može blagosloviti narod koji ga na ovaj način neprestano vrijeđa.

Potrebno je još mnogo osuda
Predsjednica Pelosi nije jedina vladina dužnosnica koja se izjašnjava kao katolkinja, a da istovremeno promiče pobačaj.  Tisuće katoličkih javnih osoba besramno brane ovaj pokolj nevinih tvrdeći da su, poput Pelosi, “pobožni katolici”.

Te ljude također treba sankcionirati. Pola stoljeća su opominjani. Moraju se dodati na popis. Predugo su crkveni dužnosnici bili zapušteni u svojoj dužnosti, dopuštali su nastavak ovog nečuvenog skandala i odbijali učinkovito braniti nevine, nerođene živote.

Konačno, ova ista crkvena disciplina mora se primijeniti na najviši državni autoritet, u osobi predsjednika Joea Bidena. On je najvidljiviji katolički lik i najvatreniji i najradikalniji promicatelj pobačaja na javnoj dužnosti. On ne štedi trud da donese zakone i osigura sredstva za ovu podlu stvar, cijelo vrijeme tvrdeći da je vjeran katolik.

Skandalozno suučesništvo
Sva ta razmatranja upućuju na tešku krizu unutar Crkve. Ništa od ove apokaliptične tragedije ne bi bilo moguće da nije bilo suučesništva i skandaloznog ponašanja ljevičarskih biskupa i svećenika. Podržavaju Nancy Pelosi i mnoge druge dajući im svetu pričest unatoč javnom skandalu koji to uzrokuje. Kardinal Gregory Wilton, nadbiskup Washingtona, čak je javno objavio da neće uskratiti svetu pričest predsjedniku Bidenu.

Dugo su dijelili Svetu Pričest takvim pojedincima, shvaćajući da im to što izgledaju kao katolici daje političku prednost. Crkveni dužnosnici koji podržavaju ovaj skandal njegovi su suučesnici, jer  pomažu i podržavaju uvredu protiv Boga i nanose štetu vjernicima.

Osuda Nancy Pelosi hvale je vrijedan i dobar početak. No, treba još puno toga učiniti (i to vrlo brzo), da ne bude premalo i prekasno.

Usp: lifesitenews.com – AUDIO na: Vjerni Bogu yt

***

KORONAJEDNOUMLJE – U pripravi cjepiva protiv kovida koristile su se stanice pobačene djece

Dr. don JOSIP MUŽIĆ: CJEPIVO: DA ILI NE? – Moralno rasuđivanje u vrijeme korone, Kyrios, Split, 2021.

Prošle su dvije godine kako ne prestaje interes za korona krizu, od njezine pojave i uzroka, znanstvenog i inog suočavanja s njom, dijagnoza, načina liječenja, lijekova, cijepljenja, provođenja zdravstvenih državnih mjera prema pučanstvu, posljedica. Pače, tema je sve aktualnija tim više kako odgovori na njeno obuzdavanje i liječenje postaju u mnogim područjima kontroverzni, diskutabilni i upitni. Vladajuće medicinske – zdravstvene, farmaceutske te  državne vlasti  diljem svijeta nameću uniformnu sliku i poruke dok se problematični aspekti i drugačija znanstvena mišljenja o njenom ublažavanju i sprječavanju zaobilaze i ignoriraju.

Ova sjajna knjiga don dr.sc. Josipa Mužića (po meni knjiga godine) glas je vapijućega koji s kršćanskog motrišta svojim znanjima želi doprinijeti što cjelovitijem sagledavanju ove bolesti, njezinom prevladavanju i zamkama koronajednoumlja. Pruža ruku, no za uzvrat, kako kaže, dobiva uvrjede, omalovažavanja, prijezir, mržnju, cenzuru.

Na jednom mjestu kaže: Tajna ovoga brzoga uspjeha koronajednoumlja nije samo u usklađenom djelovanju raznih moćnih čimbenika, nego i strahu za zdravlje i život koji je utjeran ljudima, a u čemu je najveća odgovornost medija i stožera, koji s državnim ustanovama provode agresivnu promidžbu uz obilnu cenzuru, uvjetovanja i ucjenjivanja ljudi što otežava dolaženje do istine i snošljivu društvenu klimu. U takvom ozračju teško je uopće postavljati pitanja i nepoželjno misliti svojom glavom. No, autor je čvrsto na zemlji kada kaže: Ustvari, nitko razuman nije protiv cijepljenja kao takvog. Oni koji se sada nisu spremni podvrgnuti cijepljenju, uglavnom su ljudi koji se zalažu za pravo da sami mogu odlučivati o svojem zdravlju i traže uvjerljive razloge da mogu odvagnuti za i protiv te onda donijeti sud. U tome će im pomoći slobodno i kritičko znanstveno propitkivanje, osjećaj razuma i kritičkog duha. Usprkos različitim stavovima koji kolaju u javnosti Mužić ističe da istinujući u ljubavi čuvamo jedinstvo u Kristu priznavajući i popravljajući eventualne pogrješke.

Autor je knjigu podijelio u tri dijela: I. dio: Cjepiva i pobačaj, II. Drugi dio: Sloboda i odgovornost i III. dio: Odbijanje cijepljenja. Uz Priloge autor je dao iscrpnu relevantnu domaću i svjetsku bibliografiju knjiga, studija i članaka na 40 stranica – što već samo po sebi govori kako je knjiga utemeljena na znanosti i samo znanosti. Ne na teorijama urota ili zavjera, šamanizmu, ravnim pločama i sličnim pogrdama kojima se često časte neistomišljenici pravovjernih – kako od medicinskih tako i političkih stručnjaka i stručnjaka. U uvodnom dijelu spomenuo bih poticajne misli jednog od  recenzenata dr.sc. Damira Šehića (druga recenzentica je dr. sc. Ana Jeličić): „Izniman bioetički  doprinos autor donosi  konfuznoj i nekritički divergentnoj javnoj diskusiji o kovidkrizi, uvijek polazeći od dostojanstva i integriteta ljudske osobe i njezinih fundamentalnih prava, slobode i savjesti. Sloboda i moralna odgovornost svakog pojedinca,  zdrav razum i autonomija, savjest i sloboda izbora, čiji je govor autor ukorijenio u Kristovom moralnom zakonu i učiteljstvu Crkve, čine bedem kršćanskog  stava neuništivog ni pred naletom novog totalitarizma ili puzajuće diktature kako ju autor argumentirano naziva“…

MORAL I CJEPIVA

Na početku knjige autor nas upućuje na dokumente Katoličke crkve koji tretiraju pitanja morala i cijepljenja, proizvođača i upitnosti cjepiva dobivenih na neetičan način, crkvenim uvjetima uzimanja cjepiva i alternativama, nekim posljedicama cijepljenja za ljudsko zdravlje, dobrovoljnosti ili prisili cijepljenja, istini o smrtnosti ili uz smrtnost od kovida.

Autor polazi od neupitne činjenice kako su se u pripravi nekih cjepiva protiv kovida koristile stanice pobačene djece. Od cjepiva koja je naručila naša zemlja protiv korona-virusa AstraZeneca/Oxford University i Johnson&Johnson koriste se stanične linije koje potječu od pobačene djece u pripravnoj i proizvodnoj fazi pa su kao takva s kršćanskog nauka neprihvatljiva. Cjepiva proizvođača Pfizer/BioNTecha i Moderne stanične su linije koje potječu od odbačene djece korištena su samo  u fazi testiranja.  Postojeća cjepiva ne nude nikakvu alternativu. Može se izabrati između većega ili manjeg zla. Etički prihvatljiva cjepiva, poput Sanofi-GSK i Cure Vac naručena su u manjim količinama i ona će od svih cjepiva najkasnije biti ponuđena za uporabu. Na Zapadu su sva dostupna protukovidna cjepiva  više ili manje povezana s pobačajima. Mužić pokazuje da su proizvođači imali na raspolaganju etički prihvatljive alternative koje nisu htjeli iskoristiti. Temeljem brojnih izjava stručnjaka različitih struka, a napose teologa i biskupa, razvidno je da prihvaćanje cjepiva  okaljanog pobačajem predstavlja suradnju s grješnom strukturom u kojoj je čin pobačaja  neodvojivi dio. Ako je u svijetu, od korone, uz koronu ili slična tumačenja, do sada umrlo oko 5 milijuna ljudi, od pobačaja godišnje  biva usmrćeno oko 75 milijuna?! Kako interpretirati tu činjenicu? Argumentirajući svoj stav o moralnosti cijepljenja ovim cjepivima Mužić polazi od izjava Kongregacije za nauk vjere Donum vitae (1987.): „Leševe zametaka ili ljudskih plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, treba poštivati jednako kao i smrtne ostatke drugih ljudskih bića“; izjave Kongregacije (1980.) u kojoj stoji: „Nitko i ništa ne može ovlastiti ubijanje nevinoga ljudskog bića, bilo fetusa ili embrija, djeteta ili odraslog, starog, neizlječivog bolesnika ili umirućeg“; Dokumenta Kongregacije za nauk vjere (2009.) Dignitas personae u kojoj se ističe kako se za proizvodnju cjepiva „kadšto upotrebljavaju stanične linije dobivene nedopuštenim zahvatima protiv ljudskog života“. Papinska akademija za život je još 2005. osudila praksu ovako dobivenih cjepiva kao neetičnu, pri čemu ukazuje da su priprava, distribucija i trgovanje takvim cjepivima „moralno nedopuštena jer bi mogla doprinijeti poticanju vršenja novih hotimičnih pobačaja“. Kongregacija za nauk vjere iz 2021. pak dopušta korištenje i ovakvih cjepiva, jedino ukoliko ne postoji alternativa! Autor ističe da se alternative ne propitkuju i ne traže, a ignoriraju se ona cjepiva koja odstupaju od danas nametnutih silom i moći utjecajnih velikih farmaceutskih divova koji dominiraju svjetovnim ali i sve više (pomalo zbunjenim!) crkvenim vlastima. No, ipak crkvena nauka propovijeda da svaki čin (pa tako i cijepljenje) da bi bio moralan, mora biti slobodan i tada čovjek snosi odgovornost za njega. Ako je izvršen pod prisilom nije valjan ni moralan. Ovogodišnja izjava Kongregacije u svom dokumentu navodi: „Praktični razum čini očitim to da cijepljenje  u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“. I naposljetku Vijeće Europe u Rezoluciji br. 2361. (siječnja 2021.) određuje da sve države članice „osiguraju da su građani informirani o tomu  da cijepljenje nije obvezno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to sami ne žele, te da osiguraju da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen“. Na što upućuju ovi dokumenti: dostupnost nužnih informacija, traženje i davanje alternativa za cijepljenje, cijepljenje ne smije biti čin prisile – nije obvezno, nitko ne smije biti diskriminiran zbog vlastitog čina necjepljenja. No, kakva je uistinu praksa? U daljnjem tekstu.

ČINJENICE – PRAVO NA ISTINU

Za potvrdu svojih stavova autor polazi od brojnih činjenica i istraživanja u svijetu koja protuslove službenim, tzv. neupitnim istinama, kojima se svakodnevno bombardira javnost i vrši pritisak na slobodu savjesti i prava izbora. Takve izjave plod su medicinskih stručnjaka napose povezanih s državnim političkim strukturama i moćnom farmaceutskom industrijom. U svojoj simbiozi ti krugovi najčešće nikome ne daju za pravo niti imaju nakanu raspraviti ili saslušati drugačija mišljenja, rezultate istraživanja, prijedloge, sugestije, argumente… Čak ni onda kada njihova nametnuta rješenja ne daju nikakve ili čak štetne učinke. Zabrinjavajuće je da u vremenu ove svjetske pošasti dominiraju ovakvi monstruozni sveznadari  koji sve znaju, koji na sve imaju pravo, koji bahato omalovažavaju druge stručnjake i njihova znanja i dobrohotnost u nakani zajedničkog traženja rješenja. Stoga je važno navesti neka pitanja koja Mužić postavlja tim sveznadarima ali i široj javnosti:

1) Budući   je virus za djecu praktično neopasan nametanje nošenja maski i cijepljenje djece (eksperimentalnim cjepivima?!) štetne su mjere koje se nameću?!,
2) Kako se statistike umrlih ne temelje na obdukcijama kako se može točno prikazati broj umrlih od korone, a ne primjerice, od zgrušavanja krvi ili drugih bolesti?!,
3) Kako se i zašto prešućuju statistički podatci o broju umrlih od posljedica cijepljenja, brojnost zaraza kod više puta cijepljenih osoba (pa i smrtnih slučajeva!), ali i broj samoubojstava,
4) Kako objasniti pučanstvu da se cijepljenjem virus ne može držati pod kontrolom, ili ako cjepivo nije apsolutno učinkovito, što kako ističe autor priznaju i sami proizvođači, onda se pod uvjetom da se svi cijepe ne osigurava potpuna zaštita!,
5) Ne stvara li se sustavno iluzija da cijepljenje štiti od zaraze?!
6) Kako objasniti izvješće ravnatelja bolnice Herzog iz Jeruzalema  da je 95 posto teško bolesnih pacijenata od kovida cijepljeno, a 85 do 90 posto ukupnih hospitalizacija povezanih s kovidom čine potpuno cijepljeni ljudi,
7) Nije li nepovjerenje među necijepljenima uvjetovano i što se proizvođači bore da budu izuzeti od odgovornosti za posljedice učinaka cjepiva?!,
8) Kako objasniti da se na ljudima prvi put koristi mRNK metodologija koja za sobom nosi brojne nepoznanice  a nije prošla zadnju fazu testiranja koja se očekuje tek za nekoliko godina?!,
9) Jesu li u pravu znanstvenici koji tvrde da bi genetske promjene izazvane mRNK tehnologijom, prenesene na slijedeće naraštaje, mogle  imati nesagledive posljedice,
10) Kako objasniti javnosti da značajni pripadnici globalističkog svjetonazora, napose iz masonskih krugova, ističu da sadašnja pandemija nije izuzetak, već pravilo razvoja globalizacije, kojoj cilj nije uništavanje bolesti nego njena instrumentalizacija za druge svrhe – ukidanje ljudskih prava, uspostavu novog političkog sustava i potpunog nadzora nad ljudima?!,
11) Jedan od moćnika novoga vrlog svijeta Bill Gates u svom govoru 27. travnja 2018. je rekao kako vjeruje „da se svijet treba pripremiti za pandemiju na isti ozbiljan način kako se priprema za rat“. Taj bogati homo novus značajni je poslovni partner farmaceutske industrije,  Svjetske zdravstvene organizacije i vrlog novog globalističkog svijeta?!

Posebice znakovita pitanja glede moralnosti istraživanja i proizvodnje cjepiva kod proizvođača, autor prikazuje na primjeru djelovanja jednog od najvećeg svjetskog proizvođača lijekova američke tvrtke Pfizer. Podsjeća javnost na događaj iz 1996. godine koji se dogodio u Nigeriji za vrijeme epidemije bakterijskog meningitisa. Tada je 200 djece u dogovoru s nigerijskim državnim službenicima na prijevaru podvrgnuto testiranju eksperimentalnog lijeka Trohan. Umrlo je jedanaestero djece, a mnoga su ostala slijepa, gluha, paralizirana ili s oštećenjima mozga. Pfizer je osuđen i platio odštetu od 75 milijuna dolara. Autor nadalje ističe da je ta tvrtka više puta osuđivana zbog nemoralnog poslovanja, a 2009. platila je najveću kaznu u povijesti zdravstva, čak 2,3 milijarde dolara – zbog učestale prakse prijevara. Pfizer je udružen s njemačkom tvrtkom BioNTech, koja je razvila mRNK tehnologiju i koja je potpisala sporazum s Zakladom Melinde i Billa Gatesa, u rujnu prošle godine – neposredno prije pojave pandemije?! Godine, 2012. otkriveno je da je ta tvrtka godinama podmićivala liječnike i u Hrvatskoj i zato je nagodbom platila odštetu od 60 milijuna dolara?! Nije samo u pitanju Pfizer. Naime, zadnjih desetljeća moćne farmaceutske industrije preuzimaju glavnu ulogu u brojnim nemoralnim eksperimentima, posebno na štetu najranjivijih – djece i najsiromašnijih. No zato je tvrtka Pfizer samo za prvih devet mjeseci 2020. godine, od prodaje lijeka protiv kovida prijavila prihod od 36 milijardi dolara! I gdje je kraj?!

SUPROTSTAVITI SE KULTURI SMRTI

Mužić napose upozorava na agresivnu praksu stigmatizacije necijepljenih, diskriminaciju  kovid potvrdama, idolatriju cjepivima, zdravstvenu diktaturu i (ne)snalaženje crkvenih pastira u korona krizi, odnosno podilaženju svjetovnim vlastima i njihovim stožerima.

Glede stigmatizacije necijepljenih ukazuje na Dokument izraelskog javnog hitnog vijeća za kovid krizu, u kojemu se ukazuje na tri lažne pretpostavke:

1) necijepljeni nisu više zarazni od cijepljenih nego podjednako,
2) nije točno da necijepljeni lakše prenose zarazu nego cijepljeni,
3) asimptomatski prijenos nije uobičajen, nego je stopa prijenosa asimptomatskih osoba 20 puta niža od one kod simptomatskih pacijenata.

Kovid potvrde ne sprječavaju širenje zaraze i stoga ne ispunjavaju svoju svrhu. Njima se jedino vrši pritisak na dodatna cijepljenja. Brojne znanstvene studije dokazuju da je prirodni imunitet snažniji i dugotrajniji od zaštite cijepljenjem.

Međutim svjedoci smo idolatrije koja pretvara cjepivo u idola kojemu se iskazuje slijepa vjera i štovanje.

Na djelu je zdravstvena diktatura koju je najbolje prikazao benediktinac Giulio Meattini: Potpuna medikalizacija društva, u ime prava na zdravlje ili općega dobra javnoga zdravstva, vrh je dijamanta novog imperijalizma koji želi dovršiti djelo preobrazbe građana u robu i u robove, nakon što je preobrazio u robu fetuse djece. Osim već spomenutih doktrinarnih stavova Katoličke Crkve prema kovid krizi po prvi put u povijesti ukinute su globalno svete mise što predstavlja ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred zakonom. Otkazuju se svete mise, zabranjuje se ulazak u crkve bez kovid potvrda, vjernici ostaju bez crkvenih sakramenata, vjernici se sve više osjećaju ostavljenima, kao ovce od svojih pastira. To je tim žalosnije s obzirom na činjenicu s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće  kultura smrti (pobačaj  i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje. Kada se usto vjernici suoče s poklonstvom svojih pastira prema različitim mjerama vlasti koje su protivne kršćanskom nauku, ali i pravu pojedinaca na poštivanje savjesti, slobodu izbora, morala i ljudskih prava, sve teže se suočavaju s takvim nepravdama. U razgovoru za Hrvatski tjednik, 9. prosinca 2021. g. Mužić je među inim izjavio: „Crkva mora zaštititi vjernike od Stožerova nasilja. Nije Stožer iznad Crkve, pape i Svetoga pisma, zato vjernici  moralno okaljana cjepiva  moraju odbiti i kad papa priča o činu milosrđa jer je to suradnja sa zlom“. Na samu Novu godinu naišao sam na ilustrativan razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom, prefektom emeritusom Kongregacije za nauk vjere, za National Catholic Register, koji je tim povodom izrekao znakovitu misao: Ograničenje pristupa sakramentima Covid-potvrdama težak je grijeh. No, neki naši biskupi, poput Mate Uzinića tako ne misle, pa bi se prema njima mogla promijeniti ona Isusova: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti, u novo crkveno pravilo: “Dođite k meni samo ako ste cijepljeni.”

Mužićevu briljantnu studiju o koroni i pandemiji, cijepljenju da ili ne?! mogli bi nazvati: Na braniku slobode i ljudskih prava, s podnaslovom: Vapaj za ljudsko dostojanstvo i istinu.

Na kraju knjige Mužić poručuje kako nitko nema monopol na istinu, ni znanstvenu, ni društvenu, ni moralnu…, a načelo kršćanskog razlučivanja glasi: In necessariis unitas, in omnibus caritas – U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav! POSLUŠAJMO GA. Cijepljeni i necijepljeni. A napose oni koji donose odluke!

Mijo Ivurek – Izvor: Hrvatski fokus, 4.2.2022. (Članak je izišao i u Hrvatskom listu, prije tjedan dana)

Padalo je nešto kao pahulje na krovove,
padalo je kao s Neba, al to nije bio snijeg,
Bio je to pepeo i prah Iz logora smrti,
na krovove je pao i pao je na brijeg.

Pada li snijeg? upitao bi netko
sluteći možda što taj sivi prah skriva:
nebrojene, bezimene, zapaljene ljude,
na koje samo sjećanja ostadoše živa.

Grozimo se pomisli na taj sivi snijeg
iz Auschwitza,
koji je nekoć davno pao,
I svako ljudsko srce prizna
da je to strašno
i da mu je žao.

A kakvo je danas vrijeme?
Pada li snijeg? Pada li prah?
Odlaze li nedužni životi,
a da im nije Bog oduzeo dah?

Zar neće vojske nerođene djece
biti jednom suci svima
i bez riječi nas upitati: Zašto?
Zašto ste šutjeli pred zlima?

Svećeniče, biskupe, papa,
pada li snijeg?
Padnu li kada suze i po tvom licu?
Pitaš li se kada: Pada li snijeg
još gore, još gore
neg u Auschwitzu?

Dr. Robert Malone

Tekst deklaracije kaže: „Ovo nije lijek. Ovo nije iskazivanje brige. Ove odredbe mogu zapravo predstavljati zločin protiv čovječnosti.”
Kako je izvijestio LifeSite , dr. Malone se prvotno sastao s grupom liječnika u Portoriku kako bi napisao takvu deklaraciju. Heather Gessling i dr. Ryan Cole bili su među liječnicima koji su se sastali u San Juanu u Portoriku početkom rujna. U videu govori nekoliko sudionika tog manjeg skupa, među njima dr. Malone i dr. Cole, kao i dr. Pierre Kory. Mnogi od ovih liječnika poznati su po svom hrabrom stavu tijekom ove korona krize u korist istine i protiv tekućih manipulacija vlade i medija.

Dr. Malone kasnije je istu deklaraciju pročitao publici na Međunarodnom summitu Covida 12. i 14. rujna 2021. u Rimu . Sudionici samita također su usvojili ovaj tekst, pa otuda i njegov naslov „Rimska deklaracija“.

Međunarodni summit Covid u Rimu usredotočio se na pitanje ranih protokola liječenja za COVID, od kojih neki uključuju ivermektin i hidroksiklorokin.

Rimska deklaracija kritizira snažan pritisak države na njihove metode liječenja pacijenata s COVID-19.

“Zvanje medicine koje poznajemo nalazi se na raskrižju”, stoji u manifestu. “Došlo je do neviđenog i namjernog napada na našu sposobnost brige o našim pacijentima. Liječnici i svi pružatelji zdravstvenih usluga moraju imati slobodu bavljenja medicinskom umjetnošću i naukom bez straha od odmazde, cenzure, klevete i disciplinskih mjera, uključujući mogući gubitak licence i bolničkih privilegija, gubitak ugovora o osiguranju i uplitanje vlade entiteti i organizacije – sve nas dodatno sprječava u brizi za pacijente kojima je briga potrebna.”

Ovi liječnici ističu da većina današnjih liječnika svojim pacijentima s COVID-19 “govori da jednostavno idu kući, dopuštajući virusu da se umnoži” i da se vrate tek kad razbole, što prema deklaraciji rezultira “stotinama tisuća nepotrebne smrti pacijenata zbog neuspjeha liječenja. ”
Ta bi se politika, dodaju, na kraju čak mogla nazvati “zločinom protiv čovječnosti”.

“Ovo nije briga”, pišu.

Nadalje, u Rimskoj deklaraciji navodi se da bi svjetski znanstvenici, vješti u biomedicinskim istraživanjima, trebali “inzistirati na svojoj sposobnosti provođenja i objavljivanja objektivnih, empirijskih istraživanja bez straha od odmazde u pogledu njihove karijere, ugleda i sredstava za život”.

Među prvim potpisnicima Rimske deklaracije – koji dolaze iz cijelog svijeta – su dr. Geert Vanden Bossche (SAD), dr. Ira Bernstein (Kanada), dr. Pierre Kory (SAD), dr. Eivind H. Vinjevoll ( Norveška), dr. Olufemi Emmanuel Babalola (Nigerija), dr. Richard Urso (SAD), kao i dr. Peter McCullough (SAD).

Doktor Bernstein iz Toronta ovdje u video intervjuu objašnjava svoje stavove i sudjelovanje na Globalnom summitu Covid.
Kako se na web stranici Global Covid Summita (Rim) navodi, „iako su potpisnici deklaracije različiti po svojim specijalnostima, filozofiji liječenja i medicinskim mišljenjima, oni su ustali da zauzmu kolektivni stav protiv autoritarnih mjera korporacija, medicinskih udruga i vlada i njihove odgovarajuće agencije. ”
“Cilj deklaracije je povrat njihove vodeće uloge u svladavanju ove pandemije.”

Izvor: lifesitenews.com

Papa Ivan Pavao II je u mnogim prigodama, kao i u ovoj (u Kaliszu, Poljska)  govorio o potrebi obrane života nerođenih, nazivajući svijet arenom bitke za život. Ovdje na početku navodi riječi Majke Tereze koja napominje da

“nitko, ni majka ni otac, a niti liječnik nemaju pravo oduzimati život. To pravo ima samo Bog koji je život dao. Život je u mnogim djelovima svijeta namjerno uništavan, ratom, nasiljem, a pogotovo pobačajem. ​Nakon smrti suočit ćemo se s Bogom, Davateljem života. Tko će odgovarati Bogu za milijune i milijune djece koja nisu dobila priliku živjeti,…” – govorila je, između ostalog Majka Tereza.

Papa nadodaje:

​“Draga braćo i sestre, budite solidarni sa životom. Ovaj vapaj upućen je svim mojim sunarodnjacima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. Svim ljudima, uključujući nikoga. Odavde još jednom ponavljam ono što sam rekao prošlog listopada: “narod koji ubija vlastitu djecu postaje narod bez budućnosti”. Vjerujte da mi ovo nije bilo lako reći. Nije mi lako to reći misleći na svoj narod. Zato što mu želim budućnost, lijep ubudućnost. (…) Izražavam svoju zahvalnost svima onima u našoj domovini koji s osjećajem velike odgovornosti pred Bogom, svojom savješću i narodom brane ljudski život, dostojanstvo braka i obitelji. 

Na kraju poziva sve da budu čuvari života:

“To je vaš veliki doprinos izgradnji civilizacije ljubavi.
Neka redovi branitelja života i dalje rastu.
Nemojte biti obeshrabreni.
Ovo je velika misija koju vam je Providnost povjerila. 

Poruka je to iz 1997, (Kalisz, Posljka), ali ipak, i danas tako aktualna.

Video na: